Koliko god se trebali čuvati velikih riječi, posebno onih koji bi mogli probuditi traume među ljudima i narodima, činjenica je kako je strah od rata među ljudima u BiH postao opipljiv, realan i sveprisutan, ponajprije zahvaljujući Miloradu Dodiku i njegovim posljednjim potezima, ali i govoru koji koristi.
Ne računajući sve ono što je izrekao i progurao kroz Narodnu Skupštinu Republike Srpske u posljednjih par godina, samo prošli tjedan je prvo proglasio Ustavni sud Bosne i Hercegovine nenadležnim za sporove u Republici Srpskoj, i to nakon što je povukao suce koje je RS imenovala u taj sud.
Potom je postavio ultimatum, tražeći da se Ustavni sud, kako je doslovno rekao, očisti od stranih sudaca. Zatim je na sastanku državne koalicije u Konjicu, koji je zamišljen kao platforma za sanaciju štetnosti ovih poteza i smirivanje strasti, bošnjačkim ministrima opsovao genocid u Srebrenici, proizvevši gotovo fizički sukob s jednim ministrom i napuštanje sastanka od strane drugog ministra.
Međunarodna zajednica pred zidom
Kako je zbog ovih odluka isprovocirao Visokog predstavnika Christiana Schmidta da poništi odluke skupštine Republike Srpske i donese izmjene Kaznenog zakona koje sada tretiraju svaki potez koji ruši ustavni poredak i Daytonski sporazum kažnjivim, a ne samo oružanu prijetnju i poticanje na pobunu kao do sada, njegove odluke su ga još samo ohrabrile na to da ga opet prozove nelegitimnim Visokim predstavnikom, koji zbog veta Rusije nije dobio podršku Vijeća sigurnosti UN-a. I da opet zaključi kako neće provoditi njegove odluke.
O tome kakvu je atmosferu u društvu i međunacionalnim odnosima stvorio ovakvim ponašanjem i izjavama, suvišno je i govoriti. Ono što je, međutim bitnije, jest to što je doveo međunarodnu zajednicu pred zid i pred jasan izbor koji se svodi samo na dvije mogućnosti. Jedna od njih je primjena fizičke sile da bi se provele odluke Visokog predstavnika, a druga je da ta međunarodna zajednica prizna kapitulaciju pred ovakvom Dodikovom politikom.
Druga opcija, koja nije realna, jer su se sve zapadne zemlje, uključujući SAD, jasno odredile protiv Dodikovih poteza i za podršku Christianu Schmidtu, značila bi siguran put RS-a ka secesiji, dok prva i realnija znači potencijalni oružani sukob. Koje društvo i ljudi, željni normalnog života, ne žele.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postavljen lažni i huškački natpis
Te će želje, međutim, postati irelevantne ostane li Milorad Dodik nepokolebljivo na svojim pozicijama. Drugim riječima, sviđalo se to nekome ili ne, Milorad Dodik je doista, ničim izazvan i bez ikakve želje da pomogne u proizvodnji funkcionalne države, Bosnu i Hercegovinu doveo iznova na rub fizičkog sukoba.
Koliko je stvar koordinirana na razini entiteta, svjedoči i potez gradonačelnika Istočnog Sarajeva, Ljubiše Ćosića, koji je prije par dana na ulazu u grad postavio ogromnu ploču s lažnim i huškačkim natpisom: ‘Dobrodošli u Istočno Sarajevo, grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.
Retorike i politike kao da su iz 1992.
Pozicija hrvatske politike u čitavoj priči, bez obzira na Čovićev pokušaj oponiranja međunarodnoj zajednici na polju energetske neovisnosti zemlje, očito uzrokovan bliskošću s interesima Rusije, pa i bez obzira na njegovu višegodišnju bliskost s Miloradom Dodikom, je zapravo takva da nema alternativu otvorenom podržavanju međunarodne zajednice, odnosno zauzimanju pozicija nasuprot onima Milorada Dodika. I Hrvatski narodni sabor je to na kraju, makar i nevoljko, putem priopćenje napravio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što sve govori da iznova i nažalost, što je jako opasno, imamo i retorike i politike identične onima iz ‘92., zbog čega se vrijedi podsjetiti poznate poslovice koja kaže, ako nešto izgleda kao mačka, ponaša se kao mačka i glasa se kao mačka, onda to naprosto jest mačka. I nema smisla zatvarati oči pred tom realnošću.
Dodik je sve opasniji. Vuče Bosnu i Hercegovinu na rub rata
Doveo je međunarodnu zajednicu pred zid i pred jasan izbor koji se svodi samo na dvije mogućnosti
Što sve govori da iznova i nažalost, što je jako opasno, imamo i retorike i politike identične onima iz ‘92., zbog čega se vrijedi podsjetiti poznate poslovice koja kaže, ako nešto izgleda kao mačka, ponaša se kao mačka i glasa se kao mačka, onda to naprosto jest mačka. I nema smisla zatvarati oči pred tom realnošću
Koliko god se trebali čuvati velikih riječi, posebno onih koji bi mogli probuditi traume među ljudima i narodima, činjenica je kako je strah od rata među ljudima u BiH postao opipljiv, realan i sveprisutan, ponajprije zahvaljujući Miloradu Dodiku i njegovim posljednjim potezima, ali i govoru koji koristi.
Ne računajući sve ono što je izrekao i progurao kroz Narodnu Skupštinu Republike Srpske u posljednjih par godina, samo prošli tjedan je prvo proglasio Ustavni sud Bosne i Hercegovine nenadležnim za sporove u Republici Srpskoj, i to nakon što je povukao suce koje je RS imenovala u taj sud.
Potom je postavio ultimatum, tražeći da se Ustavni sud, kako je doslovno rekao, očisti od stranih sudaca. Zatim je na sastanku državne koalicije u Konjicu, koji je zamišljen kao platforma za sanaciju štetnosti ovih poteza i smirivanje strasti, bošnjačkim ministrima opsovao genocid u Srebrenici, proizvevši gotovo fizički sukob s jednim ministrom i napuštanje sastanka od strane drugog ministra.
Međunarodna zajednica pred zidom
Kako je zbog ovih odluka isprovocirao Visokog predstavnika Christiana Schmidta da poništi odluke skupštine Republike Srpske i donese izmjene Kaznenog zakona koje sada tretiraju svaki potez koji ruši ustavni poredak i Daytonski sporazum kažnjivim, a ne samo oružanu prijetnju i poticanje na pobunu kao do sada, njegove odluke su ga još samo ohrabrile na to da ga opet prozove nelegitimnim Visokim predstavnikom, koji zbog veta Rusije nije dobio podršku Vijeća sigurnosti UN-a. I da opet zaključi kako neće provoditi njegove odluke.
O tome kakvu je atmosferu u društvu i međunacionalnim odnosima stvorio ovakvim ponašanjem i izjavama, suvišno je i govoriti. Ono što je, međutim bitnije, jest to što je doveo međunarodnu zajednicu pred zid i pred jasan izbor koji se svodi samo na dvije mogućnosti. Jedna od njih je primjena fizičke sile da bi se provele odluke Visokog predstavnika, a druga je da ta međunarodna zajednica prizna kapitulaciju pred ovakvom Dodikovom politikom.
Druga opcija, koja nije realna, jer su se sve zapadne zemlje, uključujući SAD, jasno odredile protiv Dodikovih poteza i za podršku Christianu Schmidtu, značila bi siguran put RS-a ka secesiji, dok prva i realnija znači potencijalni oružani sukob. Koje društvo i ljudi, željni normalnog života, ne žele.
Postavljen lažni i huškački natpis
Te će želje, međutim, postati irelevantne ostane li Milorad Dodik nepokolebljivo na svojim pozicijama. Drugim riječima, sviđalo se to nekome ili ne, Milorad Dodik je doista, ničim izazvan i bez ikakve želje da pomogne u proizvodnji funkcionalne države, Bosnu i Hercegovinu doveo iznova na rub fizičkog sukoba.
Koliko je stvar koordinirana na razini entiteta, svjedoči i potez gradonačelnika Istočnog Sarajeva, Ljubiše Ćosića, koji je prije par dana na ulazu u grad postavio ogromnu ploču s lažnim i huškačkim natpisom: ‘Dobrodošli u Istočno Sarajevo, grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.
Retorike i politike kao da su iz 1992.
Pozicija hrvatske politike u čitavoj priči, bez obzira na Čovićev pokušaj oponiranja međunarodnoj zajednici na polju energetske neovisnosti zemlje, očito uzrokovan bliskošću s interesima Rusije, pa i bez obzira na njegovu višegodišnju bliskost s Miloradom Dodikom, je zapravo takva da nema alternativu otvorenom podržavanju međunarodne zajednice, odnosno zauzimanju pozicija nasuprot onima Milorada Dodika. I Hrvatski narodni sabor je to na kraju, makar i nevoljko, putem priopćenje napravio.
Što sve govori da iznova i nažalost, što je jako opasno, imamo i retorike i politike identične onima iz ‘92., zbog čega se vrijedi podsjetiti poznate poslovice koja kaže, ako nešto izgleda kao mačka, ponaša se kao mačka i glasa se kao mačka, onda to naprosto jest mačka. I nema smisla zatvarati oči pred tom realnošću.