Doktori iz javnog zdravstva žele promjene, a ako ih ne bude, spremaju se na prosvjed 18. ožujka, a poslije možda i na štrajk. S takvim najavama, pet njihovih organizacija sazvalo je press konferenciju, to su sindikat, komora te udruge bolničkih liječnika, liječnika obiteljske medicine i mladih liječnika. Pozivaju Ministarstvo zdravstva da liječnicima u ambulantama primarne zaštite podigne koeficijente na razinu bolničkih, a specijalizantima za najmanje 10 posto.
Zahtijevaju ukidanje ”robovlasničkih” ugovora koje specijalizanti potpisuju s bolnicama koje im plaćaju školovanje. Traže da se bolničke liječnike otereti u skladu s normativima radnog vremena i tome slično. Bijesni su na ministra Vilija Beroša jer kažu da ih već dugo zavlači te pozivaju građane da ih podrže i da im se pridruže na prosvjedu. Oko svega toga najprije treba konstatirati nekoliko bazičnih činjenica.
Prvo, liječnici u javnom sektoru posve sigurno imaju niz opravdanih razloga za nezadovoljstvo i imaju se puno pravo boriti da se situacija promijeni. Drugo, svim građanima u ovoj zemlji apsolutno je stalo da zdravstvo dobro funkcionira. Treće, politika zdravstvenih vlasti je kriminalna i ako ćemo vagati tko je koliko upropastio hrvatsko zdravstvo, onda su oni sigurno na broju jedan. No rekla bih da šireg odaziva javnosti na liječnički prosvjed svejedno neće biti.
Ni mi nismo zadovoljni. Ni najmanje
Neće zato što je u ovoj udruženoj protestnoj akciji bijelih kuta stvar uglavnom svedena na veće koeficijente, plaće i zahtjeve da se njih puno bolje stimulira, pri čemu se o uzrocima faktičnog kolapsa u javnom zdravstvu nije rekla skoro pa ni jedna primjerena i nužna riječ. Za građane koji sve to dosta masno plaćaju, to je ipak malo uvredljivo.
Da bismo se uživjeli u probleme liječnika i da bismo u toj priči bili zajedno – mi, pacijenti, i oni – nešto valjda i mi moramo dobiti osim kuknjave da oni za liječenje ljudi nemaju dovoljno vremena ni snage. Valjda bi upravo liječnici trebali progovoriti i o našim problemima s njima i sa cijelim tim sustavom koji troši kao pijani milijarder, a čije su usluge sve slabije i sve nedostupnije. Pretpostavljam da bi se široka publika njihovih korisnika puno spremnije solidarizirala s njima da su barem naznačili da ni mi – s pravom – nismo zadovoljni.
Da nismo ni najmanje zadovoljni jer se s Ovim ne može biti zadovoljan. Istina, njihovi glasnogovornici na pressici su paušalno spomenuli i interese hrvatskih pacijenata, ali, kada se pogledaju zahtjevi, pacijenata zapravo nema nigdje. Samo oni. Njihova frustriranost, kako premalo zarađuju, kako ih nema dovoljno, kako su im loši uvjeti rada, kako ”pucaju”, ”kipe” i slično.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Liječnika fali, a broj im je porastao
Takav dojam ostavila je, gostujući na televiziji, i predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika dr. Ivana Šmit, žena vrlo elokventna i ugodne vanjštine, ali fokusirana isključivo na interese liječničke strane javnog zdravstva. Koje, međutim, barem u istoj ravni, uključuje i interese pacijenata.
Ni ona, kao ni drugi njeni kolege, nema uvjerljivog odgovora na pitanje zašto njihove udruge stalno tvrde da nema liječnika kad je njihov broj narastao za čak 3000 u razdoblju u kojem je broj stanovnika Hrvatske smanjen za preko 400.000. Ni ona ne načinje ključni problem politički imenovanih ravnatelja bolnica i prateće pogubne dezorganizacije bolničkih kapaciteta, niti će propitivati koncept privatizacije primarne zdravstvene zaštite.
Ne progovara ni o paralelnom radu liječnika iz javnog zdravstva u privatnim klinikama, niti to dovodi u vezu s listama čekanja. A robovlasničkim ponašanjem smatra sasvim opravdano inzistiranje bolnica da specijalizanti kod njih odrade bar nekoliko godina nakon položene specijalizacije. Na koju su ih one i poslale i podmirile račun jer im ta specijalizacija treba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne bave se drugim problemima, nego sobom
Ali zato će naširoko tumačiti da se njih, liječnike, mora pridobivati većim plaćama, tako da im se pomogne riješiti stambeno pitanje, da ih se stimulira poreznim olakšicama itd. Možda ovi predstavnici liječničke struke koji najavljuju prosvjede podrazumijevaju da će i pacijentima biti bolje ako bude bolje njima, ali takvo bi zaključivanje moglo biti isuviše brzopleto. Jer materijalni položaj liječnika posljednjih se godina popravio, možda ne dovoljno, ali jest, plaće su im povećane, a mnogi rade i sa strane.
No pacijentima je sve gore i gore. Izdvajanje za javni servis je visoko, ali ogromni dugovi zdravstva postali su stvar navike. Na pretrage i operacije čeka se sve duže i duže, a najbolje se prolazi ili s vezom ili s dovoljno novca da ono što ti je potrebno platiš kod privatnika.
Postoji, dakle, cijeli skup teških problema u zdravstvu za koje bi čovjek očekivao da će ga na stol staviti upravo liječnici. Ali oni to ne čine nego se bave sobom. Zato neka ne očekuju da njima bave i građani koji, kad se razbole, više ne znaju kamo da se okrenu ni što ih čeka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Liječnici bi u štrajk zbog plaća, a liste čekanja i raspad zdravstva ni ne spominju. To je uvredljivo za pacijente
Rekla bih da šireg odaziva javnosti na liječnički prosvjed neće biti
Pacijentima je sve gore i gore. Izdvajanje za javni servis je visoko, ali ogromni dugovi zdravstva postali su stvar navike. Na pretrage i operacije čeka se sve duže i duže, a najbolje se prolazi ili s vezom ili s dovoljno novca da ono što ti je potrebno platiš kod privatnika. No, oni se bave samo sobom
Doktori iz javnog zdravstva žele promjene, a ako ih ne bude, spremaju se na prosvjed 18. ožujka, a poslije možda i na štrajk. S takvim najavama, pet njihovih organizacija sazvalo je press konferenciju, to su sindikat, komora te udruge bolničkih liječnika, liječnika obiteljske medicine i mladih liječnika. Pozivaju Ministarstvo zdravstva da liječnicima u ambulantama primarne zaštite podigne koeficijente na razinu bolničkih, a specijalizantima za najmanje 10 posto.
Zahtijevaju ukidanje ”robovlasničkih” ugovora koje specijalizanti potpisuju s bolnicama koje im plaćaju školovanje. Traže da se bolničke liječnike otereti u skladu s normativima radnog vremena i tome slično. Bijesni su na ministra Vilija Beroša jer kažu da ih već dugo zavlači te pozivaju građane da ih podrže i da im se pridruže na prosvjedu. Oko svega toga najprije treba konstatirati nekoliko bazičnih činjenica.
Prvo, liječnici u javnom sektoru posve sigurno imaju niz opravdanih razloga za nezadovoljstvo i imaju se puno pravo boriti da se situacija promijeni. Drugo, svim građanima u ovoj zemlji apsolutno je stalo da zdravstvo dobro funkcionira. Treće, politika zdravstvenih vlasti je kriminalna i ako ćemo vagati tko je koliko upropastio hrvatsko zdravstvo, onda su oni sigurno na broju jedan. No rekla bih da šireg odaziva javnosti na liječnički prosvjed svejedno neće biti.
Ni mi nismo zadovoljni. Ni najmanje
Neće zato što je u ovoj udruženoj protestnoj akciji bijelih kuta stvar uglavnom svedena na veće koeficijente, plaće i zahtjeve da se njih puno bolje stimulira, pri čemu se o uzrocima faktičnog kolapsa u javnom zdravstvu nije rekla skoro pa ni jedna primjerena i nužna riječ. Za građane koji sve to dosta masno plaćaju, to je ipak malo uvredljivo.
Da bismo se uživjeli u probleme liječnika i da bismo u toj priči bili zajedno – mi, pacijenti, i oni – nešto valjda i mi moramo dobiti osim kuknjave da oni za liječenje ljudi nemaju dovoljno vremena ni snage. Valjda bi upravo liječnici trebali progovoriti i o našim problemima s njima i sa cijelim tim sustavom koji troši kao pijani milijarder, a čije su usluge sve slabije i sve nedostupnije. Pretpostavljam da bi se široka publika njihovih korisnika puno spremnije solidarizirala s njima da su barem naznačili da ni mi – s pravom – nismo zadovoljni.
Da nismo ni najmanje zadovoljni jer se s Ovim ne može biti zadovoljan. Istina, njihovi glasnogovornici na pressici su paušalno spomenuli i interese hrvatskih pacijenata, ali, kada se pogledaju zahtjevi, pacijenata zapravo nema nigdje. Samo oni. Njihova frustriranost, kako premalo zarađuju, kako ih nema dovoljno, kako su im loši uvjeti rada, kako ”pucaju”, ”kipe” i slično.
Liječnika fali, a broj im je porastao
Takav dojam ostavila je, gostujući na televiziji, i predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika dr. Ivana Šmit, žena vrlo elokventna i ugodne vanjštine, ali fokusirana isključivo na interese liječničke strane javnog zdravstva. Koje, međutim, barem u istoj ravni, uključuje i interese pacijenata.
Ni ona, kao ni drugi njeni kolege, nema uvjerljivog odgovora na pitanje zašto njihove udruge stalno tvrde da nema liječnika kad je njihov broj narastao za čak 3000 u razdoblju u kojem je broj stanovnika Hrvatske smanjen za preko 400.000. Ni ona ne načinje ključni problem politički imenovanih ravnatelja bolnica i prateće pogubne dezorganizacije bolničkih kapaciteta, niti će propitivati koncept privatizacije primarne zdravstvene zaštite.
Ne progovara ni o paralelnom radu liječnika iz javnog zdravstva u privatnim klinikama, niti to dovodi u vezu s listama čekanja. A robovlasničkim ponašanjem smatra sasvim opravdano inzistiranje bolnica da specijalizanti kod njih odrade bar nekoliko godina nakon položene specijalizacije. Na koju su ih one i poslale i podmirile račun jer im ta specijalizacija treba.
Ne bave se drugim problemima, nego sobom
Ali zato će naširoko tumačiti da se njih, liječnike, mora pridobivati većim plaćama, tako da im se pomogne riješiti stambeno pitanje, da ih se stimulira poreznim olakšicama itd. Možda ovi predstavnici liječničke struke koji najavljuju prosvjede podrazumijevaju da će i pacijentima biti bolje ako bude bolje njima, ali takvo bi zaključivanje moglo biti isuviše brzopleto. Jer materijalni položaj liječnika posljednjih se godina popravio, možda ne dovoljno, ali jest, plaće su im povećane, a mnogi rade i sa strane.
No pacijentima je sve gore i gore. Izdvajanje za javni servis je visoko, ali ogromni dugovi zdravstva postali su stvar navike. Na pretrage i operacije čeka se sve duže i duže, a najbolje se prolazi ili s vezom ili s dovoljno novca da ono što ti je potrebno platiš kod privatnika.
Postoji, dakle, cijeli skup teških problema u zdravstvu za koje bi čovjek očekivao da će ga na stol staviti upravo liječnici. Ali oni to ne čine nego se bave sobom. Zato neka ne očekuju da njima bave i građani koji, kad se razbole, više ne znaju kamo da se okrenu ni što ih čeka.