Nakon proljetnog potresa i zimske katastrofe na Baniji (namjerno ne koristim Banovina, kao ni vrtolet), koji je Zagrebu došao kao podsjetnik ili kao ponovna pljuska neodgojenom djetetu, vratila se stara tema: kad bu nam naš Zagreb ponovo zrihtan? Nikada. Možda ne nikada, ali sigurno ne onako kako mi o tome maštamo.
Ovo zvuče kao pesimistične misli, ali nastojat ću objasniti ekonomske i sociološke faktore koji su nepobitne činjenice i gotovo doslovne ručne kočnice bilo kakvom pomaku.
Sveto trojstvo svakog razvoja grada su, po mom mišljenju, ljudi, institucije i novac.
Počnimo s ljudima, kao onima koji stvore sve, pa i ostale dvije stavke. Hrvati generalno vrlo slabo poznaju pojam općeg materijalnog dobra, zajedničkog vlasništva i brige za isto. Seže li to u genetiku, u 45 godina socijalizma ili poslijeratnu tranzicijsku borbu za preživljavanjem – ne znam, niti sam kvalificiran da o tome sudim. Ali, nakon stotinjak obiđenih zgrada u okviru volontiranja nakon potresa, znam da je to faktor na koji sam vrlo slabo nailazio. Centar nije devastirao potres. Potres je bio samo nokaut u 12. rundi.
Normalni građani tu ne mogu ništa
Rođen sam, odrastao i radim u starom objektu u centru, tako da sam “stranka u postupku“. Trenutno živim u zgradi sa zaista korektnim stanarima; i dva nekorektna. Postoje ljudi koji nemaju nikakav interes, ne žive u tim stanovima te opstruiraju apsolutno sve. I to im savršeno uspijeva. Gotovo svaki objekt u gradu ima takve i normalni građani ne mogu im ništa. Ne može se ovršiti neplaćena pričuva, ne može se podići kredit, ne može se ukratko ništa, jer njima to ne treba. I gotovo je nemoguće pronaći zgradu koja nema tu problematiku.
Problematika se nastavlja na veliku razliku u ekonomskom statusu stanara. Umirovljenici starosjedioci i ljudi koji su kupili i preuredili stanove. Kada uzmete novu zgradu kao primjer, jasno je da su svi platili stan isto ili podjednako te da nema ogromnih oscilacija u kupovnoj moći stanara. Teško je prihvatiti činjenicu da život u 100 četvornih metara stare gradnje reflektira stil vožnje oldtimera s velikim benzinskim motorom. Šarmantno je, lijepo, ukratko bonvivanski, ali popravci i gorivo vas podsjete na čemu ste. Auto vam stane, ali stan neće. Vi tamo obitavate i živite iz godine u godinu. I bježite od stvarnosti. Realna pričuva za navedeni primjer stana bila bi 1000 kuna. A u Zagrebu se, u prosjeku, plaća 200 do 300.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Danas nam je sve došlo na naplatu
Sve te zgrade gradili su isti zli investitori, ljudi željni kapitala, iznajmljivali ih i na tome zarađivali, isto kao i današnji. Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do promjene pristupa pa se dogodilo 70 godina čistog korištenja, s isključivo individualnim ulaganjima. I to je danas došlo na naplatu. U visokoobazrivom i korektnom duhu ne smije se reći da, ako nemaš novca, ne možeš živjeti u staroj zgradi u centru. Ali zbilja ne možeš. Ne možeš ni voziti vintage Mercedes. Ne ide, jer košta, a to je ono što se odbija prihvatiti. Vlasnici obiteljskih kuća znaju što imaju, imaju bitno razvijeniju, makar osnovnu, ekonomsku misao i uglavnom svjesno planiraju svoje troškove.
Prilikom obilaska objekata jako česta pitanja su bila: kada će nam se zgrada obnoviti, kada će nam se kupiti bojleri, kada ćemo dobiti novac. Bilo kakva digresija, u duhu ovog teksta, uglavnom je generirala agresiju i ružne riječi. Ali činjenice bole kada vam ne odgovaraju. Mentalitet, u kombinaciji s generacijskom i imovinskom heterogenošću stanara starih zgrada, prva je i najveća prepreka pomaku, gotovo nerješiva. Rješiva možda vremenom, dugotrajnim i strukturiranim radom, politički nepopularnim potezima za koje ne moramo naglašavati koliko se rijetko događaju kod nas. Rješiva smjenom generacija, do kada će se objekti raspasti.
Institucije će reći: ‘Nećete, razbojnici!’
Uzmimo sada bajkoviti, fiktivni objekt gdje su stanari složni građani sličnog imovinskog statusa i velike volje za obnovom. Imaju nešto novca, kreditno su sposobni. E, pa sada ih tu čekaju institucije. Nećete, razbojnici!
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odakle da počnemo? Moj favorit je slavno Gradsko Stambeno Komunalno Gospodarstvo, ukratko GSKG, ogranak kolosalnog Holdinga. Institucija kojoj bi se podivio svaki rukovodilac DDR-a. Monopolist, na sram svim ostalim upraviteljima, i u duhu krovne organizacije institucija veza i vezica, kombinacija referenata, izvođača i još pokojeg rukovodećeg pikzibnera koji želi uzeti svoj komad kolača. A gdje su nadređeni? Pa na njih se misli po inerciji.
Mnogi postavljaju pitanje kako nisu obnovljene fasade, a predviđena su sredstva koja su zaista postojala. Odgovor je jednostavan. Jesu. Samo koji broj i po kojim cijenama. “Partnerske tvrtke” daju ponude koje zbunjuju ljude jer pomisle da su izražene u forintama. Nakon što vam objasne strukturu sufinanciranja pa dobijete cijene, dođete do zaključka da plaćate manje, ako sami nađete izvođača i ne koristite financiranje. Ovu predivnu instituciju možemo direktno spojiti s nemogućnošću utjerivanja neplaćenih pričuva od ranije navedenih nebrižnih aseva. Mehanizam GSKG-a, sudstva, ovrha i tako dalje, u ovom slučaju ne funkcionira. Ne pitajmo se zašto.
Grad u kojem se štiti svaka konfekcija
No naša zgrada iz bajke, recimo, dobiva na Bingu i ne treba usluge ovog vrhunskog gradskog poduzeća. Suvlasnici pronađu projektante i krene se prema ipak krovnoj instituciji za bitno; Zavodu za zaštitu spomenika. Instituciju kojom je godinama carevao korumpirani profesor, iskvareni znalac, čovjek koji nije branio što je trebao. Ali nije ni on bio problem osim etički, on je bio samo trošak, ukalkuliran u izvantroškovničke radove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem je kult Zagreba. Kult grada koji, da se ne lažemo, nije Firenca, nije Brugge, nije Split ni Dubrovnik. Lijepa je cjelina, ali nastala u glavnini od 19. stoljeća. Nije ranije bio dodirnut niti od Neumanna, Von Erlacha i inih bečkih baroknih veličina; oni su ga vjerojatno znali samo kao prenoćište na putu za Veneciju. Grad u kojem se štiti sve, svaka konfekcija. Gdje je Bollé ikona, jer nije bilo boljeg i originalnijeg, a historicizam se valorizira kao antika.
Grad u kojem velika količina nekompetentnog kadra odlučuje o svemu. Jer oni nemaju pravilnike, nego mišljenje. Jer caruju stavovi da će suvremenija žbuka kući uzeti dušu, o čeličnoj mrežici u njoj da ne govorimo. Jer je rušiti kuću epska borba, jer je ekonomski faktor zanemaren, i predstavlja neugodno pitanje ako se spomene. I zbog svega toga su krivi. Jer su nerazumni i ne shvaćaju to. Tu se, moram priznati, probije tračak svjetla u vidu pokojeg mlađeg mislećeg kadra, ali realno je da će s vremenom i oni biti asimilirani u sustav.
Treba zadovoljiti sportske pilote i ptice
I da, nakon epske borbe naših mitskih suvlasnika koji su dobili Bingo da se izbjegne GSKG, korištenje starih materijala, gradnja lažnih dimnjaka radi toga da im zgrada prati ptičju perspektivu kako bi sportski piloti, i ptice jasno, bili zadovoljeni, naši stanari su gotovi i obnovili su kuću nakon minimalno tri godine. Ali oni spadaju u kategoriju Ahila, Odiseja i inih junka; odnosno, baš i ne postoje. Realnost je da se to nije i neće dogoditi i da će se pljačkati i dalje. Grad će se raspadati dok prirodnom selekcijom kuće ne dobiju nove vlasnike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sirotinja s Banije, iz zanemarenih pasivnih krajeva brine za svoje jer imaju osjećaj da je njihovo. Dobit će sredstva, obnoviti svoje kuće i nastaviti živjeti skromne živote. Šutjet će, izgorjeti još jednom i pokorno nastaviti dalje. A beli Zagreb grad će dobivati najfinije žičare, rasvjetu, spomenike stvarnom i fiktivnom jer to zaslužuje. Zaslužuje inercijom Zagrepčana. I da, krivi smo.
Zašto Zagreb nikada neće biti obnovljen kako maštamo
Centar grada nije devastirao potres. Potres je bio samo nokaut u 12. rundi
Jan Pivac poznati je arhitekt mlađe generacije. Nakon velikog zagrebačkog potresa u ožujku, priključio se volonterima koji su procjenjivali stanje zgrada i proveo je tjedne na terenu. S tim iskustvom, za Telegram je napisao autorski tekst
Nakon proljetnog potresa i zimske katastrofe na Baniji (namjerno ne koristim Banovina, kao ni vrtolet), koji je Zagrebu došao kao podsjetnik ili kao ponovna pljuska neodgojenom djetetu, vratila se stara tema: kad bu nam naš Zagreb ponovo zrihtan? Nikada. Možda ne nikada, ali sigurno ne onako kako mi o tome maštamo.
Ovo zvuče kao pesimistične misli, ali nastojat ću objasniti ekonomske i sociološke faktore koji su nepobitne činjenice i gotovo doslovne ručne kočnice bilo kakvom pomaku.
Sveto trojstvo svakog razvoja grada su, po mom mišljenju, ljudi, institucije i novac.
Počnimo s ljudima, kao onima koji stvore sve, pa i ostale dvije stavke. Hrvati generalno vrlo slabo poznaju pojam općeg materijalnog dobra, zajedničkog vlasništva i brige za isto. Seže li to u genetiku, u 45 godina socijalizma ili poslijeratnu tranzicijsku borbu za preživljavanjem – ne znam, niti sam kvalificiran da o tome sudim. Ali, nakon stotinjak obiđenih zgrada u okviru volontiranja nakon potresa, znam da je to faktor na koji sam vrlo slabo nailazio. Centar nije devastirao potres. Potres je bio samo nokaut u 12. rundi.
Normalni građani tu ne mogu ništa
Rođen sam, odrastao i radim u starom objektu u centru, tako da sam “stranka u postupku“. Trenutno živim u zgradi sa zaista korektnim stanarima; i dva nekorektna. Postoje ljudi koji nemaju nikakav interes, ne žive u tim stanovima te opstruiraju apsolutno sve. I to im savršeno uspijeva. Gotovo svaki objekt u gradu ima takve i normalni građani ne mogu im ništa. Ne može se ovršiti neplaćena pričuva, ne može se podići kredit, ne može se ukratko ništa, jer njima to ne treba. I gotovo je nemoguće pronaći zgradu koja nema tu problematiku.
Problematika se nastavlja na veliku razliku u ekonomskom statusu stanara. Umirovljenici starosjedioci i ljudi koji su kupili i preuredili stanove. Kada uzmete novu zgradu kao primjer, jasno je da su svi platili stan isto ili podjednako te da nema ogromnih oscilacija u kupovnoj moći stanara. Teško je prihvatiti činjenicu da život u 100 četvornih metara stare gradnje reflektira stil vožnje oldtimera s velikim benzinskim motorom. Šarmantno je, lijepo, ukratko bonvivanski, ali popravci i gorivo vas podsjete na čemu ste. Auto vam stane, ali stan neće. Vi tamo obitavate i živite iz godine u godinu. I bježite od stvarnosti. Realna pričuva za navedeni primjer stana bila bi 1000 kuna. A u Zagrebu se, u prosjeku, plaća 200 do 300.
Danas nam je sve došlo na naplatu
Sve te zgrade gradili su isti zli investitori, ljudi željni kapitala, iznajmljivali ih i na tome zarađivali, isto kao i današnji. Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do promjene pristupa pa se dogodilo 70 godina čistog korištenja, s isključivo individualnim ulaganjima. I to je danas došlo na naplatu. U visokoobazrivom i korektnom duhu ne smije se reći da, ako nemaš novca, ne možeš živjeti u staroj zgradi u centru. Ali zbilja ne možeš. Ne možeš ni voziti vintage Mercedes. Ne ide, jer košta, a to je ono što se odbija prihvatiti. Vlasnici obiteljskih kuća znaju što imaju, imaju bitno razvijeniju, makar osnovnu, ekonomsku misao i uglavnom svjesno planiraju svoje troškove.
Prilikom obilaska objekata jako česta pitanja su bila: kada će nam se zgrada obnoviti, kada će nam se kupiti bojleri, kada ćemo dobiti novac. Bilo kakva digresija, u duhu ovog teksta, uglavnom je generirala agresiju i ružne riječi. Ali činjenice bole kada vam ne odgovaraju. Mentalitet, u kombinaciji s generacijskom i imovinskom heterogenošću stanara starih zgrada, prva je i najveća prepreka pomaku, gotovo nerješiva. Rješiva možda vremenom, dugotrajnim i strukturiranim radom, politički nepopularnim potezima za koje ne moramo naglašavati koliko se rijetko događaju kod nas. Rješiva smjenom generacija, do kada će se objekti raspasti.
Institucije će reći: ‘Nećete, razbojnici!’
Uzmimo sada bajkoviti, fiktivni objekt gdje su stanari složni građani sličnog imovinskog statusa i velike volje za obnovom. Imaju nešto novca, kreditno su sposobni. E, pa sada ih tu čekaju institucije. Nećete, razbojnici!
Odakle da počnemo? Moj favorit je slavno Gradsko Stambeno Komunalno Gospodarstvo, ukratko GSKG, ogranak kolosalnog Holdinga. Institucija kojoj bi se podivio svaki rukovodilac DDR-a. Monopolist, na sram svim ostalim upraviteljima, i u duhu krovne organizacije institucija veza i vezica, kombinacija referenata, izvođača i još pokojeg rukovodećeg pikzibnera koji želi uzeti svoj komad kolača. A gdje su nadređeni? Pa na njih se misli po inerciji.
Mnogi postavljaju pitanje kako nisu obnovljene fasade, a predviđena su sredstva koja su zaista postojala. Odgovor je jednostavan. Jesu. Samo koji broj i po kojim cijenama. “Partnerske tvrtke” daju ponude koje zbunjuju ljude jer pomisle da su izražene u forintama. Nakon što vam objasne strukturu sufinanciranja pa dobijete cijene, dođete do zaključka da plaćate manje, ako sami nađete izvođača i ne koristite financiranje. Ovu predivnu instituciju možemo direktno spojiti s nemogućnošću utjerivanja neplaćenih pričuva od ranije navedenih nebrižnih aseva. Mehanizam GSKG-a, sudstva, ovrha i tako dalje, u ovom slučaju ne funkcionira. Ne pitajmo se zašto.
Grad u kojem se štiti svaka konfekcija
No naša zgrada iz bajke, recimo, dobiva na Bingu i ne treba usluge ovog vrhunskog gradskog poduzeća. Suvlasnici pronađu projektante i krene se prema ipak krovnoj instituciji za bitno; Zavodu za zaštitu spomenika. Instituciju kojom je godinama carevao korumpirani profesor, iskvareni znalac, čovjek koji nije branio što je trebao. Ali nije ni on bio problem osim etički, on je bio samo trošak, ukalkuliran u izvantroškovničke radove.
Problem je kult Zagreba. Kult grada koji, da se ne lažemo, nije Firenca, nije Brugge, nije Split ni Dubrovnik. Lijepa je cjelina, ali nastala u glavnini od 19. stoljeća. Nije ranije bio dodirnut niti od Neumanna, Von Erlacha i inih bečkih baroknih veličina; oni su ga vjerojatno znali samo kao prenoćište na putu za Veneciju. Grad u kojem se štiti sve, svaka konfekcija. Gdje je Bollé ikona, jer nije bilo boljeg i originalnijeg, a historicizam se valorizira kao antika.
Grad u kojem velika količina nekompetentnog kadra odlučuje o svemu. Jer oni nemaju pravilnike, nego mišljenje. Jer caruju stavovi da će suvremenija žbuka kući uzeti dušu, o čeličnoj mrežici u njoj da ne govorimo. Jer je rušiti kuću epska borba, jer je ekonomski faktor zanemaren, i predstavlja neugodno pitanje ako se spomene. I zbog svega toga su krivi. Jer su nerazumni i ne shvaćaju to. Tu se, moram priznati, probije tračak svjetla u vidu pokojeg mlađeg mislećeg kadra, ali realno je da će s vremenom i oni biti asimilirani u sustav.
Treba zadovoljiti sportske pilote i ptice
I da, nakon epske borbe naših mitskih suvlasnika koji su dobili Bingo da se izbjegne GSKG, korištenje starih materijala, gradnja lažnih dimnjaka radi toga da im zgrada prati ptičju perspektivu kako bi sportski piloti, i ptice jasno, bili zadovoljeni, naši stanari su gotovi i obnovili su kuću nakon minimalno tri godine. Ali oni spadaju u kategoriju Ahila, Odiseja i inih junka; odnosno, baš i ne postoje. Realnost je da se to nije i neće dogoditi i da će se pljačkati i dalje. Grad će se raspadati dok prirodnom selekcijom kuće ne dobiju nove vlasnike.
Sirotinja s Banije, iz zanemarenih pasivnih krajeva brine za svoje jer imaju osjećaj da je njihovo. Dobit će sredstva, obnoviti svoje kuće i nastaviti živjeti skromne živote. Šutjet će, izgorjeti još jednom i pokorno nastaviti dalje. A beli Zagreb grad će dobivati najfinije žičare, rasvjetu, spomenike stvarnom i fiktivnom jer to zaslužuje. Zaslužuje inercijom Zagrepčana. I da, krivi smo.