U sjeni ulaska Hrvatske u Schengen, a ponajviše u medijskom zamračenju prouzrokovanom uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije, vođena je saborska rasprava o izmjenama i dopunama dva zakona.
Nove odredbe Zakona o radu i Zakona o trgovini imat će dalekosežni utjecaj na rad i životne navike velikoga broja hrvatskih građana, ali kao i mnogo puta u prošlosti, interes javnosti obrnuto je proporcionalan važnosti odluka i/ili događanja kojima se utječe na kvalitetu života samih građana.
Premijer Andrej Plenković progurao je kroz parlament zakonske izmjene ta dva zakona, ne samo bez nekog jačeg protivljenja oporbe, nego čak i bez ikakve značajnije medijske pažnje osim one koja se odnosila na zabranu rada trgovina nedjeljom i državnim praznikom.
Nekoliko rigidnih koraka unatrag
Njegova Vlada uspjela je Hrvatsku kao 27. državu priključiti schengenskome prostoru, zajedno s HNB-om nacionalnu valutu zamijeniti eurom i, umjesto da u tom duhu nastavi s deregulacijom tržišta i liberalizacijom društvenih odnosa, odlučila se za nekoliko rigidnih koraka unatrag.
Još jedan pokušaj zabrane rada trgovina nedjeljom i državnim praznikom, uz dozvolu rada 16 nedjelja godišnje, posljedica je višegodišnjega opsesivnog nastojanja klerikalnih krugova da upravo kroz tu regulaciju pokažu i dokažu svoj utjecaj na društvo u cjelini.
Prije dva desetljeća, u godinama otvaranja prvih velikih trgovačkih centara, ovdašnja Katolička crkva započela je svoju borbu protiv konkurentske nedjeljne ponude druženja i okrijepe upravo pod zastavom zaštite prava na obiteljsko okupljanje i onih koji su morali raditi u tim centrima. U to vrijeme lokalna internetska trgovina radila je tek svoje prve korake, a kućna dostava telefonski naručene pizze bila je samo daleki rođak današnjih dostava curryja i teriyaki piletine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A što s dostavama nedjeljom?
Prema zadnjim relevantnim istraživanjima, jedna šestina hrvatskih građana redovno kupuje robu i usluge putem internetskih platformi, a još toliko to čini povremeno.
Kućna dostava svega i svačega, napravljena običnim ili električnim biciklom, romobilom, skuterom ili kamionetom, nadomjestila je odlazak u trgovinu i restoran pa je Vlada, u navodnoj želji zaštite nedjeljnoga obiteljskog ručka, propustila zabraniti i nedjeljnu dostavu iz svih onih trgovina, skladišta i restorana koji će ipak i dalje raditi nedjeljom.
Tako će dostavljač Glova donijeti bocu sivog pinota s benzinske crpke Ine umjesto iz trgovine Konzuma, a Ustavni će sud još jednom osporiti one odredbe Zakona o trgovini koje stavljaju poduzetnike u nejednak položaj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krajnje licemjerno, ali i štetno
Mogao je Andrej Plenković zabraniti i kućnu dostavu tempure od kozica nedjeljom i blagdanom, mogao je čak zakonom propisati radno vrijeme dostave za Wolt i Glovo, jer za njihov poslovni model još uvijek trebaju ljudi koji imaju isto tako pravo na svoj nedjeljni odmor i obiteljski ručak. Ili možda ipak nemaju jer su netom stigli iz Nepala, Indije i Filipina.
Krajnje je licemjerno braniti rad nedjeljom onima koji će ionako raditi nedjeljom jer su prisiljeni raditi dva posla da bi preživjeli, a iznimno je glupo i štetno na bilo koji način ograničavati pravo na rad svima koji su samozaposleni ili rade u vlastitim tvrtkama.
Kada smijemo raditi, a kada odmarati
Zagreb je uz sezonske oscilacije turistička destinacija tijekom cijele godine. U Radićevoj i Tkalčićevoj ulici nalazi se cijeli niz malih trgovina namijenjenih stranim posjetiteljima u kojima rade sami vlasnici ili članovi njihovih obitelji. Prema novim odredbama Zakona o trgovini oni će morati biti zatvoreni 26 nedjelja godišnje i, prema naputku države, uživati u nedjeljnom odmoru, umjesto da u svojim dućanima prodaju turistima i ostalim namjernicima raznovrsne artikle.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za njih se nerealizirana prodaja nedjeljom ne može preliti na druge dane u tjednu te je njima zakonodavac izravno nanio vrlo mjerljivu financijsku štetu. Zbog čega i vlasnici i radnici pekara, kioska, benzinskih postaja, kafića, barova, zalogajnica i restorana, za razliku od vlasnika i radnika trgovina, ne uživaju u posebnoj državnoj zaštiti nedjeljnoga slobodnog vremena – ostaje i dalje nejasno.
Premijer Plenković uvjeren je da država treba određivati kada smijemo i ne smijemo raditi i kada se moramo odmarati, polazeći od pretpostavke da je za većinu njegovih podanika rad obaveza i tlaka, a ne i zadovoljstvo. Živjeti da bi se radilo nije nikada bio moto ovih prostora pa je valjda i zbog toga za razumijevanje i implementaciju novih izmjena i dopuna Zakona o radu potrebno otići na barem jednu cjelodnevnu stručnu radionicu.
Sigurnost radnika u kućnim papučama
Zakon o radu, baš kao i Zakon o trgovini boluje od suvišnoga i pretjeranoga normiranja pod izlikom zaštite radnika, a upravo je takvo pretjerivanje mnogo puta gotovo nepremostiva prepreka za male i srednje velike tvrtke. Dovoljno je pogledati članke Zakona koji reguliraju „rad na izdvojenome mjestu rada i rad na daljinu“, „dodatni rad“ i cijelu „Glavu IV. a“ koja, pak, ima ambiciju strogo regulirati sve aspekte rada putem digitalnih radnih platformi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zakon o radu ne može biti supstitut za ugovore o radu između poslodavaca i radnika, a država ovakvim Zakonom nameće sebe kao posrednika tamo gdje takav posrednik nije potreban. Hrvatsko tržište rada definira manjak radnika u cijelome nizu zanimanja, što je samo po sebi dovoljno za daleko snažniju pregovaračku poziciju radnika nego što je to bio slučaj prije deset ili dvadeset godina.
U takvim okolnostima državna briga o sigurnosti radnih mjesta radnika koji rade na daljinu u kućnim papučama ili razna ograničenja „dodatnoga rada“ jako su daleko od realnoga života.
Na koga se zapravo ovaj zakon odnosi
Hrvatska je u vrlo kratkome roku postala zemlja u kojoj cijeli niz poslova obavljaju strani radnici pristigli iz država jugoistočne Azije. Taj trend nastavit će se i dalje, a bit će ponajviše ovisan o hrvatskome i europskome gospodarskom rastu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Velika većina njih ovdje je bez obitelji pa i zbog toga rade barem 10-12 sati dnevno, sedam dana u tjednu, kod jednoga ili više poslodavaca. Njih sigurno ne zanimaju zakonska ograničenja „dodatnoga rada“ i dekreti o obaveznome nedjeljnom odmoru pa se postavlja opravdano pitanje na koga se zapravo odnose izmjene i dopune Zakona o trgovini i Zakona o radu? Na sve manje Hrvata ili na sve više Indijaca, Nepalaca i Filipinaca?
Još jedno licemjerje ideje o zabrani rada nedjeljom: što je s dostavljačima iz dućana, skladišta i restorana?
Još jedan pokušaj zabrane rada trgovina nedjeljom posljedica je opsesivnog nastojanja klerikalnih krugova da dokažu svoj utjecaj na društvo
Hrvatska je u kratkom roku postala zemlja u kojoj cijeli niz poslova obavljaju strani radnici pristigli iz država jugoistočne Azije. Velika većina njih ovdje je bez obitelji pa i zbog toga rade barem 10-12 sati dnevno, sedam dana u tjednu, kod jednoga ili više poslodavaca. Njih sigurno ne zanimaju zakonska ograničenja 'dodatnoga rada' i dekreti o obaveznome nedjeljnom odmoru pa se postavlja opravdano pitanje na koga se zapravo odnose izmjene i dopune Zakona o trgovini i Zakona o radu?
U sjeni ulaska Hrvatske u Schengen, a ponajviše u medijskom zamračenju prouzrokovanom uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije, vođena je saborska rasprava o izmjenama i dopunama dva zakona.
Nove odredbe Zakona o radu i Zakona o trgovini imat će dalekosežni utjecaj na rad i životne navike velikoga broja hrvatskih građana, ali kao i mnogo puta u prošlosti, interes javnosti obrnuto je proporcionalan važnosti odluka i/ili događanja kojima se utječe na kvalitetu života samih građana.
Premijer Andrej Plenković progurao je kroz parlament zakonske izmjene ta dva zakona, ne samo bez nekog jačeg protivljenja oporbe, nego čak i bez ikakve značajnije medijske pažnje osim one koja se odnosila na zabranu rada trgovina nedjeljom i državnim praznikom.
Nekoliko rigidnih koraka unatrag
Njegova Vlada uspjela je Hrvatsku kao 27. državu priključiti schengenskome prostoru, zajedno s HNB-om nacionalnu valutu zamijeniti eurom i, umjesto da u tom duhu nastavi s deregulacijom tržišta i liberalizacijom društvenih odnosa, odlučila se za nekoliko rigidnih koraka unatrag.
Još jedan pokušaj zabrane rada trgovina nedjeljom i državnim praznikom, uz dozvolu rada 16 nedjelja godišnje, posljedica je višegodišnjega opsesivnog nastojanja klerikalnih krugova da upravo kroz tu regulaciju pokažu i dokažu svoj utjecaj na društvo u cjelini.
Prije dva desetljeća, u godinama otvaranja prvih velikih trgovačkih centara, ovdašnja Katolička crkva započela je svoju borbu protiv konkurentske nedjeljne ponude druženja i okrijepe upravo pod zastavom zaštite prava na obiteljsko okupljanje i onih koji su morali raditi u tim centrima. U to vrijeme lokalna internetska trgovina radila je tek svoje prve korake, a kućna dostava telefonski naručene pizze bila je samo daleki rođak današnjih dostava curryja i teriyaki piletine.
A što s dostavama nedjeljom?
Prema zadnjim relevantnim istraživanjima, jedna šestina hrvatskih građana redovno kupuje robu i usluge putem internetskih platformi, a još toliko to čini povremeno.
Kućna dostava svega i svačega, napravljena običnim ili električnim biciklom, romobilom, skuterom ili kamionetom, nadomjestila je odlazak u trgovinu i restoran pa je Vlada, u navodnoj želji zaštite nedjeljnoga obiteljskog ručka, propustila zabraniti i nedjeljnu dostavu iz svih onih trgovina, skladišta i restorana koji će ipak i dalje raditi nedjeljom.
Tako će dostavljač Glova donijeti bocu sivog pinota s benzinske crpke Ine umjesto iz trgovine Konzuma, a Ustavni će sud još jednom osporiti one odredbe Zakona o trgovini koje stavljaju poduzetnike u nejednak položaj.
Krajnje licemjerno, ali i štetno
Mogao je Andrej Plenković zabraniti i kućnu dostavu tempure od kozica nedjeljom i blagdanom, mogao je čak zakonom propisati radno vrijeme dostave za Wolt i Glovo, jer za njihov poslovni model još uvijek trebaju ljudi koji imaju isto tako pravo na svoj nedjeljni odmor i obiteljski ručak. Ili možda ipak nemaju jer su netom stigli iz Nepala, Indije i Filipina.
Krajnje je licemjerno braniti rad nedjeljom onima koji će ionako raditi nedjeljom jer su prisiljeni raditi dva posla da bi preživjeli, a iznimno je glupo i štetno na bilo koji način ograničavati pravo na rad svima koji su samozaposleni ili rade u vlastitim tvrtkama.
Kada smijemo raditi, a kada odmarati
Zagreb je uz sezonske oscilacije turistička destinacija tijekom cijele godine. U Radićevoj i Tkalčićevoj ulici nalazi se cijeli niz malih trgovina namijenjenih stranim posjetiteljima u kojima rade sami vlasnici ili članovi njihovih obitelji. Prema novim odredbama Zakona o trgovini oni će morati biti zatvoreni 26 nedjelja godišnje i, prema naputku države, uživati u nedjeljnom odmoru, umjesto da u svojim dućanima prodaju turistima i ostalim namjernicima raznovrsne artikle.
Za njih se nerealizirana prodaja nedjeljom ne može preliti na druge dane u tjednu te je njima zakonodavac izravno nanio vrlo mjerljivu financijsku štetu. Zbog čega i vlasnici i radnici pekara, kioska, benzinskih postaja, kafića, barova, zalogajnica i restorana, za razliku od vlasnika i radnika trgovina, ne uživaju u posebnoj državnoj zaštiti nedjeljnoga slobodnog vremena – ostaje i dalje nejasno.
Premijer Plenković uvjeren je da država treba određivati kada smijemo i ne smijemo raditi i kada se moramo odmarati, polazeći od pretpostavke da je za većinu njegovih podanika rad obaveza i tlaka, a ne i zadovoljstvo. Živjeti da bi se radilo nije nikada bio moto ovih prostora pa je valjda i zbog toga za razumijevanje i implementaciju novih izmjena i dopuna Zakona o radu potrebno otići na barem jednu cjelodnevnu stručnu radionicu.
Sigurnost radnika u kućnim papučama
Zakon o radu, baš kao i Zakon o trgovini boluje od suvišnoga i pretjeranoga normiranja pod izlikom zaštite radnika, a upravo je takvo pretjerivanje mnogo puta gotovo nepremostiva prepreka za male i srednje velike tvrtke. Dovoljno je pogledati članke Zakona koji reguliraju „rad na izdvojenome mjestu rada i rad na daljinu“, „dodatni rad“ i cijelu „Glavu IV. a“ koja, pak, ima ambiciju strogo regulirati sve aspekte rada putem digitalnih radnih platformi.
Zakon o radu ne može biti supstitut za ugovore o radu između poslodavaca i radnika, a država ovakvim Zakonom nameće sebe kao posrednika tamo gdje takav posrednik nije potreban. Hrvatsko tržište rada definira manjak radnika u cijelome nizu zanimanja, što je samo po sebi dovoljno za daleko snažniju pregovaračku poziciju radnika nego što je to bio slučaj prije deset ili dvadeset godina.
U takvim okolnostima državna briga o sigurnosti radnih mjesta radnika koji rade na daljinu u kućnim papučama ili razna ograničenja „dodatnoga rada“ jako su daleko od realnoga života.
Na koga se zapravo ovaj zakon odnosi
Hrvatska je u vrlo kratkome roku postala zemlja u kojoj cijeli niz poslova obavljaju strani radnici pristigli iz država jugoistočne Azije. Taj trend nastavit će se i dalje, a bit će ponajviše ovisan o hrvatskome i europskome gospodarskom rastu.
Velika većina njih ovdje je bez obitelji pa i zbog toga rade barem 10-12 sati dnevno, sedam dana u tjednu, kod jednoga ili više poslodavaca. Njih sigurno ne zanimaju zakonska ograničenja „dodatnoga rada“ i dekreti o obaveznome nedjeljnom odmoru pa se postavlja opravdano pitanje na koga se zapravo odnose izmjene i dopune Zakona o trgovini i Zakona o radu? Na sve manje Hrvata ili na sve više Indijaca, Nepalaca i Filipinaca?