Na studiju diplomacije redovito se održi jedno ležernije predavanje o diplomatskim amaterizmima. Iako je diplomacija zvanje koje se obavlja vrlo oprezno i sporo, čime se smanjuje mogućnost ishitrene reakcije, neki potezi ipak se povuku nepromišljeno pa završe kao dio ovog predavanja. Redovito se ono otvara pričom o makedonskom priznavanju neovisnosti Tajvana 1999. godine koje je ubrzo povučeno.
Hrvatska je rano zabila autogol ‘niskonaponskom’ reakcijom na srpsko protjerivanje našeg diplomata iz Beograda zbog, kako ovi kažu, dokumentirane špijunaže i vrbovanja za rad za hrvatske tajne službe. Vlasti u Srbiji objavile su da imaju dokaze da je time prekršena Bečka konvencija, pa je prvi tajnik hrvatskog veleposlanstva u Beogradu sukladno članku 9. te Konvencije proglašen personom non grata.
Priopćenje umjesto reciprociteta
U svakom diplomatskom priručniku, u sekciji refleksne radnje, stoje upute kako se jedino može i smije reagirati u određenim izvanrednim situacijama. Svijetlom primjeru svjedočili smo kad je, neposredno nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, hrvatski vojni ataše u Moskvi odbio primiti rusku diplomatsku notu kojom su ga htjeli obavijestiti o 200 hrvatskih plaćenika koji se bore na ukrajinskoj strani.
Jednako kao što taj potez nema alternative, nema je ni primjena reciprociteta kod protjerivanja diplomata. Ono što Britanci zovu tit-for-tat exchange ili reciprocity principle znači da jedino što u takvoj situaciji možete učiniti je uzvratiti istom mjerom – protjerivanjem jednog srbijanskog diplomata iz Zagreba. Zašto? Zato jer ako to ne uradite, ostavljate otvorena vrata špekulacijama da je vaš diplomat zapravo špijun.
Što je uradilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova? Izdalo je priopćenje u kojem navode da su iznenađeni potezom koji nikako nisu očekivali. Bilo je to u večernjim satima istog dana kad su vlasti u Beogradu odlučile protjerati našeg prvog tajnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘I da znam, ne smijem reći’
Izgleda da se tu noć netko u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova ipak uspio dobro naspavati, pa se odmah izjutra krenulo s pripremama za recipročnu mjeru protjerivanja srbijanskog diplomata iz Zagreba. Time je rezultat trebao biti izjednačen. Ono što nisu znali je da već vodimo 2:0, za što se u međuvremenu novim (auto)golom pobrinuo hrvatski veleposlanik u Beogradu.
On je u periodu između onog mršavog večernjeg priopćenja, kojim je MVEP pokušao opovrgnuti navode da je protjerani diplomat špijun, i jutarnje heureke s recipročnim protjerivanjem jednog srbijanskog diplomata, odlučio urbi et orbi s detaljima slučaja upoznati svekoliku javnost (iako s ovim stvarima nitko ne bi trebao biti upoznat), pa je izrijekom priznao da je njegov prvi tajnik zapravo obavještajac.
Ostaje pitanje je li tog priznanja svjestan i je li to uopće točno, ali prekjučer ujutro je hrvatski veleposlanik u Beogradu izjavio rečenicu vrijednu citiranja: „I da znam što je napravio, ne bih smio reći, ne mogu ulaziti u detalje jer je to izvan mog djelokruga“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije negirao krivnju
Što je sve naš veleposlanik time obznanio?
Prvo je priznao da ne zna što mu radi diplomatsko osoblje.
Potom je priznao da ovaj jest nešto napravio. Iako je MVEP u onom priopćenju odbacio „osnovu za protjerivanje akreditiranog hrvatskog diplomata“, veleposlanik nije na isti način negirao krivnju svojeg prvog tajnika već je priznao da jest napravio nešto, samo on ne zna što.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tako malo riječi uspio je naš veleposlanik u Beogradu ugurati i priznanje da se uopće ne radi o diplomatu nego o obavještajcu. Kazavši da to nije u njegovom djelokrugu, svima je poručio da u pitanju nije obični diplomat, jer takav nema biti u čijem djelokrugu nego veleposlanikovom.
Dva teleprintera
Svaka država u određenim strateškim veleposlanstvima među diplomatskim osobljem drži i pokojeg obavještajnog djelatnika. Stvari tako funkcioniraju, svi to znaju i dok se granice ne prelaze, njihova prisutnost se tolerira, uz povećanu pažnju.
Trik s takvim „diplomatima“ je što se oni ne nalaze u vertikali ministarstva vanjskih poslova, niti su uopće „u djelokrugu“ veleposlanika u čijem veleposlanstvu sjede već i dalje odgovaraju svom poslodavcu – troslovnoj agenciji u čijoj su službi zaposleni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za vrijeme Jugoslavije je svako diplomatsko predstavništvo bivše države imalo takozvani Centar i Šefa tog Centra. Čak i u to vrijeme, prije 40 ili više godina, kad komunikacija na daljinu nije bila ovako jednostavna kao danas i kada je bila bitno skuplja, svako strateško veleposlanstvo imalo je čak dva teleprintera. Jedan je koristio veleposlanik i svi službeni telegrami morali su ići tim putem. Drugi je bio za potrebe Centra i u tu komunikaciju nitko, pa ni veleposlanik, nije imao uvid, a kamoli utjecaj.
Svjestan toga ili – nadajmo se da je svjestan toga, hrvatski veleposlanik u Beogradu je u rijetko pikzibnerskom potezu u istoj rečenici uspio reći i da je rad ovog diplomata izvan njegovog djelokruga i da o tome ne smije niti govoriti. Jedino još nije rekao „da vam kažem, morao bih vas ubiti“.
‘Pošaljite dokaze’
Potpuni izostanak koordinacije (suvišno priopćenje prije protjerivanja, a u međuvremenu ovaj faux pas veleposlanika) ukazuje na to da hrvatski MVEP nema tzv. krizni portfolio. Crisis portfolio standardni je dio „opreme“ ministarstava vanjskih poslova, a koristi se za menadžment rizika i sastoji se od tablice (matrix) koja identificira sve potencijalne rizike te uz svaki pridodaje procjenu vjerojatnosti realizacije kao i mjere koje treba poduzeti u slučaju da se rizik uistinu i ostvari.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srećom po nas, Srbija je na samom kraju utakmice uspjela zabiti dvojku i u natjecanju za glavnog diplomatskog amatera tijesno pobijediti 3:2. Srbija je, zaboravljajući valjda u kojem odnosu stoje dvije neovisne države, od Hrvatske nakon što je uzvratila recipročnom mjerom, tražila dokaze o krivnji svojeg savjetnika, koji je upravo poslan natrag za Beograd.
Na takav završni šprint čak ni hrvatska diplomacija nije imala odgovora, tako da Srbija ipak osvaja titulu balkanskog prvaka diploamaterizma, uz ogradu da Hrvatska još uvijek stigne plasman izboriti u dodatnim kvalifikacijama ako na taj zahtjev Srbije odgovori ičime osim – ignoriranjem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naš ambasador priznao je da je prvi tajnik bio špijun. Većeg amaterizma nismo vidjeli, bar do uzvrata Srbije
Veliko balkansko natjecanje u katastrofalnoj diplomaciji
„I da znam što je napravio, ne bih smio reći, ne mogu ulaziti u detalje jer je to izvan mog djelokruga.“ Je li hrvatski veleposlanik svjestan da je ovime priznao em da je prvi tajnik kriv, em da je zapravo obavještajac?
Na studiju diplomacije redovito se održi jedno ležernije predavanje o diplomatskim amaterizmima. Iako je diplomacija zvanje koje se obavlja vrlo oprezno i sporo, čime se smanjuje mogućnost ishitrene reakcije, neki potezi ipak se povuku nepromišljeno pa završe kao dio ovog predavanja. Redovito se ono otvara pričom o makedonskom priznavanju neovisnosti Tajvana 1999. godine koje je ubrzo povučeno.
U klasičnom primjeru propale diplomacije čekovnom knjižicom (checkbook diplomacy), gdje je Tajvan navodno zauzvrat bio obećao milijardu dolara investicije u Makedoniju, dovoljno je bilo da Kina tek malo glasnije pročisti grlo u znak prosvjeda pa da Makedonci objave da su se zapravo šalili. Za mjesto u tom predavanju vodila se u posljednjih 48 sati mrtva trka između Srbije i Hrvatske.
Hrvatska je rano zabila autogol ‘niskonaponskom’ reakcijom na srpsko protjerivanje našeg diplomata iz Beograda zbog, kako ovi kažu, dokumentirane špijunaže i vrbovanja za rad za hrvatske tajne službe. Vlasti u Srbiji objavile su da imaju dokaze da je time prekršena Bečka konvencija, pa je prvi tajnik hrvatskog veleposlanstva u Beogradu sukladno članku 9. te Konvencije proglašen personom non grata.
Priopćenje umjesto reciprociteta
U svakom diplomatskom priručniku, u sekciji refleksne radnje, stoje upute kako se jedino može i smije reagirati u određenim izvanrednim situacijama. Svijetlom primjeru svjedočili smo kad je, neposredno nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, hrvatski vojni ataše u Moskvi odbio primiti rusku diplomatsku notu kojom su ga htjeli obavijestiti o 200 hrvatskih plaćenika koji se bore na ukrajinskoj strani.
Jednako kao što taj potez nema alternative, nema je ni primjena reciprociteta kod protjerivanja diplomata. Ono što Britanci zovu tit-for-tat exchange ili reciprocity principle znači da jedino što u takvoj situaciji možete učiniti je uzvratiti istom mjerom – protjerivanjem jednog srbijanskog diplomata iz Zagreba. Zašto? Zato jer ako to ne uradite, ostavljate otvorena vrata špekulacijama da je vaš diplomat zapravo špijun.
Što je uradilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova? Izdalo je priopćenje u kojem navode da su iznenađeni potezom koji nikako nisu očekivali. Bilo je to u večernjim satima istog dana kad su vlasti u Beogradu odlučile protjerati našeg prvog tajnika.
‘I da znam, ne smijem reći’
Izgleda da se tu noć netko u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova ipak uspio dobro naspavati, pa se odmah izjutra krenulo s pripremama za recipročnu mjeru protjerivanja srbijanskog diplomata iz Zagreba. Time je rezultat trebao biti izjednačen. Ono što nisu znali je da već vodimo 2:0, za što se u međuvremenu novim (auto)golom pobrinuo hrvatski veleposlanik u Beogradu.
On je u periodu između onog mršavog večernjeg priopćenja, kojim je MVEP pokušao opovrgnuti navode da je protjerani diplomat špijun, i jutarnje heureke s recipročnim protjerivanjem jednog srbijanskog diplomata, odlučio urbi et orbi s detaljima slučaja upoznati svekoliku javnost (iako s ovim stvarima nitko ne bi trebao biti upoznat), pa je izrijekom priznao da je njegov prvi tajnik zapravo obavještajac.
Ostaje pitanje je li tog priznanja svjestan i je li to uopće točno, ali prekjučer ujutro je hrvatski veleposlanik u Beogradu izjavio rečenicu vrijednu citiranja: „I da znam što je napravio, ne bih smio reći, ne mogu ulaziti u detalje jer je to izvan mog djelokruga“.
Nije negirao krivnju
Što je sve naš veleposlanik time obznanio?
Prvo je priznao da ne zna što mu radi diplomatsko osoblje.
Potom je priznao da ovaj jest nešto napravio. Iako je MVEP u onom priopćenju odbacio „osnovu za protjerivanje akreditiranog hrvatskog diplomata“, veleposlanik nije na isti način negirao krivnju svojeg prvog tajnika već je priznao da jest napravio nešto, samo on ne zna što.
U tako malo riječi uspio je naš veleposlanik u Beogradu ugurati i priznanje da se uopće ne radi o diplomatu nego o obavještajcu. Kazavši da to nije u njegovom djelokrugu, svima je poručio da u pitanju nije obični diplomat, jer takav nema biti u čijem djelokrugu nego veleposlanikovom.
Dva teleprintera
Svaka država u određenim strateškim veleposlanstvima među diplomatskim osobljem drži i pokojeg obavještajnog djelatnika. Stvari tako funkcioniraju, svi to znaju i dok se granice ne prelaze, njihova prisutnost se tolerira, uz povećanu pažnju.
Trik s takvim „diplomatima“ je što se oni ne nalaze u vertikali ministarstva vanjskih poslova, niti su uopće „u djelokrugu“ veleposlanika u čijem veleposlanstvu sjede već i dalje odgovaraju svom poslodavcu – troslovnoj agenciji u čijoj su službi zaposleni.
Za vrijeme Jugoslavije je svako diplomatsko predstavništvo bivše države imalo takozvani Centar i Šefa tog Centra. Čak i u to vrijeme, prije 40 ili više godina, kad komunikacija na daljinu nije bila ovako jednostavna kao danas i kada je bila bitno skuplja, svako strateško veleposlanstvo imalo je čak dva teleprintera. Jedan je koristio veleposlanik i svi službeni telegrami morali su ići tim putem. Drugi je bio za potrebe Centra i u tu komunikaciju nitko, pa ni veleposlanik, nije imao uvid, a kamoli utjecaj.
Svjestan toga ili – nadajmo se da je svjestan toga, hrvatski veleposlanik u Beogradu je u rijetko pikzibnerskom potezu u istoj rečenici uspio reći i da je rad ovog diplomata izvan njegovog djelokruga i da o tome ne smije niti govoriti. Jedino još nije rekao „da vam kažem, morao bih vas ubiti“.
‘Pošaljite dokaze’
Potpuni izostanak koordinacije (suvišno priopćenje prije protjerivanja, a u međuvremenu ovaj faux pas veleposlanika) ukazuje na to da hrvatski MVEP nema tzv. krizni portfolio. Crisis portfolio standardni je dio „opreme“ ministarstava vanjskih poslova, a koristi se za menadžment rizika i sastoji se od tablice (matrix) koja identificira sve potencijalne rizike te uz svaki pridodaje procjenu vjerojatnosti realizacije kao i mjere koje treba poduzeti u slučaju da se rizik uistinu i ostvari.
Srećom po nas, Srbija je na samom kraju utakmice uspjela zabiti dvojku i u natjecanju za glavnog diplomatskog amatera tijesno pobijediti 3:2. Srbija je, zaboravljajući valjda u kojem odnosu stoje dvije neovisne države, od Hrvatske nakon što je uzvratila recipročnom mjerom, tražila dokaze o krivnji svojeg savjetnika, koji je upravo poslan natrag za Beograd.
Na takav završni šprint čak ni hrvatska diplomacija nije imala odgovora, tako da Srbija ipak osvaja titulu balkanskog prvaka diploamaterizma, uz ogradu da Hrvatska još uvijek stigne plasman izboriti u dodatnim kvalifikacijama ako na taj zahtjev Srbije odgovori ičime osim – ignoriranjem.