Jer, ne samo što su prosvjedi odmah sutra nastavljeni, nego su i studenti počeli s cjelodnevnom blokadom ulica u centru Beograda, a upravo u času dok pišem ovaj tekst sve kulminira na masovnom, znatno posjećenijem prosvjedu na koji je došlo nekoliko desetina tisuća ljudi ispred Terazijske česme. Formalno organiziranom od strane intelektualaca iz ProGlasa, ali zapravo u zajedničkoj organizaciji ProGlasa, opozicije s liste “Srbija protiv nasilja” i studenata.
Konačno se formira širi društveni front protiv Vučića
I bez obzira što je Vučić preko glave preturio čitav niz jednako masovnih okupljanja i prosvjednih šetnji, kombinacijom policijskog nasilja i čekanja da se prosvjedi ispušu sami od sebe, izvjesno je da se to ovog puta neće dogoditi.
Ne samo iz razloga koji sam naveo u prošlom tekstu na ovu temu, a odnosi se na to da opozicija jednostavno ne smije zbog vlastite budućnosti sada popustiti, nego i zbog toga što se konačno počeo formirati širi društveni front protiv Aleksandra Vučića i njegove vlasti koji ne samo što ne bježi od otvorene politizacije prosvjeda kao ranije, nego ga i otvoreno proglašava političkim prosvjedom.
K tome, taj prosvjed ima jedan, vrlo konkretan zahtjev za poništavanjem izbora i organiziranjem novih, s pročišćenim biračkim popisima i u drugačijim uvjetima, a sve uz to da ima i političku opciju koja te zahtjeve otvoreno artikulira i moći će ih u političkom prostoru zastupati.
Sve glasnije usporedbe sa Slobodanom Miloševićem
Kolika god bila moć Aleksandra Vučića, a ona je gotovo apsolutna u današnjoj Srbiji, s ovakvim rastućim otporom se neće moći izboriti bez da reterira i zapravo prizna poraz u Beogradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je, pak, kompletna filozofija njegove vlasti u tome da mora biti apsolutna i ne smije javno pokazivati ranjivost, a kamoli pristati na poraz u Beogradu, izvjesno je kako će Vučić ići na radikalizaciju odgovora na prosvjede, što ne može ni za koga dobro završiti.
Lokacija Terazijske česme, ispred hotela Moskva, nije odabrana slučajno, budući da su upravo na tom mjestu počela masovna studentska okupljanja protiv Miloševićevog režima, nakon brutalnog razbijanja prosvjeda od 9. ožujka 1991. godine, a sve što ovih dana možemo slušati od ljudi koji organiziraju, dolaze na prosvjede ili ih podupiru, jesu paralele s devedesetima i usporedba Aleksandra Vučića sa Slobodanom Miloševićem.
Javna poruka o želji za ulaskom Srbije u Europsku uniju
Iza bine je postavljen pano s logom ondašnjeg “Otpora” i ćiriličnim natpisom “Ne pristajemo”, a govornici su bili i Marinika Tepić, već ozbiljno narušenog zdravlja zbog štrajka glađu, i brojni glumci, sveučilišni profesori i politički lideri opozicije, pri čemu su najefektnije govore održali Radomir Lazović, jedan od čelnih ljudi Zeleno-lijevog fronta, te sveučilišni profesor Filip Ejdus, koji su pozvali prosvjednike na šetnju do Republičke izborne komisije i Ustavnog suda, jasno dajući do znanja kako im je jasno da su institucije okupirane, ali da im treba dati šansu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve je bilo praćeno pjesmom Pink Floyda “Another Brick in the Wall”, a bez obzira na šarolik ideološki profil koalicije “Srbija protiv nasilja”, skup je imao i javnu poruku o želji za ulaskom Srbije u Europsku uniju.
Nema sumnje, Srbiju čeka dugotrajna politička kriza
Ukratko, svjedočimo novom, ne samo simbolički, nego i faktički bitnom momentumu u borbi za poništavanje izbora, odnosno u borbi protiv režima Aleksandra Vučića, koji taj momentum očito više ne može zaustaviti.
Kako se, pak, ne nazire nikakva izlazna strategija iz ove situacije, nema nikakve sumnje da Srbiju čeka dugotrajna politička kriza koja bi mogla ozbiljno eskalirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon subotnjeg velikog oporbenog skupa u Beogradu sasvim je jasno: Vučić ovo više ne može zaustaviti
Srbiju nesumnjivo čeka dugotrajna politička kriza koja bi mogla ozbiljno eskalirati
Kolika god bila moć Aleksandra Vučića, a ona je gotovo apsolutna u današnjoj Srbiji, s ovakvim rastućim otporom se neće moći izboriti, bez da reterira i zapravo prizna poraz u Beogradu. Kako je, pak, kompletna filozofija njegove vlasti u tome da mora biti apsolutna i ne smije javno pokazivati ranjivost, a kamoli pristati na poraz u Beogradu, izvjesno je kako će Vučić ići na radikalizaciju odgovora na prosvjede, što ne može ni za koga dobro završiti
Ako je Aleksandar Vučić mislio da će slanjem oklopljene policije, hapšenjem studenata i upotrebom neopravdanog nasilja prema ljudima koji su se svakako počeli razilaziti s protestnog mitinga opozicije ispred gradske skupštine u Beogradu, uz podizanje optužnica za rušenje ustavnog poretka, uspjeti eutanazirati prosvjede opozicije koja traži poništavanje izbora i nastaviti se praviti da su izbori prošli u savršenom redu, ozbiljno se prevario.
Jer, ne samo što su prosvjedi odmah sutra nastavljeni, nego su i studenti počeli s cjelodnevnom blokadom ulica u centru Beograda, a upravo u času dok pišem ovaj tekst sve kulminira na masovnom, znatno posjećenijem prosvjedu na koji je došlo nekoliko desetina tisuća ljudi ispred Terazijske česme. Formalno organiziranom od strane intelektualaca iz ProGlasa, ali zapravo u zajedničkoj organizaciji ProGlasa, opozicije s liste “Srbija protiv nasilja” i studenata.
Konačno se formira širi društveni front protiv Vučića
I bez obzira što je Vučić preko glave preturio čitav niz jednako masovnih okupljanja i prosvjednih šetnji, kombinacijom policijskog nasilja i čekanja da se prosvjedi ispušu sami od sebe, izvjesno je da se to ovog puta neće dogoditi.
Ne samo iz razloga koji sam naveo u prošlom tekstu na ovu temu, a odnosi se na to da opozicija jednostavno ne smije zbog vlastite budućnosti sada popustiti, nego i zbog toga što se konačno počeo formirati širi društveni front protiv Aleksandra Vučića i njegove vlasti koji ne samo što ne bježi od otvorene politizacije prosvjeda kao ranije, nego ga i otvoreno proglašava političkim prosvjedom.
K tome, taj prosvjed ima jedan, vrlo konkretan zahtjev za poništavanjem izbora i organiziranjem novih, s pročišćenim biračkim popisima i u drugačijim uvjetima, a sve uz to da ima i političku opciju koja te zahtjeve otvoreno artikulira i moći će ih u političkom prostoru zastupati.
Sve glasnije usporedbe sa Slobodanom Miloševićem
Kolika god bila moć Aleksandra Vučića, a ona je gotovo apsolutna u današnjoj Srbiji, s ovakvim rastućim otporom se neće moći izboriti bez da reterira i zapravo prizna poraz u Beogradu.
Kako je, pak, kompletna filozofija njegove vlasti u tome da mora biti apsolutna i ne smije javno pokazivati ranjivost, a kamoli pristati na poraz u Beogradu, izvjesno je kako će Vučić ići na radikalizaciju odgovora na prosvjede, što ne može ni za koga dobro završiti.
Lokacija Terazijske česme, ispred hotela Moskva, nije odabrana slučajno, budući da su upravo na tom mjestu počela masovna studentska okupljanja protiv Miloševićevog režima, nakon brutalnog razbijanja prosvjeda od 9. ožujka 1991. godine, a sve što ovih dana možemo slušati od ljudi koji organiziraju, dolaze na prosvjede ili ih podupiru, jesu paralele s devedesetima i usporedba Aleksandra Vučića sa Slobodanom Miloševićem.
Javna poruka o želji za ulaskom Srbije u Europsku uniju
Iza bine je postavljen pano s logom ondašnjeg “Otpora” i ćiriličnim natpisom “Ne pristajemo”, a govornici su bili i Marinika Tepić, već ozbiljno narušenog zdravlja zbog štrajka glađu, i brojni glumci, sveučilišni profesori i politički lideri opozicije, pri čemu su najefektnije govore održali Radomir Lazović, jedan od čelnih ljudi Zeleno-lijevog fronta, te sveučilišni profesor Filip Ejdus, koji su pozvali prosvjednike na šetnju do Republičke izborne komisije i Ustavnog suda, jasno dajući do znanja kako im je jasno da su institucije okupirane, ali da im treba dati šansu.
Sve je bilo praćeno pjesmom Pink Floyda “Another Brick in the Wall”, a bez obzira na šarolik ideološki profil koalicije “Srbija protiv nasilja”, skup je imao i javnu poruku o želji za ulaskom Srbije u Europsku uniju.
Nema sumnje, Srbiju čeka dugotrajna politička kriza
Ukratko, svjedočimo novom, ne samo simbolički, nego i faktički bitnom momentumu u borbi za poništavanje izbora, odnosno u borbi protiv režima Aleksandra Vučića, koji taj momentum očito više ne može zaustaviti.
Kako se, pak, ne nazire nikakva izlazna strategija iz ove situacije, nema nikakve sumnje da Srbiju čeka dugotrajna politička kriza koja bi mogla ozbiljno eskalirati.