Dok se vode rasprave i građanske kampanje o nužnosti uvođenja femicida kao zasebnog krivičnog djela – a femicid je, kao što znamo, ubojstvo žene motivirano mržnjom prema žrtvi zato što je žena – očekuje se izmjena Kaznenog zakona. O pooštravanju definicija i kazni za nasilje protiv žena jer su žene, koje povremeno tragično kulminira ubojstvima čiji su počinitelji najčešće partner ili bivši partner, već četiri godine raspravlja radna skupina u okviru Ministarstva pravosuđa.
Neki se pomaci najavljuju premda femicid od njih zasad nije prihvaćen kao zločin koji treba dobiti poseban status unutar Kaznenog zakona. No, u Kaznenom zakonu, kad je riječ o nasilju nad ženama i u obitelji, i mimo toga ima još dosta neobavljena posla i terminoloških kalambura koji onda dovode do niza štetnih postupanja i odluka na policiji i sudovima. Jedan od njih je opis kaznenog djela silovanja.
Zašto dvije definicije za jedno te isto?
Za našu državu, naime, postoje, odvojeno, kazneno djelo “silovanja” i kazneno djelo “spolnog odnošaja bez pristanka”. Kazneni zakon (članak 153.) definira silovanje kao težu varijaciju spolnog odnošaja bez pristanka koja se počini uz “uporabu sile ili prijetnje počinitelja da će napasti na život ili tijelo silovane ili druge osobe” i tu je zaprijećena kazna zatvor od jedne do 10 godina.
Natkategorija “spolnog odnošaja bez pristanka” je, kako već piše u nazivu, spolni odnos na koji žrtva nije pristala, a to se kažnjava točno dvostruko blaže, zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
U članku kojim se utvrđuje što je točno spolni odnošaj “bez pristanka” piše da se nepostojanjem pristanka smatra “spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu sile ili prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje, ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda.”
Ne vjerujem da bi bilo struka, bilo politika, mogli suvislo odgovoriti kakva je, dakle, razlika između dva kaznena djela bitno različito kažnjiva i zašto su ona odvojena jer su oba naprosto – silovanje.
Prisila može biti fizička, ali i ne mora
Jer silovanje je uvijek i svaki spolni odnos ostvaren bez pristanka i s nekim oblikom prisile prema žrtvi. Prisila može biti fizička, ali ne mora. Silovatelj ženu pritisne, zavrne joj vrat, udara je, zasiječe je nožem i ona ide na policiju sa slomljenim rebrom, masnicama po tijelu i podljevima oko očiju. Žrtva se nekad batrga i otima, a nekad odrveni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U nizu slučajeva, dobro poznatih iz sudske prakse, nasilnik sprečava otpor žrtve zastrašivanjem i ucjenama. Recimo da će je javno osramotiti snimkama njezine golotinje. Ili da će roditeljima i u školi objaviti kako se ona “kurva”. Da će dobiti otkaz pa više neće moći prehranjivati djecu. Da će im uzeti stan u kome su zaštićeni najmoprimci. Da će joj nauditi djetetu. I tako dalje. Ako se žena prestane fizički braniti, to opet ne znači pristanak. Ako silovatelj iskoristi što je supijana, što je spavala, ili je smanjenih intelektualnih sposobnosti pa ne razumije što joj se događa, to je opet – samo i jedino – silovanje.
A što je s Istanbulskom konvencijom?
Zato nije jasno i ne može biti jasno što u Kaznenom zakonu rade dva kaznena djela za jedno te isto i zašto se “silovanjem” zove i kao silovanje kažnjava samo zločin u kome se žrtvi nanose fizičke ozljede ili joj se prijeti ozljeđivanjem ili životom, njezinim ili bliske osobe.
Sudeći po ovom nesmislenom, u osnovi ženomrzačkom i društveno opasnom pravnom kupusištu, do uvrštenja femicida u Kazneni zakon još je, dakle, jako, jako daleko. A kakvo rastrojstvo i posljedice u postupanju policije i u sudskim odlukama proizvodi zakonodavstvo koje opstaje i nakon Istanbulske konvencije, o tome ni sekunde ne treba dvojiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekidan su dvojica policajaca iz Like uhapšena i poslana na mjesec dana u istražni zatvor jer je jedna mještanka prijavila da su je obojica, jedan za drugim, silovali u njenom autu koji su zaustavili navodno zbog rutinske kontrole. Kad su ih kolege privodili, jednome su prijateljski dopustili da kupi pecivo prije nego što će ga odvesti u zgradu. Obojica su privedena bez lisica. A hoće li i po kojem članku Kaznenog zakona jednom biti osuđeni, ovisi o tome koliko se sudac ili sutkinja razumiju u “ženska pitanja”, koliko su vješti krivičari i, ne zaboravimo, koliko su podložni predrasudama. Moguće je da će proći bolje jer je žrtva nosila kratku haljinu. Užasno je to, ali je i dalje tako, stoga se borba mora nastaviti.
Kazneni zakon nam je ženomrzački i društveno opasan. Dovoljno je pogledati kako tretira silovanje, to nitko ne može suvislo objasniti
Sudeći po ovome, uvrštenje femicida u Kazneni zakon još je jako, jako daleko
Nije jasno i ne može biti jasno što u Kaznenom zakonu rade dva kaznena djela za jedno te isto i zašto se "silovanjem" zove i kao silovanje kažnjava samo zločin u kome se žrtvi nanose fizičke ozljede ili joj se prijeti ozljeđivanjem ili životom, njezinim ili bliske osobe
Dok se vode rasprave i građanske kampanje o nužnosti uvođenja femicida kao zasebnog krivičnog djela – a femicid je, kao što znamo, ubojstvo žene motivirano mržnjom prema žrtvi zato što je žena – očekuje se izmjena Kaznenog zakona. O pooštravanju definicija i kazni za nasilje protiv žena jer su žene, koje povremeno tragično kulminira ubojstvima čiji su počinitelji najčešće partner ili bivši partner, već četiri godine raspravlja radna skupina u okviru Ministarstva pravosuđa.
Neki se pomaci najavljuju premda femicid od njih zasad nije prihvaćen kao zločin koji treba dobiti poseban status unutar Kaznenog zakona. No, u Kaznenom zakonu, kad je riječ o nasilju nad ženama i u obitelji, i mimo toga ima još dosta neobavljena posla i terminoloških kalambura koji onda dovode do niza štetnih postupanja i odluka na policiji i sudovima. Jedan od njih je opis kaznenog djela silovanja.
Zašto dvije definicije za jedno te isto?
Za našu državu, naime, postoje, odvojeno, kazneno djelo “silovanja” i kazneno djelo “spolnog odnošaja bez pristanka”. Kazneni zakon (članak 153.) definira silovanje kao težu varijaciju spolnog odnošaja bez pristanka koja se počini uz “uporabu sile ili prijetnje počinitelja da će napasti na život ili tijelo silovane ili druge osobe” i tu je zaprijećena kazna zatvor od jedne do 10 godina.
Natkategorija “spolnog odnošaja bez pristanka” je, kako već piše u nazivu, spolni odnos na koji žrtva nije pristala, a to se kažnjava točno dvostruko blaže, zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
U članku kojim se utvrđuje što je točno spolni odnošaj “bez pristanka” piše da se nepostojanjem pristanka smatra “spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu sile ili prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje, ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda.”
Ne vjerujem da bi bilo struka, bilo politika, mogli suvislo odgovoriti kakva je, dakle, razlika između dva kaznena djela bitno različito kažnjiva i zašto su ona odvojena jer su oba naprosto – silovanje.
Prisila može biti fizička, ali i ne mora
Jer silovanje je uvijek i svaki spolni odnos ostvaren bez pristanka i s nekim oblikom prisile prema žrtvi. Prisila može biti fizička, ali ne mora. Silovatelj ženu pritisne, zavrne joj vrat, udara je, zasiječe je nožem i ona ide na policiju sa slomljenim rebrom, masnicama po tijelu i podljevima oko očiju. Žrtva se nekad batrga i otima, a nekad odrveni.
U nizu slučajeva, dobro poznatih iz sudske prakse, nasilnik sprečava otpor žrtve zastrašivanjem i ucjenama. Recimo da će je javno osramotiti snimkama njezine golotinje. Ili da će roditeljima i u školi objaviti kako se ona “kurva”. Da će dobiti otkaz pa više neće moći prehranjivati djecu. Da će im uzeti stan u kome su zaštićeni najmoprimci. Da će joj nauditi djetetu. I tako dalje. Ako se žena prestane fizički braniti, to opet ne znači pristanak. Ako silovatelj iskoristi što je supijana, što je spavala, ili je smanjenih intelektualnih sposobnosti pa ne razumije što joj se događa, to je opet – samo i jedino – silovanje.
A što je s Istanbulskom konvencijom?
Zato nije jasno i ne može biti jasno što u Kaznenom zakonu rade dva kaznena djela za jedno te isto i zašto se “silovanjem” zove i kao silovanje kažnjava samo zločin u kome se žrtvi nanose fizičke ozljede ili joj se prijeti ozljeđivanjem ili životom, njezinim ili bliske osobe.
Sudeći po ovom nesmislenom, u osnovi ženomrzačkom i društveno opasnom pravnom kupusištu, do uvrštenja femicida u Kazneni zakon još je, dakle, jako, jako daleko. A kakvo rastrojstvo i posljedice u postupanju policije i u sudskim odlukama proizvodi zakonodavstvo koje opstaje i nakon Istanbulske konvencije, o tome ni sekunde ne treba dvojiti.
Nekidan su dvojica policajaca iz Like uhapšena i poslana na mjesec dana u istražni zatvor jer je jedna mještanka prijavila da su je obojica, jedan za drugim, silovali u njenom autu koji su zaustavili navodno zbog rutinske kontrole. Kad su ih kolege privodili, jednome su prijateljski dopustili da kupi pecivo prije nego što će ga odvesti u zgradu. Obojica su privedena bez lisica. A hoće li i po kojem članku Kaznenog zakona jednom biti osuđeni, ovisi o tome koliko se sudac ili sutkinja razumiju u “ženska pitanja”, koliko su vješti krivičari i, ne zaboravimo, koliko su podložni predrasudama. Moguće je da će proći bolje jer je žrtva nosila kratku haljinu. Užasno je to, ali je i dalje tako, stoga se borba mora nastaviti.