Sve što je Schmidt rekao nakon toga, bilo javno, bilo preko pouzdanih medija, a odnosilo se na to da nije želio izazivati nasilje i eskalaciju i da su bile spremne barikade po gradu i da ga ne bi pustili u zgradu Predsjedništva s jedne strane, uz oštra upozorenja Dodiku s druge strane, ni na koji način nisu promijenile prvi dojam u javnosti koji je sljedeći.
To što se proteklog tjedna dogodilo u Bosni i Hercegovini, odnosno ono što se preciznije govoreći, nije dogodilo, više se ne može podvesti pod uobičajeni politički igrokaz i standardno zatezanje Dodika, već je riječ o onome u što su u bošnjačkoj javnosti uvjereni još od Schmidtovog stupanja na funkciju, da je Republika Srpska već de facto provela secesiju i da je novi visoki predstavnik došao na tu funkciju isključivo za Federaciju BiH.
Država sve bliže pucanju
I koliko god bošnjačka javnost posljednjih mjeseci bila sve nervoznija i podložnija raznim teorijama o tome kako se međunarodna zajednica urotila protiv Bošnjaka, činjenica jeste da se Schmidt svim najavama, upozorenjima i tvrdnjama unatoč do sada doista ponašao kao da Republika Srpska nije dio Bosne i Hercegovine i da je sada, kad je dobio jedinstvenu priliku da potvrdi svoj autoritet i demantira takve teze i zdravorazumski dojam, tu priliku spektakularno propustio.
O tome kako ta činjenica djeluje na međunacionalne i političke odnose te atmosferu u društvu koja je svakim tjednom sve bliže pucanju može se pisati koristeći niz primjera, ali bi se svi sveli na to da trenutačno postoje četiri nikad udaljenije i antagoniziranije vizije državnog funkcioniranja i uopće egzistencije Bosne i Hercegovine, od kojih bi se barem dvije mogle sasvim ozbiljno sukobiti u bliskoj budućnosti.
Srpska pozicija, koja ima premoćnu podršku među Srbima u BiH, eventualno će pristati na to da BiH nastavi egzistirati pro forma, kao labava državna zajednica dvaju entiteta, s apsolutno autonomnom Republikom Srpskom unutar te države i na ništa više od toga. Hrvatska pozicija, koja također ima premoćnu podršku među biračima jeste takva da nema nikakav problem s većom funkcionalnosti države, ali uz potpuno provođenje legitimnog predstavljanja, nemogućnost ponavljanja slučaja Komšić, potpunu autonomiju u većinskim hrvatskim krajevima te mogućnost veta unutar Federacije i države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bošnjaci i imaginarni građani
Bošnjačka pozicija može se svesti na zajednički nazivnik o tome da bi trebalo imati jaku i centraliziranu, tzv. normalnu državu, bez entiteta i prava veta konstitutivnih naroda za svaku odluku. S tom razlikom što na toj sceni postoji pluralizam izbora. Ali su se dvije pozicije, nacionalna i građanska, toliko približile u političkim idejama o tome da postoji većinska volja koja bi se trebala poštovati i da bi se konstitutivnost, ako i ostane na papiru, trebala eliminirati iz stvarnog političkog odlučivanja, da taj pluralizam postaje skoro pa nebitan.
S tom razlikom što nacionalna pozicija pod tom većinom podrazumijeva Bošnjake, a građanska imaginarne građane kojima je to nacionalno navodno nebitno. Onih pak par postotaka ljudi u zemlji koji su doista građanske orijentacije, niti su od ikoga predstavljeni, niti imaju bilo kakav utjecaj na ozbiljne političke procese.
Ključni problem koji sada postoji i koji jeste strukturalno nerješiv sve dok se nešto ne promijeni u Dodikovom nastupu, jest taj što Republika Srpska jednostavno ne iskazuje nikakvu želju da se uspostavi bilo kakva funkcionalnost države, makar i u okviru izvornog Daytona koji službeno zagovaraju. A kad netko nešto jednostavno ne želi i konstantno blokira, u tako složenoj i kompleksnoj zemlji, onda to postaje nemoguće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Republika Srpska kao corpus separatum
Dodatni je problem u tome što se očito i međunarodna zajednica u operativnom smislu već odavno ponaša na isti način, odnosno tako da Republiku Srpsku jednostavno drži kao neki corpus separatum unutar BiH, što se jasno vidi i kad joj suspendira dotok novca i kad uvodi sankcije Dodiku i njegovim suradnicima. Jer svaki takav potez dodatno ukazuje na stvarnu nemoć te međunarodne zajednice da stvari u Bosni i Hercegovini promijeni.
Na sve to jednostavno je nemoguće graditi bilo što, a ponajmanje povjerenje, kada čelni čovjek srpske politike i entiteta Republika Srpska, skoro na dnevnoj bazi prijeti odcjepljenjem i donosi odluke u parlamentu koji to odcjepljenje spominje i operativno priprema. Iako je svakom razumnom jasno da bi to bio put u novi rat.
Secesija koja samo formalno nije objavljena
I na kraju, ono što je Dodiku posljednje preostalo, a što je sada počeo i izravno govoriti, jeste odustajanje od puta u Europsku uniju i predlaganje ulaska u BRICS ili čak drukčiju vanjsku politiku koju bi Republika Srpska vodila u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To pak podsjeća na ciparski model trajno zamrznutog sukoba i podijeljene zemlje, ali je ujedno i jedina stvar u kojoj se razilazi s političkom voljom većine u entitetu koji vodi. Jer, ako su oko nečega građani u Bosni i Hercegovini zaista ujedinjeni, to je želja za ulaskom u Europsku uniju. Ona je, istina, apsolutno premoćna u Federaciji, ali i u Republici Srpskoj po posljednjim ozbiljnim istraživanjima preko 60 posto građana želi ulazak u Europsku uniju.
Iako je ionako pitanje je li to realno, sve i kad bi se politika unutar BiH složila da na tome ozbiljno radi, stoji činjenica da je Republika Srpska počela funkcionirati kao da je stvarno provela secesiju, samo što to nije formalno proglašeno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neobjašnjiv potez visokog predstavnika u BiH ostavlja samo jedan dojam: Dodik je upravo de facto proveo secesiju Republike Srpske
Christian Schmidt je spektakularno propustio jedinstvenu priliku demantirati teze da RS nije dio BiH
O tome kako ta činjenica djeluje na međunacionalne i političke odnose te atmosferu u društvu koja je svakim tjednom sve bliže pucanju može se pisati koristeći niz primjera, ali bi se svi sveli na to da trenutačno postoje četiri nikad udaljenije i antagoniziranije vizije državnog funkcioniranja i uopće egzistencije Bosne i Hercegovine, od kojih bi se barem dvije mogle sasvim ozbiljno sukobiti u bliskoj budućnosti
Proteklog tjedna visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je najavio dolazak u Banja Luku na što mu je Milorad Dodik zaprijetio hapšenjem i zabranio ulazak u entitetske institucije da bi potom Schmidt dogovorio susret s bošnjačkim i hrvatskim potpredsjednicima Republike Srpske i odlučio pokazati autoritet, nakon čega se bez pravog objašnjenja povukao i odustao te u Banja Luku nije ni došao.
Sve što je Schmidt rekao nakon toga, bilo javno, bilo preko pouzdanih medija, a odnosilo se na to da nije želio izazivati nasilje i eskalaciju i da su bile spremne barikade po gradu i da ga ne bi pustili u zgradu Predsjedništva s jedne strane, uz oštra upozorenja Dodiku s druge strane, ni na koji način nisu promijenile prvi dojam u javnosti koji je sljedeći.
To što se proteklog tjedna dogodilo u Bosni i Hercegovini, odnosno ono što se preciznije govoreći, nije dogodilo, više se ne može podvesti pod uobičajeni politički igrokaz i standardno zatezanje Dodika, već je riječ o onome u što su u bošnjačkoj javnosti uvjereni još od Schmidtovog stupanja na funkciju, da je Republika Srpska već de facto provela secesiju i da je novi visoki predstavnik došao na tu funkciju isključivo za Federaciju BiH.
Država sve bliže pucanju
I koliko god bošnjačka javnost posljednjih mjeseci bila sve nervoznija i podložnija raznim teorijama o tome kako se međunarodna zajednica urotila protiv Bošnjaka, činjenica jeste da se Schmidt svim najavama, upozorenjima i tvrdnjama unatoč do sada doista ponašao kao da Republika Srpska nije dio Bosne i Hercegovine i da je sada, kad je dobio jedinstvenu priliku da potvrdi svoj autoritet i demantira takve teze i zdravorazumski dojam, tu priliku spektakularno propustio.
O tome kako ta činjenica djeluje na međunacionalne i političke odnose te atmosferu u društvu koja je svakim tjednom sve bliže pucanju može se pisati koristeći niz primjera, ali bi se svi sveli na to da trenutačno postoje četiri nikad udaljenije i antagoniziranije vizije državnog funkcioniranja i uopće egzistencije Bosne i Hercegovine, od kojih bi se barem dvije mogle sasvim ozbiljno sukobiti u bliskoj budućnosti.
Srpska pozicija, koja ima premoćnu podršku među Srbima u BiH, eventualno će pristati na to da BiH nastavi egzistirati pro forma, kao labava državna zajednica dvaju entiteta, s apsolutno autonomnom Republikom Srpskom unutar te države i na ništa više od toga. Hrvatska pozicija, koja također ima premoćnu podršku među biračima jeste takva da nema nikakav problem s većom funkcionalnosti države, ali uz potpuno provođenje legitimnog predstavljanja, nemogućnost ponavljanja slučaja Komšić, potpunu autonomiju u većinskim hrvatskim krajevima te mogućnost veta unutar Federacije i države.
Bošnjaci i imaginarni građani
Bošnjačka pozicija može se svesti na zajednički nazivnik o tome da bi trebalo imati jaku i centraliziranu, tzv. normalnu državu, bez entiteta i prava veta konstitutivnih naroda za svaku odluku. S tom razlikom što na toj sceni postoji pluralizam izbora. Ali su se dvije pozicije, nacionalna i građanska, toliko približile u političkim idejama o tome da postoji većinska volja koja bi se trebala poštovati i da bi se konstitutivnost, ako i ostane na papiru, trebala eliminirati iz stvarnog političkog odlučivanja, da taj pluralizam postaje skoro pa nebitan.
S tom razlikom što nacionalna pozicija pod tom većinom podrazumijeva Bošnjake, a građanska imaginarne građane kojima je to nacionalno navodno nebitno. Onih pak par postotaka ljudi u zemlji koji su doista građanske orijentacije, niti su od ikoga predstavljeni, niti imaju bilo kakav utjecaj na ozbiljne političke procese.
Ključni problem koji sada postoji i koji jeste strukturalno nerješiv sve dok se nešto ne promijeni u Dodikovom nastupu, jest taj što Republika Srpska jednostavno ne iskazuje nikakvu želju da se uspostavi bilo kakva funkcionalnost države, makar i u okviru izvornog Daytona koji službeno zagovaraju. A kad netko nešto jednostavno ne želi i konstantno blokira, u tako složenoj i kompleksnoj zemlji, onda to postaje nemoguće.
Republika Srpska kao corpus separatum
Dodatni je problem u tome što se očito i međunarodna zajednica u operativnom smislu već odavno ponaša na isti način, odnosno tako da Republiku Srpsku jednostavno drži kao neki corpus separatum unutar BiH, što se jasno vidi i kad joj suspendira dotok novca i kad uvodi sankcije Dodiku i njegovim suradnicima. Jer svaki takav potez dodatno ukazuje na stvarnu nemoć te međunarodne zajednice da stvari u Bosni i Hercegovini promijeni.
Na sve to jednostavno je nemoguće graditi bilo što, a ponajmanje povjerenje, kada čelni čovjek srpske politike i entiteta Republika Srpska, skoro na dnevnoj bazi prijeti odcjepljenjem i donosi odluke u parlamentu koji to odcjepljenje spominje i operativno priprema. Iako je svakom razumnom jasno da bi to bio put u novi rat.
Secesija koja samo formalno nije objavljena
I na kraju, ono što je Dodiku posljednje preostalo, a što je sada počeo i izravno govoriti, jeste odustajanje od puta u Europsku uniju i predlaganje ulaska u BRICS ili čak drukčiju vanjsku politiku koju bi Republika Srpska vodila u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine.
To pak podsjeća na ciparski model trajno zamrznutog sukoba i podijeljene zemlje, ali je ujedno i jedina stvar u kojoj se razilazi s političkom voljom većine u entitetu koji vodi. Jer, ako su oko nečega građani u Bosni i Hercegovini zaista ujedinjeni, to je želja za ulaskom u Europsku uniju. Ona je, istina, apsolutno premoćna u Federaciji, ali i u Republici Srpskoj po posljednjim ozbiljnim istraživanjima preko 60 posto građana želi ulazak u Europsku uniju.
Iako je ionako pitanje je li to realno, sve i kad bi se politika unutar BiH složila da na tome ozbiljno radi, stoji činjenica da je Republika Srpska počela funkcionirati kao da je stvarno provela secesiju, samo što to nije formalno proglašeno.