Da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna zemlja je jedina činjenica oko koje se slažu sve tamošnje politike, ali i svi njeni građani, uz zajedničku želju da se nešto promijeni. Razlog zbog kojeg se to ne događa je naravno u suprotstavljenim viđenjima tih promjena. Vizija pak budućnosti te zemlje, ako govorimo o ljudima koji u njoj žive ima zapravo četiri.
Istina je da praktično svi analitičari, neki zbog pojednostavljivanja i nedostatnog uvida u stvarnost zemlje, a drugi zbog toga što im to ne odgovara pa i ne spominju, pišu o tri suprotstavljene ideje, vezujući ih uz nacionalnu pripadnost, ali to jednostavno nije točno. Pojednostavljeno govoreći, istina je da ogromna većina Srba želi secesiju, a u najmanju ruku što veću autonomiju Republike Srpske.
Mali postotak želi normalno uređenu državu
Jednako tako, točno je i to da ogromna većina Hrvata želi također što veću autonomiju, s tim da se počelo odustajati od teritorijalne, ali se ide ka institucionalnoj, odnosno ka tome da isključivo Hrvati mogu birati hrvatske predstavnike u federalnim i državnim institucijama. Kod Bošnjaka je stvar nešto kompleksnija. Svi naravno žele ukidanje Republike Srpske i stvaranje funkcionalne države, s tim što je čak i SDA nominalno počela zagovarati građanski koncept, čime dolazimo do problema u daljnjim tumačenjima.
Naime, izbor Željka Komšića za člana predsjedništva, koji nije izabran većinom hrvatskih glasova, kao i ova javna promjena ciljeva vodeće bošnjačke stranke idealno služe jednako političkim oponentima te ideje, kao i analitičarima da sve ljude koji se zalažu za građansku državu jednostavno pribroje u isti tabor s dominantno bošnjačkim viđenjem zemlje. Stvari, međutim nisu tako jednostavne.
Na posljednjem popisu iz 2013. godina se 3,7 % građana izjasnilo da ne pripada nijednom od tri konstitutivna naroda, ali ono što se prešućuje jeste činjenica da i mali postotak Srba, Hrvata i Bošnjaka želi normalno uređenu i funkcionalnu građansku državu koja neće negirati kompleksnost međunacionalnih odnosa i probleme koji iz njih proistječu, ali koji se ne slažu s tim da etno-politika koja zapravo svugdje nekoga diskriminira i blokira funkcioniranje zemlje, bude jedina moguća. Duboko je intelektualno nepošteno negirati postojanje ovih ljudi ili ih proglašavati za korisne idiote jedne strane.
Uvrijedili su SAD
Čitav ovaj uvod sam ispisao da bi ukazao na važnost onoga što se na diplomatskom planu upravo događa s Bosnom i Hercegovinom. Naime, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, dok je međunarodna zajednica još kako-tako funkcionirala i imala iskrenu želju da pomakne stvari, neki bitni pomaci su se događali. Od uvođenja zajedničke valute, preko identičnih automobilskih tablica, integriranja vojske pa do sportskih natjecanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad se poželjelo napraviti više svi su predstavnici bitnih političkih stranaka pozvani 2006. na pregovore u Washington, gdje su nakon velikih pritisaka usuglasili tzv. Travanjski paket ustavnih promjena koji bi učinio zemlju bitnu funkcionalnijom, ali je ta inicijativa propala, ponajviše zalaganjem Harisa Silajdžića i uz pomoć glasova HDZ-a 1990. kojeg je tada vodio Božo Ljubić. Zbog tog otpora prijedlog nije dobio dvotrećinsku većinu glasova u parlamentu i bio je odbijen.
U tom času je međunarodna zajednica de facto uvrijeđena, što se posebno odnosi na SAD te je digla ruke od Bosne i Hercegovine, vodeći računa tek o tome da se održava status quo i da ne dođe do novih međunacionalnih tenzija. U međuvremenu, svijet se umnogome izmijenio, ideja zajedničke diplomacije koja je ionako ovisila o kompleksnim odnosima između najvećih zemalja, je praktično s pojavom populizma i odlaskom Rusije na neki novi put, jednostavno nestala, a Bosna i Hercegovina je ostala zakopana u istim odnosima i temama kao i po okončanju rata.
Rusiji odgovara stanje trajne nestabilnosti
Takvo stanje traje praktično sve do danas, odnosno do izbora Joea Bidena za novog američkog predsjednika. Kako je on čovjek koji je savršeno upućen u stanje na ovim prostorima, budući da se njima intenzivno bavio u devedesetima, a kako mu je očito stalo da se stanje konačno trajno riješi, jasno je da će njegova administracija napraviti sve što može da se to i dogodi. Od SAD-a najviša očekivanja imaju bošnjački politički lideri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S druge pak strane stoje Rusija, koja u pravilu podržava Republiku Srpsku, jer joj stanje trajne nestabilnosti odgovara te podijeljena Europska unija koja se ne može odlučiti između podrške daljnjoj integraciji Bosne i Hercegovine i interesima hrvatske politike. No, da se i tu stvari pomiču jasno je iz činjenice da će u novoj godini, nakon dugih dvanaest godina Valentin Inzko biti razriješen s pozicije visokog predstavnika te da će na njegovo mjesto najvjerojatnije doći Nijemac Christian Schmidt.
Konačno će se 2021. nešto promijeniti?
Budući da Inzko ionako posljednjih godina praktično nije radio svoj posao, jasno je kako se i Europska unija odlučila za to da se stvari pokrenu, s tim da se ovo imenovanje tumači kao kompromis između Rusije koja je tražila ukidanje institucije visokog predstavnika i Njemačke koja je bila protiv toga. Ono što je također izvjesno je to da Schmidt ima prilično razumijevanje za hrvatske zahtjeve i bliske odnose s premijerom Plenkovićem.
Sve navedeno sugerira da bi 2021. mogla biti godina u kojoj će se konačno nešto u BiH promijeniti, što je za čitavu regiju, a posebno za Hrvatsku bitno pitanje, s tim da će to zahtijevati puno kompromisa sa svih strana, koji su jedino i mogući uz snažan međunarodni pritisak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoće li 2021. konačno biti godina velikih promjena u BiH?
Sve sugerira da bi se stvari u BiH mogle početi mijenjati
Na posljednjem popisu iz 2013. godina se 3,7 % građana izjasnilo da ne pripada nijednom od tri konstitutivna naroda, ali ono što se prešućuje jeste činjenica da i mali postotak Srba, Hrvata i Bošnjaka želi normalno uređenu i funkcionalnu građansku državu koja neće negirati kompleksnost međunacionalnih odnosa i probleme koji iz njih proistječu.
Da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna zemlja je jedina činjenica oko koje se slažu sve tamošnje politike, ali i svi njeni građani, uz zajedničku želju da se nešto promijeni. Razlog zbog kojeg se to ne događa je naravno u suprotstavljenim viđenjima tih promjena. Vizija pak budućnosti te zemlje, ako govorimo o ljudima koji u njoj žive ima zapravo četiri.
Istina je da praktično svi analitičari, neki zbog pojednostavljivanja i nedostatnog uvida u stvarnost zemlje, a drugi zbog toga što im to ne odgovara pa i ne spominju, pišu o tri suprotstavljene ideje, vezujući ih uz nacionalnu pripadnost, ali to jednostavno nije točno. Pojednostavljeno govoreći, istina je da ogromna većina Srba želi secesiju, a u najmanju ruku što veću autonomiju Republike Srpske.
Mali postotak želi normalno uređenu državu
Jednako tako, točno je i to da ogromna većina Hrvata želi također što veću autonomiju, s tim da se počelo odustajati od teritorijalne, ali se ide ka institucionalnoj, odnosno ka tome da isključivo Hrvati mogu birati hrvatske predstavnike u federalnim i državnim institucijama. Kod Bošnjaka je stvar nešto kompleksnija. Svi naravno žele ukidanje Republike Srpske i stvaranje funkcionalne države, s tim što je čak i SDA nominalno počela zagovarati građanski koncept, čime dolazimo do problema u daljnjim tumačenjima.
Naime, izbor Željka Komšića za člana predsjedništva, koji nije izabran većinom hrvatskih glasova, kao i ova javna promjena ciljeva vodeće bošnjačke stranke idealno služe jednako političkim oponentima te ideje, kao i analitičarima da sve ljude koji se zalažu za građansku državu jednostavno pribroje u isti tabor s dominantno bošnjačkim viđenjem zemlje. Stvari, međutim nisu tako jednostavne.
Na posljednjem popisu iz 2013. godina se 3,7 % građana izjasnilo da ne pripada nijednom od tri konstitutivna naroda, ali ono što se prešućuje jeste činjenica da i mali postotak Srba, Hrvata i Bošnjaka želi normalno uređenu i funkcionalnu građansku državu koja neće negirati kompleksnost međunacionalnih odnosa i probleme koji iz njih proistječu, ali koji se ne slažu s tim da etno-politika koja zapravo svugdje nekoga diskriminira i blokira funkcioniranje zemlje, bude jedina moguća. Duboko je intelektualno nepošteno negirati postojanje ovih ljudi ili ih proglašavati za korisne idiote jedne strane.
Uvrijedili su SAD
Čitav ovaj uvod sam ispisao da bi ukazao na važnost onoga što se na diplomatskom planu upravo događa s Bosnom i Hercegovinom. Naime, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, dok je međunarodna zajednica još kako-tako funkcionirala i imala iskrenu želju da pomakne stvari, neki bitni pomaci su se događali. Od uvođenja zajedničke valute, preko identičnih automobilskih tablica, integriranja vojske pa do sportskih natjecanja.
Kad se poželjelo napraviti više svi su predstavnici bitnih političkih stranaka pozvani 2006. na pregovore u Washington, gdje su nakon velikih pritisaka usuglasili tzv. Travanjski paket ustavnih promjena koji bi učinio zemlju bitnu funkcionalnijom, ali je ta inicijativa propala, ponajviše zalaganjem Harisa Silajdžića i uz pomoć glasova HDZ-a 1990. kojeg je tada vodio Božo Ljubić. Zbog tog otpora prijedlog nije dobio dvotrećinsku većinu glasova u parlamentu i bio je odbijen.
U tom času je međunarodna zajednica de facto uvrijeđena, što se posebno odnosi na SAD te je digla ruke od Bosne i Hercegovine, vodeći računa tek o tome da se održava status quo i da ne dođe do novih međunacionalnih tenzija. U međuvremenu, svijet se umnogome izmijenio, ideja zajedničke diplomacije koja je ionako ovisila o kompleksnim odnosima između najvećih zemalja, je praktično s pojavom populizma i odlaskom Rusije na neki novi put, jednostavno nestala, a Bosna i Hercegovina je ostala zakopana u istim odnosima i temama kao i po okončanju rata.
Rusiji odgovara stanje trajne nestabilnosti
Takvo stanje traje praktično sve do danas, odnosno do izbora Joea Bidena za novog američkog predsjednika. Kako je on čovjek koji je savršeno upućen u stanje na ovim prostorima, budući da se njima intenzivno bavio u devedesetima, a kako mu je očito stalo da se stanje konačno trajno riješi, jasno je da će njegova administracija napraviti sve što može da se to i dogodi. Od SAD-a najviša očekivanja imaju bošnjački politički lideri.
S druge pak strane stoje Rusija, koja u pravilu podržava Republiku Srpsku, jer joj stanje trajne nestabilnosti odgovara te podijeljena Europska unija koja se ne može odlučiti između podrške daljnjoj integraciji Bosne i Hercegovine i interesima hrvatske politike. No, da se i tu stvari pomiču jasno je iz činjenice da će u novoj godini, nakon dugih dvanaest godina Valentin Inzko biti razriješen s pozicije visokog predstavnika te da će na njegovo mjesto najvjerojatnije doći Nijemac Christian Schmidt.
Konačno će se 2021. nešto promijeniti?
Budući da Inzko ionako posljednjih godina praktično nije radio svoj posao, jasno je kako se i Europska unija odlučila za to da se stvari pokrenu, s tim da se ovo imenovanje tumači kao kompromis između Rusije koja je tražila ukidanje institucije visokog predstavnika i Njemačke koja je bila protiv toga. Ono što je također izvjesno je to da Schmidt ima prilično razumijevanje za hrvatske zahtjeve i bliske odnose s premijerom Plenkovićem.
Sve navedeno sugerira da bi 2021. mogla biti godina u kojoj će se konačno nešto u BiH promijeniti, što je za čitavu regiju, a posebno za Hrvatsku bitno pitanje, s tim da će to zahtijevati puno kompromisa sa svih strana, koji su jedino i mogući uz snažan međunarodni pritisak.