Ovaj članak je napisan u afektu jednog dosta sablaznog poziva. Prvo je važno uputiti čitatelje u to tko je autor. Arhitekt, u četrdesetoj godini života i petnaestoj rada, praktički od samih početaka mogao bih se nazvati poduzetnikom u smislu samostalnog djelovanja i isplaćivanja nekoliko plaća svaki mjesec, radeći isključivo za privatne investitore.
Većina projekata se naravno događa u Zagrebu. Dio ih je pod prismotrom konzervatora. Tjedno se donkihotovski borim s birokracijom, potpuno stupidnim i pretjeranim sustavom građevinskih dozvola od kojih pate i projektanti i referenti podjednako, ali poziv sa zagrebačkog Zavoda za zaštitu me zaista izbio iz cipela.
U Berlinu se sve riješi u dva tjedna, traže samo bitno
U lipnju 2022. zove me referentica, inače vrlo fina i profesionalna gospođa, i govori da prije potpisa pročelnice ipak moram doći uvezati projekte. U mom uredu zavlada kombinacija šoka i smijeha – tražimo špagicu iz nekih povijesnih vremena, kupujem naljepnice i odlazim na Zavod, provlačim špagicu, vežem čvorić, lijepim naljepnicu, lupam svoj pečat preko naljepnice i potpisujem se. Moj projekt je sada integralan, nepovrediv, vrlo dostojanstven i moćan! I onako malo ljepši.
Slažemo se da je to suludo, ali tako mora biti! Moja sreća je da sam imao neke projekte u Berlinu te sam jednom vadio građevinsku dozvolu uz asistenciju lokalnog kolege. Kada me pitao kako je to kod nas, skrušeno sam, onako kao pas kad očerupa kauč slagao: “pa… slično”. Inače, tamo smo na osnovu relativno jednostavne dokumentacije u dva tjedna riješili sve. Naprosto su se tražili samo bitni papiri, a za ostale stvari odgovaraju projektanti.
Krivac za sve je sustav koji njegujemo od socijalizma
Građaninu, biraču, intelektualno kompletnom ili pak potpuno nedovršenom, u prirodi je da traži junaka ili krivca za sve. Je li to prošli ili sadašnji gradonačelnik, nebitno je. Neki ne vide dalje od puknute cijevi ili štanda na Zrinjevcu i to će uvijek biti tako.
Krivac za sve je sustav. Jeziv sustav njegovan od socijalizma, trajno kompliciranje birokracije. Sustav koji samelje sve, piramida koja ima toliko moćne temelje da ju ništa ne može srušiti. Niti jedan osobni negativac već sklop koji ne djeluje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mogu odgovorno posvjedočiti da velika većina referenata i voditelja, barem u sektoru urbanizma i graditeljstva, kao individualci su vrlo vrijedni, korektni ljudi koji se bore s hrpom predmeta, želja, zakona i u kontaktu su sa zaista svakojakim ljudima htjeli to ili ne. Grad, država, općina, propisi, zakoni, usklađenost istog… Ništa ne valja i da, sve je gore, ali tu zaista nisam otkrio toplu vodu.
Sustav su nokautirali potresi, nova vlast i korona
Prije godinu i pol sam pisao svoja predviđanja o obnovi i, tko bi rekao, sve sam pogodio. Povlačenje novca iz EU? Pa kako, ako se ne možemo samo odlučiti što želimo i kako to želimo.
Priča se o integralnoj obnovi zgrada, kao da nitko ne zna da se za to svi moraju složiti i iseliti što je u praksi neizvedivo. Gradnja faksimila? Neizvedivo. Stari zidovi vrijede ispod fasade više od novih, bar tako kažu konzervatori. Onog trenutka kada si priznamo što smo, kako funkcioniramo, odnosno ne funkcioniramo, možda će postojati temelji strategije obnove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za naš Sustav, koji zaslužuje veliko slovo jer je toliko velik i moćan, potresi, nova gradska vlast i korona bili su nokaut par exellence. Onaj kroše koji izbija štitnik za zube i od kojeg te iznose iz ringa.
Nisu krivci pojedinci nego nacija nije spremna
Kako liječenje ovisnosti počinje samopriznanjem, tako i obnova kreće na sličan način. Priznajmo si da smo na nivou špagica i pečata. Ovako je samo smiješno, ali dubinski ta špagica personificira sve. Personificira činjenicu da smo i dalje u nekim stvarima bliže prošloj državi. Možemo mi mahati zastavama koliko hoćemo, pjevati domoljubne pjesme, ali u mnogima negdje duboko spava mali Srećko Šoić, koji svako malo prišapne misli vodilje. Broj mladih zaposlenih u Sustavu vrlo jasno pokazuje melankolični pristup životu.
Ozbiljan napredak je vrlo složen proces u kojemu moraju doprinijeti svi. Od klinca koji ne sanja o poslu zamjenika pročelnika općih poslova, jer se pročelnici mijenjaju, a zamjenici ostaju do penzije, do bake Slavice koja će prodati svoj derutni stan od 180 kvadrata pun emocija i paukova kako bi se tu gradila nova zgrada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za to kolektivno, priznajmo si, nismo spremni. Nemojmo tražiti krivce u pojedincima, nacija nije spremna. Napredujemo, što je normalno, ali mentalni napredak ne prati financijski. Imamo iPhone 13, ali i pečat. Na naljepnici preko špagice.
Evo zašto Zagreb nikada neće biti obnovljen: u lipnju 2022. Zavod za zaštitu traži me da projekt uvežem špagicom
Krivac za sve je jezivi Sustav, koji njegujemo od socijalizma i koji zaslužuje veliko slovo, jer je toliko velik i moćan
Priznajmo si da smo na nivou špagica i pečata. Ovako je samo smiješno, ali dubinski ta špagica personificira činjenicu da smo i dalje u nekim stvarima bliže prošloj državi. Ozbiljan napredak je vrlo složen proces u kojemu moraju doprinijeti svi. Za to kolektivno, priznajmo si, nismo spremni
Ovaj članak je napisan u afektu jednog dosta sablaznog poziva. Prvo je važno uputiti čitatelje u to tko je autor. Arhitekt, u četrdesetoj godini života i petnaestoj rada, praktički od samih početaka mogao bih se nazvati poduzetnikom u smislu samostalnog djelovanja i isplaćivanja nekoliko plaća svaki mjesec, radeći isključivo za privatne investitore.
Većina projekata se naravno događa u Zagrebu. Dio ih je pod prismotrom konzervatora. Tjedno se donkihotovski borim s birokracijom, potpuno stupidnim i pretjeranim sustavom građevinskih dozvola od kojih pate i projektanti i referenti podjednako, ali poziv sa zagrebačkog Zavoda za zaštitu me zaista izbio iz cipela.
U Berlinu se sve riješi u dva tjedna, traže samo bitno
U lipnju 2022. zove me referentica, inače vrlo fina i profesionalna gospođa, i govori da prije potpisa pročelnice ipak moram doći uvezati projekte. U mom uredu zavlada kombinacija šoka i smijeha – tražimo špagicu iz nekih povijesnih vremena, kupujem naljepnice i odlazim na Zavod, provlačim špagicu, vežem čvorić, lijepim naljepnicu, lupam svoj pečat preko naljepnice i potpisujem se. Moj projekt je sada integralan, nepovrediv, vrlo dostojanstven i moćan! I onako malo ljepši.
Slažemo se da je to suludo, ali tako mora biti! Moja sreća je da sam imao neke projekte u Berlinu te sam jednom vadio građevinsku dozvolu uz asistenciju lokalnog kolege. Kada me pitao kako je to kod nas, skrušeno sam, onako kao pas kad očerupa kauč slagao: “pa… slično”. Inače, tamo smo na osnovu relativno jednostavne dokumentacije u dva tjedna riješili sve. Naprosto su se tražili samo bitni papiri, a za ostale stvari odgovaraju projektanti.
Krivac za sve je sustav koji njegujemo od socijalizma
Građaninu, biraču, intelektualno kompletnom ili pak potpuno nedovršenom, u prirodi je da traži junaka ili krivca za sve. Je li to prošli ili sadašnji gradonačelnik, nebitno je. Neki ne vide dalje od puknute cijevi ili štanda na Zrinjevcu i to će uvijek biti tako.
Krivac za sve je sustav. Jeziv sustav njegovan od socijalizma, trajno kompliciranje birokracije. Sustav koji samelje sve, piramida koja ima toliko moćne temelje da ju ništa ne može srušiti. Niti jedan osobni negativac već sklop koji ne djeluje.
Mogu odgovorno posvjedočiti da velika većina referenata i voditelja, barem u sektoru urbanizma i graditeljstva, kao individualci su vrlo vrijedni, korektni ljudi koji se bore s hrpom predmeta, želja, zakona i u kontaktu su sa zaista svakojakim ljudima htjeli to ili ne. Grad, država, općina, propisi, zakoni, usklađenost istog… Ništa ne valja i da, sve je gore, ali tu zaista nisam otkrio toplu vodu.
Sustav su nokautirali potresi, nova vlast i korona
Prije godinu i pol sam pisao svoja predviđanja o obnovi i, tko bi rekao, sve sam pogodio. Povlačenje novca iz EU? Pa kako, ako se ne možemo samo odlučiti što želimo i kako to želimo.
Priča se o integralnoj obnovi zgrada, kao da nitko ne zna da se za to svi moraju složiti i iseliti što je u praksi neizvedivo. Gradnja faksimila? Neizvedivo. Stari zidovi vrijede ispod fasade više od novih, bar tako kažu konzervatori. Onog trenutka kada si priznamo što smo, kako funkcioniramo, odnosno ne funkcioniramo, možda će postojati temelji strategije obnove.
Za naš Sustav, koji zaslužuje veliko slovo jer je toliko velik i moćan, potresi, nova gradska vlast i korona bili su nokaut par exellence. Onaj kroše koji izbija štitnik za zube i od kojeg te iznose iz ringa.
Nisu krivci pojedinci nego nacija nije spremna
Kako liječenje ovisnosti počinje samopriznanjem, tako i obnova kreće na sličan način. Priznajmo si da smo na nivou špagica i pečata. Ovako je samo smiješno, ali dubinski ta špagica personificira sve. Personificira činjenicu da smo i dalje u nekim stvarima bliže prošloj državi. Možemo mi mahati zastavama koliko hoćemo, pjevati domoljubne pjesme, ali u mnogima negdje duboko spava mali Srećko Šoić, koji svako malo prišapne misli vodilje. Broj mladih zaposlenih u Sustavu vrlo jasno pokazuje melankolični pristup životu.
Ozbiljan napredak je vrlo složen proces u kojemu moraju doprinijeti svi. Od klinca koji ne sanja o poslu zamjenika pročelnika općih poslova, jer se pročelnici mijenjaju, a zamjenici ostaju do penzije, do bake Slavice koja će prodati svoj derutni stan od 180 kvadrata pun emocija i paukova kako bi se tu gradila nova zgrada.
Za to kolektivno, priznajmo si, nismo spremni. Nemojmo tražiti krivce u pojedincima, nacija nije spremna. Napredujemo, što je normalno, ali mentalni napredak ne prati financijski. Imamo iPhone 13, ali i pečat. Na naljepnici preko špagice.