Dan uoči početka obilježavanja još jedne proslave Dana Republike Srpske koja se posljednjih godina pompozno obilježava u Banjoj Luci, s izuzetkom prošle godine kad se to nimalo slučajno dogodilo u Istočnom Sarajevu, nije se zgorega pozabaviti pitanjem blefira li Milorad Dodik kada govori o odcjepljenju od Bosne i Hercegovine? Svjedočimo li, dakle, još jednom njegovom igrokazu ili zapravo radi sve u smjeru secesije?
Odmah ću reći da, nasuprot svima onima koji tvrde da blefira te podiže i spušta uloge, da bi kao dobio veću ili manju financijsku pomoć i da to radi već godinama, mislim kako ovog puta više ne blefira, nego je spreman ići do kraja.
Da bi čovjek došao do ovog zaključka nije potrebno pratiti što govori, iako to nije toliko nebitno, nego što zapravo radi, odnosno koje konkretne poteze povlači. Drugim riječima, koliko god masovne proslave Dana RS-a bile u službi produkcije spektakla i inata, one su zapravo nebitne u odnosu na konkretne Dodikove poteze. Ili, ako treba biti do kraja jasan, one su tu operativno zato da pokažu kako zločinačka ideologija koja je dovela do stvaranje te tvorevine nije nestala i kako ideje o tzv. srpskom svetu nisu nimalo bezopasne.
Pupovac izbjegavao kamere
Ono što ovu godinu po tom pitanju razlikuje od prethodnih, jest nova geopolitička situacija u Europi, zbog koje zapadna diplomacija sada na Dodika obraća puno više pažnje nego ranije. Zato ove godine neće u Banjoj Luci biti nijedan od dvojice čelnih ljudi Crne Gore, a vrlo vjerojatno ni Milorad Pupovac koji se prije par godina ukazao na proslavi, trudeći se izbjeći kamere i fotoreportere.
Onoga čega će pak, s druge strane biti, jesu zrakoplovi američke vojske, F-16, koji će očito u smislu pokazne poruke letjeti nad Bosnom i Hercegovinom ovog produženog vikenda.
Da se sada vratim na ono što Dodik faktično radi. Nakon što je još prošle godine Narodna Skupština Republike Srpske izglasala izlazak iz dijela državnih institucija, Dodik je vrlo jasno praktično pokazao da ne priznaje ni ingerencije Christiana Schmidta ni njega kao Visokog predstavnika, smatrajući da je bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a izabran nelegalno. Štoviše, da bi prevenirao bilo kakvo uređivanje, odnosno nametanje odluke o izmjenama Izbornog zakona, pokrenuo je u skupštini izglasavanje Izbornog zakona Republike Srpske, pod čiju bi tako ingerenciju došli svi izbori u okviru entiteta, dok bi Centralnoj izbornoj komisiji ostali tek izbori za člana Predsjedništva i za državni parlament.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za svoj račun, uz podršku Rusije
Pored toga, iako se formalno dva puta ukazao na suđenju u Sarajevu, započetom upravo zato što je kršio zakone nametnute od strane Visokog predstavnika, u oba navrata je od toga napravio cirkus, iz čega je jasno da su njegovi dolasci na ročišta bili taktičke naravi. Na koncu, upravo je ovih dana, povlačenjem i posljednjeg suca kojeg je imenovala Republika Srpska, ostavio Ustavni sud Bosne i Hercegovine, bez ijednog Srbina i odričući mu bilo kakav legitimitet. Istina je da mu u tom procesu pomaže i bošnjačka politika, odnosno SDA, koja blokira izbor novog suca iz redova Hrvata jer ga smatra hadezeovim kadrom, ali to je druga tema koja zahtijeva poseban tekst.
Drugim riječima, Milorad Dodik uporno, definitivno za vlastiti račun, ali i uz podršku Rusije, napušta i razgrađuje državne institucije, jednu po jednu, blokira izglasavanje zakona potrebnih za otvaranje pregovora s Europskom unijom, uvjetujući sve odlaskom stranih sudaca iz Ustavnog suda i prepuštanjem državnog zemljišta u vlasništvo entiteta i zapravo aktivno i sustavno, zakonski radi na secesiji već duže vrijeme.
Stoga su u zabludi oni koji očekuju da će ta secesija izgledati tako da će policija Republike Srpske stati na međuentitetsku liniju i proglasiti secesiju. Uostalom i sam Dodik je u tom posljednjem intervjuu koji je podigao buru u javnosti, rekao da će ostaviti normalan protok ljudi između tih dviju budućih država. Takav jednostrani čin s naoružanom secesijom mu naprosto ne treba. Ponajprije jer Republika Srpska svakako već funkcionira kao svijet za sebe, a potom i zato što je Daytonski mirovni sporazum de facto legalizirao etničko čišćenje te više ne postoji niti jedan dio teritorija zemlje kojeg bi Republika Srpska htjela uzeti, osim onoga što već svakako ima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opozicija nema nikakve hrabrosti
Dovede li stvari do kraja i potpuno napusti ili obesmisli sve državne institucije, a svi su izgledi da hoće, on će de facto već provesti secesiju i dovesti zemlju na rub rata, jer je gotovo nemoguće zamisliti da će bošnjačka politika i službeno Sarajevo u tom slučaju ostati bez ikakve reakcije na secesiju. Odu li pak stvari tako daleko, onda mir više neće biti izgledan.
Ono što pak vide svi koji su u stanju razmišljati par koraka unaprijed, jest to da Milorad Dodik nema nikakve šanse tu secesiju fizički održati, ni uz svu podršku Rusije ili Vučićeve Srbije. Prvo zbog demografske i financijske situacije, potom zbog američke vojske koja to neće dopustiti kao i organiziranog otpora, već spomenutog službenog Sarajeva, a na koncu i zbog nemogućnosti da granice RS-a budu vojno obranjene. No, samog Dodika to očito previše ne brine. Opozicija u Republici Srpskoj, koliko god bila jednako, ako ne i gore nacionalistička od njega, ove činjenice savršeno razumije, ali nema nikakve prave hrabrosti da se tom scenariju sada suprotstavi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Blefira li Dodik kada prijeti odcjepljenjem Republike Srpske? Ovaj put bi mogao ići do kraja
Odu li pak stvari tako daleko, onda mir više neće biti izgledan
Dovede li stvari do kraja i potpuno napusti ili obesmisli sve državne institucije, a svi su izgledi da hoće, on će de facto već provesti secesiju i dovesti zemlju na rub rata
Dan uoči početka obilježavanja još jedne proslave Dana Republike Srpske koja se posljednjih godina pompozno obilježava u Banjoj Luci, s izuzetkom prošle godine kad se to nimalo slučajno dogodilo u Istočnom Sarajevu, nije se zgorega pozabaviti pitanjem blefira li Milorad Dodik kada govori o odcjepljenju od Bosne i Hercegovine? Svjedočimo li, dakle, još jednom njegovom igrokazu ili zapravo radi sve u smjeru secesije?
Odmah ću reći da, nasuprot svima onima koji tvrde da blefira te podiže i spušta uloge, da bi kao dobio veću ili manju financijsku pomoć i da to radi već godinama, mislim kako ovog puta više ne blefira, nego je spreman ići do kraja.
Da bi čovjek došao do ovog zaključka nije potrebno pratiti što govori, iako to nije toliko nebitno, nego što zapravo radi, odnosno koje konkretne poteze povlači. Drugim riječima, koliko god masovne proslave Dana RS-a bile u službi produkcije spektakla i inata, one su zapravo nebitne u odnosu na konkretne Dodikove poteze. Ili, ako treba biti do kraja jasan, one su tu operativno zato da pokažu kako zločinačka ideologija koja je dovela do stvaranje te tvorevine nije nestala i kako ideje o tzv. srpskom svetu nisu nimalo bezopasne.
Pupovac izbjegavao kamere
Ono što ovu godinu po tom pitanju razlikuje od prethodnih, jest nova geopolitička situacija u Europi, zbog koje zapadna diplomacija sada na Dodika obraća puno više pažnje nego ranije. Zato ove godine neće u Banjoj Luci biti nijedan od dvojice čelnih ljudi Crne Gore, a vrlo vjerojatno ni Milorad Pupovac koji se prije par godina ukazao na proslavi, trudeći se izbjeći kamere i fotoreportere.
Onoga čega će pak, s druge strane biti, jesu zrakoplovi američke vojske, F-16, koji će očito u smislu pokazne poruke letjeti nad Bosnom i Hercegovinom ovog produženog vikenda.
Da se sada vratim na ono što Dodik faktično radi. Nakon što je još prošle godine Narodna Skupština Republike Srpske izglasala izlazak iz dijela državnih institucija, Dodik je vrlo jasno praktično pokazao da ne priznaje ni ingerencije Christiana Schmidta ni njega kao Visokog predstavnika, smatrajući da je bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a izabran nelegalno. Štoviše, da bi prevenirao bilo kakvo uređivanje, odnosno nametanje odluke o izmjenama Izbornog zakona, pokrenuo je u skupštini izglasavanje Izbornog zakona Republike Srpske, pod čiju bi tako ingerenciju došli svi izbori u okviru entiteta, dok bi Centralnoj izbornoj komisiji ostali tek izbori za člana Predsjedništva i za državni parlament.
Za svoj račun, uz podršku Rusije
Pored toga, iako se formalno dva puta ukazao na suđenju u Sarajevu, započetom upravo zato što je kršio zakone nametnute od strane Visokog predstavnika, u oba navrata je od toga napravio cirkus, iz čega je jasno da su njegovi dolasci na ročišta bili taktičke naravi. Na koncu, upravo je ovih dana, povlačenjem i posljednjeg suca kojeg je imenovala Republika Srpska, ostavio Ustavni sud Bosne i Hercegovine, bez ijednog Srbina i odričući mu bilo kakav legitimitet. Istina je da mu u tom procesu pomaže i bošnjačka politika, odnosno SDA, koja blokira izbor novog suca iz redova Hrvata jer ga smatra hadezeovim kadrom, ali to je druga tema koja zahtijeva poseban tekst.
Drugim riječima, Milorad Dodik uporno, definitivno za vlastiti račun, ali i uz podršku Rusije, napušta i razgrađuje državne institucije, jednu po jednu, blokira izglasavanje zakona potrebnih za otvaranje pregovora s Europskom unijom, uvjetujući sve odlaskom stranih sudaca iz Ustavnog suda i prepuštanjem državnog zemljišta u vlasništvo entiteta i zapravo aktivno i sustavno, zakonski radi na secesiji već duže vrijeme.
Stoga su u zabludi oni koji očekuju da će ta secesija izgledati tako da će policija Republike Srpske stati na međuentitetsku liniju i proglasiti secesiju. Uostalom i sam Dodik je u tom posljednjem intervjuu koji je podigao buru u javnosti, rekao da će ostaviti normalan protok ljudi između tih dviju budućih država. Takav jednostrani čin s naoružanom secesijom mu naprosto ne treba. Ponajprije jer Republika Srpska svakako već funkcionira kao svijet za sebe, a potom i zato što je Daytonski mirovni sporazum de facto legalizirao etničko čišćenje te više ne postoji niti jedan dio teritorija zemlje kojeg bi Republika Srpska htjela uzeti, osim onoga što već svakako ima.
Opozicija nema nikakve hrabrosti
Dovede li stvari do kraja i potpuno napusti ili obesmisli sve državne institucije, a svi su izgledi da hoće, on će de facto već provesti secesiju i dovesti zemlju na rub rata, jer je gotovo nemoguće zamisliti da će bošnjačka politika i službeno Sarajevo u tom slučaju ostati bez ikakve reakcije na secesiju. Odu li pak stvari tako daleko, onda mir više neće biti izgledan.
Ono što pak vide svi koji su u stanju razmišljati par koraka unaprijed, jest to da Milorad Dodik nema nikakve šanse tu secesiju fizički održati, ni uz svu podršku Rusije ili Vučićeve Srbije. Prvo zbog demografske i financijske situacije, potom zbog američke vojske koja to neće dopustiti kao i organiziranog otpora, već spomenutog službenog Sarajeva, a na koncu i zbog nemogućnosti da granice RS-a budu vojno obranjene. No, samog Dodika to očito previše ne brine. Opozicija u Republici Srpskoj, koliko god bila jednako, ako ne i gore nacionalistička od njega, ove činjenice savršeno razumije, ali nema nikakve prave hrabrosti da se tom scenariju sada suprotstavi.