U daljnjem tekstu njegove nepismene objave na platformi X, nekadašnjem Twitteru, pod naslovom “U procesu smo zamjene stanovništva”, zaziva se povratak u “Domovinu Hrvata i Hrvatica”, a dozvoljava se “popuna razlike poštenim, vrijednim i mirnim radnicima”. Zastupnik Miletić ne želi “od naše Hrvatske stvoriti zemlju nesigurnosti i straha prepunu geta migranata u kojima mi nećemo moći normalno hodati, a naše će žene biti zamotane kao da žive među talibanima”.
U toj ksenofobnoj i rasističkoj objavi, kao i u svim sličnim tekstovima, postojimo “Mi” i oni “Drugi”. Mi smo svi dragi i dobri, naravno osim globalista, “ljudi sjena”, ljevičara i liberala, a među drugima se može čak i naći poštenih, vrijednih i marljivih, protiv kojih “Mi” naravno nemamo ništa.
Most puni prazninu u hrvatskoj ksenofobiji
Donald Trump, njemački AfD, Viktor Orban, Geert Wilders, Marine Le Pen, španjolski Vox, Fratelli d’Italia…, bez obzira jesu li već osvojili vlast ili su tek na putu da to učine, služe se posve istim ksenofobnim i rasističkim rječnikom te širenjem straha i mržnje prema stranim radnicima i svim ostalim imigrantima. Sudeći po istupima Marina Miletića i “seoskim stražama” sinjskoga gradonačelnika i saborskoga zastupnika Mire Bulja, Most je očito odlučio popuniti trenutno upražnjeni politički prostor na hrvatskoj ksenofobnoj i nacionalističkoj desnici. Premijeru Andreju Plenkoviću nikako se ne sviđa taj ulazak Mosta u meki trbuh njegovoga biračkog tijela pa junački šuti o bilo kakvim imigracijskim javnim politikama još od početka svoga prvog premijerskog mandata.
Tako smo se našli u situaciji da je na početku superizborne 2024. godine, u kojoj su migracije i imigracijske politike ključna razdjelnica političkoga spektra s obje strane Atlantika, hrvatska politička scena podijeljena na tri bloka. Za ljevicu i liberalni centar problem imigracija i stranih radnika ponajviše je problem ljudskih i radničkih prava te (ne)postojanja programa njihove uspješne integracije u hrvatsko društvo. Za vladajući HDZ problem uopće ne postoji, a za Most i ostatak krajnje desnice riječ je o globalističkoj zavjeri organizirane zamjene stanovništva.
Paradoksalno je da u zemlji u kojoj je kontinuirano iseljavanje započelo još krajem 19. stoljeća takve budalaštine imaju sasvim solidnu prođu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vinova loza i Dalmacija
Filoksera ili trsov ušenac unesena je 1867. godine iz SAD-a s vinovom lozom u južnu Francusku, gdje je u sljedećih petnaest godina poharala milijun hektara vinograda. Francuska je zbog toga u vrlo kratkom razdoblju postala veliki uvoznik vina, a Dalmacija je bila jedna od onih europskih vinogradarskih regija u kojoj je potom došlo do eksplozije potražnje za vinima. Vrlo unosna proizvodnja i prodaja vina dovela je do drastičnog povećanja površina pod vinovom lozom i pretvaranja oranica u vinograde. Taj je vinski eldorado potrajao dvadesetak godina. Nakon što su se francuski vinogradi oporavili, tamošnja vlada zabranila je uvoz vina, a Beč je pak vođen svojim interesima istovremeno dozvolio uvoz talijanskih vina na području cijele Austro-Ugarske Monarhije, uz plaćanje simboličnih carina.
Početkom devedesetih godina 19. stoljeća, još prije stupanja na snagu te bečke “Vinske klauzule”, cijene vina drastično su pale i dalmatinsko vinarstvo je od najprosperitetnije gospodarske grane došlo na sam rub isplativosti. Uz sve te cjenovne nedaće dalmatinski vinogradari borili su se, više-manje neuspješno, i s peronosporom vinove loze, a 1894. godine pojavila se i filoksera, najprije na otocima u zadarskome arhipelagu, Silbi, Škardi, Olibu, Istu, Premudi, Molatu, Dugom otoku i Ugljanu. U sljedećih desetak godina proširila se na srednju i južnu Dalmaciju. Vinogradi su bili opustošeni, što je pak prezadužene vinogradare i njihove obitelji otjeralo u beznadno siromaštvo.
SAD, Brazil, Čile, Australija…
Od tadašnjih 600 tisuća stanovnika barem polovina živjela je samo od vinogradarstva te je iseljavanje u prekomorske zemlje postalo gotovo jedina opcija za bijeg od bijede i gladi. Ondašnje posredničke agencije za zapošljavanje i parobrodarska društva odvodile su i prevozile Hrvate u SAD, Brazil, Argentinu, Čile, Urugvaj i Australiju, baš kao što danas brojne nove posredničke agencije dovode u Hrvatsku Nepalce, Indijce i Filipince.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvati više-manje neprekidno iseljavaju već 130 godina, nema ni jedne hrvatske obitelji bez bližih ili daljnjih rođaka, prijatelja ili bivših susjeda koji žive i rade negdje u inozemstvu. Moj djed, rođen koncem 19. stoljeća na Dugom otoku, poslije kraja Prvoga svjetskog rata kao austrougarski vojnik nekoliko je mjeseci proveo u talijanskome zarobljeništvu. Nakon što ga je njegova poduzetna i promućurna majka, moja prabaka, uspjela preko reda izvući iz zarobljeništva, otplovio je u SAD u želji da tamo i ostane. Pokopan je na groblju Green Hills u kalifornijskom Rancho Pallos Verdes, njegov sin, moj otac, na zagrebačkome Mirogoju, a dvije kćeri na dragovskome groblju na Dugom otoku.
Povijest se uvijek ponavlja
Moj je djed imao petero djece i osamnaestero unučadi. Dvanaestero ih živi ili je živjelo u SAD-u, po dvoje u Kanadi, Australiji i Hrvatskoj. Moja kći živi i radi u Zagrebu, sin u Londonu. Otac je ostao živjeti i raditi u “starome kraju” jer je djed poželio imati sina svećenika. Izabrao je najstarijega sina, moga oca, i poslao ga u šibensko sjemenište. Spasio me pad Italije 1943. godine pa je zahvaljujući novome poretku otac napustio sjemenište i nastavio gimnazijsko i fakultetsko školovanje. Četiri generacije potomaka moga djeda trenutačno su rasute u pet država na tri kontinenta, polovina ih ne govori hrvatski, a petina nikada nije ni posjetila “stari kraj”.
U razdoblju od 1900. do 2001. s područja današnje Republike Hrvatske iselilo je 2,3 milijuna građana (izvor: Ivo Nejašmić) koje su počesto dočekivali ondašnji donaldi, viktori i marine urlajući protiv useljavanja svi tih “Slava” koji će ugroziti “naš identitet i kulturu”, koji će od “naše države stvoriti zemlju nesigurnosti i straha prepunu geta migranata u kojima mi nećemo moći normalno hodati”. Povijest se uvijek ponavlja, počesto i na ovako inverzni i uvrnut način. Bilo bi naivno povjerovati da je Hrvatska u potpunosti imuna na ksenofobiju i rasizam, a koliko će politička prodaja takvih u šareni papir zamotanih ideja biti uspješna, saznat ćemo vrlo brzo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo došli do toga da antimigrantska ksenofobija u Hrvatskoj, naciji migranata, ima baš toliku prođu?
U superizbornoj 2024. godini, u kojoj su migracije ključne za politički spektar s obje strane Atlantika, hrvatska politička scena podijeljena je na tri bloka
Sudeći po istupima Marina Miletića i "seoskim stražama" Mire Bulja, Most je očito odlučio popuniti trenutno upražnjeni politički prostor na hrvatskoj ksenofobnoj i nacionalističkoj desnici. Premijeru Andreju Plenkoviću nikako se ne sviđa taj ulazak Mosta u meki trbuh njegovoga biračkog tijela pa junački šuti
Marin Miletić, saborski zastupnik iz redova Mosta, šetao je ovih blagdanskih dana zagrebačkim gradskim središtem i primijetio da “Zagreb više nije isti jer su tisuće migranata Nepalaca, Indijaca, Afganistanaca, Pakistanaca, Filipinaca preplavile grad […], svi se drže u manjim skupinama po desetak i malo više ljudi, tako se kreću, tako se druže”.
U daljnjem tekstu njegove nepismene objave na platformi X, nekadašnjem Twitteru, pod naslovom “U procesu smo zamjene stanovništva”, zaziva se povratak u “Domovinu Hrvata i Hrvatica”, a dozvoljava se “popuna razlike poštenim, vrijednim i mirnim radnicima”. Zastupnik Miletić ne želi “od naše Hrvatske stvoriti zemlju nesigurnosti i straha prepunu geta migranata u kojima mi nećemo moći normalno hodati, a naše će žene biti zamotane kao da žive među talibanima”.
U toj ksenofobnoj i rasističkoj objavi, kao i u svim sličnim tekstovima, postojimo “Mi” i oni “Drugi”. Mi smo svi dragi i dobri, naravno osim globalista, “ljudi sjena”, ljevičara i liberala, a među drugima se može čak i naći poštenih, vrijednih i marljivih, protiv kojih “Mi” naravno nemamo ništa.
Most puni prazninu u hrvatskoj ksenofobiji
Donald Trump, njemački AfD, Viktor Orban, Geert Wilders, Marine Le Pen, španjolski Vox, Fratelli d’Italia…, bez obzira jesu li već osvojili vlast ili su tek na putu da to učine, služe se posve istim ksenofobnim i rasističkim rječnikom te širenjem straha i mržnje prema stranim radnicima i svim ostalim imigrantima. Sudeći po istupima Marina Miletića i “seoskim stražama” sinjskoga gradonačelnika i saborskoga zastupnika Mire Bulja, Most je očito odlučio popuniti trenutno upražnjeni politički prostor na hrvatskoj ksenofobnoj i nacionalističkoj desnici. Premijeru Andreju Plenkoviću nikako se ne sviđa taj ulazak Mosta u meki trbuh njegovoga biračkog tijela pa junački šuti o bilo kakvim imigracijskim javnim politikama još od početka svoga prvog premijerskog mandata.
Tako smo se našli u situaciji da je na početku superizborne 2024. godine, u kojoj su migracije i imigracijske politike ključna razdjelnica političkoga spektra s obje strane Atlantika, hrvatska politička scena podijeljena na tri bloka. Za ljevicu i liberalni centar problem imigracija i stranih radnika ponajviše je problem ljudskih i radničkih prava te (ne)postojanja programa njihove uspješne integracije u hrvatsko društvo. Za vladajući HDZ problem uopće ne postoji, a za Most i ostatak krajnje desnice riječ je o globalističkoj zavjeri organizirane zamjene stanovništva.
Paradoksalno je da u zemlji u kojoj je kontinuirano iseljavanje započelo još krajem 19. stoljeća takve budalaštine imaju sasvim solidnu prođu.
Vinova loza i Dalmacija
Filoksera ili trsov ušenac unesena je 1867. godine iz SAD-a s vinovom lozom u južnu Francusku, gdje je u sljedećih petnaest godina poharala milijun hektara vinograda. Francuska je zbog toga u vrlo kratkom razdoblju postala veliki uvoznik vina, a Dalmacija je bila jedna od onih europskih vinogradarskih regija u kojoj je potom došlo do eksplozije potražnje za vinima. Vrlo unosna proizvodnja i prodaja vina dovela je do drastičnog povećanja površina pod vinovom lozom i pretvaranja oranica u vinograde. Taj je vinski eldorado potrajao dvadesetak godina. Nakon što su se francuski vinogradi oporavili, tamošnja vlada zabranila je uvoz vina, a Beč je pak vođen svojim interesima istovremeno dozvolio uvoz talijanskih vina na području cijele Austro-Ugarske Monarhije, uz plaćanje simboličnih carina.
Početkom devedesetih godina 19. stoljeća, još prije stupanja na snagu te bečke “Vinske klauzule”, cijene vina drastično su pale i dalmatinsko vinarstvo je od najprosperitetnije gospodarske grane došlo na sam rub isplativosti. Uz sve te cjenovne nedaće dalmatinski vinogradari borili su se, više-manje neuspješno, i s peronosporom vinove loze, a 1894. godine pojavila se i filoksera, najprije na otocima u zadarskome arhipelagu, Silbi, Škardi, Olibu, Istu, Premudi, Molatu, Dugom otoku i Ugljanu. U sljedećih desetak godina proširila se na srednju i južnu Dalmaciju. Vinogradi su bili opustošeni, što je pak prezadužene vinogradare i njihove obitelji otjeralo u beznadno siromaštvo.
SAD, Brazil, Čile, Australija…
Od tadašnjih 600 tisuća stanovnika barem polovina živjela je samo od vinogradarstva te je iseljavanje u prekomorske zemlje postalo gotovo jedina opcija za bijeg od bijede i gladi. Ondašnje posredničke agencije za zapošljavanje i parobrodarska društva odvodile su i prevozile Hrvate u SAD, Brazil, Argentinu, Čile, Urugvaj i Australiju, baš kao što danas brojne nove posredničke agencije dovode u Hrvatsku Nepalce, Indijce i Filipince.
Hrvati više-manje neprekidno iseljavaju već 130 godina, nema ni jedne hrvatske obitelji bez bližih ili daljnjih rođaka, prijatelja ili bivših susjeda koji žive i rade negdje u inozemstvu. Moj djed, rođen koncem 19. stoljeća na Dugom otoku, poslije kraja Prvoga svjetskog rata kao austrougarski vojnik nekoliko je mjeseci proveo u talijanskome zarobljeništvu. Nakon što ga je njegova poduzetna i promućurna majka, moja prabaka, uspjela preko reda izvući iz zarobljeništva, otplovio je u SAD u želji da tamo i ostane. Pokopan je na groblju Green Hills u kalifornijskom Rancho Pallos Verdes, njegov sin, moj otac, na zagrebačkome Mirogoju, a dvije kćeri na dragovskome groblju na Dugom otoku.
Povijest se uvijek ponavlja
Moj je djed imao petero djece i osamnaestero unučadi. Dvanaestero ih živi ili je živjelo u SAD-u, po dvoje u Kanadi, Australiji i Hrvatskoj. Moja kći živi i radi u Zagrebu, sin u Londonu. Otac je ostao živjeti i raditi u “starome kraju” jer je djed poželio imati sina svećenika. Izabrao je najstarijega sina, moga oca, i poslao ga u šibensko sjemenište. Spasio me pad Italije 1943. godine pa je zahvaljujući novome poretku otac napustio sjemenište i nastavio gimnazijsko i fakultetsko školovanje. Četiri generacije potomaka moga djeda trenutačno su rasute u pet država na tri kontinenta, polovina ih ne govori hrvatski, a petina nikada nije ni posjetila “stari kraj”.
U razdoblju od 1900. do 2001. s područja današnje Republike Hrvatske iselilo je 2,3 milijuna građana (izvor: Ivo Nejašmić) koje su počesto dočekivali ondašnji donaldi, viktori i marine urlajući protiv useljavanja svi tih “Slava” koji će ugroziti “naš identitet i kulturu”, koji će od “naše države stvoriti zemlju nesigurnosti i straha prepunu geta migranata u kojima mi nećemo moći normalno hodati”. Povijest se uvijek ponavlja, počesto i na ovako inverzni i uvrnut način. Bilo bi naivno povjerovati da je Hrvatska u potpunosti imuna na ksenofobiju i rasizam, a koliko će politička prodaja takvih u šareni papir zamotanih ideja biti uspješna, saznat ćemo vrlo brzo.