Vjerojatno je to refleks dugih vremena, stoljeća i desetljeća u kojima su vladali carevi, kraljevi, fašisti, maršali, umirovljeni generali… Hrvati, naime, i pred kraj prve četvrtine 21. stoljeća zaziru od toga da se političari – svađaju.
Kao da rasprava, pa i svađa, nisu skoro nulti uvjet demokracije, u Hrvatskoj se uglavnom žudi za pastoralnom slikom političara koji bez povišenih tonova, u decentnoj akademskoj atmosferi skladno djeluju u korist naroda.
Osim što je takva slika još jedan u nizu gromkih argumenata za hitno uvođenje Građanskog odgoja kao obaveznog predmeta u škole, ona otežava racionalno tumačenje svih mogućih prijepora na političkoj sceni. Poput, recimo, onog oko čelne osobe Vrhovnog suda.
Dobra svađa
Skoro cijela javnost, uključujući medijsku scenu, ovih dana očajnički drži fige da se Zoran Milanović i Andrej Plenković dogovore oko načina na koji će se izabrati nasljednik Đure Sesse, strahujući od toga da se njihova razilaženja pretvore u svađu punog intenziteta.
No, jedna dobra, gadna svađa, pa i dugotrajna blokada izbora predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda bila bi daleko bolja od puta kojim bi se ova priča mogla rasplesti bez uznemiravanja građanski plahih duhova diljem Hrvatske.
Teret Ustavnog suda
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković ovaj je tjedan bio savršeno jasan: on na dnevni red neće staviti prijedlog za čelnu osobu Vrhovnog suda, ako taj prijedlog ne bude usklađen s Ustavom i zakonom. Zakonom koji ustavnu ovlast predsjednika države da predlaže kandidata ograničava samo na one koji se odazovu javnom pozivu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Očit sukob HDZ-a i Zorana Milanovića na toj liniji mogao bi razriješiti Ustavni sud. Ako to tijelo ustvrdi da je zakon neustavan, ide po predsjednikovom – on Saboru predlaže predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda i amen. Ako se, međutim, dogodi suprotno – da Ustavni sud odluči kako je nužno da kandidat prođe zakonsku proceduru (što je nešto izglednija odluka, jer se ovo tijelo rijetko protivilo željama Plenkovića i HDZ-a), e onda počinju ozbiljni problemi.
Ustavna Pandorina kutija
Oni se mogu, naravno, razriješiti tako da predsjednik slegne ramenima i gunđajući gurne svog kandidata/kandidatkinju u zakonsku proceduru. Ta osoba će na kraju vjerojatno dobiti i podršku Sabora, Vrhovni sud novu šeficu ili šefa, a hrvatska javnost miran san jer je, eto, izbjegnuta nova svađa na vrhu države i blokada sustava.
Međutim, postoje vrlo ozbiljni argumenti koji ukazuju na to da bi baš svađa i blokada sustava (na način da, recimo, predsjednik uporno odbija predložiti bilo koga iz javnog poziva) u ovom slučaju bile daleko, daleko bolje rješenje. Naime, eventualna odluka o tome kako je ustavno zakonom ograničiti ustavnu ovlast predsjednika mogla bi predstavljati otvaranje prave Pandorine kutije, čiji sadržaj bi harao domaćim političkim sustavom godinama i desetljećima koja slijede.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kome, uopće, treba dvotrećinska većina?
Mogućnost ovakvog ograničavanja ustavnih ovlasti predsjednika, zakonom za koji je u Saboru trebala tek natpolovična većina glasova, značila bi da svaka buduća parlamentarna većina može samo silom svojih mandata djelomično preuređivati temeljni državni dokument, Ustav – koji se inače može mijenjati samo dvotrećinskom većinom.
Dvotrećinska većina pri promjenama Ustava nije slučajan uvjet, ona je tu da osigura što širu političku potporu osnovnom pravnom aktu u zemlji. Ali, ako se zakonom izglasanim pukom većinom glasova smije ograničiti jasna ustavna ovlast predsjednika, kreativni političari će u budućim danima imati snažan argument za dodatno svijanje cijelog društvenog sustava po trenutnom hiru trenutne saborske većine.
Krštenje svetom vodom iz Močvare
No, čak je i to manji problem. Puno veći je onaj moralne prirode. Naime, kako bi bilo sve po važećem zakonu, na čemu inzistira Plenković i cijela vertikala vladajuće stranke, predsjednik Republike i njegov kandidat ili kandidatkinja za čelno mjesto na Vrhovnom sudu trebali bi pristati na to da sudjeluju u namještenom javnom pozivu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da Milanović, eto, kaže Zlati Đurđević (ili nekom drugom, svejedno) da se javi na poziv i da će je on sigurno na kraju procedure predložiti Saboru. Ukratko, da se oboje, i predsjednik Republike i buduća čelnica Vrhovnog suda “krste” svetom vodom iz domaće Močvare. Jer je takva, eto, zakonska procedura.
Bože moj, barem se neće svađati
Ako se priča tako odigra, javnost će odahnuti. Malo bi, istina, bilo nezgodno da najviši predstavnici vlasti poslušno odigraju namješteni ples zabrinuto klimajući glavama nad visokim temama funkcioniranja pravosuđa i društvene (ne)pravde, ali, Bože moj, barem se neće svađati. I, što je još važnije, Sustav se neće suočiti s užasavajućom blokadom funkcioniranja.
A izbor? On je, zapravo, sasvim jednostavan. Blokada i politički konflikt uvijek su bili i uvijek će biti bolja varijanta od samozadovoljnog brčkanja u odavno ustajaloj Močvari. Činjenica da joj je površina mirna, pritom, trebala bi biti razlogom za sve osim za uzdah olakšanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako HDZ brani zakone i Ustav: Bilo bi poželjno da predsjednik i buduća šefica Vrhovnog suda sudjeluju u namještenoj proceduri
Pred Milanovićem bi se mogao naći izbor između blokade sustava i brčkanja u Močvari
Mogućnost ograničavanja ustavnih ovlasti predsjednika zakonom za koji je u Saboru potreba samo natpolovična većina glasova, oslobodila bi opasne perspektive rovanja po Ustavu. Ali, otvaranje te Pandorine kutije je čak i manji problem od onog moralne prirode
Vjerojatno je to refleks dugih vremena, stoljeća i desetljeća u kojima su vladali carevi, kraljevi, fašisti, maršali, umirovljeni generali… Hrvati, naime, i pred kraj prve četvrtine 21. stoljeća zaziru od toga da se političari – svađaju.
Kao da rasprava, pa i svađa, nisu skoro nulti uvjet demokracije, u Hrvatskoj se uglavnom žudi za pastoralnom slikom političara koji bez povišenih tonova, u decentnoj akademskoj atmosferi skladno djeluju u korist naroda.
Osim što je takva slika još jedan u nizu gromkih argumenata za hitno uvođenje Građanskog odgoja kao obaveznog predmeta u škole, ona otežava racionalno tumačenje svih mogućih prijepora na političkoj sceni. Poput, recimo, onog oko čelne osobe Vrhovnog suda.
Dobra svađa
Skoro cijela javnost, uključujući medijsku scenu, ovih dana očajnički drži fige da se Zoran Milanović i Andrej Plenković dogovore oko načina na koji će se izabrati nasljednik Đure Sesse, strahujući od toga da se njihova razilaženja pretvore u svađu punog intenziteta.
No, jedna dobra, gadna svađa, pa i dugotrajna blokada izbora predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda bila bi daleko bolja od puta kojim bi se ova priča mogla rasplesti bez uznemiravanja građanski plahih duhova diljem Hrvatske.
Teret Ustavnog suda
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković ovaj je tjedan bio savršeno jasan: on na dnevni red neće staviti prijedlog za čelnu osobu Vrhovnog suda, ako taj prijedlog ne bude usklađen s Ustavom i zakonom. Zakonom koji ustavnu ovlast predsjednika države da predlaže kandidata ograničava samo na one koji se odazovu javnom pozivu.
Očit sukob HDZ-a i Zorana Milanovića na toj liniji mogao bi razriješiti Ustavni sud. Ako to tijelo ustvrdi da je zakon neustavan, ide po predsjednikovom – on Saboru predlaže predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda i amen. Ako se, međutim, dogodi suprotno – da Ustavni sud odluči kako je nužno da kandidat prođe zakonsku proceduru (što je nešto izglednija odluka, jer se ovo tijelo rijetko protivilo željama Plenkovića i HDZ-a), e onda počinju ozbiljni problemi.
Ustavna Pandorina kutija
Oni se mogu, naravno, razriješiti tako da predsjednik slegne ramenima i gunđajući gurne svog kandidata/kandidatkinju u zakonsku proceduru. Ta osoba će na kraju vjerojatno dobiti i podršku Sabora, Vrhovni sud novu šeficu ili šefa, a hrvatska javnost miran san jer je, eto, izbjegnuta nova svađa na vrhu države i blokada sustava.
Međutim, postoje vrlo ozbiljni argumenti koji ukazuju na to da bi baš svađa i blokada sustava (na način da, recimo, predsjednik uporno odbija predložiti bilo koga iz javnog poziva) u ovom slučaju bile daleko, daleko bolje rješenje. Naime, eventualna odluka o tome kako je ustavno zakonom ograničiti ustavnu ovlast predsjednika mogla bi predstavljati otvaranje prave Pandorine kutije, čiji sadržaj bi harao domaćim političkim sustavom godinama i desetljećima koja slijede.
Kome, uopće, treba dvotrećinska većina?
Mogućnost ovakvog ograničavanja ustavnih ovlasti predsjednika, zakonom za koji je u Saboru trebala tek natpolovična većina glasova, značila bi da svaka buduća parlamentarna većina može samo silom svojih mandata djelomično preuređivati temeljni državni dokument, Ustav – koji se inače može mijenjati samo dvotrećinskom većinom.
Dvotrećinska većina pri promjenama Ustava nije slučajan uvjet, ona je tu da osigura što širu političku potporu osnovnom pravnom aktu u zemlji. Ali, ako se zakonom izglasanim pukom većinom glasova smije ograničiti jasna ustavna ovlast predsjednika, kreativni političari će u budućim danima imati snažan argument za dodatno svijanje cijelog društvenog sustava po trenutnom hiru trenutne saborske većine.
Krštenje svetom vodom iz Močvare
No, čak je i to manji problem. Puno veći je onaj moralne prirode. Naime, kako bi bilo sve po važećem zakonu, na čemu inzistira Plenković i cijela vertikala vladajuće stranke, predsjednik Republike i njegov kandidat ili kandidatkinja za čelno mjesto na Vrhovnom sudu trebali bi pristati na to da sudjeluju u namještenom javnom pozivu.
Da Milanović, eto, kaže Zlati Đurđević (ili nekom drugom, svejedno) da se javi na poziv i da će je on sigurno na kraju procedure predložiti Saboru. Ukratko, da se oboje, i predsjednik Republike i buduća čelnica Vrhovnog suda “krste” svetom vodom iz domaće Močvare. Jer je takva, eto, zakonska procedura.
Bože moj, barem se neće svađati
Ako se priča tako odigra, javnost će odahnuti. Malo bi, istina, bilo nezgodno da najviši predstavnici vlasti poslušno odigraju namješteni ples zabrinuto klimajući glavama nad visokim temama funkcioniranja pravosuđa i društvene (ne)pravde, ali, Bože moj, barem se neće svađati. I, što je još važnije, Sustav se neće suočiti s užasavajućom blokadom funkcioniranja.
A izbor? On je, zapravo, sasvim jednostavan. Blokada i politički konflikt uvijek su bili i uvijek će biti bolja varijanta od samozadovoljnog brčkanja u odavno ustajaloj Močvari. Činjenica da joj je površina mirna, pritom, trebala bi biti razlogom za sve osim za uzdah olakšanja.