The Economist, najutjecajniji politički tjednik na svijetu, nedavno je objavio naslovnicu sa samo dvije riječi: “Israel Alone”. Londonski The Economist poznat je i po katastrofalnim kratkoročnim i srednjoročnim političkim procjenama. Njihova teza o tome da “Jugosfera” predstavlja prirodnu ekonomsku budućnost zemalja bivše Jugoslavije pretvorila se, naravno, u kolosalnu zabludu. Sličnih je primjera mnogo.
Međutim, kad je riječ o strateškim, baš magistralnim procjenama globalnih političkih trendova, The Economist je uglavnom uvijek u pravu. The Economist bio je u pravu kad je prije više od deset godina ondašnjeg talijanskog premijera Silvija Bersluconija proglasio kriminalcem. The Economist je bio u pravu kad je često, unatrag više od deset godina, upozoravao na Putinovu namjeru da obnovi Sovjetski Savez i na zločinački karakter ruskog diktatora i njegova režima.
The Economist je tisuću posto bio u pravu kad je iz uvodnika u uvodnik ozloglašavao Donalda Trumpa, jer su Economistovi urednici i komentatori na vrijeme uvidjeli da je Donald Trump smrtonosna opasnost za Sjedinjene Države i za cijeli Zapad.
Diplomatski debakl
The Economist je, čini se, nesumnjivo u pravu kad je proglasio Izrael samim na svijetu. Jer, Izrael zaista jest ostao sam na svijetu. Sjedinjene Države, podsjetimo, prije nekoliko dana nisu htjele vetirati poziv Vijeća sigurnosti za hitan prekid vatre u Gazi. Izrael vjerojatno nikad nije doživio takav diplomatski debakl.
Ovdje moramo biti posve jasni. Izrael je, poslije strahovitog Hamasova terorističkog napada u listopadu prošle godine, imao pravo na beskompromisnu i brutalnu vojnu akciju protiv Hamasa. No, Izrael u proteklih pet mjeseci nije eliminirao Hamas, ali je pobio tisuće i tisuće palestinskih civila u Gazi, uključujući vrlo mnogo djece. Koliko god da poštujemo izraelsku državu, koliko god da suosjećamo sa žrtvama Holokausta, koliko god da smo svjesni činjenice kako brojne islamske zemlje i danas žele zauvijek uništiti Izrael, izraelski zločini u posljednjih pet mjeseci ne mogu imati ni moralno ni geopolitičko opravdanje.
Izrael se, ne prvi put, ali nikad toliko vulgarno, predstavio cijelom svijetu kao država koja se sustavno zločinački ponaša. Gledajući sa stanovišta povijesne pravde, upravo je strašno da se sam Izrael, čiji je narod žrtva najgoreg genocida u povijesti, pretvorio u državu koja može biti optužena za genocid, i to s prilično čvrstim dokazima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ubilačka kampanja
Poslije pet mjeseci ubilačke kampanje u Gazi, normalno je da gotovo nijedna zemlja na svijetu više ne želi imati ništa s Izraelom. To se, naravno, može promijeniti pobijedi li Donald Trump na američkim predsjedničkim izborima, no dosta je jadno ako se cijela sadašnja izraelska državna politika svodi na klađenje na Trumpovu pobjedu.
Izraelska je ratna praksa postala, nažalost, posve besramna, a nije, ponavljamo, donijela nikakve strateške pomake; Hamas nije uništen, dok istodobno protuizraelska koalicija raste ne samo na Bliskom istoku nego u cijelom svijetu.
Dvije opcije
The Economist ispravno zaključuje kako postoje samo dvije opcije za rješenje sadašnje izraelsko-palestinske katastrofe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedna je trajna izraelska okupacija Gaze i drugih područja na kojima žive Palestinci, što zapravo znači stogodišnji, starozavjetno okrutni rat, koji će Izrael dovesti do još dublje međunarodne izolacije.
Druga je opcija obnova rada na projektu dviju država, izraelske i palestinske, što u sadašnjem vremenu, nažalost, nije realno: Izraelci smatraju Palestince ubojicama, razbojnicima i silovateljima, dok Palestinci smatraju Izraelce ubojicama, djecoubojicama, razbojnicima i nasilnicima.
Netanyahu i Palestinci
Kad bi izraelski premijer Benjamin Netanyahu imao imalo osjećaja za povijest, on bi prvi potražio put do prekida vatre i privremenog mirovnog sporazuma, jer jedino tako može spriječiti daljnje ozloglašavanje Izraela u svijetu. No, Netanyahu za takvo što očito nije sposoban. Kao što se ni Palestinci ne žele riješiti Hamasa, i ne žele odustati od uloge iranskih žrtvenih figura u Teheranovu ratu protiv Izraela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izrael će, kao što piše na naslovnici The Economista, ostati sam, a svijet će gledati to jezivo nasilje na Bliskom istoku, bez ikakve stvarne mogućnosti da se bilo što promijeni. Sadašnje stanje sukoba Izraela i Palestinaca jedan je od najgorih primjera impotencije međunarodne politike od 1945. godine do danas.
Izrael nikad u svojoj modernoj povijesti nije bio usamljeniji i ozloglašeniji, a međunarodna politika toliko impotentna
Sadašnje stanje sukoba Izraela i Palestinaca jedan je od najgorih primjera impotencije međunarodne politike od 1945. godine do danas
Izrael se, ne prvi put, ali nikad toliko vulgarno, predstavio cijelom svijetu kao država koja se sustavno zločinački ponaša. Gledajući sa stanovišta povijesne pravde, upravo je strašno da se sam Izrael, čiji je narod žrtva najgoreg genocida u povijesti, pretvorio u državu koja može biti optužena za genocid
The Economist, najutjecajniji politički tjednik na svijetu, nedavno je objavio naslovnicu sa samo dvije riječi: “Israel Alone”. Londonski The Economist poznat je i po katastrofalnim kratkoročnim i srednjoročnim političkim procjenama. Njihova teza o tome da “Jugosfera” predstavlja prirodnu ekonomsku budućnost zemalja bivše Jugoslavije pretvorila se, naravno, u kolosalnu zabludu. Sličnih je primjera mnogo.
Međutim, kad je riječ o strateškim, baš magistralnim procjenama globalnih političkih trendova, The Economist je uglavnom uvijek u pravu. The Economist bio je u pravu kad je prije više od deset godina ondašnjeg talijanskog premijera Silvija Bersluconija proglasio kriminalcem. The Economist je bio u pravu kad je često, unatrag više od deset godina, upozoravao na Putinovu namjeru da obnovi Sovjetski Savez i na zločinački karakter ruskog diktatora i njegova režima.
The Economist je tisuću posto bio u pravu kad je iz uvodnika u uvodnik ozloglašavao Donalda Trumpa, jer su Economistovi urednici i komentatori na vrijeme uvidjeli da je Donald Trump smrtonosna opasnost za Sjedinjene Države i za cijeli Zapad.
Diplomatski debakl
The Economist je, čini se, nesumnjivo u pravu kad je proglasio Izrael samim na svijetu. Jer, Izrael zaista jest ostao sam na svijetu. Sjedinjene Države, podsjetimo, prije nekoliko dana nisu htjele vetirati poziv Vijeća sigurnosti za hitan prekid vatre u Gazi. Izrael vjerojatno nikad nije doživio takav diplomatski debakl.
Ovdje moramo biti posve jasni. Izrael je, poslije strahovitog Hamasova terorističkog napada u listopadu prošle godine, imao pravo na beskompromisnu i brutalnu vojnu akciju protiv Hamasa. No, Izrael u proteklih pet mjeseci nije eliminirao Hamas, ali je pobio tisuće i tisuće palestinskih civila u Gazi, uključujući vrlo mnogo djece. Koliko god da poštujemo izraelsku državu, koliko god da suosjećamo sa žrtvama Holokausta, koliko god da smo svjesni činjenice kako brojne islamske zemlje i danas žele zauvijek uništiti Izrael, izraelski zločini u posljednjih pet mjeseci ne mogu imati ni moralno ni geopolitičko opravdanje.
Izrael se, ne prvi put, ali nikad toliko vulgarno, predstavio cijelom svijetu kao država koja se sustavno zločinački ponaša. Gledajući sa stanovišta povijesne pravde, upravo je strašno da se sam Izrael, čiji je narod žrtva najgoreg genocida u povijesti, pretvorio u državu koja može biti optužena za genocid, i to s prilično čvrstim dokazima.
Ubilačka kampanja
Poslije pet mjeseci ubilačke kampanje u Gazi, normalno je da gotovo nijedna zemlja na svijetu više ne želi imati ništa s Izraelom. To se, naravno, može promijeniti pobijedi li Donald Trump na američkim predsjedničkim izborima, no dosta je jadno ako se cijela sadašnja izraelska državna politika svodi na klađenje na Trumpovu pobjedu.
Izraelska je ratna praksa postala, nažalost, posve besramna, a nije, ponavljamo, donijela nikakve strateške pomake; Hamas nije uništen, dok istodobno protuizraelska koalicija raste ne samo na Bliskom istoku nego u cijelom svijetu.
Dvije opcije
The Economist ispravno zaključuje kako postoje samo dvije opcije za rješenje sadašnje izraelsko-palestinske katastrofe.
Jedna je trajna izraelska okupacija Gaze i drugih područja na kojima žive Palestinci, što zapravo znači stogodišnji, starozavjetno okrutni rat, koji će Izrael dovesti do još dublje međunarodne izolacije.
Druga je opcija obnova rada na projektu dviju država, izraelske i palestinske, što u sadašnjem vremenu, nažalost, nije realno: Izraelci smatraju Palestince ubojicama, razbojnicima i silovateljima, dok Palestinci smatraju Izraelce ubojicama, djecoubojicama, razbojnicima i nasilnicima.
Netanyahu i Palestinci
Kad bi izraelski premijer Benjamin Netanyahu imao imalo osjećaja za povijest, on bi prvi potražio put do prekida vatre i privremenog mirovnog sporazuma, jer jedino tako može spriječiti daljnje ozloglašavanje Izraela u svijetu. No, Netanyahu za takvo što očito nije sposoban. Kao što se ni Palestinci ne žele riješiti Hamasa, i ne žele odustati od uloge iranskih žrtvenih figura u Teheranovu ratu protiv Izraela.
Izrael će, kao što piše na naslovnici The Economista, ostati sam, a svijet će gledati to jezivo nasilje na Bliskom istoku, bez ikakve stvarne mogućnosti da se bilo što promijeni. Sadašnje stanje sukoba Izraela i Palestinaca jedan je od najgorih primjera impotencije međunarodne politike od 1945. godine do danas.