Prije desetak dana, dr. Ivica Lukšić, ravnatelj KBC-a Dubrava, izjavio je da barem oko broja liječnika i sestara u glavnoj Covid bolnici u državi – možemo biti mirni. ”Već neko vrijeme kod nas radi osoblje iz svih zagrebačkih bolnica”, kazao je 4. prosinca dr. Lukšić. ”To je značajna pomoć koja nam je pristigla i u ovom trenutku imamo dovoljno liječnika”.
No, ta smirujuća informacija dobiva vrlo zabrinjavajući prizvuk kad čujemo predsjednicu Hrvatske udruge bolničkih liječnika dr. Ivanu Šmit: ”Teške upale pluća uzrokovane virusom Covida u hrvatskim bolnicama danas liječe oftalmolozi, dermatolozi, ginekolozi”, upozorila je dr. Šmit prije dva dana. To isto brine i izvore Telegrama iz Dubrave, ali i iz drugih hrvatskih bolnica.
Jer, na ispomoć u Covid odjele diljem Hrvatske premješteno je dosta doktora čije specijalizacije nemaju nikakvog doticaja s teškim stanjima koja sada moraju liječiti silom prilika i sestara koje nisu obučene za intervencije kod teške plućne bolesti od koje se umire. S osobljem se, dakle, nekako krpa, ali pitanje je sreće tko će dospjeti u iskusne ruke, a tko u nesigurne.
Nemamo dovoljno specijalista ni treniranih sestara i tehničara
Ta važna tema trenutno je u desetom planu jer specijalista koji su ključni za liječenje korone nemamo dovoljno kao ni posebno treniranih sestara i medicinskih tehničara. Stalno se preispituje imamo li dovoljan broj bolničkih kreveta, respiratora i osoblja. Ali svatko može lako shvatiti da je za kvalitetno liječenje ozbiljnih bolesti primaran adekvatan broj ciljano obučenih ljudi.
Liječnička komora objavila je kako Hrvatska ima najveći manjak specijalista anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine. Upravo su oni žila kucavica u šok sobama Covid odjela. Iz udruge medicinskih sestara i tehničara upozorili su kad je krenula korona da je za rad na intenzivnoj skrbi potrebna dugotrajna obuka i bolničko iskustvo, a takav kadar već se traži svijećom. Takvi spašavaju živote.
Moj dobar znanac, primarijus i vrhunski liječnik u svom području, rekao mi je nedavno: ”Čuj, bojim se kao crnoga vraga da me ne bace na Covid. Ne zato što sam lijen ili što ne bih htio pomagati tim bolesnicima. Nego jer ja taj posao jednostavno ne znam raditi. Znam moju struku, ali nikad nisam intubirao respirator”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Liječnici su u situaciji da rade ono za što nemaju znanja ni prakse
Odgovoran liječnik i ne može razmišljati drugačije nego tako i zato se svi ti ”oftalmolozi, dermatolozi i ginekolozi” koje su u ovoj nevolji šalje na Covid odjele sigurno također ne osjećaju dobro. Možeš biti izvrstan maksilofacijalni kirurg, ali to ne podrazumijeva da znaš transplantirati bubreg. Doktori koji su kvalitetno izveli tisuće operacija karcinoma dojke sigurno ne bi voljeli da ih se pošalje otvarati srce. A sada su brojni liječnici i sestre dovedeni upravo u tu situaciju da rade ono za što nemaju znanja ni prakse.
To je frustrirajuće i za njih, a i za građane koji se s ovakvim vijestima moraju plašiti da skrb koju će dobiti u bolnici, ako ih zadesi nesreća s Covidom, možda neće biti vrhunska.
Ministar zdravstva Vili Beroš svaki dan demantira ocjene da se hrvatski zdravstveni sustav raspao. Ali ako dokaz raspada nije da se liječnik za kožne bolesti mora baviti kolabiranim plućima, onda ne znamo što jest.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kasno je da se pitamo kako smo završili u ovakvoj situaciji
Sada je kasno da se pitamo zašto smo i kako završili u ovakvoj situaciji i kako je do nje došlo, a takve analize ništa i ne pomažu. Ali uzroci su bili dugotrajni i razorni, pojedinačno i u paketu. Za dezorganizaciju zdravstva, sljepilo, nedostatak sposobnosti ili volje da se predviđa, planira i reformira, trebalo bi pitati mnoge naše dosadašnje ministre zdravstva i premijere, premda ni od toga više nikakve koristi.
Nadležno ministarstvo naprosto je podbacilo na svakom planu pa smo došli do toga na nisu zadovoljni ni pacijenti, ali ni medicinsko osoblje koje konstantno bježi u inozemstvo nakon što je ovdje odškolovano na teret javnih sredstava. Sumanuto je izmiješana logika čistih računa u suživotu privatnog i javnog zdravstva. Plaće u javnom zdravstvu su slabe. Sustav nagrađivanja je potpuno pošemeren. I konstantno se škrtarilo s odobravanjem specijalizacija.
Politička korupcija glavni je motor napredovanja u zdravstvu
Sad nam nasušno trebaju anesteziolozi? Ali njih ne možeš ubrati sa stabla kad ti se prohtije. Odakle da ih uzmemo Ministarstvo zdravstva – jedno od poslovično najgore vođenih – ne može pokazati najobičniju analizu što nam sve treba i gdje. Provincija, pa čak i neki veći gradovi, u 21. stoljeću plaču da nemaju nijednoga pedijatra, ni ginekologa. Mreža bolnica je odavna proglašena neracionalnom, ali to nikoga ne dira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politička korupcija glavni je motor napredovanja u zdravstvu gdje god pogledaš. Zato nam je u europske bolnice pobjeglo više od tisuću specijalista, a momentalno ih 160 čeka ispisnicu s već spakiranim koferima. U posljednjih 10 godina ostali smo i bez cijele vojske sestara, nije čudo da ih sada nasušno fali barem 4500. A podatak iz Hrvatske liječničke komore kaže da je oko 2300 liječnika starije od 60 godina i uskoro će u penziju.
Tako da se, sve u svemu, nemaš zašto čuditi ni zdvajati što se kadrovska kriza na Covid odjelima tehnički sanira ubacivanjem liječnika i sestara koji najradije ne bi tamo bili jer se za tako specifičan posao ne osjećaju spremnima. Kamo sreće da nas barem naknadne ”analize” funkcioniranja sustava, o kojima govore Alemka Markotić i Vili Beroš, dozovu pameti. Iako je u to teško vjerovati sa zdravstvenim vlastima koje su, opet i iznova, evo ovakve kakve jesu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na Covid odjelima rade i doktori koji ne znaju kako liječiti te ljude. To je raspad sustava
Na ispomoć u Covid odjele diljem Hrvatske premješteno je dosta doktora čije specijalizacije nemaju doticaja s teškim stanjima koja sada moraju liječiti
Nadležno ministarstvo naprosto je podbacilo na svakom planu pa smo došli do toga na nisu zadovoljni ni pacijenti, ali ni medicinsko osoblje koje konstantno bježi u inozemstvo nakon što je ovdje odškolovano na teret javnih sredstava. Sumanuto je izmiješana logika čistih računa u suživotu privatnog i javnog zdravstva.
Prije desetak dana, dr. Ivica Lukšić, ravnatelj KBC-a Dubrava, izjavio je da barem oko broja liječnika i sestara u glavnoj Covid bolnici u državi – možemo biti mirni. ”Već neko vrijeme kod nas radi osoblje iz svih zagrebačkih bolnica”, kazao je 4. prosinca dr. Lukšić. ”To je značajna pomoć koja nam je pristigla i u ovom trenutku imamo dovoljno liječnika”.
No, ta smirujuća informacija dobiva vrlo zabrinjavajući prizvuk kad čujemo predsjednicu Hrvatske udruge bolničkih liječnika dr. Ivanu Šmit: ”Teške upale pluća uzrokovane virusom Covida u hrvatskim bolnicama danas liječe oftalmolozi, dermatolozi, ginekolozi”, upozorila je dr. Šmit prije dva dana. To isto brine i izvore Telegrama iz Dubrave, ali i iz drugih hrvatskih bolnica.
Jer, na ispomoć u Covid odjele diljem Hrvatske premješteno je dosta doktora čije specijalizacije nemaju nikakvog doticaja s teškim stanjima koja sada moraju liječiti silom prilika i sestara koje nisu obučene za intervencije kod teške plućne bolesti od koje se umire. S osobljem se, dakle, nekako krpa, ali pitanje je sreće tko će dospjeti u iskusne ruke, a tko u nesigurne.
Nemamo dovoljno specijalista ni treniranih sestara i tehničara
Ta važna tema trenutno je u desetom planu jer specijalista koji su ključni za liječenje korone nemamo dovoljno kao ni posebno treniranih sestara i medicinskih tehničara. Stalno se preispituje imamo li dovoljan broj bolničkih kreveta, respiratora i osoblja. Ali svatko može lako shvatiti da je za kvalitetno liječenje ozbiljnih bolesti primaran adekvatan broj ciljano obučenih ljudi.
Liječnička komora objavila je kako Hrvatska ima najveći manjak specijalista anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine. Upravo su oni žila kucavica u šok sobama Covid odjela. Iz udruge medicinskih sestara i tehničara upozorili su kad je krenula korona da je za rad na intenzivnoj skrbi potrebna dugotrajna obuka i bolničko iskustvo, a takav kadar već se traži svijećom. Takvi spašavaju živote.
Moj dobar znanac, primarijus i vrhunski liječnik u svom području, rekao mi je nedavno: ”Čuj, bojim se kao crnoga vraga da me ne bace na Covid. Ne zato što sam lijen ili što ne bih htio pomagati tim bolesnicima. Nego jer ja taj posao jednostavno ne znam raditi. Znam moju struku, ali nikad nisam intubirao respirator”.
Liječnici su u situaciji da rade ono za što nemaju znanja ni prakse
Odgovoran liječnik i ne može razmišljati drugačije nego tako i zato se svi ti ”oftalmolozi, dermatolozi i ginekolozi” koje su u ovoj nevolji šalje na Covid odjele sigurno također ne osjećaju dobro. Možeš biti izvrstan maksilofacijalni kirurg, ali to ne podrazumijeva da znaš transplantirati bubreg. Doktori koji su kvalitetno izveli tisuće operacija karcinoma dojke sigurno ne bi voljeli da ih se pošalje otvarati srce. A sada su brojni liječnici i sestre dovedeni upravo u tu situaciju da rade ono za što nemaju znanja ni prakse.
To je frustrirajuće i za njih, a i za građane koji se s ovakvim vijestima moraju plašiti da skrb koju će dobiti u bolnici, ako ih zadesi nesreća s Covidom, možda neće biti vrhunska.
Ministar zdravstva Vili Beroš svaki dan demantira ocjene da se hrvatski zdravstveni sustav raspao. Ali ako dokaz raspada nije da se liječnik za kožne bolesti mora baviti kolabiranim plućima, onda ne znamo što jest.
Kasno je da se pitamo kako smo završili u ovakvoj situaciji
Sada je kasno da se pitamo zašto smo i kako završili u ovakvoj situaciji i kako je do nje došlo, a takve analize ništa i ne pomažu. Ali uzroci su bili dugotrajni i razorni, pojedinačno i u paketu. Za dezorganizaciju zdravstva, sljepilo, nedostatak sposobnosti ili volje da se predviđa, planira i reformira, trebalo bi pitati mnoge naše dosadašnje ministre zdravstva i premijere, premda ni od toga više nikakve koristi.
Nadležno ministarstvo naprosto je podbacilo na svakom planu pa smo došli do toga na nisu zadovoljni ni pacijenti, ali ni medicinsko osoblje koje konstantno bježi u inozemstvo nakon što je ovdje odškolovano na teret javnih sredstava. Sumanuto je izmiješana logika čistih računa u suživotu privatnog i javnog zdravstva. Plaće u javnom zdravstvu su slabe. Sustav nagrađivanja je potpuno pošemeren. I konstantno se škrtarilo s odobravanjem specijalizacija.
Politička korupcija glavni je motor napredovanja u zdravstvu
Sad nam nasušno trebaju anesteziolozi? Ali njih ne možeš ubrati sa stabla kad ti se prohtije. Odakle da ih uzmemo Ministarstvo zdravstva – jedno od poslovično najgore vođenih – ne može pokazati najobičniju analizu što nam sve treba i gdje. Provincija, pa čak i neki veći gradovi, u 21. stoljeću plaču da nemaju nijednoga pedijatra, ni ginekologa. Mreža bolnica je odavna proglašena neracionalnom, ali to nikoga ne dira.
Politička korupcija glavni je motor napredovanja u zdravstvu gdje god pogledaš. Zato nam je u europske bolnice pobjeglo više od tisuću specijalista, a momentalno ih 160 čeka ispisnicu s već spakiranim koferima. U posljednjih 10 godina ostali smo i bez cijele vojske sestara, nije čudo da ih sada nasušno fali barem 4500. A podatak iz Hrvatske liječničke komore kaže da je oko 2300 liječnika starije od 60 godina i uskoro će u penziju.
Tako da se, sve u svemu, nemaš zašto čuditi ni zdvajati što se kadrovska kriza na Covid odjelima tehnički sanira ubacivanjem liječnika i sestara koji najradije ne bi tamo bili jer se za tako specifičan posao ne osjećaju spremnima. Kamo sreće da nas barem naknadne ”analize” funkcioniranja sustava, o kojima govore Alemka Markotić i Vili Beroš, dozovu pameti. Iako je u to teško vjerovati sa zdravstvenim vlastima koje su, opet i iznova, evo ovakve kakve jesu.