Već prve godine postojanja, 1903. Hrvatska vjeresijska banka osnovala je podružnice u Šibeniku i Zadru, a tri godine kasnije i u Splitu. Financirala je brojne projekte po Dalmaciji, među kojima je i Tvornica sardina Mardešić na Dugom otoku koja je opstala do dana današnjeg.
Pravna situacija u kojoj osoba umre bez nasljednika zakonski je dosta dobro riješena. Sve što iza takve osobe ostane naziva se ošasnom imovinom i prelazi u vlasništvo općine ili grada. Ono što uopće nije riješeno je nasljeđivanje imovine pravne osobe koja više ne postoji. Takva imovina trebala bi se rasporediti u stečajnom ili likvidacijskom postupku.
Ali što ako je pravna osoba prestala postojati prije hrvatske samostalnosti, a dandanas je upisana kao vlasnik više nekretnina diljem Hrvatske? Dodatno, što ako je u pitanju banka? Upoznajte Dubrovačku vjeresijsku banku, osnovanu prije točno stotinu godina, koja danas u svom vlasništvu ima vrijedne nekretnine od Šibenika do Dubrovnika, iako je prestala postojati prije 75 godina.
Karat po karat – Ragusea
Druga je polovica 19. stoljeća i Hrvatska je u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Na jugu se bivša Dubrovačka Republika oporavlja od gubitka samostalnosti i državnosti pa se polako nastavlja razvijati u onome u čemu je bila najjača – trgovini i pomorstvu. Pomogla je tome i administrativna reforma 1868. u kojoj je Dubrovnik dobio nadkotarski status, što je značilo vlastiti okružni sud i lučku kapetaniju.
Unatoč tome, piše dubrovački povjesničar Ivo Perić, Dubrovčani nisu očekivali da će im austrijska vlast pomoći poreznim olakšicama ili povoljnim kreditima, pa su se odlučili pobrinuti sami za sebe. Godine 1880. zaplovio je prvi dubrovački parobrod, jednostavno nazvan Dubrovnik, što se pokazalo izvrsnim potezom jer je njegovo poslovanje bilo vrlo uspješno. Investicijama skloni Dubrovčani zato su se 1892. odlučili na kupnju još pet sličnih parobroda i osnovali Dubrovačku parobrodarsku plovidbu, popularnu Raguseu.
Parobrod Dubrovnik prvi put u dubrovačkoj gradskoj luci 19. veljače 1880. godine Dubrovački muzeji
Zanimljivo je da su pritom udruživali sredstva po karatnom modelu. Karatisti su bili suvlasnici broda koji se dijelio na 24 idealna dijela ili karata. Upisati se moglo jedan ili više karata, ali – iako je formalni vlasnik svih brodova bila Dubrovačka parobrodarska plovidba – brodovi nisu dijelili sudbinu, pa bi se moglo dogoditi da jedan brod ostvari dobit, a drugi gubitak, što je značilo da su karatisti onog prvog profitirali, a onog drugog ne.
Nove banke i procvat turizma
Uz pomorstvo i trgovinu snažno se razvijala i nova, mlada grana – turizam. To je zahtijevalo kreditiranje u kojem je prednjačila Opera pia (Blaga djela), zaklada nastala u vrijeme Dubrovačke Republike koja djeluje i danas. Nije to bila punokrvna financijska institucija, pa su gradnju turističkih objekata financirali i bogati pojedinci. Zabilježeno je tako da je Prvom austrijskom dioničkom društvu nakon izgradnje Hotela Imperial 1897. trebao dodatan novac, koji im je, uz 5,5 posto kamate, pozajmio dubrovački iseljenik pa povratnik, brodovlasnik Federiko Glavić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dubrovnik tako u 20. stoljeće ulazi s čak pet parobrodarskih društava i mnoštvom hotela. Sve to stvorilo je potrebu da se u Dubrovniku uspostave pravi novčarski zavodi koji bi pratili razvoj ovog područja. Prvi takav novčarski zavod osnovan je 1901. godine pod nazivom Banca commerciale ragusea ili Dubrovačka trgovačka banka.
Utemeljena kao dioničko društvo s temeljnim kapitalom od 200.000 kruna, omogućila je upis 400 dionica po 500 kruna, pri čemu su svake dvije dionice ili akcije davale jedan glas na skupštini. Najveći broj dionica, njih 40, upisao je upravo Federiko Glavić, a slijedili su ga Ivo Mitrović i Mato Gracić s po 20 dionica te Nikola Ucović sa 16, Vlaho Matijević s 12 i Ivo Jelić, Niko Marinović i Ivo De Giulli s po deset.
Poslovnica na vrhunskoj lokaciji
Među istaknutijim Dubrovčanima tog vremena u akcionare su se uključili još Melko Čingrija i Baltazar Bogišić. Dubrovačka trgovačka banka bila je usko povezana s Dubrovačkom parobrodarskom plovidbom čiji su članovi uprave činili gotovo polovicu suvlasništva banke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ubrzo nakon ove banke, koja je po svojoj naravi bila investicijska, postavilo se pitanje osnivanja jedne kreditne ili “vjeresijske” banke, pa je 1902. iz Beča dobiveno odobrenje da se u Dubrovniku osnuje i Banca croata di credito in Ragusa ili Hrvatska vjeresijska banka u Dubrovniku. S temeljnim kapitalom od 500.000 kruna podijeljenim na 1.000 dionica po 500 kruna, ova banka bila je ovlaštena “davati vjeresiju na prihvat”, “kupovati i prodavati papire od vrijednosti, devize, novac, kovine”, ali i “preuzimati novac na tekući račun”.
Najveći dioničari bili su Ivo Mitrović, Federiko Glavić, Stanko Tuškan, Luko Angeli, Ivo Račić, Baldo Martechini, Ivo De Giulli i Salamun Mandolfo. Ured banke nalazio se iza Orlandova stupa u zgradi Lučarica pored crkve svetog Vlaha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novac na vjeresiju, dividenda na dionicu
Već prve godine postojanja, 1903. Hrvatska vjeresijska banka osnovala je podružnice u Šibeniku i Zadru, a tri godine kasnije i u Splitu. Financirala je brojne projekte po Dalmaciji, među kojima je i Tvornica sardina Mardešić na Dugom otoku koja je opstala do dana današnjeg. Banka je ostvarivala dobre rezultate, pa je svake godine od 1906. do 1910. dioničarima isplaćivala dividendu od šest posto. Godine 1911. otpočeli su pregovori o spajanju Hrvatske vjeresijske banke i Jadranske banke Trst, s kojom je Hrvatska vjeresijska banka vrlo blisko surađivala.
Odluka o fuziji donesena je u svibnju 1911. pa je Hrvatska vjeresijska banka od 1. siječnja 1913. postala dubrovačka podružnica Jadranske banke. Tako je djelovala kroz Prvi svjetski rat i godine koje su ga slijedile, da bi se konačno prije točno sto godina, 1924. osamostalila u Dubrovačku vjeresijsku banku s temeljnim kapitalom 1.000.000 dinara. Svega četiri godine kasnije, temeljni kapital je udvostručen kad je dostignut vrhunac poslovanja kupnjom Grand hotela Petka uz dubrovačku luku Gruž.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kroz svoje poslovanje Dubrovačka vjeresijska banka stjecala je brojne nekretnine, od kojih neke i danas glase na tu banku. U Vodicama je tako na ovu banku upisano čak šest parcela s jednim objektom ukupne površine 17.358 m², a u Dubrovačkom Primorju dvije zgrade površine 207 m². Što će s njima biti, teško je reći.
‘Na raspolaganju okupatoru’
Zakon o prisilnoj likvidaciji kreditnih institucija primjenjuje se isključivo na kreditne institucije koje su odobrenje za rad dobile od Hrvatske narodne banke, što ovdje nije slučaj. Zakon o sudskom registru regulira tek postupanje s naknadno pronađenom imovinom nekog subjekta koji je bio upisan u sudski registar. Društvo poput Dubrovačke vjeresijske banke, koje je likvidirano 1949. godine, nije međutim nikad bilo upisano u sudski registar moderne Hrvatske, pa je pitanje može li se taj postupak na njega primijeniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako bi se ipak prihvatilo da može, onda bi se njegova imovina smatrala likvidacijskom masom kojom bi upravljao likvidator. On bi sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima imovinu trebao raspodijeliti dioničarima. S obzirom da su svi dioničari Dubrovačke vjeresijske banke pokojni, zapravo bi ta imovina pripala njihovim nasljednicima. To bi tako bilo u idealnom scenariju. Ali kako je uopće Dubrovačka vjeresijska banka prestala postojati?
Dogodilo se to 1949. godine odlukom Okružnog suda u Splitu, koji je proveo likvidaciju banke na prijedlog tadašnjeg Ministarstva financija jer je protiv imovine te banke određena konfiskacija. Posljedica je to presude Okružnog suda u Dubrovniku od 24. studenog 1945. kojom su Tomo Kostopeč, Pero Perić i Pero Kolić kao dioničari i članovi uprave Dubrovačke vjeresijske banke proglašeni krivim jer su “u Dubrovniku za vrijeme rata stavili spomenutu banku na raspoloženje okupatoru i njegovim pomagačima”.
Zatvorske kazne s prisilnim radom
Iz presude se stječe dojam da je riječ o montiranom procesu, s obzirom da se ne obrazlaže kako bi to okrivljenici stavili banku na raspolaganje okupatoru, osim što su u banci račun imali tvrtka Detoni koja je, navodi se, za neprijatelja izvodila građevinske radove te određene osobe koje se naziva “gestapovcima”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Presuda je međutim postala pravomoćna, pa su okrivljenici osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava dok je sva imovina banke konfiscirana u korist države. To znači da nad tom bankom nije provedena klasična likvidacija s raspodjelom imovine dioničarima, već je ista prisilno izbrisana uz istovremenu zapljenu njene imovine. Odnosno, one imovine koja se uspjela pronaći.
Zlato nije pronađeno
Parcele i građevine koje su i danas upisane na Dubrovačku vjeresijsku banku očigledno su promaknule tadašnjim likvidatorima iz Narodne banke FNRJ. Hrvatski državni arhiv čuva podatke o likvidaciji Dubrovačke vjeresijske banke, pa je u stotinama katalogiziranih dokumenata uredno pobrojano sve što je od banke oduzeto poput nekretnina, vrijednosnih papira, novca u blagajni, dionica drugih trgovačkih društava i slično.
Ono što upada u oči je da nikakvo zlato nije pronađeno. Sjetite se, ta banka držala je “papire od vrijednosti, devize, novac, kovine”. S obzirom da su sva trojica okrivljenika uspjela pobjeći prije izricanja presude o konfiskaciji imovine banke, ostaje utvrditi kriju li možda u travu obrasli objekti u okolici Vodica i Dubrovnika tajnu izgubljenog zlata Dubrovačke vjeresijske banke.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Dubrovačku vjeresijsku banku likvidirali su zbog veze s Gestapom. Još ima nekretnine po Dalmaciji, a njeno skriveno zlato nikad nije pronađeno
Parcele i građevine koje su i danas upisane na Dubrovačku vjeresijsku banku očigledno su promaknule likvidatorima iz Narodne banke FNRJ
Već prve godine postojanja, 1903. Hrvatska vjeresijska banka osnovala je podružnice u Šibeniku i Zadru, a tri godine kasnije i u Splitu. Financirala je brojne projekte po Dalmaciji, među kojima je i Tvornica sardina Mardešić na Dugom otoku koja je opstala do dana današnjeg.
Pravna situacija u kojoj osoba umre bez nasljednika zakonski je dosta dobro riješena. Sve što iza takve osobe ostane naziva se ošasnom imovinom i prelazi u vlasništvo općine ili grada. Ono što uopće nije riješeno je nasljeđivanje imovine pravne osobe koja više ne postoji. Takva imovina trebala bi se rasporediti u stečajnom ili likvidacijskom postupku.
Ali što ako je pravna osoba prestala postojati prije hrvatske samostalnosti, a dandanas je upisana kao vlasnik više nekretnina diljem Hrvatske? Dodatno, što ako je u pitanju banka? Upoznajte Dubrovačku vjeresijsku banku, osnovanu prije točno stotinu godina, koja danas u svom vlasništvu ima vrijedne nekretnine od Šibenika do Dubrovnika, iako je prestala postojati prije 75 godina.
Karat po karat – Ragusea
Druga je polovica 19. stoljeća i Hrvatska je u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Na jugu se bivša Dubrovačka Republika oporavlja od gubitka samostalnosti i državnosti pa se polako nastavlja razvijati u onome u čemu je bila najjača – trgovini i pomorstvu. Pomogla je tome i administrativna reforma 1868. u kojoj je Dubrovnik dobio nadkotarski status, što je značilo vlastiti okružni sud i lučku kapetaniju.
Unatoč tome, piše dubrovački povjesničar Ivo Perić, Dubrovčani nisu očekivali da će im austrijska vlast pomoći poreznim olakšicama ili povoljnim kreditima, pa su se odlučili pobrinuti sami za sebe. Godine 1880. zaplovio je prvi dubrovački parobrod, jednostavno nazvan Dubrovnik, što se pokazalo izvrsnim potezom jer je njegovo poslovanje bilo vrlo uspješno. Investicijama skloni Dubrovčani zato su se 1892. odlučili na kupnju još pet sličnih parobroda i osnovali Dubrovačku parobrodarsku plovidbu, popularnu Raguseu.
Zanimljivo je da su pritom udruživali sredstva po karatnom modelu. Karatisti su bili suvlasnici broda koji se dijelio na 24 idealna dijela ili karata. Upisati se moglo jedan ili više karata, ali – iako je formalni vlasnik svih brodova bila Dubrovačka parobrodarska plovidba – brodovi nisu dijelili sudbinu, pa bi se moglo dogoditi da jedan brod ostvari dobit, a drugi gubitak, što je značilo da su karatisti onog prvog profitirali, a onog drugog ne.
Nove banke i procvat turizma
Uz pomorstvo i trgovinu snažno se razvijala i nova, mlada grana – turizam. To je zahtijevalo kreditiranje u kojem je prednjačila Opera pia (Blaga djela), zaklada nastala u vrijeme Dubrovačke Republike koja djeluje i danas. Nije to bila punokrvna financijska institucija, pa su gradnju turističkih objekata financirali i bogati pojedinci. Zabilježeno je tako da je Prvom austrijskom dioničkom društvu nakon izgradnje Hotela Imperial 1897. trebao dodatan novac, koji im je, uz 5,5 posto kamate, pozajmio dubrovački iseljenik pa povratnik, brodovlasnik Federiko Glavić.
Dubrovnik tako u 20. stoljeće ulazi s čak pet parobrodarskih društava i mnoštvom hotela. Sve to stvorilo je potrebu da se u Dubrovniku uspostave pravi novčarski zavodi koji bi pratili razvoj ovog područja. Prvi takav novčarski zavod osnovan je 1901. godine pod nazivom Banca commerciale ragusea ili Dubrovačka trgovačka banka.
Utemeljena kao dioničko društvo s temeljnim kapitalom od 200.000 kruna, omogućila je upis 400 dionica po 500 kruna, pri čemu su svake dvije dionice ili akcije davale jedan glas na skupštini. Najveći broj dionica, njih 40, upisao je upravo Federiko Glavić, a slijedili su ga Ivo Mitrović i Mato Gracić s po 20 dionica te Nikola Ucović sa 16, Vlaho Matijević s 12 i Ivo Jelić, Niko Marinović i Ivo De Giulli s po deset.
Poslovnica na vrhunskoj lokaciji
Među istaknutijim Dubrovčanima tog vremena u akcionare su se uključili još Melko Čingrija i Baltazar Bogišić. Dubrovačka trgovačka banka bila je usko povezana s Dubrovačkom parobrodarskom plovidbom čiji su članovi uprave činili gotovo polovicu suvlasništva banke.
Ubrzo nakon ove banke, koja je po svojoj naravi bila investicijska, postavilo se pitanje osnivanja jedne kreditne ili “vjeresijske” banke, pa je 1902. iz Beča dobiveno odobrenje da se u Dubrovniku osnuje i Banca croata di credito in Ragusa ili Hrvatska vjeresijska banka u Dubrovniku. S temeljnim kapitalom od 500.000 kruna podijeljenim na 1.000 dionica po 500 kruna, ova banka bila je ovlaštena “davati vjeresiju na prihvat”, “kupovati i prodavati papire od vrijednosti, devize, novac, kovine”, ali i “preuzimati novac na tekući račun”.
Najveći dioničari bili su Ivo Mitrović, Federiko Glavić, Stanko Tuškan, Luko Angeli, Ivo Račić, Baldo Martechini, Ivo De Giulli i Salamun Mandolfo. Ured banke nalazio se iza Orlandova stupa u zgradi Lučarica pored crkve svetog Vlaha.
Novac na vjeresiju, dividenda na dionicu
Već prve godine postojanja, 1903. Hrvatska vjeresijska banka osnovala je podružnice u Šibeniku i Zadru, a tri godine kasnije i u Splitu. Financirala je brojne projekte po Dalmaciji, među kojima je i Tvornica sardina Mardešić na Dugom otoku koja je opstala do dana današnjeg. Banka je ostvarivala dobre rezultate, pa je svake godine od 1906. do 1910. dioničarima isplaćivala dividendu od šest posto. Godine 1911. otpočeli su pregovori o spajanju Hrvatske vjeresijske banke i Jadranske banke Trst, s kojom je Hrvatska vjeresijska banka vrlo blisko surađivala.
Odluka o fuziji donesena je u svibnju 1911. pa je Hrvatska vjeresijska banka od 1. siječnja 1913. postala dubrovačka podružnica Jadranske banke. Tako je djelovala kroz Prvi svjetski rat i godine koje su ga slijedile, da bi se konačno prije točno sto godina, 1924. osamostalila u Dubrovačku vjeresijsku banku s temeljnim kapitalom 1.000.000 dinara. Svega četiri godine kasnije, temeljni kapital je udvostručen kad je dostignut vrhunac poslovanja kupnjom Grand hotela Petka uz dubrovačku luku Gruž.
Kroz svoje poslovanje Dubrovačka vjeresijska banka stjecala je brojne nekretnine, od kojih neke i danas glase na tu banku. U Vodicama je tako na ovu banku upisano čak šest parcela s jednim objektom ukupne površine 17.358 m², a u Dubrovačkom Primorju dvije zgrade površine 207 m². Što će s njima biti, teško je reći.
‘Na raspolaganju okupatoru’
Zakon o prisilnoj likvidaciji kreditnih institucija primjenjuje se isključivo na kreditne institucije koje su odobrenje za rad dobile od Hrvatske narodne banke, što ovdje nije slučaj. Zakon o sudskom registru regulira tek postupanje s naknadno pronađenom imovinom nekog subjekta koji je bio upisan u sudski registar. Društvo poput Dubrovačke vjeresijske banke, koje je likvidirano 1949. godine, nije međutim nikad bilo upisano u sudski registar moderne Hrvatske, pa je pitanje može li se taj postupak na njega primijeniti.
Ako bi se ipak prihvatilo da može, onda bi se njegova imovina smatrala likvidacijskom masom kojom bi upravljao likvidator. On bi sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima imovinu trebao raspodijeliti dioničarima. S obzirom da su svi dioničari Dubrovačke vjeresijske banke pokojni, zapravo bi ta imovina pripala njihovim nasljednicima. To bi tako bilo u idealnom scenariju. Ali kako je uopće Dubrovačka vjeresijska banka prestala postojati?
Dogodilo se to 1949. godine odlukom Okružnog suda u Splitu, koji je proveo likvidaciju banke na prijedlog tadašnjeg Ministarstva financija jer je protiv imovine te banke određena konfiskacija. Posljedica je to presude Okružnog suda u Dubrovniku od 24. studenog 1945. kojom su Tomo Kostopeč, Pero Perić i Pero Kolić kao dioničari i članovi uprave Dubrovačke vjeresijske banke proglašeni krivim jer su “u Dubrovniku za vrijeme rata stavili spomenutu banku na raspoloženje okupatoru i njegovim pomagačima”.
Zatvorske kazne s prisilnim radom
Iz presude se stječe dojam da je riječ o montiranom procesu, s obzirom da se ne obrazlaže kako bi to okrivljenici stavili banku na raspolaganje okupatoru, osim što su u banci račun imali tvrtka Detoni koja je, navodi se, za neprijatelja izvodila građevinske radove te određene osobe koje se naziva “gestapovcima”.
Presuda je međutim postala pravomoćna, pa su okrivljenici osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava dok je sva imovina banke konfiscirana u korist države. To znači da nad tom bankom nije provedena klasična likvidacija s raspodjelom imovine dioničarima, već je ista prisilno izbrisana uz istovremenu zapljenu njene imovine. Odnosno, one imovine koja se uspjela pronaći.
Zlato nije pronađeno
Parcele i građevine koje su i danas upisane na Dubrovačku vjeresijsku banku očigledno su promaknule tadašnjim likvidatorima iz Narodne banke FNRJ. Hrvatski državni arhiv čuva podatke o likvidaciji Dubrovačke vjeresijske banke, pa je u stotinama katalogiziranih dokumenata uredno pobrojano sve što je od banke oduzeto poput nekretnina, vrijednosnih papira, novca u blagajni, dionica drugih trgovačkih društava i slično.
Ono što upada u oči je da nikakvo zlato nije pronađeno. Sjetite se, ta banka držala je “papire od vrijednosti, devize, novac, kovine”. S obzirom da su sva trojica okrivljenika uspjela pobjeći prije izricanja presude o konfiskaciji imovine banke, ostaje utvrditi kriju li možda u travu obrasli objekti u okolici Vodica i Dubrovnika tajnu izgubljenog zlata Dubrovačke vjeresijske banke.