Pa se sa svih strana sabornice u srijedu moglo čuti kako je to jednostavno previše studija, kako treba “doista sagledati situaciju” i “vidjeti benefite tih i takvih studijskih programa”. To je, dapače, istaknuo HDZ-ov zastupnik Rade Šimičević.
Međutim, odlučno preispitivanje koje ispravno zaziva Šimičević podrazumijeva rezanje grane na kojoj figurativno sjede njegovi brojni stranački kolege i HDZ-ovi poklonici.
Prvoklasno političko pitanje
Na to je u raspravi zapravo ukazala SDP-ova zastupnica Sabina Glasovac porukom kako je problem što nabujali studiji ne služe društvu, studentima ni državi, “već sami sebi, dijeljenju sinekura i zarađivanju”. Na svim studijima koji egzistiraju bez studenata ili uz maksimalno dva upisana entuzijasta, kolegije koje nitko ne sluša i dalje nominalno nose neki profesori sa sigurnom plaćom.
Odluka o dokidanju takvih studija, čak cijelih fakulteta ili veleučilišta koji jednostavno nemaju studenata i ne ispunjavaju svoju društvenu svrhu, u biti je prvoklasno političko pitanje.
Teorija i praksa HDZ-ovih ideja
Nije nikakva tajna da visokoobrazovne ustanove zaista (pre)često služe “same sebi, dijeljenju sinekura i zarađivanju” te sigurnom zbrinjavanju pojedinaca sa zaleđem u (vladajućoj) stranci. Primjer ministra Banožića koji je potrčao prema višem profesorskom statusu dok je još u Vladi te slučaj slavnog doktorata Vice Mihanovića, mogu biti zgodne, najisturenije sličice koje će na to podsjećati. Stoga je ovotjedni obrazovni konsenzus u Saboru, u teoriji itekako neophodan, u praksi zapravo teško provediv, bez obzira na plemenit stav iz redova vladajućih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, taj bi stav značio da HDZ u praksi zaista ide u dokidanje neodrživih studija koji, evo problema, postoje zbog “dijeljenja sinekura i zarađivanja”. Od očekivanja da će HDZ odgovorno pristupiti rješavanju nabujalih studija samo je iluzornije očekivati da će – kako je apostrofirao državni tajnik – rektori osvijestiti svoju odgovornost, odnosno početi voditi računa o društvenoj odgovornosti. Na koncu, netko je morao naštancati tolik broj studija, a donedavno su ih na sveučilištima sami pokretali, kako god su htjeli.
Hoće li se doista ukinuti studiji koje nitko ne upisuje? Teško, previše HDZ-ovaca na tome zarađuje
U Saboru je ovaj tjedan postignut konsenzus: imamo previše bespotrebnih studija koji zjape prazni. Ali ne treba očekivati da će se to riješiti
Nije nikakva tajna da visokoobrazovne ustanove zaista (pre)često služe "same sebi, dijeljenju sinekura i zarađivanju" te sigurnom zbrinjavanju pojedinaca sa zaleđem u (vladajućoj) stranci. Primjer ministra Banožića koji je potrčao prema višem profesorskom statusu dok je još u Vladi te slučaj slavnog doktorata Vice Mihanovića, mogu biti zgodne, najisturenije sličice koje će na to podsjećati
Među vladajućima i oporbom, proizlazi iz ovotjedne saborske rasprave, postoji vrlo jasan konsenzus. Svi se, naime, slažu da u Hrvatskoj egzistira previše studija, od čega velik broj njih zjapi prazan jer ih nitko ne upisuje. Vrlo konkretne brojke saborskim zastupnicima i javnosti iznio je državni tajnik Ivica Šušak iz Ministarstva znanosti; imamo ukupno 1715 studijskih programa, od čega je prošle godine na njih 50 bilo upisano nula, jedan ili dva studenta. Svojevrstan simbol ove neodržive situacije postalo je kninsko veleučilište o čemu smo detaljno izvještavali.
Pa se sa svih strana sabornice u srijedu moglo čuti kako je to jednostavno previše studija, kako treba “doista sagledati situaciju” i “vidjeti benefite tih i takvih studijskih programa”. To je, dapače, istaknuo HDZ-ov zastupnik Rade Šimičević.
Međutim, odlučno preispitivanje koje ispravno zaziva Šimičević podrazumijeva rezanje grane na kojoj figurativno sjede njegovi brojni stranački kolege i HDZ-ovi poklonici.
Prvoklasno političko pitanje
Na to je u raspravi zapravo ukazala SDP-ova zastupnica Sabina Glasovac porukom kako je problem što nabujali studiji ne služe društvu, studentima ni državi, “već sami sebi, dijeljenju sinekura i zarađivanju”. Na svim studijima koji egzistiraju bez studenata ili uz maksimalno dva upisana entuzijasta, kolegije koje nitko ne sluša i dalje nominalno nose neki profesori sa sigurnom plaćom.
Odluka o dokidanju takvih studija, čak cijelih fakulteta ili veleučilišta koji jednostavno nemaju studenata i ne ispunjavaju svoju društvenu svrhu, u biti je prvoklasno političko pitanje.
Teorija i praksa HDZ-ovih ideja
Nije nikakva tajna da visokoobrazovne ustanove zaista (pre)često služe “same sebi, dijeljenju sinekura i zarađivanju” te sigurnom zbrinjavanju pojedinaca sa zaleđem u (vladajućoj) stranci. Primjer ministra Banožića koji je potrčao prema višem profesorskom statusu dok je još u Vladi te slučaj slavnog doktorata Vice Mihanovića, mogu biti zgodne, najisturenije sličice koje će na to podsjećati. Stoga je ovotjedni obrazovni konsenzus u Saboru, u teoriji itekako neophodan, u praksi zapravo teško provediv, bez obzira na plemenit stav iz redova vladajućih.
Jer, taj bi stav značio da HDZ u praksi zaista ide u dokidanje neodrživih studija koji, evo problema, postoje zbog “dijeljenja sinekura i zarađivanja”. Od očekivanja da će HDZ odgovorno pristupiti rješavanju nabujalih studija samo je iluzornije očekivati da će – kako je apostrofirao državni tajnik – rektori osvijestiti svoju odgovornost, odnosno početi voditi računa o društvenoj odgovornosti. Na koncu, netko je morao naštancati tolik broj studija, a donedavno su ih na sveučilištima sami pokretali, kako god su htjeli.