Zaboravite velike i glasne skupove. Iskeženo nasmijane gomile. Prijeteću tišinu nad gomilom ljudi na koljenima. Molitve na bolničkim ulazima. Spektakularni homofobni referendum.
Radi se, svakako, o načinima kojima se želi legitimirati sve čvršći stisak najkonzervativnijih vrijednosti nad sve siromašnijom kvadraturom osobne slobode. No, hodovi za život, moliteljski performansi, referendumi o braku ili izvješća o tobožnjim ugrozama vjernika u Hrvatskoj samo su načini na koje se pokušava obojati cjelokupna društvena atmosfera. Pjena na vrhu vala. Hrvatski Gilead, naime, maršira glasno i u paradnim uniformama, ali bitke dobiva tamo gdje ulazi tiho i na prstima.
Pitanje pojedinca
Pravo stavljanje lanca na društvo i pojedince događa se uglavnom izvan fokusa centralnih reflektora. Što je, naime, razina niža, otpor je slabiji. U idealnoj situaciji se radi o pojedincu kojeg se oči u oči suočava s apsolutnim istinama koje, dakako, zastupaju njihovi ovlašteni tumači.
Tako je, recimo, bilo moguće da su Mireli Čavajdi mnogi sugerirali da, kao i mnoge prije nje, šuti i plati prekid trudnoće u Sloveniji. Tako je bilo moguće da se po hrvatskim ginekološkim odjelima proširi epidemija priziva savjesti i maksimalno oteža legalan abortus. Tako je moguće da je Grad Zagreb godinama ulagao stotine milijuna kuna u to da majke ostaju kod kuće i podižu djecu, umjesto da dangube gradeći svoju karijeru izvan kuhinje i spavaće sobe.
Kulturni aparthejd
Kako bi stvar doista uspjela, nužno je da se represija normalizira, da se prekrije brigom za djecu, za moral, za tradiciju. I da se ne diže previše buke.
Konzervativni gradonačelnik Pule Filip Zoričić (koji sebe iz nekog razloga doživljava liberalom) naučio je lekciju iz halabuke koja se digla kad je zabranio koncert folk glazbe u gradskoj dvorani. Iako je već bilo prodano 85 posto ulaznica, gradonačelnik je digao rampu jer, kako je govorio prije nekoliko mjeseci, takav “glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada”. Koji je, dakako, multikulturalan. Osim prema kulturama koje mu “ne pripadaju”, pa čak ni onda kad je interes za koncertom ogroman.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Eho sličnog kulturnog aparthejda osjeti se i u općem zgražanju javnosti nad činjenicom da je Aleksandra Prijović rasprodala Arenu četiri dana zaredom, a evo se puni i peti. Em je pjevačica iz Srbije, em je žanr blizak folku, što, kako bi rekao Zoričić, jamačno ne pripada podneblju, duhu i mentalitetu Zagreba. Sigurno su sve te Arene napunili Nepalci, Filipinci i, Bože mi prosti, Srbi na privremenom radu u Hrvatskoj.
Prokletstvo članka 49.
No, Zoričić nakon glazbene cenzure, jaše dalje. Samo malo opreznije. Ovih dana je dosta prašine u javnosti dignuo Nacrt prijedloga Odluke o redu na pomorskom dobru Grada Pule u kojim se, s prihvatljivih 600-1300 eura globe, prijeti kazniti one koji na plažu donesu svoje pivo (može i drugi alkohol) ili se, Bože mi opet prosti, tamo skinu u toples. Da nije bilo političke i medijske fertutme, bilo bi veselo kad bi revni pulski komunalci obilazili plaže sljedećeg ljeta.
Ali, priča nije prošla tiho i na prstima, pa je Zoričić već danas reterirao, rutinski optužujući političku konkurenciju za širenje laži. U spornom dokumentu, međutim, i dalje stoji članak 49., koji je prilično jasan: “Na morskim plažama i drugim dijelovima pomorskog nije dopušteno kretanje bez kupaćeg kostima ili dijela kupaćeg kostima, osim ukoliko se radi o plaži koja je određena kao nudistička”. Kršenje se kažnjava gore navedenom svotom eura.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Di je blagoslov?!
Nešto južnije je, pak, ovih dana problem izazvao izostanak blagoslova. U splitskom gradskom kotaru Mejaši, punom profitabilnih stambenih kvadrata na više katova, konačno je otvoren i prvi kulturni sadržaj – knjižnica za djecu i mlade. I odmah – skandalčić.
Predsjednik kotara Mejaši Toni Piplica je, iako najavljen, bojkotirao svečano otvaranje. Jer u protokolu nije predviđen – blagoslov svećenika. A blagoslov je, veli Piplica, “shodno duhu i načinu življenja ogromne većine stanovnika Mejaša” tradicija kod otvaranja svih novih projekata.
Gdje počinje svjetonazorska sfera
I ne samo to. Mladi lav HDZ-a na čelu Mejaša zgraža se što je “onemogućavanjem blagoslova uvučen u svjetonazorsku sferu”. Dakle, inzistiranje na tome da katolički svećenik posveti svako novu instituciju ili objekt nipošto nije svjetonazorska stvar – to je nulta točka od koje sve polazi. Pokušati se suprotstaviti tako raspoređenim odnosima je teret koji je, na razini pojedinca, pogotovo u interesno zarobljenom društvu poput hrvatskog, užasno težak pothvat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakako, mladi Piplica je ovim svjetonazorskim manevrom, osim upisivanja u knjižicu poželjnih svjetonazorskih vrlina, izbjegao i mogućnost da se na otvaranju smješka s Ivicom Puljkom, gradonačelnikom koji kod Pipličinog stranačkog šefa uglavnom izaziva alergijsku reakciju. Dečko je talentiran za politiku, čut će se još za njega.
Skica za Gilead
Friški primjeri Pule i Splita samo su dvije crtice. Skica za način na koji se, uglavnom u tišini koja je u konkretnim slučajevima nezgodno prekinuta, pojedincima i društvu “shodno duhu i načinu života” ili “podneblju, duhu i mentalitetu grada”, utjeruje red u kosti (dobro, i na grudi).
U tom izostanku buke, u težini nulte točke zabetoniranog svjetonazora oko vrata, leži prava moć hrvatskog Gileada. Budućnosti koja kipti od želje postati sadašnjost. I uopće joj ne ide loše.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gdje je Hrvatska 2023. godine? U Puli je sumnjiv toples, u Splitu knjižnica bez blagoslova svećenika
Hrvatski Gilead maršira glasno i u paradnim uniformama, ali bitke dobiva tamo gdje ulazi tiho i na prstima
Friški primjeri Pule i Splita samo su dvije crtice. Skica za način na koji se pojedincima i društvu “shodno duhu i načinu života” ili “podneblju, duhu i mentalitetu grada”, utjeruje red u kosti (dobro, i na grudi)
Zaboravite velike i glasne skupove. Iskeženo nasmijane gomile. Prijeteću tišinu nad gomilom ljudi na koljenima. Molitve na bolničkim ulazima. Spektakularni homofobni referendum.
Radi se, svakako, o načinima kojima se želi legitimirati sve čvršći stisak najkonzervativnijih vrijednosti nad sve siromašnijom kvadraturom osobne slobode. No, hodovi za život, moliteljski performansi, referendumi o braku ili izvješća o tobožnjim ugrozama vjernika u Hrvatskoj samo su načini na koje se pokušava obojati cjelokupna društvena atmosfera. Pjena na vrhu vala. Hrvatski Gilead, naime, maršira glasno i u paradnim uniformama, ali bitke dobiva tamo gdje ulazi tiho i na prstima.
Pitanje pojedinca
Pravo stavljanje lanca na društvo i pojedince događa se uglavnom izvan fokusa centralnih reflektora. Što je, naime, razina niža, otpor je slabiji. U idealnoj situaciji se radi o pojedincu kojeg se oči u oči suočava s apsolutnim istinama koje, dakako, zastupaju njihovi ovlašteni tumači.
Tako je, recimo, bilo moguće da su Mireli Čavajdi mnogi sugerirali da, kao i mnoge prije nje, šuti i plati prekid trudnoće u Sloveniji. Tako je bilo moguće da se po hrvatskim ginekološkim odjelima proširi epidemija priziva savjesti i maksimalno oteža legalan abortus. Tako je moguće da je Grad Zagreb godinama ulagao stotine milijuna kuna u to da majke ostaju kod kuće i podižu djecu, umjesto da dangube gradeći svoju karijeru izvan kuhinje i spavaće sobe.
Kulturni aparthejd
Kako bi stvar doista uspjela, nužno je da se represija normalizira, da se prekrije brigom za djecu, za moral, za tradiciju. I da se ne diže previše buke.
Konzervativni gradonačelnik Pule Filip Zoričić (koji sebe iz nekog razloga doživljava liberalom) naučio je lekciju iz halabuke koja se digla kad je zabranio koncert folk glazbe u gradskoj dvorani. Iako je već bilo prodano 85 posto ulaznica, gradonačelnik je digao rampu jer, kako je govorio prije nekoliko mjeseci, takav “glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada”. Koji je, dakako, multikulturalan. Osim prema kulturama koje mu “ne pripadaju”, pa čak ni onda kad je interes za koncertom ogroman.
Eho sličnog kulturnog aparthejda osjeti se i u općem zgražanju javnosti nad činjenicom da je Aleksandra Prijović rasprodala Arenu četiri dana zaredom, a evo se puni i peti. Em je pjevačica iz Srbije, em je žanr blizak folku, što, kako bi rekao Zoričić, jamačno ne pripada podneblju, duhu i mentalitetu Zagreba. Sigurno su sve te Arene napunili Nepalci, Filipinci i, Bože mi prosti, Srbi na privremenom radu u Hrvatskoj.
Prokletstvo članka 49.
No, Zoričić nakon glazbene cenzure, jaše dalje. Samo malo opreznije. Ovih dana je dosta prašine u javnosti dignuo Nacrt prijedloga Odluke o redu na pomorskom dobru Grada Pule u kojim se, s prihvatljivih 600-1300 eura globe, prijeti kazniti one koji na plažu donesu svoje pivo (može i drugi alkohol) ili se, Bože mi opet prosti, tamo skinu u toples. Da nije bilo političke i medijske fertutme, bilo bi veselo kad bi revni pulski komunalci obilazili plaže sljedećeg ljeta.
Ali, priča nije prošla tiho i na prstima, pa je Zoričić već danas reterirao, rutinski optužujući političku konkurenciju za širenje laži. U spornom dokumentu, međutim, i dalje stoji članak 49., koji je prilično jasan: “Na morskim plažama i drugim dijelovima pomorskog nije dopušteno kretanje bez kupaćeg kostima ili dijela kupaćeg kostima, osim ukoliko se radi o plaži koja je određena kao nudistička”. Kršenje se kažnjava gore navedenom svotom eura.
Di je blagoslov?!
Nešto južnije je, pak, ovih dana problem izazvao izostanak blagoslova. U splitskom gradskom kotaru Mejaši, punom profitabilnih stambenih kvadrata na više katova, konačno je otvoren i prvi kulturni sadržaj – knjižnica za djecu i mlade. I odmah – skandalčić.
Predsjednik kotara Mejaši Toni Piplica je, iako najavljen, bojkotirao svečano otvaranje. Jer u protokolu nije predviđen – blagoslov svećenika. A blagoslov je, veli Piplica, “shodno duhu i načinu življenja ogromne većine stanovnika Mejaša” tradicija kod otvaranja svih novih projekata.
Gdje počinje svjetonazorska sfera
I ne samo to. Mladi lav HDZ-a na čelu Mejaša zgraža se što je “onemogućavanjem blagoslova uvučen u svjetonazorsku sferu”. Dakle, inzistiranje na tome da katolički svećenik posveti svako novu instituciju ili objekt nipošto nije svjetonazorska stvar – to je nulta točka od koje sve polazi. Pokušati se suprotstaviti tako raspoređenim odnosima je teret koji je, na razini pojedinca, pogotovo u interesno zarobljenom društvu poput hrvatskog, užasno težak pothvat.
Dakako, mladi Piplica je ovim svjetonazorskim manevrom, osim upisivanja u knjižicu poželjnih svjetonazorskih vrlina, izbjegao i mogućnost da se na otvaranju smješka s Ivicom Puljkom, gradonačelnikom koji kod Pipličinog stranačkog šefa uglavnom izaziva alergijsku reakciju. Dečko je talentiran za politiku, čut će se još za njega.
Skica za Gilead
Friški primjeri Pule i Splita samo su dvije crtice. Skica za način na koji se, uglavnom u tišini koja je u konkretnim slučajevima nezgodno prekinuta, pojedincima i društvu “shodno duhu i načinu života” ili “podneblju, duhu i mentalitetu grada”, utjeruje red u kosti (dobro, i na grudi).
U tom izostanku buke, u težini nulte točke zabetoniranog svjetonazora oko vrata, leži prava moć hrvatskog Gileada. Budućnosti koja kipti od želje postati sadašnjost. I uopće joj ne ide loše.