Iako konačni rezultati izbora u Srbiji, posebno oni koji se odnose na grad Beograd na kojima je vladala i još uvijek vlada jedina prava neizvjesnost, još uvijek nisu stigli, ono što je pored još jednog trijumfa Aleksandra Vučića, već spomenute neizvjesnosti u Beogradu i odličnog rezultata liste “Srbija protiv nasilja”, općeg potopa desnice i bizarnog uspona liste doktora Branimira Nestorovića, već sada jasno, jeste realni debakl socijalista Ivice Dačića. Posebno u svjetlu činjenice da su na posljednjim izborima održanim prije godinu i pol dana napravili više nego solidan rezultat sa skoro 12 posto glasova, koji je sada pao na oko šest i pol posto.
To je, s obzirom da je izborni prag prije par godina spušten na tri posto, sasvim dovoljno da nemaju nikakvih neizvjesnosti oko parlamentarnog statusa, a pored toga još uvijek s tim postotkom mogu odlučiti tko će biti novi gradonačelnik Beograda, no realno se radi o teškom porazu socijalista pa i Dačića osobno, s obzirom da je vodio personaliziranu kampanju, predstavljajući se kao budući premijer.
Socijalisti uzletjeli na proruskoj retorici
Svatko tko je pratio političku scenu u Srbiji posljednjih godina bio je svjestan da su socijalisti novi uzlet doživjeli na otvoreno proruskoj retorici, kao i to da su se čak i oni našli na meti napada Vučića i tabloida u ovoj kampanji, bez obzira na to što su bili nerazdvojni partneri u vlasti.
Ostaje stoga enigma je li se doista Vučić prepao novog rasta glasova za socijaliste i samim time ucjenjivačkog kapitala Ivice Dačića koji je možda stvarno želio veću ulogu od epizodne, ili je odlučio slomiti i posljednju stranku koja ima relevantnu infrastrukturu a da je on ne kontrolira u potpunosti. Koji god da je motiv imao, činjenica jeste da su birači odlučili da socijaliste dovedu na rub opstanka.
Dačićev govor bio je jedan od iskrenijih
Govor Ivice Dačića, koji je bio jedan od iskrenijih u izbornoj večeri, u kojem je zaključio kako je stranku preuzeo kad je bila na pet posto podrške, uspio je potom podići, da bi je sada opet vratio na tu razinu, uslijed čega je praktično rekao da više nema smisla da on vodi stranku i da bi već sinoć ponudio ostavku da nije bilo nagovaranja partijskih drugova da prespava, zanimljiv je iz više razloga.
Pored iskrenosti, svakako i zbog toga što su socijalisti sada na definitivnoj prekretnici, na kojoj je gotovo nemoguće da se odluče ponovno promijeniti stranu i dovedu opoziciju na vlast u Beogradu. I to ne zato što bi to bilo formalno neostvarivo i nezamislivo ili zato što je sam Dačić izjavio kako to uopće nije opcija, pa čak ni zato što bi na neki način i prevarili onih šest i pol posto birača koji su ih podržali. To je zapravo nezamislivo zato što u SPS-u očito vlada uvjerenje kako bi bez nakačenosti na Vučića i SNS već i sada nestali sa scene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dogodio im se fenomen njemačkog SPD-a
Problem s tim uvjerenjem leži u tome što stvari stoje dijametralno suprotno i što im se dogodio fenomen njemačkog SPD-a nakon koalicije s Merkeličinim konzervativcima, u svojstvu junior-partnera, na isti način na koji je to koštalo bosanskohercegovački SDP kad je ušao u koaliciju s SDA i identično kao što bi se dogodilo hrvatskom SDP-u, ukoliko uđe u koaliciju s HDZ-om, koju se opet počelo stidljivo spominjati.
Zapravo je posve nevjerojatno kako na taktičkoj razini te stare, višedesetljetne partije, s čitavim naramkom povijesnog iskustva, bilo na vlasti, bilo u opoziciji, ne vide da ih takve vrste aranžmana redovno odvode ka propasti.
Distanciranje od Vučića nema previše smisla
No, problem SPS-a je donekle i ideološki drukčiji, s obzirom na to da između njih i Vučićeve partije ne postoji nikakva suštinska razlika i da je taj smjer nacionalističkog socijalizma i antizapadnjaštva zacrtao već Slobodan Milošević, a Dačić ga je samo, s jednim kratkim intermezzom, nastavio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I sve i kad bi se htjeli distancirati od Aleksandra Vučića sada, to distanciranje ne bi imalo previše smisla. Opet, s druge strane, ne distanciraju li se, izgubit će i ovu posljednju utvrdu birača, jer će svatko postaviti logično pitanje: zbog čega bi glasao posredno za socijaliste, a ne izravno za Vučića.
Nije im pomogao ni Slobin revival
Njihov slučaj je poučan iz više razloga, a možemo ga koristiti i na hrvatskom primjeru. Naime, bez obzira na primjetan revival Slobodana Miloševića, kojem su u ovoj kampanji otvorili i spomen-sobu u stranačkim prostorijama u Nišu, pa i bez obzira na to što Miloševićevo zastrašujuće političko nasljeđe nije nikad bilo življe u zemlji, to im nije pomoglo da dobiju ikakve druge birače, osim najvjernije baze, koja se vjerojatno sastoji isključivo od starije populacije.
To konkretno znači da ništa, pa ni inercija preživljavanja nasljednica Saveza komunista, ne traje vječno, i to iz prostog razloga što glasačka baza tih stranaka koje ih podržavaju bez obzira na njihov konkretni rad i okolnosti, samo zato što ih doživljavaju kao nasljednice one partije, biološki odlazi. I to je problem koji u hrvatskom SDP-u još uvijek nisu ni konceptualizirali, a kamoli počeli rješavati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Važna lekcija za Hrvatsku i BiH
Drugi pak poučak odnosi se konkretno na Srbiju i svjedoči o tome da je Vučić, što političkim i medijskim prisilama, što potkupljivanjem ključnih ličnosti ili eventualnim ucjenama, a na kraju i zahvaljujući vlastitom uspješnom populizmu, uspio ono što se činilo nezamislivim. A to je rasturanje obje duboko ukorijenjene stranke s raširenom infrastrukturom na nacionalnoj razini. Prvo je to napravio s Demokratskom strankom, a sada i sa socijalistima, pretvorivši Srbiju u avangardu iliberalizma i Europe desnih populista.
Lekcija koju su propustili naučiti u Srbiji, a za nadati se da će je naučiti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, je ta da se dominantnu ideologiju ne može pobijediti natječući se u nacionalizmu s njom i povlađujući svim narativima iz devedesetih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najveći luzeri nakon novog Vučićeva trijumfa: odlaze li Miloševićevi socijalisti s političke scene u Srbiji?
Nije im pomogao ni pokušaj revivala svog notornog osnivača
Iako konačni rezultati izbora u Srbiji, posebno oni koji se odnose na grad Beograd na kojima je vladala i još uvijek vlada jedina prava neizvjesnost, još uvijek nisu stigli, ono što je pored još jednog trijumfa Aleksandra Vučića, već spomenute neizvjesnosti u Beogradu i odličnog rezultata liste “Srbija protiv nasilja”, općeg potopa desnice i bizarnog uspona liste doktora Branimira Nestorovića, već sada jasno, jeste realni debakl socijalista Ivice Dačića. Posebno u svjetlu činjenice da su na posljednjim izborima održanim prije godinu i pol dana napravili više nego solidan rezultat sa skoro 12 posto glasova, koji je sada pao na oko šest i pol posto.
To je, s obzirom da je izborni prag prije par godina spušten na tri posto, sasvim dovoljno da nemaju nikakvih neizvjesnosti oko parlamentarnog statusa, a pored toga još uvijek s tim postotkom mogu odlučiti tko će biti novi gradonačelnik Beograda, no realno se radi o teškom porazu socijalista pa i Dačića osobno, s obzirom da je vodio personaliziranu kampanju, predstavljajući se kao budući premijer.
Socijalisti uzletjeli na proruskoj retorici
Svatko tko je pratio političku scenu u Srbiji posljednjih godina bio je svjestan da su socijalisti novi uzlet doživjeli na otvoreno proruskoj retorici, kao i to da su se čak i oni našli na meti napada Vučića i tabloida u ovoj kampanji, bez obzira na to što su bili nerazdvojni partneri u vlasti.
Ostaje stoga enigma je li se doista Vučić prepao novog rasta glasova za socijaliste i samim time ucjenjivačkog kapitala Ivice Dačića koji je možda stvarno želio veću ulogu od epizodne, ili je odlučio slomiti i posljednju stranku koja ima relevantnu infrastrukturu a da je on ne kontrolira u potpunosti. Koji god da je motiv imao, činjenica jeste da su birači odlučili da socijaliste dovedu na rub opstanka.
Dačićev govor bio je jedan od iskrenijih
Govor Ivice Dačića, koji je bio jedan od iskrenijih u izbornoj večeri, u kojem je zaključio kako je stranku preuzeo kad je bila na pet posto podrške, uspio je potom podići, da bi je sada opet vratio na tu razinu, uslijed čega je praktično rekao da više nema smisla da on vodi stranku i da bi već sinoć ponudio ostavku da nije bilo nagovaranja partijskih drugova da prespava, zanimljiv je iz više razloga.
Pored iskrenosti, svakako i zbog toga što su socijalisti sada na definitivnoj prekretnici, na kojoj je gotovo nemoguće da se odluče ponovno promijeniti stranu i dovedu opoziciju na vlast u Beogradu. I to ne zato što bi to bilo formalno neostvarivo i nezamislivo ili zato što je sam Dačić izjavio kako to uopće nije opcija, pa čak ni zato što bi na neki način i prevarili onih šest i pol posto birača koji su ih podržali. To je zapravo nezamislivo zato što u SPS-u očito vlada uvjerenje kako bi bez nakačenosti na Vučića i SNS već i sada nestali sa scene.
Dogodio im se fenomen njemačkog SPD-a
Problem s tim uvjerenjem leži u tome što stvari stoje dijametralno suprotno i što im se dogodio fenomen njemačkog SPD-a nakon koalicije s Merkeličinim konzervativcima, u svojstvu junior-partnera, na isti način na koji je to koštalo bosanskohercegovački SDP kad je ušao u koaliciju s SDA i identično kao što bi se dogodilo hrvatskom SDP-u, ukoliko uđe u koaliciju s HDZ-om, koju se opet počelo stidljivo spominjati.
Zapravo je posve nevjerojatno kako na taktičkoj razini te stare, višedesetljetne partije, s čitavim naramkom povijesnog iskustva, bilo na vlasti, bilo u opoziciji, ne vide da ih takve vrste aranžmana redovno odvode ka propasti.
Distanciranje od Vučića nema previše smisla
No, problem SPS-a je donekle i ideološki drukčiji, s obzirom na to da između njih i Vučićeve partije ne postoji nikakva suštinska razlika i da je taj smjer nacionalističkog socijalizma i antizapadnjaštva zacrtao već Slobodan Milošević, a Dačić ga je samo, s jednim kratkim intermezzom, nastavio.
I sve i kad bi se htjeli distancirati od Aleksandra Vučića sada, to distanciranje ne bi imalo previše smisla. Opet, s druge strane, ne distanciraju li se, izgubit će i ovu posljednju utvrdu birača, jer će svatko postaviti logično pitanje: zbog čega bi glasao posredno za socijaliste, a ne izravno za Vučića.
Nije im pomogao ni Slobin revival
Njihov slučaj je poučan iz više razloga, a možemo ga koristiti i na hrvatskom primjeru. Naime, bez obzira na primjetan revival Slobodana Miloševića, kojem su u ovoj kampanji otvorili i spomen-sobu u stranačkim prostorijama u Nišu, pa i bez obzira na to što Miloševićevo zastrašujuće političko nasljeđe nije nikad bilo življe u zemlji, to im nije pomoglo da dobiju ikakve druge birače, osim najvjernije baze, koja se vjerojatno sastoji isključivo od starije populacije.
To konkretno znači da ništa, pa ni inercija preživljavanja nasljednica Saveza komunista, ne traje vječno, i to iz prostog razloga što glasačka baza tih stranaka koje ih podržavaju bez obzira na njihov konkretni rad i okolnosti, samo zato što ih doživljavaju kao nasljednice one partije, biološki odlazi. I to je problem koji u hrvatskom SDP-u još uvijek nisu ni konceptualizirali, a kamoli počeli rješavati.
Važna lekcija za Hrvatsku i BiH
Drugi pak poučak odnosi se konkretno na Srbiju i svjedoči o tome da je Vučić, što političkim i medijskim prisilama, što potkupljivanjem ključnih ličnosti ili eventualnim ucjenama, a na kraju i zahvaljujući vlastitom uspješnom populizmu, uspio ono što se činilo nezamislivim. A to je rasturanje obje duboko ukorijenjene stranke s raširenom infrastrukturom na nacionalnoj razini. Prvo je to napravio s Demokratskom strankom, a sada i sa socijalistima, pretvorivši Srbiju u avangardu iliberalizma i Europe desnih populista.
Lekcija koju su propustili naučiti u Srbiji, a za nadati se da će je naučiti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, je ta da se dominantnu ideologiju ne može pobijediti natječući se u nacionalizmu s njom i povlađujući svim narativima iz devedesetih.