Posao je, da počnemo od toga, odrađen savršeno. Jer, bez faktora šoka i iznenađenja, namjera Zorana Milanovića da se direktno uključi u boj protiv Andreja Plenkovića i HDZ-a na parlamentarnim izborima ne bi imala tako razorni utjecaj. Od eksplozivnog i potpuno neočekivanog dolaska Milanovića na presicu Peđe Grbina u petak zemlja i dalje podrhtava, a politički pejzaž je u hipu dobio novu konfiguraciju. Da je samo jedan detaljčić o svemu iscurio prije nego što je predsjednik Republike stao za mikrofon, efekt bi sigurno bio znatno manji.
Ukratko, ocjene za tehnički i umjetnički dojam odrađenog posla – od potpune tajnosti, do efektne dramaturgije samih javnih istupa, pa očito unaprijed pripremljenih kontrapoteza na sve ono što je uslijedilo – su, s političke strane, vrlo visoke. Ono što je, međutim, napravio predsjednik SDP-a Peđa Grbin više je od dobro odrađene političke akcije.
Tri godine pada rejtinga
U političkoj bojišnici, koja je po svojim tvorničkim postavkama nabijena silnim količinama ega svakog tko se domogao i najmanje funkcije, Grbin se ponio upravo onako kako političari obećavaju, ali vrlo, vrlo, vrlo rijetko i isporuče. Stavio je ono što smatra nacionalnim interesom (pobjedu nad HDZ-om) ispred svoje osobne političke računice.
Grbin je preuzeo SDP u najnižoj točki te stranke u njenoj poslijeratnoj povijesti. Dramatično uvjerljiv poraz na korona-izborima 2020. godine lansirao je stranku u seriju unutarnjih sukoba koji su mogli završiti potpunom dezintegracijom SDP-a kao političkog projekta. Odbijanje većeg dijela saborskog kluba SDP-a da provodi odluke središnjih tijela stranke, cijela serija (i njegovih) pogrešnih poteza i ratova u Zagrebu (a stanje nije bilo, niti je, mnogo bolje i u drugom najvećem hrvatskom gradu, Splitu), rezultirali su stalnim padom stranačkog rejtinga, kroz gotovo pune tri godine Grbinova kormilarenja SDP-om.
Neupitan kao kandidat za premijera
A onda se stvar ipak počela preokretati. Rejting Grbinove stranke krenuo je lagano rasti kako se izborna godina bližila, a svaka Plenkovićeva ludorija – a bilo ih je gomila posljednjih mjeseci – okretala je birače prema najjačoj stranci opozicije. Nakon uspješnog prosvjeda na Markovu trgu, Grbin kao premijerski kandidat postao je neupitan, a ni kao budući premijer više nije zvučao kao šala ili znanstvena fantastika.
Štoviše, ankete su počele pokazivati da za njegovu koalicija lijevog centra možda nije nemoguće ostvariti i relativnu pobjedu i tako u skupljanje magičnih 76 mandata ući s kojom figurom viška. A zatim se Grbin, iako je tri godine “prašinario”, ispravljao “krive Drine” i u krajnjem slučaju, ostavio SDP na životu kao najjaču oporbenu stranku odlučio – maknuti u stranu. Kako bi, s Milanovićem na čelu kolone, pojačao šanse za pobjedu nad Plenkovićevim režimom, sve nepodnošljivim hibridom tvrde – Lex AP / Ivan Turudić – autokracije i posve jalove – Zakon o hrvatskom jeziku i reforma blagdana – administracije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović nije bio neizbježan
Milanović, valja podsjetiti, nije bio neizbježan, niti je u ovu akciju mogao krenuti bez Grbinove privole, a lako moguće (još kriju detalje o tome kako je krenula cijela priča) i nagovora. Da se predsjednik SDP-a usprotivio, Milanović je mogao jedino minirati cijelu kampanju opoziciji i sam sebi – ako je planirao još jedan mandat na Pantovčaku.
Ovako, za hrvatsku političku scenu, štoviše, za cijelo društvo uronjeno u kapilarnu korupciju toliko da je postala dio kulturološkog obilježja nacije, Grbinov potez na proljeće 2024. godine nije samo brutalno odrađena bombastična politička akcija. Nego i lekcija iz temeljne političke ekologije, o odnosu između kratkoročnih osobnih i uvijek udaljenijih društvenih interesa.
Milanovićev poraz, naime, bit će daleko više Grbinov, nego što će to biti Milanovićeva pobjeda. Razlika između ta dva ishoda, bar onako kako je vidi predsjednik SDP-a, činit će razliku između Hrvatske u kojoj se može i želi živjeti i one druge. Ove druge.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako god završilo, Grbinu treba priznati jednu stvar: maknuo se Milanoviću, misleći da tako spašava društvo
Svjesno je odstupio s pozicije premijerskog kandidata
Milanovićev poraz, naime, bit će daleko više Grbinov nego što će to biti Milanovićeva pobjeda. Razlika između ta dva ishoda, bar onako kako je vidi predsjednik SDP-a, činit će razliku između Hrvatske u kojoj se može i želi živjeti i one druge. Ove druge
Posao je, da počnemo od toga, odrađen savršeno. Jer, bez faktora šoka i iznenađenja, namjera Zorana Milanovića da se direktno uključi u boj protiv Andreja Plenkovića i HDZ-a na parlamentarnim izborima ne bi imala tako razorni utjecaj. Od eksplozivnog i potpuno neočekivanog dolaska Milanovića na presicu Peđe Grbina u petak zemlja i dalje podrhtava, a politički pejzaž je u hipu dobio novu konfiguraciju. Da je samo jedan detaljčić o svemu iscurio prije nego što je predsjednik Republike stao za mikrofon, efekt bi sigurno bio znatno manji.
Ukratko, ocjene za tehnički i umjetnički dojam odrađenog posla – od potpune tajnosti, do efektne dramaturgije samih javnih istupa, pa očito unaprijed pripremljenih kontrapoteza na sve ono što je uslijedilo – su, s političke strane, vrlo visoke. Ono što je, međutim, napravio predsjednik SDP-a Peđa Grbin više je od dobro odrađene političke akcije.
Tri godine pada rejtinga
U političkoj bojišnici, koja je po svojim tvorničkim postavkama nabijena silnim količinama ega svakog tko se domogao i najmanje funkcije, Grbin se ponio upravo onako kako političari obećavaju, ali vrlo, vrlo, vrlo rijetko i isporuče. Stavio je ono što smatra nacionalnim interesom (pobjedu nad HDZ-om) ispred svoje osobne političke računice.
Grbin je preuzeo SDP u najnižoj točki te stranke u njenoj poslijeratnoj povijesti. Dramatično uvjerljiv poraz na korona-izborima 2020. godine lansirao je stranku u seriju unutarnjih sukoba koji su mogli završiti potpunom dezintegracijom SDP-a kao političkog projekta. Odbijanje većeg dijela saborskog kluba SDP-a da provodi odluke središnjih tijela stranke, cijela serija (i njegovih) pogrešnih poteza i ratova u Zagrebu (a stanje nije bilo, niti je, mnogo bolje i u drugom najvećem hrvatskom gradu, Splitu), rezultirali su stalnim padom stranačkog rejtinga, kroz gotovo pune tri godine Grbinova kormilarenja SDP-om.
Neupitan kao kandidat za premijera
A onda se stvar ipak počela preokretati. Rejting Grbinove stranke krenuo je lagano rasti kako se izborna godina bližila, a svaka Plenkovićeva ludorija – a bilo ih je gomila posljednjih mjeseci – okretala je birače prema najjačoj stranci opozicije. Nakon uspješnog prosvjeda na Markovu trgu, Grbin kao premijerski kandidat postao je neupitan, a ni kao budući premijer više nije zvučao kao šala ili znanstvena fantastika.
Štoviše, ankete su počele pokazivati da za njegovu koalicija lijevog centra možda nije nemoguće ostvariti i relativnu pobjedu i tako u skupljanje magičnih 76 mandata ući s kojom figurom viška. A zatim se Grbin, iako je tri godine “prašinario”, ispravljao “krive Drine” i u krajnjem slučaju, ostavio SDP na životu kao najjaču oporbenu stranku odlučio – maknuti u stranu. Kako bi, s Milanovićem na čelu kolone, pojačao šanse za pobjedu nad Plenkovićevim režimom, sve nepodnošljivim hibridom tvrde – Lex AP / Ivan Turudić – autokracije i posve jalove – Zakon o hrvatskom jeziku i reforma blagdana – administracije.
Milanović nije bio neizbježan
Milanović, valja podsjetiti, nije bio neizbježan, niti je u ovu akciju mogao krenuti bez Grbinove privole, a lako moguće (još kriju detalje o tome kako je krenula cijela priča) i nagovora. Da se predsjednik SDP-a usprotivio, Milanović je mogao jedino minirati cijelu kampanju opoziciji i sam sebi – ako je planirao još jedan mandat na Pantovčaku.
Ovako, za hrvatsku političku scenu, štoviše, za cijelo društvo uronjeno u kapilarnu korupciju toliko da je postala dio kulturološkog obilježja nacije, Grbinov potez na proljeće 2024. godine nije samo brutalno odrađena bombastična politička akcija. Nego i lekcija iz temeljne političke ekologije, o odnosu između kratkoročnih osobnih i uvijek udaljenijih društvenih interesa.
Milanovićev poraz, naime, bit će daleko više Grbinov, nego što će to biti Milanovićeva pobjeda. Razlika između ta dva ishoda, bar onako kako je vidi predsjednik SDP-a, činit će razliku između Hrvatske u kojoj se može i želi živjeti i one druge. Ove druge.