U siječnju i veljači 1988. počele su se, poluilegalno, osnivati prve nekomunističke političke stranke. U doba Stojčevićeve vladavine hrvatskom komunističkom partijom, nije bilo masovnih političkih progona, kao u sedamdesetima, što ne znači da nije bilo fizičke i policijsko-pravne represije protiv političkih neistomišljenika. Politički zatvorenici, recimo, nisu smjeli imati putovnice sve do sredine 1989.
Međutim, Stojčevićevu je vladavinu povijesno obilježio specifičan oblik političkog ponašanja, koji se bazirao na idealiziranju birokratskog karaktera vlasti i negiranju ili ignoriranju javnih interesa. O javnim kritikama da ne govorimo.
Svi su se mediji uređivali u Kockici
Stojčević i njegovi bliski suradnici, među kojima se nalazio i jedan kasniji agent KOS-a, vrlo su čvrsto kontrolirali medije. Između 1984. i 1989. godine u Hrvatskoj je zabranjeno više publikacija, i raspušteno niz redakcija profesionalnih, kao i omladinskih listova, koji su onih godina bili relativno utjecajni.
Svi hrvatski mediji doslovno su se uređivali u Kockici, zgradi Centralnog komiteta na Savi, sve do početka 1988. godine, kad su se prvo Danas, a zatim i Start uspjeli izboriti za nešto više samostalnosti. Međutim, u rano proljeće 1989., samo godinu dana prije prvih višestranačkih izbora, zabranjen je i jedan broj Starta. Bila je to zadnja zabrana novina u Hrvatskoj.
Stanko Stojčević i njegova garnitura javnost su smatrali jednim od svojih najvećih neprijatelja, a medije sredstvom partijske propagande. Drugo, svaku kritiku na račun bilo kojeg specifičnog segmenta vlasti, Stojčević i drugovi držali su napadom na središnju vlast, Partiju i državni poredak. Treće, Stojčevićeva Partija nikad nije imala snage za bilo kakvu stvarnu samokritiku. Sve što su oni radili u njihovim je očima bilo dobro ili barem korisno. Stojčevićeva se partija ponašala kao da je nepogrešiva. I četvrto, radilo se o vlasti koja nije iskazivala ni najmanju empatiju za hrvatske građane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stojčevića danas gotovo nitko ne pamti
Stanko Stojčević nestao je, srećom, u bespućima povijesne zbiljnosti. Danas ga nitko ne pamti, dok se njegova vladavina može ocijeniti kao svojevrsna zona sumraka (istoimeni album grupe Film izašao je, doduše, dvije godine prije Stojčevićeva dolaska na vlast), ili kao hrvatska šutnja, jer se Stojčević nije usuđivao suprotstavljati Miloševićevoj velikosrpskoj kampanji, koja je dovela do rata.
Osobito je fantastično što se Stojčević nije vodio nikakvim višim ideološkim ciljevima, poput recimo Stipe Šuvara, koji je bio strastveni marksistički revolucionar, i koji je iskreno vjerovao u dublje značenje brojnih svojih ekscesnih i represivnih poteza. Stojčevića je isključivo zanimalo da vlast nesmetano funkcionira, da vlast nitko ne propituje i da vlast nitko ne ugrožava. Njegov glavni raison d’être svodio se na održavanje vlasti pod svaku cijenu.
Tipično komunističko politiziranje
Pogledajmo kako se danas ponaša HDZ. Andrej Plenković već danima brani dosta malignu ideju o ograničavanju slobode informiranja represivnim mjerama protiv izvora informacija. Sudska praksa pokazuje da su mediji izloženi konstantnom pritisku i kažnjavanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministar zdravstva Vili Beroš traži skrivene motive kod gospođe koja boluje od raka i koja je javno progovorila o krivnji zdravstvenog sustava za zakašnjenje u njenom liječenju. Beroševa teza o skrivenim motivima Line Budak tipičan je primjer komunističkog politiziranja konkretnog problema. Beroš želi reći: ako nas kritiziraš zbog raka, ti nas ustvari želiš politički potkopati i srušiti. Baš bi tako govorio Stanko Stojčević.
Davor Božinović pokazao je jednaku neosjetljivost na stvarni život, kad je nahvalio rad riječke policije, koja je počinila tešku pogrešku u slučaju nedavnog nasilja na Platku. Baš bi tako postupio Stanko Stojčević (ili njegov šef kabineta, kasniji špijun KOS-a Slavko Malobabić).
Komunistički model zapošljavanja
A Plenkovićev izraz netema, zapravo je dostojan Gorana Babića, opravdano ozloglašenog ideologa kulturne politike Stojčevićeve i Šuvarove Hrvatske. Izraz netema, kojeg Plenković koristi da bi smanjio učinak pojedinih recentnih HDZ-ovih afera, zapravo znači da samo određeno vladajuće, stranačko ili ideološko tijelo smije određivati što jest, a što nije relevantna društveno politička tema. Tako je Goran Babić određivao o čemu se smije, a o čemu se ne smije govoriti u hrvatskoj kulturi. Baš nas zanima tko je sugerirao premijeru da koristi riječ netema, ali taj je čovjek Andreju Plenkoviću i HDZ-u, vjerojatno nehotice, nanio stanovitu štetu, jer su građani vidjeli da premijer bijelo proglašava crnim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naposljetku, sama činjenica da se za neko srednje rangirano radno mjesto u Hrvatskim šumama mora pitati glasnogovornika predsjednika Vlade, sama ta činjenica doslovno oponaša komunistički model zapošljavanja, koji je podrazumijevao da se u državnim tvrtkama, kao i u mnogim velikim poduzećima, nikakav posao osim fizičkog ne može dobiti bez prethode političke provjere i potvrde. HDZ Andreja Plenkovića izgubio je sposobnost da se suočava s javnim kritikama i da aktivno i demokratski sudjeluje u političkim borbama.
Plenković i HDZ svojim su se ignoriranjem brojnih aspekata stvarnosti, prezirom prema mnogim realnim problemima, gotovo sociopatskim birokratizmom i arbitriranjem između tema i netema, počeli ponašati gotovo kao Stanko Stojčević i njegovi komunisti iz vremena hrvatske zone sumraka. Što i dalje ne znači da će HDZ izgubiti iduće parlamentarne izbore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ Andreja Plenkovića počinje podsjećati na Savez komunista Hrvatske Stanka Stojčevića
Premijerov izraz netema, zapravo je dostojan Gorana Babića, opravdano ozloglašenog ideologa Stojčevićeve Hrvatske
Plenković i HDZ svojim su se ignoriranjem brojnih aspekata stvarnosti, prezirom prema mnogim realnim problemima, gotovo sociopatskim birokratizmom i arbitriranjem između tema i netema, počeli ponašati gotovo kao Stanko Stojčević i njegovi komunisti iz vremena hrvatske zone sumraka
Stanko Stojčević bio je šef hrvatske komunističke partije od 1984. do početka 1989. godine. Stojčević je postao sekretar SKH 1984. da bi 1986. bio izabran za predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Bila su to djelomično olovna politička vremena za Hrvatsku. Ne toliko brutalna kao razdoblje između 1972. i 1977., ali svejedno dosta mračna i opora. Hrvatska je počela donekle normalno živjeti tek s Univerzijadom u Zagrebu 1987. godine.
U siječnju i veljači 1988. počele su se, poluilegalno, osnivati prve nekomunističke političke stranke. U doba Stojčevićeve vladavine hrvatskom komunističkom partijom, nije bilo masovnih političkih progona, kao u sedamdesetima, što ne znači da nije bilo fizičke i policijsko-pravne represije protiv političkih neistomišljenika. Politički zatvorenici, recimo, nisu smjeli imati putovnice sve do sredine 1989.
Međutim, Stojčevićevu je vladavinu povijesno obilježio specifičan oblik političkog ponašanja, koji se bazirao na idealiziranju birokratskog karaktera vlasti i negiranju ili ignoriranju javnih interesa. O javnim kritikama da ne govorimo.
Svi su se mediji uređivali u Kockici
Stojčević i njegovi bliski suradnici, među kojima se nalazio i jedan kasniji agent KOS-a, vrlo su čvrsto kontrolirali medije. Između 1984. i 1989. godine u Hrvatskoj je zabranjeno više publikacija, i raspušteno niz redakcija profesionalnih, kao i omladinskih listova, koji su onih godina bili relativno utjecajni.
Svi hrvatski mediji doslovno su se uređivali u Kockici, zgradi Centralnog komiteta na Savi, sve do početka 1988. godine, kad su se prvo Danas, a zatim i Start uspjeli izboriti za nešto više samostalnosti. Međutim, u rano proljeće 1989., samo godinu dana prije prvih višestranačkih izbora, zabranjen je i jedan broj Starta. Bila je to zadnja zabrana novina u Hrvatskoj.
Stanko Stojčević i njegova garnitura javnost su smatrali jednim od svojih najvećih neprijatelja, a medije sredstvom partijske propagande. Drugo, svaku kritiku na račun bilo kojeg specifičnog segmenta vlasti, Stojčević i drugovi držali su napadom na središnju vlast, Partiju i državni poredak. Treće, Stojčevićeva Partija nikad nije imala snage za bilo kakvu stvarnu samokritiku. Sve što su oni radili u njihovim je očima bilo dobro ili barem korisno. Stojčevićeva se partija ponašala kao da je nepogrešiva. I četvrto, radilo se o vlasti koja nije iskazivala ni najmanju empatiju za hrvatske građane.
Stojčevića danas gotovo nitko ne pamti
Stanko Stojčević nestao je, srećom, u bespućima povijesne zbiljnosti. Danas ga nitko ne pamti, dok se njegova vladavina može ocijeniti kao svojevrsna zona sumraka (istoimeni album grupe Film izašao je, doduše, dvije godine prije Stojčevićeva dolaska na vlast), ili kao hrvatska šutnja, jer se Stojčević nije usuđivao suprotstavljati Miloševićevoj velikosrpskoj kampanji, koja je dovela do rata.
Osobito je fantastično što se Stojčević nije vodio nikakvim višim ideološkim ciljevima, poput recimo Stipe Šuvara, koji je bio strastveni marksistički revolucionar, i koji je iskreno vjerovao u dublje značenje brojnih svojih ekscesnih i represivnih poteza. Stojčevića je isključivo zanimalo da vlast nesmetano funkcionira, da vlast nitko ne propituje i da vlast nitko ne ugrožava. Njegov glavni raison d’être svodio se na održavanje vlasti pod svaku cijenu.
Tipično komunističko politiziranje
Pogledajmo kako se danas ponaša HDZ. Andrej Plenković već danima brani dosta malignu ideju o ograničavanju slobode informiranja represivnim mjerama protiv izvora informacija. Sudska praksa pokazuje da su mediji izloženi konstantnom pritisku i kažnjavanju.
Ministar zdravstva Vili Beroš traži skrivene motive kod gospođe koja boluje od raka i koja je javno progovorila o krivnji zdravstvenog sustava za zakašnjenje u njenom liječenju. Beroševa teza o skrivenim motivima Line Budak tipičan je primjer komunističkog politiziranja konkretnog problema. Beroš želi reći: ako nas kritiziraš zbog raka, ti nas ustvari želiš politički potkopati i srušiti. Baš bi tako govorio Stanko Stojčević.
Davor Božinović pokazao je jednaku neosjetljivost na stvarni život, kad je nahvalio rad riječke policije, koja je počinila tešku pogrešku u slučaju nedavnog nasilja na Platku. Baš bi tako postupio Stanko Stojčević (ili njegov šef kabineta, kasniji špijun KOS-a Slavko Malobabić).
Komunistički model zapošljavanja
A Plenkovićev izraz netema, zapravo je dostojan Gorana Babića, opravdano ozloglašenog ideologa kulturne politike Stojčevićeve i Šuvarove Hrvatske. Izraz netema, kojeg Plenković koristi da bi smanjio učinak pojedinih recentnih HDZ-ovih afera, zapravo znači da samo određeno vladajuće, stranačko ili ideološko tijelo smije određivati što jest, a što nije relevantna društveno politička tema. Tako je Goran Babić određivao o čemu se smije, a o čemu se ne smije govoriti u hrvatskoj kulturi. Baš nas zanima tko je sugerirao premijeru da koristi riječ netema, ali taj je čovjek Andreju Plenkoviću i HDZ-u, vjerojatno nehotice, nanio stanovitu štetu, jer su građani vidjeli da premijer bijelo proglašava crnim.
Naposljetku, sama činjenica da se za neko srednje rangirano radno mjesto u Hrvatskim šumama mora pitati glasnogovornika predsjednika Vlade, sama ta činjenica doslovno oponaša komunistički model zapošljavanja, koji je podrazumijevao da se u državnim tvrtkama, kao i u mnogim velikim poduzećima, nikakav posao osim fizičkog ne može dobiti bez prethode političke provjere i potvrde. HDZ Andreja Plenkovića izgubio je sposobnost da se suočava s javnim kritikama i da aktivno i demokratski sudjeluje u političkim borbama.
Plenković i HDZ svojim su se ignoriranjem brojnih aspekata stvarnosti, prezirom prema mnogim realnim problemima, gotovo sociopatskim birokratizmom i arbitriranjem između tema i netema, počeli ponašati gotovo kao Stanko Stojčević i njegovi komunisti iz vremena hrvatske zone sumraka. Što i dalje ne znači da će HDZ izgubiti iduće parlamentarne izbore.