Uz Plenkovića smo postali dio integrirane jezgre EU-a. A onda je napadom na EPPO zbog ministrice kulture napravio snažan zaokret
Nakon osam godina na čelu Vlade, Plenkoviću se ne može poreći iskustvo i utjecaj u europskim poslovima
Prije gotovo osam godina, u Banske dvore ušao je bivši eurozastupnik Andrej Plenković, čovjek koji je obećao da će promijeniti HDZ da bi promijenio Hrvatsku. Plenkovićeve godine na čelu Vlade obilježene su globalnim i lokalnim krizama, ali i nizom kontroverzi. Njegova vladavina ostat će upamćena po činjenici da mu je iz Vlade otišlo ili bilo prisiljeno otići čak 30 ministara. Kakva je politička, ekonomska i društvena ostavština jedinog hrvatskog premijera koji je odradio dva puna mandata – i sad se nada trećem? Odgovore na to pitanje Telegram će sve do parlamentarnih izbora pokušati dati u serijalu tekstova, komentara i analiza naših autora
Za vrijeme jedne besmislene rasprave u Saboru – besmislene ne po sadržaju, nego po tajmingu – Andrej Plenković pojasnio je oporbenim zastupnicima da on baš jako dobro kotira u Bruxellesu. “(…) Imamo situaciju da imate predsjednika Vlade koji je jedan od najiskusnijih, a neću reći previše, jedan od utjecajnijih članova Vijeća”, ocijenio je premijer Plenković svoj status među kolegama iz Europske unije.
Što se tiče iskustva, stvar je egzaktna. Nakon dvaju mandata, Plenković je jedan od europskih čelnika s najdužim stažem u Europskom vijeću. Ako se računa u kontinuitetu, dulje od njega za stolom sjede tek mađarski premijer Viktor Orban i rumunjski predsjednik Klaus Iohannis (Mark Rutte lani je, nakon 13 premijerskih godina, dao ostavku i sada čeka da se formira nova nizozemska vlada).
‘Premijer je najpopularniji’
Što se tiče utjecaja, ovisi koga se pita. HDZ-ovci ne sumnjaju u njegovu političku težinu: unutar Europske pučke stranke Plenković je najutjecajnija osoba i najpopularniji premijer, ustvrdio je svojedobno HDZ-ov ministar Gordan Grlić Radman. Posebni savjetnik Mate Granić opisivao ga je, pak, kao “jednog od najutjecajnijih članova vrha Europske unije”.
Nakon osam godina na čelu Vlade, Plenkoviću – koji je pritom političar iz redova Europske pučke stranke, najveće i najutjecajnije stranačke grupacije u EU-u – ne može se poreći iskustvo i utjecaj u europskim poslovima. Kao, uostalom, niti strateška nacionalna postignuća: u njegovu drugom mandatu Hrvatska je ušla u eurozonu i šengenski prostor, postavši tako dio najuže integracije unutar EU-a.
Uspjeh zasjenili problemi
Zahvaljujući konsolidaciji državnih financija, kontroli deficita i javnog duga, kao i (tadašnjoj) ciljanoj stopi inflacije, s prvim danom 2023. Hrvatska je kunu zamijenila eurom. Istog dana kada smo uveli zajedničku europsku valutu, koju koristi još 19 država Unije, ukinute su i sve kontrole na granicama s drugim EU članicama. Usporedbe radi, Rumunjska i Bugarska na to su čekale više od desetljeća (i još uvijek čekaju na ukidanje graničnih kontrola na kopnenim prijelazima).
Doduše, i jedan i drugi uspjeh Plenkoviću i njegovoj Vladi pokvarila su događanja koja su uslijedila: nakon prelaska na euro cijene su eksplodirale, a stopa inflacije i dalje je značajno viša od prosjeka eurozone. Slovenija je, pak, ubrzo vratila nadzor nad šengenskom granicom – što više ima veze s nefunkcioniranjem šengenskog prostora, nego s hrvatskom Vladom – pa je i to zasjenilo ostvarenje strateškog cilja.
Trik iz HDZ-ove radionice
U Vladi se, međutim, nisu dali smesti. Uvođenje eura i pristupanje šengenskom području rezultiralo je urnebesnim PR trikom iz HDZ-ove radionice: puka činjenica da smo među 15 država koje su istovremeno u NATO-u, EU-u, eurozoni i Schengenu, mutirala je u smiješno pogrešnu tezu o Hrvatskoj “među 15 najrazvijenijih” zemalja, iako to jedno s drugim nema nikakve veze.
Ne samo da su SAD, Kanada, Japan i tako dalje izvan EU-a, nego ni unutar EU-a nisu sve zemlje htjele, na primjer, uvesti euro. Zato nisu u “top 15”, što ne govori ništa o njihovoj razvijenosti – dapače, mnoge su bogatije od Hrvatske. Ta bedasta teza ipak je nestala iz javnog diskursa. Ne znamo je li razlog to što su u Banskim dvorima shvatili da je promašena ili ju je, ulaskom u NATO, pokvarila Finska – čime je skladnih “top 15” postalo nezgrapnih 16.
Sukob s EU istražiteljima
Kako bilo, Hrvatska je postala dio uže integrirane jezgre Europske unije, što je politika koju je Plenković, bivši zastupnik Europskog parlamenta, od starta zagovarao. I kad se radilo o drugim pitanjima: predsjednik Vlade i HDZ-a, na primjer, točno tvrdi da je Hrvatska, upravo u vrijeme njegova prvog mandata, bila među prvom skupinom EU članica koje su podržale osnivanje Ureda europskog javnog tužitelja.
Baš zbog toga je njegov zaokret oko EPPO-a u slučaju afere Geodezija, koju je otkrio Telegram, bio tako iznenađujući – silina kojom je premijer uvjeravao i javnost i EPPO da se europski istražitelji nemaju što baviti poslom 3D skeniranja koji je s geodetima sklopila ministrica Nina Obuljen Koržinek, žestina kojom je osporavao nadležnost EPPO-a u toj istrazi.
Klonio se nesuglasica
Jer Plenković se svih ovih osam godina klonio bilo kakvih nesuglasica s Bruxellesom, a hrvatska službena politika samo je u rijetkim prilikama išla kontra većinske struje (bilo je takvih situacija, ali ne često – na primjer, da Vlada nije podržala donošenje nekog EU propisa ili je zauzela stav suprotan većinskom stavu u Vijeću).
To mu, uostalom, spočitava predsjednik Republike Zoran Milanović, koji tvrdi da se Hrvatska u Bruxellesu ne protivi ničemu jer se, po njegovu uvjerenju, Plenković ne želi zamjeriti. “Kad se RH suprotstavila nekom prijedlogu ili nacrtu? To se radi po Plenkovićevu naputku – da se ne zamjeri”, izjavio je nedavno za N1 predsjednik države koji nakon ovih izbora želi biti mandatar nove Vlade.
Tko (ne) želi u Bruxelles?
U pozadini te izjave je (ovdje neizrečeno) uvjerenje da Plenković ima briselske ambicije; da nakon osam godina na čelu hrvatske Vlade premijer karijeru želi nastaviti u europskoj politici, na nekoj visokoj dužnosti u EU-u (on sam, pak, tvrdi da mu je cilj još jedan mandat na čelu Vlade).
O tome se spekulira već godinama, a 2019. – kada su birani novi čelnici europskih institucija – Plenkovićevo ime u kadrovskim križaljkama za briselske funkcije spominjalo se i u uglednim europskim medijima, poput Financial Timesa. Tada je, međutim, upravo Plenković odigrao bitnu ulogu u instaliranju Ursule von der Leyen na čelo Europske komisije.
On je bio jedan od pregovarača u ime pučana o raspodjeli ključnih pozicija u EU institucijama i jedan od onih koji su se suprotstavili planu tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Pregovori su završili tako da se EPP odrekao svog spitzenkandidata Manfreda Webera – čovjeka koji je sudjelovao u kampanji i predstavljao se biračima – da bi zadržali čelnu funkciju u Komisiji, na koju je došla dotad široj javnosti (i biračima, dakako) nepoznata njemačka ministrica.
Sve bi bilo po starom
Pet godina kasnije Plenković uvjerava da mu je jedini politički plan osvajanje trećeg mandata. No, čak i da ima neke druge ambicije, ovoga su puta teško ostvarive: postizborne kombinacije (nakon EU izbora, ne samo hrvatskih) bit će bitno složenije nego 2019., s puno manje šanse da još neki EPP-ov političar, uz već istaknutu kandidaturu Ursule von der Leyen, zasjedne na visoku europsku funkciju.
Osvoji li, pak, treći mandat, od Plenkovića se može očekivati nastavak dosadašnje europske politike. U Saboru će se, na primjer, i dalje voditi besmislene rasprave o tome što je premijer radio u EU-u. Besmislene ne po sadržaju, nego po tajmingu: kad je onomad oporbi tumačio kako dobro kotira u Bruxellesu, izvještavao je parlament o sastancima koji su održani pet mjeseci ranije i o kojima je javnost ionako sve već znala.