Bandića je, međutim, ovaj put neopisivo lakše otpisati nego ikad dosad. Njegov vidljivi umor (bez obzira na slogan kampanje), njegovi problemi sa zakonom, jasan zamor građana njegovom dugotrajnom vladavinom dovoljan su znak da bi jedna era doista mogla biti pri kraju.
Favorit iz 2016. godine
Još jasniji su ankete. Ali ne samo ova posljednja, koju je naručila oporba s ljevice i lijevog centra, a koja Bandiću daje 15 posto u prvom, i kako se može čuti, tek trećinu glasova u drugom krugu. Još glasnije govori usporedba s anketom iz prosinca 2016. godine. I tad se, naime, činilo da bi Bandiću mogli biti odbrojani dani. Da su dva pritvora i istrage protiv gradonačelnika prelile čašu strpljenja građana i da je vrijeme za promjene. No, anketa koju je naručila ekipa oko tadašnje kandidatkinje Sandre Švaljek je govorila nešto drugo – da je Milan Bandić favorit.
U prosincu 2016. godine, dakle, Bandić je imao anketnu podršku od 31,3 posto. Druga je bila Sandra Švaljek (25,2 posto), a treća Anka Mrak Taritaš s 18,1 posto. U drugom krugu gradonačelnik je imao 50,9 posto, odnosno 1,8 postotnih bodova više od Švaljek. Pola godine kasnije, u drugi krug je ušla ipak Mrak Taritaš (iza koje je u međuvremenu stao i SDP), ali uzalud – Bandić je dobio 51,8 posto glasova i još četiri godine na čelu Zagreba.
Vrijeme promjene
Danas, dakle u prosincu 2020. godine, Bandić u izbornu godinu ne ulazi kao favorit. S 15 posto u prvom krugu nije mu zagarantiran ni drugi, pogotovo ako HDZ izmisli nekog upečatljivijeg kandidata od Mislava Hermana (7,6 posto). Ne samo to, rezultat od 15 posto je dvostruko lošiji od onog kojeg anketa daje Tomislavu Tomaševiću.
Za razliku od 2016., u drugom krugu Bandić više nije blagi favorit, nego debeli autsajder – Tomašević dobiva podršku dvije trećine ispitanika (oko 67 posto). Dramatična razlika koju, stoga, u statusu Milana Bandića pokazuju dvije ankete između kojih su četiri godine, više nego glasno najavljuje da je došlo vrijeme promjene, čak i u Zagrebu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedina šansa Milana Bandića (i dva uvjeta)
Bandić, zapravo, ima još jedan jedini put kojim se eventualno može izboriti za novi, sedmi mandat na čelu glavnog grada. Prvi uvjet je da HDZ ne kandidira nekog kapitalca, nego se drži svojih lokalnih kadrova, poput predsjednika zagrebačkog HDZ-a Mislava Hermana. Drugi je da se oporba, kojoj s ovakvim rezultatima vlast izgleda nadomak ruke, ne dogovori oko zajedničkog nastupa.
U tom slučaju izbori u Zagrebu postaju mnogo više od borbe za smjenu Milana Bandića. Krenu li u prvi krug koalicijski blokovi oko SDP-a s jedne, i oko Zeleno-lijeve koalicije i Tomaševića s druge strane, izbori u Zagrebu postaju i bitka za lijevo biračko tijelo u Hrvatskoj, odnosno za to tko će ubuduće biti prvo lice građanske Hrvatske.
U toj borbi, ne treba se zanositi, vadit će se najteža moguća retorička artiljerija i teško je vjerovati da intenzitet takve političke utakmice neće u drugom krugu ostaviti kod kuće neke od razočaranih birača koji su dva tjedna prije podržali opciju koja je ostala kratkih rukava. Onaj koji bi mogao profitirati takvim ishodom čovjek je koji se danas, po prvi put u svojoj karijeri, sprema na izbore u Zagrebu kao – autsajder.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li Bandić zbilja gotov? Usporedili smo nove ankete s onima prije prošlih izbora
Prije točno četiri godine, anketa oporbe Bandiću je davala 31,3 posto u prvom krugu. Danas je na 15.
Danas, dakle u prosincu 2020. godine, Bandić u izbornu godinu ne ulazi kao favorit. S 15 posto u prvom krugu nije mu zagarantiran ni drugi, pogotovo ako HDZ izmisli nekog upečatljivijeg kandidata od Mislava Hermana (7,6 posto)
Milan Bandić je na rubu poraza, složit će se mnogi. Milana Bandića, pak, nikad ne treba otpisivati, složit će se, pa… svi. Jer, znate tu priču, Bandić je serijski pobjednik, već je u kampanji, neumoran. A ostatak konkurencije još ne zna ni kako će na izbore.
Bandića je, međutim, ovaj put neopisivo lakše otpisati nego ikad dosad. Njegov vidljivi umor (bez obzira na slogan kampanje), njegovi problemi sa zakonom, jasan zamor građana njegovom dugotrajnom vladavinom dovoljan su znak da bi jedna era doista mogla biti pri kraju.
Favorit iz 2016. godine
Još jasniji su ankete. Ali ne samo ova posljednja, koju je naručila oporba s ljevice i lijevog centra, a koja Bandiću daje 15 posto u prvom, i kako se može čuti, tek trećinu glasova u drugom krugu. Još glasnije govori usporedba s anketom iz prosinca 2016. godine. I tad se, naime, činilo da bi Bandiću mogli biti odbrojani dani. Da su dva pritvora i istrage protiv gradonačelnika prelile čašu strpljenja građana i da je vrijeme za promjene. No, anketa koju je naručila ekipa oko tadašnje kandidatkinje Sandre Švaljek je govorila nešto drugo – da je Milan Bandić favorit.
U prosincu 2016. godine, dakle, Bandić je imao anketnu podršku od 31,3 posto. Druga je bila Sandra Švaljek (25,2 posto), a treća Anka Mrak Taritaš s 18,1 posto. U drugom krugu gradonačelnik je imao 50,9 posto, odnosno 1,8 postotnih bodova više od Švaljek. Pola godine kasnije, u drugi krug je ušla ipak Mrak Taritaš (iza koje je u međuvremenu stao i SDP), ali uzalud – Bandić je dobio 51,8 posto glasova i još četiri godine na čelu Zagreba.
Vrijeme promjene
Danas, dakle u prosincu 2020. godine, Bandić u izbornu godinu ne ulazi kao favorit. S 15 posto u prvom krugu nije mu zagarantiran ni drugi, pogotovo ako HDZ izmisli nekog upečatljivijeg kandidata od Mislava Hermana (7,6 posto). Ne samo to, rezultat od 15 posto je dvostruko lošiji od onog kojeg anketa daje Tomislavu Tomaševiću.
Za razliku od 2016., u drugom krugu Bandić više nije blagi favorit, nego debeli autsajder – Tomašević dobiva podršku dvije trećine ispitanika (oko 67 posto). Dramatična razlika koju, stoga, u statusu Milana Bandića pokazuju dvije ankete između kojih su četiri godine, više nego glasno najavljuje da je došlo vrijeme promjene, čak i u Zagrebu.
Jedina šansa Milana Bandića (i dva uvjeta)
Bandić, zapravo, ima još jedan jedini put kojim se eventualno može izboriti za novi, sedmi mandat na čelu glavnog grada. Prvi uvjet je da HDZ ne kandidira nekog kapitalca, nego se drži svojih lokalnih kadrova, poput predsjednika zagrebačkog HDZ-a Mislava Hermana. Drugi je da se oporba, kojoj s ovakvim rezultatima vlast izgleda nadomak ruke, ne dogovori oko zajedničkog nastupa.
U tom slučaju izbori u Zagrebu postaju mnogo više od borbe za smjenu Milana Bandića. Krenu li u prvi krug koalicijski blokovi oko SDP-a s jedne, i oko Zeleno-lijeve koalicije i Tomaševića s druge strane, izbori u Zagrebu postaju i bitka za lijevo biračko tijelo u Hrvatskoj, odnosno za to tko će ubuduće biti prvo lice građanske Hrvatske.
U toj borbi, ne treba se zanositi, vadit će se najteža moguća retorička artiljerija i teško je vjerovati da intenzitet takve političke utakmice neće u drugom krugu ostaviti kod kuće neke od razočaranih birača koji su dva tjedna prije podržali opciju koja je ostala kratkih rukava. Onaj koji bi mogao profitirati takvim ishodom čovjek je koji se danas, po prvi put u svojoj karijeri, sprema na izbore u Zagrebu kao – autsajder.