Ovaj tekst međutim nudi pregled mogućih opcija prvenstveno iz svjetonazorske perspektive, odnosno nudi pregled različitih opcija saborske većine i vlade iz perspektive ideologije i osnovnog političkog usmjerenja koje bi koalicije odredile.
Pet opcija za saborsku većinu
Dok većina opcija o kojima slušamo ovih dana polazi od toga što je vjerojatno, s obzirom na komunicirana usmjerenja stranaka, ovaj tekst uzima za pretpostavku da je u politici sve moguće. Ako je Most mogao kod javnog bilježnika potpisati izjavu da neće slagati koaliciju s HDZ-om pa učinio upravo to, moguće je da i sad neki akteri naprave nešto slično. Naposljetku, dosad nitko nije mogao znati kakvi će zaista biti odnosi snaga nakon izbora, pa mi se čini značajnim zapitati se koje svjetonazorske opcije su na stolu.
U tom smislu, moguće je zamisliti pet opcija (s nekoliko pod-opcija). One su: (i) desna konzervativna opcija, (ii) antiglobalistička opcija, (iii) reformska opcija, (iv) anti-reformska opcija, te (v) proeuropska opcija.
Desna konzervativna opcija
Desna konzervativna opcija je ona o kojoj se izvještava kao najizglednijoj i oko koje se već vode pregovori. Bila bi to koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta, uz podršku dijela zastupnika nacionalnih manjina. Put do 76 u ovoj opciji uključuje 61 zastupnika HDZ-a, 13 zastupnika DP-a (bez Kolakušića), i nekolicinu zastupnika iz redova nacionalnih manjina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgledi za ovu opciju ovise o zahtjevima DP-a i pregovaračkoj spretnosti HDZ-a, ali i o brzini djelovanja neke od alternativnih opcija. S obzirom da HDZ i DP sami nemaju većinu, moguće je teoretski zamisliti da, ako netko bude spretniji, pomuti ovaj plan.
Vlada proizašla iz ove saborske većine svakako bi bila konzervativnija od dosadašnje jer bi HDZ morao pristati na kompromise prema DP-u, čiji zahtjevi traže značajno skretanje udesno. O stabilnosti ovakve većine teško je govoriti jer će ovisiti o težini eventualnog kompromisa. Što se kompromisi lakše postignu i kroz pregovore nađe zajedničko stajalište oko ključnog usmjerenja koalicije, to su veći izgledi za stabilnu vladu.
Treba pretpostaviti da bi izabrani zastupnici DP-a i njihovi glasači bili zadovoljni ishodom u kojem su HDZ usmjerili jače udesno, a i (dobar) dio glasača HDZ-a bi izgledno bio zadovoljan time, posebice oni koji Plenkovića vide suviše progresivnim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Antiglobalistička opcija
Antiglobalistička opcija je ona u kojoj bi Zoran Milanović sastavio vladu s Rijekama pravde i tu postoje dvije pod-opcije: ona u kojoj saborsku većinu donose Most, DP i manjine; i ona u kojoj većinu donose Možemo!, manjine i druge manje opcije koje se protive HDZ-u (IDS, NP Sjever, Fokus).
Ovu opciju nazivam antiglobalističkom jer je evidentno da bi upravo antiglobalizam i otpor multilateralizmu bio bitna odrednica njena političkog usmjerenja. Milanović je ta vrsta desničara – uvjeren da on zna najbolje, pa sve ostalo vidi nametanjem ili zabludom. On nije suverenist iz romantičnih nacionalističkih osjećaja (dapače, to vjerojatno doživljava kičem), već zato što ga suverenistička politika eksplicitno suprotstavlja multilateralnoj agendi, posebice unutar EU-a. Zato mu Viktor Orbán i Milorad Dodik i jesu najbliži vanjskopolitički partneri.
Iako su Možemo! i Most prije izbora komunicirali da će inzistirati na suzbijanju korupcije, u ovoj opciji je ozbiljnu borbu protiv korupcije teško zamisliti, bez obzira na pretpostavljenu smjenu HDZ-a s vlasti. Kršitelj Ustava koji i sâm ima trag korupcije iz dosadašnjeg političkog djelovanja teško da bi imao integritet ili kredibilitet za takvo političko djelovanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jasno, za Možemo! je ovo vrlo neugodna opcija jer, iako bi dovela do smjene HDZ-a, ideološki bi (a i po Milanovićevu političkom ponašanju) njihovim glasačima i simpatizerima bila udaljenija od trenutačne vlade Andreja Plenkovića, pa bi iz Možemo! morali odgovarati za pristajanje na značajno skretanje udesno. Fokusu bi također bilo teško opravdati opciju biračima jer antiglobalizam nije dobar za poslovanje. S druge strane, Most bi se trebao javno predomisliti oko Milanovića, ali bi znatno lakše našli zajednički stav oko svjetonazorskih pitanja.
U svakom slučaju, antiglobalistička je najprljavija od svih opcija jer jedina nastavlja ustavnu krizu nastalu odbijanjem predsjednika Republike da bude stranački nesvrstani predsjednik i istovremeno odbijanjem da podnese ostavku i bude kandidat na izborima. Ova opcija stoga dolazi s rizikom jer je Ustavni sud najavio posebnu odluku u slučaju sadašnjeg predsjednika kao mandatara, kojom bi pokušao spriječiti konstituiranje takve vlade (iako na upitnim temeljima, kao što upućuje uvjerljivo izdvojeno mišljenje troje sudaca Ustavnog suda).
Time, ovo je opcija koja bi mogla produbiti ustavnu krizu i dovesti do nestabilnosti. Čak i kad bi se uspjela konstituirati, ne bi uživala značajno javno povjerenje i bila bi upitne stabilnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reformska opcija
Reformska opcija bila bi ona koja okuplja parlamentarnu većinu bez dva glavna politička igrača u posljednjim izbornim ciklusima: Milanovića i Plenkovića. Ovo bi bila opcija u kojoj se Rijeke pravde odriču Milanovića, a priključuju im se drugi manji politički akteri.
U konzervativnoj reformskoj opciji, Rijeke pravde bi većinu skupile uz podršku DP-a i Mosta. To bi podrazumijevalo da i SDP-ovi partneri pristanu na koaliciju s desnim akterima. No, ako je opcijama poput Centra ili Dalije Orešković prihvatljiv Milanović, vrlo je vjerojatno da bi im bio prihvatljiv i DP. Ako bi svi manjinski zastupnici podržali ovu opciju, Rijeke pravde bi si mogle priuštiti odustajanje nekolicine partnera.
U lijevo-konzervativnoj opciji većinu bi donijeli Most, Možemo, Fokus, NPS, IDS i svi manjinski zastupnici. Ona bi bila upitno stabilna i vjerojatno bi implementirala antikorupcijski i upravno-reformski program uz ideološku konzervaciju (jer se u svjetonazorskim pitanjima ne bi mogli složiti). S obzirom da bi maksimalno mogli postići ravno 76 ruku, ova bi opcija pala čim bi joj jedan zastupnik okrenuo leđa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nijedna od ove dvije pod-opcije ne bi izgledno obećavala stabilnost jer bi razni akteri trebali biti spremni na velike kompromise, kako u pregovorima, tako i u upravljanju.
Antireformska opcija
Antireformska je ona opcija koju građani statistički najviše žele, koja okuplja stranke sličnog upravnog pristupa, a koje su i ideološki vrlo bliske iako to uglavnom ne priznaju – HDZ i SDP. Za većinu im ne treba nitko treći, pa bi to bila izuzetno stabilna vlast, dokle god bi se međusobno slagali (čitaj: uspješno trgovali). Također, ustavna kriza oko Milanovića ovdje ne bi postojala jer nema institucije u državi koju HDZ i SDP skupa ne mogu usmjeriti.
Međutim, ovo podrazumijeva da lideri obiju opcija stave ego po strani, što se zasigurno neće dogoditi. Naprosto, svaka druga opcija je izglednija, ako ni zbog čega, onda zbog ega koji vodi političko djelovanje Plenkovića i Milanovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Proeuropska opcija
Postoji i opcija koja bi ideološki bila najprogresivnija, odnosno čvrsto proeuropska. To je jedina teoretska mogućnost koja bi rezultirala vladom progresivnijom od sadašnje. U njoj bi većinu sastavili HDZ i progresivne liste i zastupnici. Jedna opcija je da takvu većinu podrži Možemo!, a druga da je podrže manje lijevo-liberalne liste i nekoliko zastupnika drugih lista.
Pod-opciju s Možemo! bilo bi neugodno objasniti njihovim biračima zbog usmjerenja na glavni politički cilj skidanja HDZ-a s vlasti. Međutim, ostaje činjenica da bi od svih mogućih opcija upravo ova bila ideološki najbliža biračima i simpatizerima Možemo!. To je, također, jedina opcija koja bi omogućila skretanje egzekutive dodatno prema lijevom centru. Jedina teoretska opcija koja bi ideološki bila bliža biračima Možemo! – ona u kojoj bi se Rijeke pravde odrekle Milanovića i predložile progresivnijeg mandatara pa okupile sve lijevo-liberalne aktere – ne bi ni sa svim manjinskim zastupnicima mogla skupiti preko 65 ruku.
Ova je još jedna opcija koja bi zaustavila ustavnu krizu i omogućila čisto konstituiranje većine i vlade temeljem izborne volje birača.
Stabilnost ove opcije ovisila bi o razini do koje bi Plenković i HDZ pristali na antikorupcijski program. U ostalim pitanjima velikih svjetonazorskih razlika nema; Istanbulska konvencija bi se nastavila primjenjivati, a prava manjina jačati. Možemo! i ostale lijevo-liberalne opcije zasigurno imaju drugačiji stav prema politici Hrvatske u BiH nego Plenković i HDZ, ali ovo je samo još jedno područje gdje je Plenkovićev HDZ zasigurno umjereniji od Milanovića pa, ako im je Milanović prihvatljiv, s Plenkovićem gotovo sigurno ne bi imali problema.
Što nakon odustanka od Milanovića?
Ako ipak uzmemo za vjerojatno da će stranke i politički akteri postupati sukladno onome što su komunicirali u kampanji, najizglednija opcija je desna konzervativna.
Ako drugi akteri, dok traju pregovori HDZ-a i DP-a, postignu napredak prema antiglobalističkoj opciji, onda bi i ona mogla biti donekle izgledna. Također, upitno je tko bi bio mandatar nakon što je SDP, čini se, odustao od Milanovića.
Najstabilnija bi naravno bila antireformska opcija, ali je i najmanje izgledna. Proeuropska opcija bi bila onoliko stabilna koliko bi HDZ pristao na antikorupcijsku i upravno-reformsku agendu, dok bi u očima partnera u EU-u i NATO-u ona predstavljala kontinuitet s pozitivnim pomacima.
HDZ i DP već pregovaraju, ali u politici je sve moguće. Pobrojali smo scenarije za saborsku većinu
Ako je Most mogao ovjeriti potpise da neće s HDZ-om, pa pošao baš s njim - zašto se slično ne bi ponovilo
Ovo su moguće kombinacije složene po svjetonazoru, tj. različite saborske i vladine većine viđene iz perspektive ideologije. Na stolu je pet opcija: desna konzervativna, antiglobalistička, reformska, antireformska i proeuropska
Mario Mažić je analitičar i savjetnik za upravljanje organizacijama iz Zagreba. Surađuje s UN-om i drugim multilateralnim te neprofitnim organizacijama i međunarodnim tvrtkama na pitanjima razvoja, javnog interesa i društvene odgovornosti. Magistrirao je na Harris školi za javne strategije Sveučilišta u Chicagu kao stipendist Zaklade Obama, nakon studija politologije i međunarodnih odnosa u Zagrebu, Beogradu i Oslu. Za rad Inicijative mladih za ljudska prava–Hrvatska, koju je osnovao, primio je nagradu Francuske Republike. Stipendist je Instituta za izučavanje ljudskih prava Sveučilišta Columbia u New Yorku, savjetnik Instituta za mir iz Beča te član Kraljevskog društva za promicanje umjetnosti iz Londona.
Izbori su prošli sukladno očekivanjima; velika većina građana najviše povjerenja polaže u dvije najveće stranke, HDZ i SDP, i time pokazuje da ne želi veliku političku promjenu. Čini se da su jedine promjene na koje su spremni one koje ponešto usmjeravaju jednu od ovih stranaka kroz koalicijska preslagivanja. Od izbora slušamo o opcijama za okupljanje saborske većine, kojima se pristupa u odnosu na različite računice do 76 ruku. Analitičari slažu opcije u odnosu na predizborne izjave političkih aktera.
Ovaj tekst međutim nudi pregled mogućih opcija prvenstveno iz svjetonazorske perspektive, odnosno nudi pregled različitih opcija saborske većine i vlade iz perspektive ideologije i osnovnog političkog usmjerenja koje bi koalicije odredile.
Pet opcija za saborsku većinu
Dok većina opcija o kojima slušamo ovih dana polazi od toga što je vjerojatno, s obzirom na komunicirana usmjerenja stranaka, ovaj tekst uzima za pretpostavku da je u politici sve moguće. Ako je Most mogao kod javnog bilježnika potpisati izjavu da neće slagati koaliciju s HDZ-om pa učinio upravo to, moguće je da i sad neki akteri naprave nešto slično. Naposljetku, dosad nitko nije mogao znati kakvi će zaista biti odnosi snaga nakon izbora, pa mi se čini značajnim zapitati se koje svjetonazorske opcije su na stolu.
U tom smislu, moguće je zamisliti pet opcija (s nekoliko pod-opcija). One su: (i) desna konzervativna opcija, (ii) antiglobalistička opcija, (iii) reformska opcija, (iv) anti-reformska opcija, te (v) proeuropska opcija.
Desna konzervativna opcija
Desna konzervativna opcija je ona o kojoj se izvještava kao najizglednijoj i oko koje se već vode pregovori. Bila bi to koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta, uz podršku dijela zastupnika nacionalnih manjina. Put do 76 u ovoj opciji uključuje 61 zastupnika HDZ-a, 13 zastupnika DP-a (bez Kolakušića), i nekolicinu zastupnika iz redova nacionalnih manjina.
Izgledi za ovu opciju ovise o zahtjevima DP-a i pregovaračkoj spretnosti HDZ-a, ali i o brzini djelovanja neke od alternativnih opcija. S obzirom da HDZ i DP sami nemaju većinu, moguće je teoretski zamisliti da, ako netko bude spretniji, pomuti ovaj plan.
Vlada proizašla iz ove saborske većine svakako bi bila konzervativnija od dosadašnje jer bi HDZ morao pristati na kompromise prema DP-u, čiji zahtjevi traže značajno skretanje udesno. O stabilnosti ovakve većine teško je govoriti jer će ovisiti o težini eventualnog kompromisa. Što se kompromisi lakše postignu i kroz pregovore nađe zajedničko stajalište oko ključnog usmjerenja koalicije, to su veći izgledi za stabilnu vladu.
Treba pretpostaviti da bi izabrani zastupnici DP-a i njihovi glasači bili zadovoljni ishodom u kojem su HDZ usmjerili jače udesno, a i (dobar) dio glasača HDZ-a bi izgledno bio zadovoljan time, posebice oni koji Plenkovića vide suviše progresivnim.
Antiglobalistička opcija
Antiglobalistička opcija je ona u kojoj bi Zoran Milanović sastavio vladu s Rijekama pravde i tu postoje dvije pod-opcije: ona u kojoj saborsku većinu donose Most, DP i manjine; i ona u kojoj većinu donose Možemo!, manjine i druge manje opcije koje se protive HDZ-u (IDS, NP Sjever, Fokus).
Ovu opciju nazivam antiglobalističkom jer je evidentno da bi upravo antiglobalizam i otpor multilateralizmu bio bitna odrednica njena političkog usmjerenja. Milanović je ta vrsta desničara – uvjeren da on zna najbolje, pa sve ostalo vidi nametanjem ili zabludom. On nije suverenist iz romantičnih nacionalističkih osjećaja (dapače, to vjerojatno doživljava kičem), već zato što ga suverenistička politika eksplicitno suprotstavlja multilateralnoj agendi, posebice unutar EU-a. Zato mu Viktor Orbán i Milorad Dodik i jesu najbliži vanjskopolitički partneri.
Iako su Možemo! i Most prije izbora komunicirali da će inzistirati na suzbijanju korupcije, u ovoj opciji je ozbiljnu borbu protiv korupcije teško zamisliti, bez obzira na pretpostavljenu smjenu HDZ-a s vlasti. Kršitelj Ustava koji i sâm ima trag korupcije iz dosadašnjeg političkog djelovanja teško da bi imao integritet ili kredibilitet za takvo političko djelovanje.
Jasno, za Možemo! je ovo vrlo neugodna opcija jer, iako bi dovela do smjene HDZ-a, ideološki bi (a i po Milanovićevu političkom ponašanju) njihovim glasačima i simpatizerima bila udaljenija od trenutačne vlade Andreja Plenkovića, pa bi iz Možemo! morali odgovarati za pristajanje na značajno skretanje udesno. Fokusu bi također bilo teško opravdati opciju biračima jer antiglobalizam nije dobar za poslovanje. S druge strane, Most bi se trebao javno predomisliti oko Milanovića, ali bi znatno lakše našli zajednički stav oko svjetonazorskih pitanja.
U svakom slučaju, antiglobalistička je najprljavija od svih opcija jer jedina nastavlja ustavnu krizu nastalu odbijanjem predsjednika Republike da bude stranački nesvrstani predsjednik i istovremeno odbijanjem da podnese ostavku i bude kandidat na izborima. Ova opcija stoga dolazi s rizikom jer je Ustavni sud najavio posebnu odluku u slučaju sadašnjeg predsjednika kao mandatara, kojom bi pokušao spriječiti konstituiranje takve vlade (iako na upitnim temeljima, kao što upućuje uvjerljivo izdvojeno mišljenje troje sudaca Ustavnog suda).
Time, ovo je opcija koja bi mogla produbiti ustavnu krizu i dovesti do nestabilnosti. Čak i kad bi se uspjela konstituirati, ne bi uživala značajno javno povjerenje i bila bi upitne stabilnosti.
Reformska opcija
Reformska opcija bila bi ona koja okuplja parlamentarnu većinu bez dva glavna politička igrača u posljednjim izbornim ciklusima: Milanovića i Plenkovića. Ovo bi bila opcija u kojoj se Rijeke pravde odriču Milanovića, a priključuju im se drugi manji politički akteri.
U konzervativnoj reformskoj opciji, Rijeke pravde bi većinu skupile uz podršku DP-a i Mosta. To bi podrazumijevalo da i SDP-ovi partneri pristanu na koaliciju s desnim akterima. No, ako je opcijama poput Centra ili Dalije Orešković prihvatljiv Milanović, vrlo je vjerojatno da bi im bio prihvatljiv i DP. Ako bi svi manjinski zastupnici podržali ovu opciju, Rijeke pravde bi si mogle priuštiti odustajanje nekolicine partnera.
U lijevo-konzervativnoj opciji većinu bi donijeli Most, Možemo, Fokus, NPS, IDS i svi manjinski zastupnici. Ona bi bila upitno stabilna i vjerojatno bi implementirala antikorupcijski i upravno-reformski program uz ideološku konzervaciju (jer se u svjetonazorskim pitanjima ne bi mogli složiti). S obzirom da bi maksimalno mogli postići ravno 76 ruku, ova bi opcija pala čim bi joj jedan zastupnik okrenuo leđa.
Nijedna od ove dvije pod-opcije ne bi izgledno obećavala stabilnost jer bi razni akteri trebali biti spremni na velike kompromise, kako u pregovorima, tako i u upravljanju.
Antireformska opcija
Antireformska je ona opcija koju građani statistički najviše žele, koja okuplja stranke sličnog upravnog pristupa, a koje su i ideološki vrlo bliske iako to uglavnom ne priznaju – HDZ i SDP. Za većinu im ne treba nitko treći, pa bi to bila izuzetno stabilna vlast, dokle god bi se međusobno slagali (čitaj: uspješno trgovali). Također, ustavna kriza oko Milanovića ovdje ne bi postojala jer nema institucije u državi koju HDZ i SDP skupa ne mogu usmjeriti.
Međutim, ovo podrazumijeva da lideri obiju opcija stave ego po strani, što se zasigurno neće dogoditi. Naprosto, svaka druga opcija je izglednija, ako ni zbog čega, onda zbog ega koji vodi političko djelovanje Plenkovića i Milanovića.
Proeuropska opcija
Postoji i opcija koja bi ideološki bila najprogresivnija, odnosno čvrsto proeuropska. To je jedina teoretska mogućnost koja bi rezultirala vladom progresivnijom od sadašnje. U njoj bi većinu sastavili HDZ i progresivne liste i zastupnici. Jedna opcija je da takvu većinu podrži Možemo!, a druga da je podrže manje lijevo-liberalne liste i nekoliko zastupnika drugih lista.
Pod-opciju s Možemo! bilo bi neugodno objasniti njihovim biračima zbog usmjerenja na glavni politički cilj skidanja HDZ-a s vlasti. Međutim, ostaje činjenica da bi od svih mogućih opcija upravo ova bila ideološki najbliža biračima i simpatizerima Možemo!. To je, također, jedina opcija koja bi omogućila skretanje egzekutive dodatno prema lijevom centru. Jedina teoretska opcija koja bi ideološki bila bliža biračima Možemo! – ona u kojoj bi se Rijeke pravde odrekle Milanovića i predložile progresivnijeg mandatara pa okupile sve lijevo-liberalne aktere – ne bi ni sa svim manjinskim zastupnicima mogla skupiti preko 65 ruku.
Ova je još jedna opcija koja bi zaustavila ustavnu krizu i omogućila čisto konstituiranje većine i vlade temeljem izborne volje birača.
Stabilnost ove opcije ovisila bi o razini do koje bi Plenković i HDZ pristali na antikorupcijski program. U ostalim pitanjima velikih svjetonazorskih razlika nema; Istanbulska konvencija bi se nastavila primjenjivati, a prava manjina jačati. Možemo! i ostale lijevo-liberalne opcije zasigurno imaju drugačiji stav prema politici Hrvatske u BiH nego Plenković i HDZ, ali ovo je samo još jedno područje gdje je Plenkovićev HDZ zasigurno umjereniji od Milanovića pa, ako im je Milanović prihvatljiv, s Plenkovićem gotovo sigurno ne bi imali problema.
Što nakon odustanka od Milanovića?
Ako ipak uzmemo za vjerojatno da će stranke i politički akteri postupati sukladno onome što su komunicirali u kampanji, najizglednija opcija je desna konzervativna.
Ako drugi akteri, dok traju pregovori HDZ-a i DP-a, postignu napredak prema antiglobalističkoj opciji, onda bi i ona mogla biti donekle izgledna. Također, upitno je tko bi bio mandatar nakon što je SDP, čini se, odustao od Milanovića.
Najstabilnija bi naravno bila antireformska opcija, ali je i najmanje izgledna. Proeuropska opcija bi bila onoliko stabilna koliko bi HDZ pristao na antikorupcijsku i upravno-reformsku agendu, dok bi u očima partnera u EU-u i NATO-u ona predstavljala kontinuitet s pozitivnim pomacima.