Prvo iz toga što, ne samo što je Bosna i Hercegovina dosad ispunila samo jednu od famoznih svojevremenih 14 točaka zahtjeva koji je EU postavio pred nju, nego je štoviše usvojila samo jedan od tri minimalna zakona koji su trebali biti usvojena do kraja ožujka, a svejedno će otvoriti pregovore, možemo shvatiti kako je čitava stvar s uvjetima i ostalim pričama od početka bila paravan za prikrivanje nedostatka političke volje da se ostatak regije, nakon ulaska Hrvatske, primi u Europsku uniju i da je sve stvar geopolitike. To što se u ovom slučaju to ispostavlja kao nešto što je dobro i što će zasigurno pomoći Bosni i Hercegovini na puno načina jest samo slučajna posljedica te šire slike.
Drugo, iz evidentnog nedostatka bilo kakvog istinskog oduševljenja s ovom činjenicom, ne samo kod ključnih političkih aktera, nego i u društvu koje je nekada istinski maštalo o ulasku u Europsku uniju, jasno se da iščitati i neiskrenost političkih lidera koja je i dovela do sveopće opstrukcije bilo kakvih pomaka u zemlji, ali i zamor društva s očekivanjem boljeg života, odnosno spasenja koje nikako ne dolazi.
Narodi BiH nikad udaljeniji
Današnja Bosna i Hercegovina je nažalost zemlja čiji su narodi politički nikad udaljeniji jedni od drugih, koja i dalje ima neizvjesnu budućnost, sada možda ipak manje neizvjesnu, u kojoj se svaka popustljivost plaća optužbama za nacionalnu izdaju i u kojoj ne postoji nikakva iskrena želja među politikom da nađu minimalni zajednički nazivnik oko bilo čega.
Milorad Dodik želi dogovor samo ako se uvaže svi njegovi zahtjevi, odnosno de facto se omogući potpuna, osim formalna nezavisnost Republike Srpske, Dragan Čović je spreman na dogovor, opet samo ako se uvaže njegovi zahtjevi o sjedištu firme koja bi upravljala Južnom plinskom interkonekcijom, kao i njegov prijedlog novog izbornog zakona.
Dok među bošnjačkom politikom vladajuća Trojka pokušava nemoguće. Popustiti toliko da Dodik i Čović pristanu na pomake, a da ih se do kraja ne optuži za nacionalnu izdaju. No, to tek ide prilično teško jer traumatizirana bošnjačka javnost, suočena s tim da i srpska i hrvatska politika nemaju nikakav odmak od nasljeđa devedesetih i dodatno frustrirana činjenicom da je Bošnjaka službeno nešto više od 50 posto, ali im je politički utjecaj limitiran na trećinu vlasti i da jedino među njima postoji stvarni politički pluralizam jednostavno više ne želi čuti ni za kakav kompromis sa srpskom i hrvatskom politikom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Budućnosti Europske unije
Ostaci građanske i lijeve ideje, onaj dio koji nije kidnapiran od strane Željka Komšića i njegove politike, ostali su tako nigdje i bez ikakve stvarne mogućnosti da utječu na procese i imamo zapravo jednu dugotrajnu pat-poziciju i sveopće mučenje koje je možda jedino stvarna europska perspektiva mogla dokinuti. No, sada kad je ona postala nešto realnija, a ljudi nikad umorniji i s manje vjere u bilo kakvu promjenu, čak je i to postalo upitno.
Što nas dovodi do ključnog pitanja opće budućnosti Europske unije, zajednice u čije proklamirane vrijednosti liberalne demokracije i zajedničke europske ideje vjeruje sve manje ljudi. I ne samo što sve manje ljudi u tu ideju vjeruje, nego je i oni koji je propagiraju odrađuju na autopilotu i birokratskim rječnikom, daleko od bilo kakvog entuzijazma, a kamoli iskre koja bi zapalila neke nove nade o ujedinjenoj Europi.
Drugim riječima, koliko god da se to smatralo nečim što je passe i koliko god da se u samom političkom središtu Unije grozili toga, budućnost EU-a bit će vrlo upitna bez jasne formulirane i propagirane ideologije o tome što je uopće ideja ujedinjene Europe. Jer ako se to nastavi svoditi samo na ekonomski interes i pokušaj obrane od imperijalizma Rusije, a pogotovo ako se EU pretvori u savez populističkih i nacionalističkih zemalja, to ni blizu neće biti dovoljno, niti smisleno. U takvoj Europi uostalom Bosna i Hercegovini živi već desetljećima sama od sebe i to je i više nego dovoljno da se vidi da tako ne treba, No, čak i ovakav pomak, koji bi nekoć bio euforično dočekan, u ovim okolnostima je ogroman.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je pokretanje EU pregovora s BiH razotkrilo da je priča oko uvjeta i zakona bila samo paravan
Plenković je pregovore predstavio kao vlastitu pobjedu, dok je Milanović rekao da je to još jedna izdaja Hrvata u BiH
Današnja Bosna i Hercegovina je nažalost zemlja čiji su narodi politički nikad udaljeniji jedni od drugih, koja i dalje ima neizvjesnu budućnost, sada možda ipak manje neizvjesnu, u kojoj se svaka popustljivost plaća optužbama za nacionalnu izdaju i u kojoj ne postoji nikakva iskrena želja među politikom da nađu minimalni zajednički nazivnik oko bilo čega
Sad kad se dogodilo ono što su manje-više svi najavljivali, a Andrej Plenković to predstavio kao vlastitu i državnu pobjedu, dok je Zoran Milanović zaključio kako je riječ o još jednoj izdaji Hrvata u Bosni i Hercegovini, dakle sada kada je Europska komisija konačno predložila otvaranje pregovora s Bosnom i Hercegovinom, možemo iz čitave priče izvući nekoliko zaključaka.
Prvo iz toga što, ne samo što je Bosna i Hercegovina dosad ispunila samo jednu od famoznih svojevremenih 14 točaka zahtjeva koji je EU postavio pred nju, nego je štoviše usvojila samo jedan od tri minimalna zakona koji su trebali biti usvojena do kraja ožujka, a svejedno će otvoriti pregovore, možemo shvatiti kako je čitava stvar s uvjetima i ostalim pričama od početka bila paravan za prikrivanje nedostatka političke volje da se ostatak regije, nakon ulaska Hrvatske, primi u Europsku uniju i da je sve stvar geopolitike. To što se u ovom slučaju to ispostavlja kao nešto što je dobro i što će zasigurno pomoći Bosni i Hercegovini na puno načina jest samo slučajna posljedica te šire slike.
Drugo, iz evidentnog nedostatka bilo kakvog istinskog oduševljenja s ovom činjenicom, ne samo kod ključnih političkih aktera, nego i u društvu koje je nekada istinski maštalo o ulasku u Europsku uniju, jasno se da iščitati i neiskrenost političkih lidera koja je i dovela do sveopće opstrukcije bilo kakvih pomaka u zemlji, ali i zamor društva s očekivanjem boljeg života, odnosno spasenja koje nikako ne dolazi.
Narodi BiH nikad udaljeniji
Današnja Bosna i Hercegovina je nažalost zemlja čiji su narodi politički nikad udaljeniji jedni od drugih, koja i dalje ima neizvjesnu budućnost, sada možda ipak manje neizvjesnu, u kojoj se svaka popustljivost plaća optužbama za nacionalnu izdaju i u kojoj ne postoji nikakva iskrena želja među politikom da nađu minimalni zajednički nazivnik oko bilo čega.
Milorad Dodik želi dogovor samo ako se uvaže svi njegovi zahtjevi, odnosno de facto se omogući potpuna, osim formalna nezavisnost Republike Srpske, Dragan Čović je spreman na dogovor, opet samo ako se uvaže njegovi zahtjevi o sjedištu firme koja bi upravljala Južnom plinskom interkonekcijom, kao i njegov prijedlog novog izbornog zakona.
Dok među bošnjačkom politikom vladajuća Trojka pokušava nemoguće. Popustiti toliko da Dodik i Čović pristanu na pomake, a da ih se do kraja ne optuži za nacionalnu izdaju. No, to tek ide prilično teško jer traumatizirana bošnjačka javnost, suočena s tim da i srpska i hrvatska politika nemaju nikakav odmak od nasljeđa devedesetih i dodatno frustrirana činjenicom da je Bošnjaka službeno nešto više od 50 posto, ali im je politički utjecaj limitiran na trećinu vlasti i da jedino među njima postoji stvarni politički pluralizam jednostavno više ne želi čuti ni za kakav kompromis sa srpskom i hrvatskom politikom.
Budućnosti Europske unije
Ostaci građanske i lijeve ideje, onaj dio koji nije kidnapiran od strane Željka Komšića i njegove politike, ostali su tako nigdje i bez ikakve stvarne mogućnosti da utječu na procese i imamo zapravo jednu dugotrajnu pat-poziciju i sveopće mučenje koje je možda jedino stvarna europska perspektiva mogla dokinuti. No, sada kad je ona postala nešto realnija, a ljudi nikad umorniji i s manje vjere u bilo kakvu promjenu, čak je i to postalo upitno.
Što nas dovodi do ključnog pitanja opće budućnosti Europske unije, zajednice u čije proklamirane vrijednosti liberalne demokracije i zajedničke europske ideje vjeruje sve manje ljudi. I ne samo što sve manje ljudi u tu ideju vjeruje, nego je i oni koji je propagiraju odrađuju na autopilotu i birokratskim rječnikom, daleko od bilo kakvog entuzijazma, a kamoli iskre koja bi zapalila neke nove nade o ujedinjenoj Europi.
Drugim riječima, koliko god da se to smatralo nečim što je passe i koliko god da se u samom političkom središtu Unije grozili toga, budućnost EU-a bit će vrlo upitna bez jasne formulirane i propagirane ideologije o tome što je uopće ideja ujedinjene Europe. Jer ako se to nastavi svoditi samo na ekonomski interes i pokušaj obrane od imperijalizma Rusije, a pogotovo ako se EU pretvori u savez populističkih i nacionalističkih zemalja, to ni blizu neće biti dovoljno, niti smisleno. U takvoj Europi uostalom Bosna i Hercegovini živi već desetljećima sama od sebe i to je i više nego dovoljno da se vidi da tako ne treba, No, čak i ovakav pomak, koji bi nekoć bio euforično dočekan, u ovim okolnostima je ogroman.