Ovo je za sve one koji gadljivu priču o nejavnom licu slavnog režisera dovode u pitanje s argumentom da svaka žena može reći 'ne'

I ovo je također za obje ove skupine koje se po društvenim mrežama pitaju a što je to, stvarno i činjenično, bilo između Matanića i tih djevojaka. Je li nekoj gurnuo ruku pod suknju? Je li kojoj od njih zavrnuo ruku dok se odupirala? Je li s nekom na silu išao do kraja? Jer ako nije i dok ne znamo da jest i to, ah, bože moj, pa svatko ima pravo pokušati.

Ovo je, dakle, priča o Mataniću za one koji ne razumiju u čemu je zapravo problem. Za one koji sumnjaju da mu se sad bez veze podvaljuje, a ni za što. I za one koji su upravo pali s Marsa i ne znaju kakav je društveni kod ovdje još jednom odigrao svoju standardnu igru.

Kakve su joj šanse

Pa evo onda, kad smo već kod scene i tih stvari, jer sad je tamo ta afera kakve se valjaju i drugdje samo za njih ne znamo, ajmo na to područje. Djevojka iz Gospića dođe u Zagreb studirati na Akademiji dramskih umjetnosti. Gospić je ovdje slučajan izbor, može to biti Virovitica. Ili Stankovci. Ili Sinj. Roditelji su jako protiv, govorili su joj da se upiše na ”nešto normalno”, ali ona je zapela, glumica pa glumica. Pa eto ti sad, kažu razljućeni mater i ćaća, a ona prije spavanja razmišlja kako će ih na kraju ipak udobrovoljiti jer će u tome što želi biti vrijedna i dobra.

U Zagrebu ne zna nikoga. Njeni profesori su slavne osobe koje je prije gledala samo na televiziji, a sad im je došla tako blizu da vrije od ponosa. I, naravno, od njih zavisi što će biti s njom i hoće li ikad išta biti. Hoće li je s vremenom uključiti u neki projekt, neku predstavu, neku sapunicu, neko nešto. Kakve su školske i profesionalne šanse te djevojke ako se pobuni protiv profesora koji joj šalje SMS-om da mu je strašno seksi i koji je noću poziva na “audiciju”, samo nju? Da ode dekanu koji je njegov prijatelj i kojem on daje gaže na setovima? Da njemu nasamo u lice kaže da je ostavi na miru i da je ne kombinira u svoje seksualne maštarije? Da njegove poruke pošalje novinarima?

Pa gotova je za vijeke vjekova ako se drzne napraviti išta od toga.

Šutnja i gutanje poniženja

Jer on je moćan, njegovo ime zvoni kao katedrala, s njim se rade intervjui na dvije stranice. A ona je nitko. Mala plavokosa cura u unajmljenoj garsonijeri s maskarom iz DM-a i tri para traperica. Dočim je on zlatna riba u kazališnom i filmskom svijetu, publika ustaje da mu plješće na premijerama, ide na festivale i prima glavne nagrade, radi za strane producente. I ima tu nevjerojatnu lakoću jer je već sve osvojio, jer ga nepoznati ljudi oduševljeno pozdravljaju na ulici, jer je prodao priču o sebi kao humanistu i umjetničkom totemu i jer je pun para.

Tako jasno da nemaš što tražiti u sukobu s takvom nesagledivom veličinom kad si obični crv u njegovoj bašti, neće od tebe ostati ni traga kad te zgazi njegova sjajna čizma. I svi će podrazumijevati da si sama kriva jer tko si ti balavice da se uzdižeš i prkosiš kad, za razliku od njega, nemaš nikome ništa pokazati. On te može i stvoriti i jednako tako časkom izbrisati s lica zemlje. Kakva Fedra? Kakva Ofelija? Pa se vrati s tom diplomom doma u Gospić i zaposli se u supermarketu.

Eto zato šuti i guta poniženja svaka na koju neki od glavonja baci oko. Sklanja mu se. Plače. Nada se da će napasnik promijeniti objekt požude. I postaje labilna, a kad si labilan ode sve dođavola, i posao, i zarada, i život.

Uzaludne nade

Postoji, uostalom, dobra dokumentacija o ekscesnom ponašanju više profesora na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti prema studenticama, a nakon čega se nije dogodilo ništa. Oni su i dalje profesori, a iza tih cura su ostala govorkanja da su “umjetnički plitke, razmažene, histerične, sklone teatralnim konfabulacijama i za svoje ništavne kapacitete i postignuća išću kruha preko pogače”. Ne smiješ im reći ni da su lijepe, ni da su ružne, jer će ti takve luđakinje svakakvo zlo na vrat natovariti.

To je ta mužjačka dikcija i ima je posvuda, pri čemu je tipično da se pavijani nikad ne maše za ženama koje su im nadređene, prema njima je bonton, uljudnost i podložnost. Nikad se nije čulo da je neki sitni referent seksualno zlostavljao sestru direktora kompanije ili da bi napaljeni sveučilišni profesor slao prostačke poruke kćeri premijera Sanadera. Na udaru su uvijek žene i djevojke nižeg statusa, mlade, bez društvenog zaleđa i s tankim sredstvima za život – samohrane majke, radnice, tajnice, studentice, početnice. A takve se žrtve ne trebaju puno nadati da će, ako se pobune, igdje dobiti barem ispriku.

‘Specifični, rubni humor’

U HAK-u se za doslovno silovanje tajnice sudilo članu uprave Damiru Škari, ali čak ni taj slučaj još nije gotov iako protiv predatora postoje i čvrsti DNK dokazi i niz svjedokinja koje su prošle sličnu torturu. Niže pozicionirane zaposlenice žalile su se na seksualno zlostavljanje i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca pa ništa.

S tim “ništa” lako bi se mogla završiti i ova stvar s Matanićem koji je, u svojoj navodno pokajničkoj objavi, na drogu i alkohol prebacio krivicu za svoja iživljavanja nad ženskim žrtvama koje su prema njemu u izrazitom položaju ovisnosti. Koji prefrigani vitez! Budući da je, kako sam kaže, u tako “užasno stresnom poslu” izborio “puno umjetničkih uspjeha za ovu zemlju”, valjda mu se može oprostiti što je ponekad malčice prešao granicu sa svojim “specifičnim, rubnim humorom”, koji je, pa to se bar zna, poslovično imanentan samo umjetničkoj osobnosti, a ne prizemnim vicevima o Muji i Hasi.

Eto vidiš, zato žene šute i piju normabele. Ne idu na policiju. Ne traže pravdu, zadovoljštinu i odštetu. Ne staju pred kamere. Ako nisu razderane i razvaljene, ionako im se neće vjerovati da ih je veličina napastovala. Samo se šalio. Bio je to obični muški kompliment. A ona sve shvaća tako ozbiljno. I baš je briga što netko ima ženu i troje djece i što njegova divna obitelj sada teško pati. Ta prosta cura iz provincijskog Gospića koja je blesavo umislila da može postati glumica.