U rano jutro posljednje ovogodišnje srpanjske nedjelje, autobus pun putnika je skrenuo s autoceste pored Slavonskog broda. U prevrtanju je poginulo desetero ljudi. Svi mediji su taj i nekoliko narednih dana izvještavali o detaljima nesreće, dolascima visokih državnih dužnosnika, izrazima sućuti, kriminalističkoj obradi vozača i tragičnim, potresnim ljudskim pričama.
U tjednu nakon te nedjelje, pandemija je u Hrvatskoj odnijela 18 žrtava. Vrlo je izgledno da ste taj podatak upravo prvi put pročitali. Smrt od Covida-19, a umire se masovno, dosad je taj virus koštao života 8.268 građana Hrvatske (preko 16 – svakog dana! – od početka pandemije), prestala je biti i događaj, vijest, a kamoli nešto što izaziva suosjećanje, pijetet ili – daleko bilo – poziv na akciju.
Dernek kao na Pelješkom mostu
Štoviše, posljednjih tjedana ustrajno se riše slika jeseni, najnovijeg “novog normalnog”, u kojem će se, eto, morati dogoditi i prihvaćanje određenog povećanja stope smrtnosti. Valjda još višeg od trenutnih 18 tjedno na koje nitko nije trepnuo ni na 18 milisekundi.
A dok brojčanik leševa neumoljivo radi, vani je dernek kao na spajanju posljednjeg segmenta konstrukcije Pelješkog mosta. S obale dolaze slike masovnih zabava na otvorenom, na društvenim mrežama se više nitko ni ne osvrće na zapise o tome kako na trajektima nitko ne nosi maske i sve podsjeća na prošlogodišnji ljetni uvod u najtragičniju jesen i zimu u povijesti moderne Hrvatske.
Prihvatljiva stopa povećane smrtnosti
Stvari ipak nisu iste kao lani, jer je s dvije doze cijepljeno i tako zaštićeno 35 posto stanovništva, a određeni postotak ljudi još uvijek ima imunitet stečen preboljenjem. Tako će “igralište” za koronu, ne bude li novih mutacija (što ne treba ni izbliza isključiti), ipak biti nešto suženo. No, tragedija “prihvatljive stope povećanja smrtnosti” neće time biti manja za one čiji će se bližnji uklopiti u tu vrstu ledene statistike. A takvih će biti, u najbolju ruku, na stotine.
Objasniti kako smo, pobogu, došli do situacije u kojoj gotovo nikog nije briga što zaraza kosi, evo, desetak ljudi tjedno trenutno ili u prosjeku preko 16 svakog dana od početka pandemije, nije dramatično težak zadatak. Ali je mučan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostanimo odgovorni. Ostanimo?
Prva linija ide preko politike. U Vladi su, naime, svjesni da su, nakon pobjede na izborima, Hrvatsku uveli u krug zemalja koje je – na svjetskoj razini! – korona najgore poharala. Pa je stoga savršeno jasno, da u maniri samoproklamirane nepogrešivosti koja je jedina konstanta u dvije Plenkovićeve administracije, prešućuju tragiku cijele situacije. Jer, eto, mi nismo imali tako stroge mjere kao drugi, niti nam se gospodarstvo raspalo (nije, doduše, nikome, ali o tome ćemo šutjeti), a i sezona je – pogledajte samo! – fenomenalna.
Ili, što bi rekla ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac danas u tvitu: “Ostanimo odgovorni i poštujmo epidemiološke mjere kako bismo nastavili s ovim odličnim rezultatima”. Mjere se, doduše, krajnje labavo poštuju, ali nemojmo sad cjepidlačiti…
Kad tragedija više nije klikabilna
Druga linija normalizacije smrti su mediji. Zbrajanje umrlih je posao koji traje evo sad već 17 mjeseci i smrt od Covida-19 jednostavno više odavno nije – klikabilna. Da se rad srca u prosječnog čitatelja ubrza, što je fiziološka najava ključnog klika na naslov, trebalo bi valjda nakon svega tisuću mrtvih od virusa dnevno. Ovako, mediji nastavljaju marš uz publiku, kojoj je korona odavno dosadila i dozlogrdila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I tu se nekako dolazi do ključnog razloga ignoriranja dubine pandemijske tragedije u Hrvata – do ljudi. Ne samo onih koji su lani prosvjedovali protiv nošenja maski i ostalih ograničenja, a sad prosvjeduju protiv jedine stvari koja epidemiološke mjere može učiniti suvišnima, dakle – cijepljenja.
Pričuvna razina svijesti i deficit savjesti
O ne, antivakseri i samozvani “pandemijski realisti” nisu jedini koji zatvaraju oči nad onima koji su ih zatvorili posljednji put. To rade gotovo svi – umorni od epidemioloških restrikcija, iziritirani sivilom “novog normalnog” i konstantnim strahom od nevidljive opasnosti – voze linijom manjeg otpora. Onom linijom koja pospremanjem težine tragedije u pričuvnu razinu svijesti varljivo pokazuje kako je stari život tu i kako je opasnost prošla. Ako je ikad i postojala.
Jer, sezona je fenomenalna, kolovoz, kao i uvijek, veličanstven, a i kad zahladi, eto, stopu povećane smrtnosti ćemo krstiti, kao i potencijalno treću izgubljenu školsku godinu zaredom naše djece – prihvatljivom. I tako efikasno smiriti vlastitu savjest o kojoj će u budućnosti biti, nema nikakve sumnje, jako, jako malo dobrih riječi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo pobijedili koronu - samozavaravanjem i neistinama koje će sablažnjavati buduće generacije
Samo prošli tjedan je pandemija odnijela 18 života. O toj brojci, naravno, dosad niste imali pojma
Jer, sezona je fenomenalna, kolovoz, kao i uvijek, veličanstven, a i kad zahladi, eto, stopu povećane smrtnosti ćemo krstiti, kao i potencijalno treću izgubljenu školsku godinu zaredom naše djece - prihvatljivom
U rano jutro posljednje ovogodišnje srpanjske nedjelje, autobus pun putnika je skrenuo s autoceste pored Slavonskog broda. U prevrtanju je poginulo desetero ljudi. Svi mediji su taj i nekoliko narednih dana izvještavali o detaljima nesreće, dolascima visokih državnih dužnosnika, izrazima sućuti, kriminalističkoj obradi vozača i tragičnim, potresnim ljudskim pričama.
U tjednu nakon te nedjelje, pandemija je u Hrvatskoj odnijela 18 žrtava. Vrlo je izgledno da ste taj podatak upravo prvi put pročitali. Smrt od Covida-19, a umire se masovno, dosad je taj virus koštao života 8.268 građana Hrvatske (preko 16 – svakog dana! – od početka pandemije), prestala je biti i događaj, vijest, a kamoli nešto što izaziva suosjećanje, pijetet ili – daleko bilo – poziv na akciju.
Dernek kao na Pelješkom mostu
Štoviše, posljednjih tjedana ustrajno se riše slika jeseni, najnovijeg “novog normalnog”, u kojem će se, eto, morati dogoditi i prihvaćanje određenog povećanja stope smrtnosti. Valjda još višeg od trenutnih 18 tjedno na koje nitko nije trepnuo ni na 18 milisekundi.
A dok brojčanik leševa neumoljivo radi, vani je dernek kao na spajanju posljednjeg segmenta konstrukcije Pelješkog mosta. S obale dolaze slike masovnih zabava na otvorenom, na društvenim mrežama se više nitko ni ne osvrće na zapise o tome kako na trajektima nitko ne nosi maske i sve podsjeća na prošlogodišnji ljetni uvod u najtragičniju jesen i zimu u povijesti moderne Hrvatske.
Prihvatljiva stopa povećane smrtnosti
Stvari ipak nisu iste kao lani, jer je s dvije doze cijepljeno i tako zaštićeno 35 posto stanovništva, a određeni postotak ljudi još uvijek ima imunitet stečen preboljenjem. Tako će “igralište” za koronu, ne bude li novih mutacija (što ne treba ni izbliza isključiti), ipak biti nešto suženo. No, tragedija “prihvatljive stope povećanja smrtnosti” neće time biti manja za one čiji će se bližnji uklopiti u tu vrstu ledene statistike. A takvih će biti, u najbolju ruku, na stotine.
Objasniti kako smo, pobogu, došli do situacije u kojoj gotovo nikog nije briga što zaraza kosi, evo, desetak ljudi tjedno trenutno ili u prosjeku preko 16 svakog dana od početka pandemije, nije dramatično težak zadatak. Ali je mučan.
Ostanimo odgovorni. Ostanimo?
Prva linija ide preko politike. U Vladi su, naime, svjesni da su, nakon pobjede na izborima, Hrvatsku uveli u krug zemalja koje je – na svjetskoj razini! – korona najgore poharala. Pa je stoga savršeno jasno, da u maniri samoproklamirane nepogrešivosti koja je jedina konstanta u dvije Plenkovićeve administracije, prešućuju tragiku cijele situacije. Jer, eto, mi nismo imali tako stroge mjere kao drugi, niti nam se gospodarstvo raspalo (nije, doduše, nikome, ali o tome ćemo šutjeti), a i sezona je – pogledajte samo! – fenomenalna.
Ili, što bi rekla ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac danas u tvitu: “Ostanimo odgovorni i poštujmo epidemiološke mjere kako bismo nastavili s ovim odličnim rezultatima”. Mjere se, doduše, krajnje labavo poštuju, ali nemojmo sad cjepidlačiti…
Kad tragedija više nije klikabilna
Druga linija normalizacije smrti su mediji. Zbrajanje umrlih je posao koji traje evo sad već 17 mjeseci i smrt od Covida-19 jednostavno više odavno nije – klikabilna. Da se rad srca u prosječnog čitatelja ubrza, što je fiziološka najava ključnog klika na naslov, trebalo bi valjda nakon svega tisuću mrtvih od virusa dnevno. Ovako, mediji nastavljaju marš uz publiku, kojoj je korona odavno dosadila i dozlogrdila.
I tu se nekako dolazi do ključnog razloga ignoriranja dubine pandemijske tragedije u Hrvata – do ljudi. Ne samo onih koji su lani prosvjedovali protiv nošenja maski i ostalih ograničenja, a sad prosvjeduju protiv jedine stvari koja epidemiološke mjere može učiniti suvišnima, dakle – cijepljenja.
Pričuvna razina svijesti i deficit savjesti
O ne, antivakseri i samozvani “pandemijski realisti” nisu jedini koji zatvaraju oči nad onima koji su ih zatvorili posljednji put. To rade gotovo svi – umorni od epidemioloških restrikcija, iziritirani sivilom “novog normalnog” i konstantnim strahom od nevidljive opasnosti – voze linijom manjeg otpora. Onom linijom koja pospremanjem težine tragedije u pričuvnu razinu svijesti varljivo pokazuje kako je stari život tu i kako je opasnost prošla. Ako je ikad i postojala.
Jer, sezona je fenomenalna, kolovoz, kao i uvijek, veličanstven, a i kad zahladi, eto, stopu povećane smrtnosti ćemo krstiti, kao i potencijalno treću izgubljenu školsku godinu zaredom naše djece – prihvatljivom. I tako efikasno smiriti vlastitu savjest o kojoj će u budućnosti biti, nema nikakve sumnje, jako, jako malo dobrih riječi.