Malo koja nagrada je ikad dospjela u ruke koje su je više zaslužile od nagrade za Zagrepčanku godine koju bi trebala dobiti Mirela Čavajda. Žena koja je lani, nažalost, postala glavni lik javnog razvlačenja njene privatne tragedije i sve težine pritiska klerikalne neformalne društvene moći, napravila je za hrvatsku javnost daleko više od svega onog što na prvu loptu pada na pamet.
Podsjetimo, Čavajda je u šestom mjesecu trudnoće doznala da nosi plod s malignim, brzorastućim tumorom na mozgu. Pravo na prekid trudnoće, zagrantirano Ustavom, nije mogla ostvariti u svojoj zemlji. Jer, eto, u toj fazi, u Hrvatskoj prekid trudnoće nitko ne radi. Pa je svoje Ustavom zagarantirano pravo morala ostvariti (HZZO je barem pokrio trošak) u Sloveniji.
Kalvarija nakon izlaska u javnost
Kalvarija kakvu je ta žena prolazila teško je i zamisliti. Na duboku osobnu tragediju nadovezalo se zlostavljanje sustava. Prvo je dugo čekala na magnetsku rezonancu. Pa na nalaze. Pa joj niti jedna od četiri bolnice nije ni odgovorila (niti odgovorila!) na zahtjev za prekidom trudnoće, a ispod glasa joj se savjetovalo da “to” ide odraditi u Sloveniju. Pa je odlučila sa svime ići u javnost.
Onda je počeo najgorio dio. Licemjerni ministar zdravstva je, umjesto vlastite ostavke, Čavajdi ponudio savjet da se mogla javiti njemu ili ministarstvu, ako je predugo čekala na pretragu. Pa se čudio kako bi uopće bilo moguće da zahvat na koji ima pravo ne može obaviti u Hrvatskoj. Pa su eksperti koje je okupio javno mudrovali da prekid trudnoće i nije potreban i da se bez biopsije ne može znati o čemu se točno radi. Pa ju je ravnatelj Rebra Ante Ćorušić javno ocijenio kao osobu koja “je željela mrtvo dijete, nije željela da to dijete zaplače”.
Svjetonazorski rat
Pa je stigao nalaz s druge magnetske rezonance, koji je pokazao da je tumor značajno napredovao i da fetus, ukratko, nema šanse. Pa je Vili Beroš zaključio da, eto, Čavajda ipak ima pravo na prekid trudnoće. Ali, da je sve što joj se može ponuditi – Slovenija.
Uz sve to, trajalo je prateće maltretiranje nesretne trudnice od strane konzervativnih medija i desnih jurišnika s društvenih mreža i političke margine. Uglavnom onih koji se sad skanjuju nad odlukom Grada Zagreba da Čavajdu proglasi Zagrepčankom godine, ocjenjujući to kao sumanuto ideologiziranje i poticanje svjetonazorskog rata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Političke odgovornosti za seriju promašenih procjena, pogrešnih odluka, izjava na granici sramotnog javnog lova na vještice, kataklizmične situacije u kojoj zdravstveni sustav ne može (ili ne želi, svejedno) isporučiti zahvate na koje pacijenti imaju pravo – naravno, nije bilo. Niti u tragovima. Što, jasno, u zemlji u kojoj je odgovornost najapstraktnija od svih imenica nimalo ne čudi.
Čudi, međutim, ono što je napravila Čavajda. Da, ona je svojim djelovanjem itekako doprinjela “afirmaciji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova”, što je jedan od kriterija za dobijanje nagrade za Zagrepčanku godine.
Sveopća klerikalizacija
P(r)okazala je koliko je pravo na prekid trudnoće kao ljudsko pravo danas u Hrvatskoj ugroženo, koliko su razni “prizivi savjesti” zagušili sustav toliko da nema dovoljno liječnika koji bi obavljali taj zahvat. P(r)okazala je, još jednom, koliko usluge zdravstvenog sustava ovise o tome imaš li “svog čovjeka” kojeg možeš nazvati kad stvari zaškripe. Koliko su pacijenti, barem u ovakvim slučajevima, pritisnuti ledenim ignoriranjem nadležnih i koliko ih se upućuje da stvari riješe u vlastitom aranžmanu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, najveći doseg Zagrepčanke godine, zapravo, nema veze samo s pravima žena, pravom na pobačaj u Hrvatskoj, čak ni sa sveopćom, puzajućom klerikalizacijom javnog života (Pretjerujem oko klerikalizacije? Vidimo se u nekoj trgovini nedjeljom, nakon 1. srpnja). Najvrijednija društvena ostavština Mirele Čavajde je nešto drugo.
Žena koja je odbila šutjeti
Ona je odbila šutjeti. Odbila je stvari ubrzati “preko veze”, odbila je odraditi svoju tragediju u tišini i u vlastitom aranžmanu, kao da je riječ o sramoti za koju treba ispaštati.
Umjesto da pogne glavu i okrene leđa licemjernom i korumpiranom sustavu, kojeg će kasnije desetljećima gnjevno kritizirati, ali samo u povjerljivom krugu prijatelja – što je nacionalni sport u Hrvata – Čavajda je usred najveće životne drame napravila nešto drugo. Ispravila se i ravno u lice i odgovornima, ali i javnosti koja ih podržava ili krotko šuti, jasno pokazala srednji prst. Baš onako kako to i treba raditi građanka godine u nepokorenom gradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umjesto da pogne glavu, Čavajda se usred najveće životne drame uspravila i pokazala srednji prst. Zato je Zagrepčanka godine
Žena koja je odbila biti tiha i ogorčena žrtva licemjernog i klerikalnog sustava
Najveći doseg Zagrepčanke godine, zapravo, nema veze samo s pravima žena, pravom na pobačaj u Hrvatskoj, čak ni sa sveopćom, puzajućom klerikalizacijom javnog života
Malo koja nagrada je ikad dospjela u ruke koje su je više zaslužile od nagrade za Zagrepčanku godine koju bi trebala dobiti Mirela Čavajda. Žena koja je lani, nažalost, postala glavni lik javnog razvlačenja njene privatne tragedije i sve težine pritiska klerikalne neformalne društvene moći, napravila je za hrvatsku javnost daleko više od svega onog što na prvu loptu pada na pamet.
Podsjetimo, Čavajda je u šestom mjesecu trudnoće doznala da nosi plod s malignim, brzorastućim tumorom na mozgu. Pravo na prekid trudnoće, zagrantirano Ustavom, nije mogla ostvariti u svojoj zemlji. Jer, eto, u toj fazi, u Hrvatskoj prekid trudnoće nitko ne radi. Pa je svoje Ustavom zagarantirano pravo morala ostvariti (HZZO je barem pokrio trošak) u Sloveniji.
Kalvarija nakon izlaska u javnost
Kalvarija kakvu je ta žena prolazila teško je i zamisliti. Na duboku osobnu tragediju nadovezalo se zlostavljanje sustava. Prvo je dugo čekala na magnetsku rezonancu. Pa na nalaze. Pa joj niti jedna od četiri bolnice nije ni odgovorila (niti odgovorila!) na zahtjev za prekidom trudnoće, a ispod glasa joj se savjetovalo da “to” ide odraditi u Sloveniju. Pa je odlučila sa svime ići u javnost.
Onda je počeo najgorio dio. Licemjerni ministar zdravstva je, umjesto vlastite ostavke, Čavajdi ponudio savjet da se mogla javiti njemu ili ministarstvu, ako je predugo čekala na pretragu. Pa se čudio kako bi uopće bilo moguće da zahvat na koji ima pravo ne može obaviti u Hrvatskoj. Pa su eksperti koje je okupio javno mudrovali da prekid trudnoće i nije potreban i da se bez biopsije ne može znati o čemu se točno radi. Pa ju je ravnatelj Rebra Ante Ćorušić javno ocijenio kao osobu koja “je željela mrtvo dijete, nije željela da to dijete zaplače”.
Svjetonazorski rat
Pa je stigao nalaz s druge magnetske rezonance, koji je pokazao da je tumor značajno napredovao i da fetus, ukratko, nema šanse. Pa je Vili Beroš zaključio da, eto, Čavajda ipak ima pravo na prekid trudnoće. Ali, da je sve što joj se može ponuditi – Slovenija.
Uz sve to, trajalo je prateće maltretiranje nesretne trudnice od strane konzervativnih medija i desnih jurišnika s društvenih mreža i političke margine. Uglavnom onih koji se sad skanjuju nad odlukom Grada Zagreba da Čavajdu proglasi Zagrepčankom godine, ocjenjujući to kao sumanuto ideologiziranje i poticanje svjetonazorskog rata.
Političke odgovornosti za seriju promašenih procjena, pogrešnih odluka, izjava na granici sramotnog javnog lova na vještice, kataklizmične situacije u kojoj zdravstveni sustav ne može (ili ne želi, svejedno) isporučiti zahvate na koje pacijenti imaju pravo – naravno, nije bilo. Niti u tragovima. Što, jasno, u zemlji u kojoj je odgovornost najapstraktnija od svih imenica nimalo ne čudi.
Čudi, međutim, ono što je napravila Čavajda. Da, ona je svojim djelovanjem itekako doprinjela “afirmaciji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova”, što je jedan od kriterija za dobijanje nagrade za Zagrepčanku godine.
Sveopća klerikalizacija
P(r)okazala je koliko je pravo na prekid trudnoće kao ljudsko pravo danas u Hrvatskoj ugroženo, koliko su razni “prizivi savjesti” zagušili sustav toliko da nema dovoljno liječnika koji bi obavljali taj zahvat. P(r)okazala je, još jednom, koliko usluge zdravstvenog sustava ovise o tome imaš li “svog čovjeka” kojeg možeš nazvati kad stvari zaškripe. Koliko su pacijenti, barem u ovakvim slučajevima, pritisnuti ledenim ignoriranjem nadležnih i koliko ih se upućuje da stvari riješe u vlastitom aranžmanu.
No, najveći doseg Zagrepčanke godine, zapravo, nema veze samo s pravima žena, pravom na pobačaj u Hrvatskoj, čak ni sa sveopćom, puzajućom klerikalizacijom javnog života (Pretjerujem oko klerikalizacije? Vidimo se u nekoj trgovini nedjeljom, nakon 1. srpnja). Najvrijednija društvena ostavština Mirele Čavajde je nešto drugo.
Žena koja je odbila šutjeti
Ona je odbila šutjeti. Odbila je stvari ubrzati “preko veze”, odbila je odraditi svoju tragediju u tišini i u vlastitom aranžmanu, kao da je riječ o sramoti za koju treba ispaštati.
Umjesto da pogne glavu i okrene leđa licemjernom i korumpiranom sustavu, kojeg će kasnije desetljećima gnjevno kritizirati, ali samo u povjerljivom krugu prijatelja – što je nacionalni sport u Hrvata – Čavajda je usred najveće životne drame napravila nešto drugo. Ispravila se i ravno u lice i odgovornima, ali i javnosti koja ih podržava ili krotko šuti, jasno pokazala srednji prst. Baš onako kako to i treba raditi građanka godine u nepokorenom gradu.