Mikročipovi u cjepivu, duboka država i laži o koroni: zašto nam javne rasprave djeluju sumanuto?

Stoga je u siječnju 1898. godine putem Floride – pod komandom veterana Građanskog rata, Charlesa Dwighta Sigsbeeja – poslana u Havanu, na nezahtjevnu i gotovo pa diplomatsku misiju, kao upozorenje španjolskoj kruni i kubanskim pobunjenicima: da u međusobnim bitkama, ratu za kubansku nezavisnost, na umu imaju i američku imovinu.

Slučajni požar ili španjolska mina

Mjesec dana kasnije, od snažne eksplozije nesretna USS Maine potonula je na dno havanske luke, s 260 mrtvih mornara i časnika, uhvaćenih na spavanju. Prvi izvještaji o tragediji kojima su probudili predsjednika McKinleya govorili su o nesretnom slučaju, slučajnom požaru u spremištu ugljena.

Među preživjela 94 člana posade bilo je mnogih koji su sumnjali u to: brod s njihovim kolegama, smatrali su, mogla je potopiti isključivo interna sabotaža ili španjolska mina.

Ono što je uslijedilo jedna je od najpoznatijih epizoda rane faze američkog novinarstva. Njujorški tabloidi, pušteni s lanca, namirisali su opijajuću histeriju novoprobuđenog američkog zanosa. O događajima u Havani izvještavali su neprekidno – novi svjedoci, službeni nalazi, mišljenja stručnjaka, a od američkih vlasti tražili su oštar odgovor i nasrtaj na Španjolsku, diskreditiranu ranijim izvještajima o ratnim zločinima na kubanskom tlu.

Nepovratna podjela javnog mišljenja

“Remember the Maine! To hell with Spain!”, glasio je popularni slogan, štampan na naslovnici Hearstovog Journala.

Javno mišljenje ubrzo se raskolilo, potpuno i nepovratno, u ratne agitatore s jedne strane i uvjerene pacifiste s druge. Štampale su se propagandne ilustracije, optuživalo se i harasiralo, tražilo krvnike i progonilo izdajnike. Svaka, pa i najmanja crtica koja je išla u prilog jednima, beskonačno se ponavljala, preuveličavala i dekontekstualizirala.

Nije se radilo o jednostavnom sukobu mišljenja, već o opsežnom i frontalnom sukobu s faktima. Oba tabora izvlačila su nove iskaze, brojke i stručnjake, često fabricirane ili uljepšane, kako bi dodatno potkrijepili što su zastupali, i zatim na temelju navodnih saznanja gradili fantastične priče s likovima i zapletima – tko je i zašto imao motiva lažirati istinu, u čijem se stolu kriju ključni papiri, koji bogataš ima važna polja na Kubi.

Amerika otkriva radosti intervencionizam

Ovisno o tome jesi li bio za hitnu invaziju na španjolski imperij, ili za mirno razrješenje tragične nesreće, kupovao si novine koje su odražavale što već misliš, i dodatno te pumpale. Danas iz brojnih studija znamo: dopaminska ugoda intenzivno nas ispunjava dok konzumiramo informacije koje potvrđuju naše prethodno vjerovanje, čak i onda, kad slutimo da bi mogle biti netočne.

Dva mjeseca nakon potonuća, u vrtlogu međusobnih optuživanja, američka administracija krenula je u rat, prvi u kojem će okusiti radosti intervencionizma. Dan-danas o razlozima potonuća USS Mainea i početka Španjolsko-američkog rata vode se mukotrpne rasprave. Zašto se društvo u toj mjeri raskolilo i što se točno dogodilo?

Sredinom pretprošlog stoljeća, tehničke inovacije dovele su do povoljnijih i efikasnijih štamparskih strojeva; povoljni strojevi vodili su ka eksploziji dnevnog tiska, dotad u podmazanim šakama stranačkih prvaka; eksplozija dnevnog tiska značila je golem broj novih naslova, autora, stajališta i, što bi se danas reklo, narativa.

Kako su novine postale dostupne

Devedesetih godina 19. stoljeća njujorškim ulicama, rukama mahom maloljetnih kolportera, strujala su tuceta dnevnih novina: liberalnih i ksenofobnih, šareno ilustriranih i mrtvački ozbiljnih, za velikaše i doseljenike, za proletarijat i kapital i agrar i kler. Novine, dotad relativno skupe, smrtno dosadne i rezervirane za uske stranačke interese, postale su jeftine, zanimljive i masovno dostupne.

Doslovno nije bilo čega nije bilo, a posebnom zanimljivošću ističe se činjenica da je svaka novina znala izbacivati po petnaest-dvadeset dnevnih izdanja, svakih sat vremena, s najsvježijim vijestima. Mnogo godina kasnije, u eri televizije, punditi će tupiti o toksičnoj inovaciji, 24-7 ciklusu vijesti, blaženo nesvjesni da je taj ritam već odavno izumljen, isproban, prežvakan i uspješno svladan…

Dinamična scena uzavrelog tiska po društvo je imala brojne dobre posljedice, uz jednu suštinsku, dugoročno ključnu: polugu moći u javnoj riječi nepovratno je pomaknula, dalje od pohlepnog stiska svih onih, koji su zauzimali ekskluzivno pravo besjediti svjetini. Predstavnika klera, institucija, najvećih stranaka i krupnog, najčešće subvencioniranog kapitala.

Glembajevi u ratu protiv svjetine

Ne samo u New Yorku, naravno. “Moje je mišljenje da su novine jednodnevne mušice! Smeće se pročita, a onda isto tako brzo zaboravi!”, veli gospodin Glembay, u obiteljskoj raspravi o demantiranju novinarskih navoda (u posljednjem upriličenju Glembayevih u Gavelli, Ozren Grabarić toliko je dominantno odigrao advokata Pubu, da ti se čini kako čitava Krležina drama počiva na tome trebaju li uglednici ignorirati medije).

Iz vizure Glembayevih, spuštati se na razinu takozvane svjetine neugledno je – jeftina i svima dostupna štampa, to je jednokratna zabava za raju, neobrazovane i neimućne, bez stvarnog utjecaja na tokove utjecaja i sredstava. “Ne shvaćam, međutim, čemu trošiti toliko riječi na tu stvar? Mislim, svakako, da bi tome klipanu – tome novinaru – trebalo odvaliti preko gubice!”, kaže Oberleutnant von Ballocsanszky.

Na postojanje neukrotivog tiska nadrkani oberleutnanti i wannabe grofovi s vremenom su se, ovako ili onako, naviknuli, s njim su naučili živjeti, dok i sami nisu nestali, progutani, kako Jergović piše, najgladnijim demonom historije, demonom historijskog zaborava.

Slična anksioznost oko javnog diskursa

Kratkoročno, međutim, eksplozija popularne štampe u urbanim sredinama krajem 19. i početkom 20. stoljeća dovela je identičnih društvenih prijepora o kakvima razgovaramo i danas. Fake news ključna je optužba protiv njujorških tabloida 19. stoljeća, kao i pretjerana polarizacija.

O uzrocima i posljedicama teško je precizno govoriti, što se točno na što linkalo, no tadašnji uzlet lijevog populizma i američkog nacionalizma poklopio se s procvatom popularne štampe. Vrhunac te pandemije, za razliku od trenutne, virusne, ipak znamo: u veljači 1898. godine, ratna mornarica Sjedinjenih Država ostala je bez USS Mainea, potopljene u havanskoj luci.

Proces sličan onom što gledamo sada, po pitanju cjepiva i korone, samo manje opsežan i geografski limitiran, imali smo prije sto i nešto godina. Farme servera zamijeniš sa štamparskim strojevima, digitalne mreže s upornim kolporterima, a clickbait naslove s njihovim uzvicima, i dobiješ vrlo sličnu anksioznost po pitanju javnog diskursa.

Najbolja i najgora stvar oko interneta

Najbolja stvar oko interneta, zapisao je netko, jest što daje glas ljudima koji ga prije nisu imali. Najgora stvar oko interneta jest što daje glas ljudima koji ga prije nisu imali. Osim što se obožavatelji opskurnih stripova mogu puno lakše međusobno nalaziti i grupirati, osim što manje zastupljene skupine i manjine mogu efikasnije boriti, isto to mogu zagovornici teorija zavjera, pristaše QAnona ili članovi kružoka Alis Marić.

U oba slučaja, krajem 19. stoljeća i sada, ključ je u narativnom pristupu, fabuliranju u svježem komunikacijskom okviru: raspravljati o argumentima moguće je, raspravljati o činjenicama i njihovoj interpretaciji također, do granice zdravog razuma, no raspravljati o pričama naprosto je nemoguće.

Bolja priča uvijek pobjeđuje lošiju, a što sočnija i jednostavnija fabula, to veći broj lajkova; najbolje to zna Donald Trump, jedan od talentiranijih predstavnika fabulacijskog vala.

Narativni model javnog raspravljanja

Kako raspravljanje kroz fabuliranje izgleda u naravi? U doba korone, prijepori o štetnosti i korisnosti pojedinih epidemioloških mjera razboriti su, zdravi i prijeko potrebni, u svakoj državi, a naročito krhkoj demokraciji. Ne valja zaboraviti: ne tako davno, u maskirnoj uniformi pred kamerama, članovi Stožera najavljivali su zabranu oglasa za robu poput televizora.

Važno je i poželjno, također, razmatrati modele raznih država, njihove uspjehe i propuste, ne samo Švedske. U narativnom modelu, međutim, ne raspreda se o tome: umjesto činjenica, nude se fabulacije i zapleti, umjesto argumenta, urotnici i neprijatelji. Tad razgovora nema, već samo nadmetanja u uvjerljivosti pripovijedanja, ili barem u dostupnosti slobodnog vremena, nužnog za sva ta tipkanja.

Nije tema u onom što je tema, recimo propusnice, nego u tome da je netko nečiji pijun u Znanstvenom savjetu; da je neki profesor ili doktor na nečijem platnom popisu, pa ima poriva lagati, pa onda nije tema laže ili ili ne laže, jer sigurno laže, kad ima poriva, kad je na platnom popisu – a je li zbilja na platnom popisu, vrag će ga znati, to je kao pauzirati božićni hit Armageddon da bi ukućane pitao mogu li nuklearne bombe zbilja zaustaviti asteroid, kog to sad zanima pored Brucea Willisa.

Razumljivi klišeji za izazivanje ogorčenosti

Od toga laže li naučnik, doktor ili novinar, važnije je da prezentirani scenarij zahtjeva njegovo laganje; sve ostalo zatim se elegantno posloži. Ljudima se imputiraju nepostojeći motivi, financijskih ili psihološki; smišljaju se njihovi porivi, kompleksi i anksioznosti. Težište rasprave prebacuje se s ulaznih činjenica na emotivnu manipulaciju, lako razumljive klišeje i trope kojima se izaziva ogorčenost ili empatija.

Najagresivniji korona-denieri, recimo, ne raspredaju o tome je li Švedska mogla izbjeći nešto smrti, ili je njihov put dugoročno ispravan, nego, znatno upornije od Hearstovih novina u doba Mainea, nude jeftinu i masovno dostupnu robu.

Svi koji kritiziraju Švedsku ne kritiziraju Švedsku zato što kritiziraju Švedsku, vele, nego zato što su, opustimo prste i zaplovimo zajedno, na platnom popisu Svjetske zdravstvene ili trgovinske organizacije, bolje zvuči federacije, onak, za jugonostalgičarski štih, sve to pod šapom Kine, a osim što su plaćenici, sigurno posjeduju skrivenu sklonost submisiji ili mizantropiji, pa žele da svijet propadne, pa prodaju narative, guraju Kineze, traže diktature, drug Staljin na vratima, na platnom popisu Billa Gatesa, skupa s novinarima, 90 posto njih, najviše onima iz FT-a, i njima je drug Staljin na vratima, dio su japanske korporacije, a Japanci su poznato depresivni, a susjedi su im Koreanci, a Koreancima su, zna se to, ovi iz WHO-a stari platiše, pa sad valjda konačno naplatiše, razne stare dugove, može li netko drugu Staljinu otvoriti vrata, da više, jadan, ne stoji na njima?

Cirkularna inverzija kao kod Nolana

Jedan domaći poduzetnik tako je po fejsu vrlo autoritativno pisao da su mjere osmišljene kako bi se po europskim gradovima omogućile prazne ulice za terorističko divljanje. Valjda s idejom da si razni lideri, na temelju prijetnje terorizma ili koronizma, osnaže ovlasti i produlje mandate (dosad su to, koliko znamo, pokušali samo Orban i Trump, no oni su im uglavnom OK – fino trolaju liberale i ljevičare, pa fućkaš ustavne odredbe).

Za logički slijed, kao u Nolanovim filmovima, koristi se cirkularna inverzija, pa krećemo od kraja, da bismo izmislili početak: na ulicama Beča, znamo nesporno, došlo je do terorističkog napada. Do terorističkog napada došlo je dok su na snazi bile mjere lockdowna. Iz toga slijedi, da je do mjera lockdowna došlo kako bi došlo i do terorističkog napada, a to znamo, jer je u vrijeme lockdowna došlo do napada. Tenet.

Može li se tome proturječiti, ima li, van profesionalnog okruženja, adekvatnog oružja kojim se pobija fantazija? Kako dokazivati da kapetan američke krstarice s kraja 19. stoljeća, nije u miraz, u zamjenu za internu sabotažu, primio raskošnu plantažu, kad to tako lijepo i zaokruženo i logično zvuči, da se čak i rimuje?

Skretanje pozornosti sa skretanja pozornosti

Kao i ona, sada već narodna, o komplotu kineske partije i duboke države da se potjera Trumpa i spasi pedofile, ili ona, jednako atraktivna, da su svjetski novinari, blogeri, podcasteri i redditori osmislili koronu kako bi ubrali klikove i dignuli prihode – zanemarimo na tren što će ovogodišnji pad prihoda svih svjetskih medija pokazati kako bi se radilo o najslabijem planu u povijesti planova – važna je priča, a priča je dobra.

Skretanje pozornosti još je jedan omiljeni trik novodobnih pripovjedača. Tim primitivnim i primitivno zahvalnim scenarističkim instrumentom, deus ex machinom, pravdati se može svaka odluka. Premijer neke države priča o koroni? Skreće pozornost sa slabih ekonomskih rezultata. Premijer neke države priča o ekonomskim rezultatima? Skreće pozornost s korone. Skretanjem pozornosti skreće se pozornost sa skretanja pozornosti.

Je li sve ovo samo po sebi problem? Ljudi lupetaju otkako su ljudi. Lupetanje nas, između ostalog, ljudima i čini.

Eksperiment na Stanfordu o predrasudama

U eksperimentu provedenom na Stanfordu 1975. godine, studentima su dali dvadesetak oproštajnih pisama i rekli im da je polovica pisama autentičnih, a polovica lažnih, te da pokušaju odgonetnuti koje je koje. Neki studenti bili su nevjerojatno uspješni, od 25 pisama točno su odgovorili za njih 24, dok je bilo i studenata koji nisu došli ni do deset.

Istraživači su im zatim otkrili da su rezultati bili izmišljeni, te da su samo htjeli vidjeli kako studenti pristupaju problemu otkrivanja pravog oproštajnog pisma (što je također bila laž). Nakon što su im rekli da su prethodni rezultati bili potpuno lažni, pitali su studente da sami procjene koliko su imali točnih odgovora.

Iako su, dakle, znali da su im istraživači lagali koliko su točno pogađali, oni koji su bili dobili lažno dobar rezultat svejedno su same sebe procjenjivali kao izuzetno dobre, a oni kojima je bilo rečeno da su loši, sebe su ocijenili kao loše. Činjenice često ne mijenjaju već formirane predrasude.

Vrlo atraktivne ponude iz spam maila

Međutim, povijesni primjeri pokazuju da kao društva, u prvi mah, posebno slabo reagiramo na nagli suficit činjenica, na tehničke inovacije kojima se najednom šire granice, sadržaj i akteri javnog diskursa. Na jednoj razini, onda kao i danas, radi se o refleksnoj reakciji raznih elita kojima je iz ruku ispala vrlo moćna toljaga, a na drugoj, o realnoj kognitivnoj i društvenoj neprilagođenosti novim okolnostima.

Liberalizacija javne rasprave dugoročno je, naravno, poželjna i pozitivna, ali kratkoročno izazove nekoliko poremećaja.

Zato je moguće da milijuni i milijuni ljudi svake godine entuzijastično klikaju na mailove koji im javljaju kako za svega 7 dolara i 12 centi, klikom miša, mogu imati MBA diplome, raskošnija spolovila, švicarske račune, američke papire i nigerijske rođake, sve dok, malo po malo, ne prestanu klikati (spam je u globalnom opadanju: 2012. godine činio je 69 posto svih poslanih mailova, a lani 50 posto).

Stvar je kompleksnija od čistog laganja

Ili da povjerenje podare raznim zabavljačima koji su najednom najveći autoriteti za cjepivo, ili koronu, ili monetarne politike, ili havansko bombardiranje. Ima li suštinske razlike između utješnih narativa spama – da svatko za malu svotu može biti uspješan ili imućan – i utješnih narativa nekadašnjih agitatora Brexita, s čuvenom tvrdnjom da im EU krade 350 milijuna funti tjedno, za koju su, odmah nakon referenduma, priznali da je izmišljotina?

Melodramatična verzija događaja s kraja 19. stoljeća kaže da su William Randolph Hearst i njegov konkurent, mađarski doseljenik Joseph Pulitzer, u svojim novinama lagali kako bi prodali puno primjeraka, izazvali histeriju, izazvali predsjednika i izazvali rat, pa prodali još više primjeraka.

Istina je ipak kompleksnija. Nije baš točno da su naprosto lagali: oni su, kao i druga strana, efikasno i zanimljivo pripovijedali, otvarali prostor novim glasovima i puštali u eter svježe ideje, ne uvijek briljantne. Da su samo lagali, ostalih nekoliko tuceta njujorških tiskovina torpediralo bi ih i izopćilo kao šarlatane; i druga je strana imala svoju mitologiju, a kasnija istraživanja osporila su neke od najgorih predrasuda o Pulitzerovim i Hearstovim novinama.

Svijet krene dalje i usvoji nova pravila

Ne, ovdje se radilo o nečem malo kompleksnijem: zamjeni jedne paradigme drugom. Privremenom nestanku jednog mainstreama i sukobu ravnopravnih naracija, omogućenih tehnološkim inovacijama. Nakon kraja rata Španjolskom, njujorški tabloidi iz 19. stoljeća izgubit će na važnosti i atrakciji, broj dnevnih izdanja će opadati, naslovi će se rasipati, a publike grupirati. Komercijalnu priliku ugrabit će druga vrsta novine, bitno suzdržaniji The New York Times.

Što se točno dogodilo? Nije, zapravo, jasno. Urlanje s vremenom postane monotono; kolporterski vriskovi stope se s bukom raje; Trumpovi tvitovi izgube na slikovitosti; a atraktivne ponude afričkih prinčeva i MBA učilišta iskustveno se istope. Svijet krene dalje, usvoji nova pravila i nauči se ne obazirati na najveće budale, barem do naredne komunikacijske revolucije.

Navodna smrt javne rasprave, fejsom uzrokovane, preuveličana je – onako, kako mnogi članovi spomenutog fejsa smatraju da su preuveličane smrti od korone, po njima također navodne; ustvari, od antike, granice, pravila i uzusi javnog raspredanja predmet su preispitivanja, često istog zaključka: da diskurs boluje od skorog umiranja. Ne boluje – samo ćemo malo brže prepoznavati najveće budale.