Kissinger nije htio ići u Kumrovec. ’Nixon je sa sela. Ja volim gradove’, rekao je i ostao čekati u Esplanadi

Kissinger je jedan od političara koji su podjednako bili slavljeni i kuđeni, čovjek koji je savjetovao 12 američkih predsjednika, od Johna Kennedyja sve do Joea Bidena danas. Politike koje je zastupao i izvršavao bile su politike predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda, kao jedini čovjek u povijesti koji je u isto vrijeme bio i državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Proširio rat na Kambodžu

Istina, Nixon i Kissinger pomogli su da se završi rat u Vijetnamu, ali su najprije pomogli da se rat produži, što je pak pomoglo da Nixon ponovno osvoji Bijelu kuću. Prije mira, trebalo je razriješiti odnose Sjedinjenih Država i Kine.

Kissinger je bio savjetnik za nacionalnu sigurnost kad se rat iz Vijetnama proširio u Kambodžu i pogodio Laos. Te su države bombardirane kako bi američka pregovaračka pozicija u Jugoistočnoj Aziji ojačala. Kambodža u tome trenutku nije bila u ratu, bombardirana je bez znanja Kongresa, a potez je trebao uništiti linije opskrbe Vijetkonga i tako pomoći SAD-u. Stradali su deseci tisuća nevinih.

Kao državni tajnik, Kissinger je 1975. dozvolio da američki saveznik Indonezija uzme Istočni Timor, koji je tek prestao biti portugalska kolonija, mimo volje tamošnjeg stanovništva. Južni Vijetnam bio je američki satelit, posve ovisan o Washingtonu, no u pariškim pregovorima o završetku rata SAD ga se odrekao kako bi se postigao veći, viši cilj.

‘Njegova mračna strana je vrlo, vrlo mračna’

Henry Kissinger bio je sklon tajnama i zakulisnim politikama. Kad je javnost upoznata s bombardiranjem Kambodže i Laosa, tražio je da tajne službe ispitaju sve koji bi mogli biti odgovorni za curenje informacija, čak i njega samog. Znao je da američki saveznici krše ljudska prava, no ako su bili korisni, čuvao ih je kao saveznike koji se bore protiv Sovjeta ili naginjanja komunizmu. U tom je procesu, kao u Operaciji Kondor u Latinskoj Americi, bez velikih ideoloških provjera ubijen niz aktivista protiv nekih od najodvratnijih diktatora – protesta nije bilo, osim grintanja ništa nije rečeno.

Kissinger je bio uz Turke 1974. kad je napadnut Cipar, bio je uz Pakistan kad se osamostaljivao Bangladeš – jer je Pakistan bio važan zbog Kine. Podržavao je šaha Rezu Pahlavija tako da ga je gurnuo u smjeru pogubnom za dinastiju u Teheranu. Kissinger je 1973. zatvorio krizu na Bliskom istoku i u 34 dana dugoj shuttle-diplomaciji očistio Egipat od sovjetskog utjecaja. Tad su ga Izraelci molili da dopusti dopremu američkog oružja, odlučio je zaprijetiti nuklearnim sukobom, ne i uplitati američke snage u strahu da će se detant sa SSSR-om razbiti prerano.

Novinar Seymour Hersh je u knjizi The Price of Power 2002. napisao da je „mračna strana Henryja Kissingera vrlo, vrlo mračna“, a Christopher Hitchens je u dva velika članka u Harpers Magazineu, a onda u knjizi, tražio da mu se sudi kao ratnom zločincu.

S Nixonom tražio prečace

No, dio reakcija javnosti na vijest o Kissingerovoj smrti bio je užasan. The Rolling Stone je napisao da je umro „ratni zločinac kojega je obožavala američka vladajuća klasa“, čovjek koji pripada „u društvo najgorih masovnih ubojica“, a od njega je “sramotnija jedino zemlja koja ga slavi“.

Kissinger je bio posve drukčiji od dvojice republikanaca koji su ga otkrili i trebali. Prvi je bio Nelson Rockefeller, guverner države New York koji je bio potpredsjednik i želio postati predsjednik SAD-a. Još više se razlikovao od Richarda Nixona, predsjednika s kojim je najbolje surađivao, s kojim se najbolje razumio, koji ga je, konačno, izabrao za savjetnika za nacionalnu sigurnost.

Kissinger je bio stranac, govorio je jakim naglaskom, bio profesor na najboljim školama Istočne obale SAD-a, imao sve što ga je pokazivalo kao čovjeka koji poznaje svijet. Poznavao je i prošlost, od habsburškog kancelara Klemensa von Metternicha i Napoleona do atomskog oružja. Impresionirao je Nixona pa je neobični dvojac, svaki iz svojih motiva i inspiracija, otkrio da vole prečace i brzi dolazak do cilja. Obojicu su nervirale birokratske, pa i zakonske prepreke i procedure, pa su djelovali skrovito, iza leđa diplomatske mašinerije SAD-a, mimo profesionalaca.

Nije pobjegao ‘sudu sutrašnjice’

Mnoge politike koje je Kissinger provodio već je bio smislio netko drugi, pa je otvaranje prema Kini predlagao i Charles de Gaulle, a detant i mnogi drugi. Posljednjih desetljeća Kissingerova života postajale su sve glasnije žestoke, nepomirljive, grube optužbe za genocid, odobravanje vojnih udara, druženje s državnicima nespojivima s američkim idealima i vrijednostima.

O sebi je nekada govorio kao o najutjecajnijem pojedincu u drugoj polovici 20. stoljeća. Bio je, sasvim sigurno, najutjecajniji državni tajnik u povijesti Sjedinjenih Država. U tome smislu bilo je logično da su ga kritičari razvlačili zbog kambodžanskih, indonezijskih i čileanskih događaja.

„Sudu sutrašnjice ne možeš pobjeći izbjegavajući ga u današnjici“, rekao je Abraham Lincoln, predsjednik koji je ubijen u 56. godini. Kissinger je poživio gotovo dvostruko duže. Uvijek je vehementno odbacivao kritike, no s vremenom je sve češće tražio izlike za loše odluke koje su katkada stvarale veće katastrofe nego što su ih rješavale. Objašnjavao je da je nekad bio nadglasan, da je odlučivao kako je morao, ne nužno kako je želio. „Tajne operacije ne treba miješati s misionarstvom“, odgovarao je kritičarima.

Gospodar Realpolitik

Zapadni liberali i konzervativci napadali su ga i zbog njegovih kontakata s Josipom Brozom Titom. S maršalom Jugoslavije se susreo više puta, a u zagrebačkom hotelu Esplanade čekao je da se Nixon vrati iz Kumrovca, gdje je bio otišao s Titom. „Nixon je sa sela; ja volim gradove“, objasnio je prevoditeljici, inače profesorici zagrebačkog Filozofskog fakulteta, dok su čekali na povratak šefova država iz Hrvatskog zagorja.

Nezadovoljnih je bilo i njegovim tajnim kontaktima s Kinezima, a posebno dogovorom sa Sovjetskim Savezom. Zagovarao je Helsinški proces i Konferenciju o europskoj sigurnosti i suradnji, protiv koje su tad govorili Aleksandr Solženjicin i brojni Europljani s istoka, koji su smatrali da izvorno sovjetski prijedlog dogovora u Europi ostavlja Istočnu Europu u ruskom zagrljaju.

Kissinger je u nekima od ovih politika vidio više i dalje, bolje je shvaćao da se politike razvijaju u etapama, da nijedna etapa ne može biti idealna i moralno savršena. Sasvim je sigurno da je u američku diplomaciju do kraja unio realpolitiku, vrijednost koja je kod Amerikanaca uvijek postojala, ali je s Kissingerom postala apsolutna.

Nekad lažljiv, uvijek šarmantan

Većina novina koje su imale pripremljene nekrologe o 100 godina starom Kissingeru pisale su o dobitniku Nobelove nagrade, koju ipak nije osobno primio jer se bojao demonstracija koje bi ga mogle dočekati u Oslu. Walter Isaacson, jedan od brojnih biografa, opisao ga je kao „briljantnog konspiratora, sklonog zakulisnim igrama, osjetljivim na veze i nijanse, rivalstva i igre moći, sukobe. Bio je povremeno lažljiv, a uvijek šarmantan“.

Mnogi su ponovo pisali o seks-simbolu snažnog bavarskog naglaska koji je osvajao intelektom i statusom superstara diplomacije. Nakon rastave 1964. od svoje prve žene, također izbjeglice iz Europe Anneliese Fleischer, a prije no se oženio Nancy 1974., tabloidi su ga vidjeli kao ultimativnog zavodnika koji je obožavao svijet filma, družio se s Gregoryjem Peckom i Kirkom Douglasom, hodao s glumicama koje su u Hollywoodu značile puno: crvenokosom Jill St. John, Shirley MacLaine, Marlo Thomas, Liv Ullman, Candice Bergen. „Moć je ultimativni afrodizijak“, govorio je, baš kao i intelekt, jer je moć došla nakon što je postao poznati profesor.

Kissingerovu smrt objavili su najprije iz Kissinger Associatesa, tvrtke koju je osnovao i koja je okupljala neke od najutjecajnijih američkih bivših diplomata, uključujući i neke koji su služili u Hrvatskoj i još ranije u Jugoslaviji. Nakon što je krajem svibnja proslavio 100. rođendan u New Yorku, Kissinger je otputovao u London, a onda u lipnju u Fürth u Bavarskoj, svoj rodni grad, pa se u srpnju u Kini sastao se sa Xi Jinpingom.

‘Ja pokrećem povijest’

„Mi ne zaboravljamo prijatelje“, rekao je tad kineski vođa, „a odnosi Kine i SAD-a uvijek će biti povezani s Henryjem Kissingerom“. Bilo je to usred jedne od sve oštrijih svađa sa SAD-om. Trajni rezultat Kissingerova najuspješnijeg diplomatskog poteza, otvaranja Kine, bio je i Šangajski komunike (priopćenje), kojim su Sjedinjene Države prihvatile da „s obje strane Tajvanskog tjesnaca postoji samo jedna Kina“. Xi nije propustio podsjetiti na to postignuće.

Kissinger se posljednjih pedeset godina čuo u svim svjetskim medijima dozirano, uvijek kad je kriza bila na vrhuncu, uvijek s važnim, definitivnim komentarima. „Ja pokrećem povijest“, govorio je hrapavim dubokim glasom, posvuda prepoznatljivim, baš kao što je njegov neobičan naglasak bio tako upadljiv svakom govorniku engleskog jezika. Kada bi došao u Njemačku, uvijek bi započeo govoriti na jeziku u kojem je odrastao u Fürthu nedaleko Nürnberga, tamo gdje je bio Heinz dok život Židovima nije postao nemoguć. Potom bi prešao na engleski i svaki puta zaključio: „Došao sam do točke u životu kad više nijedan jezik ne mogu govoriti bez naglaska“.

Njegov specifični frankonski akcent Nijemcima je nakon Drugog svjetskog rata sugerirao da nije sramota biti Nijemac i da se to može čuti. U svijetu Hladnog rata, kad Njemačka nije dokraja suverena, značilo je to jako puno. Još važnija bila je činjenica da netko tko je pobjegao zbog antisemitizma, čijih je 13 članova obitelji, uključujući baku, stradalo u Holokaustu, o tome nije govorio puno, a svakako nikad nije koristio kao kartu u američkim odnosima s Bonnom.

Želio se svidjeti

Doduše, nije bio niti za izglasavanje amandmana Jacksona i Vanika, kojim je normalizacija odnosa super-sila uvjetovana slobodnim iseljavanjem Židova iz SSSR-a, jer interesi SAD-a bili su, po njegovu shvaćanju, iznad bilo koje skupine, pa bili oni i njegovi sunarodnjaci Židovi. Holokaust ga nije učinio mrziteljem Nijemaca – veličinu i složenost Njemačke uvijek je razumijevao – već čovjekom koji je zavolio i shvatio veličinu svoje nove domovine SAD-a, pisao je Andreas Kluth.

Neki drugi davali su važnost činjenici da su njega i brata nacisti tukli, da su mu otpustili oca, uništili zajednicu. Kissinger se želio svidjeti, tvrdili su, i katkad je tražio podršku među onima koji su bili nedostojni njegova intelekta. Amerika ga je prihvatila, osigurala mu najbolje školovanje i omogućila da, iako stranac koji se prepoznao čim bi progovorio, postane jedan od najmoćnijih Amerikanaca u povijesti.

„To je mogla samo Amerika“, rekao je predsjednik Harry Truman, s kojim je Kissinger razgovarao o snazi SAD-a da nakon krvavog rata pomogne razvoj i transformaciju dojučerašnjih neprijatelja. Stvoriti Kissingera – dječaka koji je izbjegao iz svoje domovine pretvoriti u osobu koja desetljećima utječe na svjetsku politiku – bila je velika stvar.

Jet-set znanstvenik

Kissinger je ostao znanstvenik, ali se nije vratio na sveučilište, premda su ga i Columbia i Harvard tražili. Niti jedna znanstvena ustanova nije mogla opravdati privatne zrakoplove i neprestanu zaštitu, što je Kissinger tražio i u čemu je uživao. Kad su ga novinari pitali treba li ga oslovljavati s „državni tajniče“ ili „doktore Kissinger“, rekao je da će „ekselencijo“ biti dovoljno dobro.

Nikada se nije ponašao kao umirovljeni profesor, već netko tko je volio teatar i svjetla pozornice, tko je uživao u pažnji medija, rekao je za CNN Tim Naftali s Columbije dan nakon Kissingerove smrti. S Naftalijem sam se trebao susresti baš tog dana, a onda smo sve odgodili jer sam ja pisao ovaj, a on svoje tekstove.

Povijest je Kissingera uvijek najviše impresionirala, uzbuđivala, u prošlosti je pronalazio pouke i inspiraciju. Svijest o tome kako je važno izboriti se za pravu interpretaciju prošlosti vidjela se kada je, uz pomoć, napisao ogromne, trotomne, memoare. Prva dva sveska na hrvatski su preveli tadašnji novinari Vjesnika, kasniji diplomati Hido Biščević i Zoran Bošnjak. Pisao je i u dubokoj starosti i među liderima čovječanstva, uz De Gaullea i Mihaila Gorbačova, istaknuo i dvoje Nijemaca, Angelu Merkel i Konrada Adenauera. Nijemci su to voljeli i cijenili.

Nevažnost Europske unije

Povijest je Kissinger ne samo stvarao, već volio, tumačio, pokazivao tko su lideri, državnici, kako vode, a ne samo koriste prilike i okolnosti. Studij ravnoteže snaga, kako ju je vidio Metternich nakon Napoleonskih ratova, Kissingera je uvijek impresionirao. Europa Hladnog rata ne može biti trajno rješenje, jer će Njemačka uvijek htjeti ujedinjenje. Kada se jednom ujedini, morat će naučiti živjeti sa svojom probuđenom, velikom snagom. Bile su to kockice koje je Kissinger slagao, tumačio, ali u EU nije vidio ništa impresivno ni važno, više modernu repliku Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti.

Ratovi se ne zaustavljaju, rekao je o sukobu u Bosni i Hercegovini; čeka se da se snage iscrpe, a onda se za zaustavljanje rata dobiva Nobelova nagrada, rekao je jednom devedesetih, što je bila realpolitička, surova izjava, Kissinger kakvog su ga vidjeli njegovi kritičari. Cijelog je života ostao rascijepljen između svoje genijalnosti, najpametnijeg u razredu ili vladi, a onda nesigurnosti koju nosi spoznaja da je složenost svijeta prevelika za pojedinca, ma koliko da je genijalan.

Prije samo mjesec dana, Kissinger je održao predavanje u New Yorku. Samo dan prije njegove smrti, u utorak je u Atlanti održana komemoracija za Rosalynne Carter, suprugu demokratskog predsjednika Jimmyja Cartera. Bivši predsjednik, koji je po povratku iz bolnice početkom godine rekao da se tamo više ne vraća, u javnosti nije viđen sve do pogreba.

Carter okončao eru Kissingera

Carteru je 99 godina i ne govori, ali je na ispraćaj supruge, s kojom je bio iznimno povezan, došao iz hospicija, u kolicima. S Carterom, čija je pobjeda okončala političku karijeru Kissingera, nisu se pozdravili predsjednici Joe Biden, ni Bill Clinton, niti jedna od svih živih prvih dama, a sve su se na ispraćaju pojavile: Hillary Clinton, Laura Bush, Michelle Obama, Melanija Trump.

Sada je umro Kissinger i na njegov bi ispraćaj mogli doći svi nabrojani. S Kissingerom i jednog dana Carterom važan dio američke povijesti otići će u pravu povijest. Prije šest mjeseci svijet je slavio 100. rođendan Henryja Kissingera, sad se od njega oprašta. Isti taj svijet ga je i kudio i proklinjao. Tako će biti i dalje, ali mu genijalnost nitko neće moći oduzeti.