Ovo je totalno za krepat. Protiv “agresije” na organon visoke muzičke kulture, koju hrvatski narod navodno usisava s materinim mlijekom, ustao je Domovinski pokret, tvorba Miroslava Škore, autentične hrvatske verzije novokomponovanog balkanskog narodnjaka: “Zbog tebe mi srce stade – I još boli, boli jako – Zar ne vide što mi rade – Oči tvoje Dano, Danko”.
Na barikade u obranu domovinske glazbene finoće i elegancije poziva, dakle, stranka par provincijskih tajkuna sapetih u premalim sakoima, koji su napunili torbe i račune na vrlim domaćim gospodarskim tradicijama preprodaje robe s jeftinog istoka po dvostrukim cijenama, tuneliranja, izbjegavanja poreza i pravovremene preregistracije posrnulih trgovačkih subjekata, a gdje se ideološki organiziralo nešto sitnog obrtništva, radništva i seljaštva koje na traktorskim blokadama brani svinjokolju od svinjske kuge.
Politička skupina baja i ženika koji svaki kirvaj, krizmu i svadbu slave uz kulen i ljutu rakiju, podvriskujući kabaste refrene s Narodnog radija, sa zgražanjem utvrđuje da je Hrvatska porobljena melosom cajki iz Srbije. Život je stvarno kadar proizvesti svakojake groteske.
‘Baneš u zapanjujuću produkciju nakaradnih tekstova’
Ako čovjek dobije koronu, pa u onoj zatupljujućoj vrućici malo iznad 37 stupnjeva krene kratiti vrijeme vrteći zadnjim snagama po programima raznih lokalnih radio stanica, može se okrijepiti nepreglednim bogatstvom izvorno hrvatskih šlagerskih sklepotina i izvođača o čijem razdraganom postojanju nije ni bolestan mogao sanjati. Za taj terenski domovinski asortiman čak su i “Oči tvoje, Dano, Danko” skoro pa Berlinska filharmonija.
Otisneš se, onako slab, na takvo lutanje i baneš nebranjen u naprosto zapanjujuću produkciju nakaradnih tekstova, kusastih aranžmana i izmučenih nota, takorekuć zlodjela koja te pile i režu po ušima. Ali publike za njih ima i od tog muzičkog kupleraja očito lijepo žive kojekakvi autori te naše suvremene “baštine”, malo preko radija, malo preko slavljeničkih evenata mjesnih načelnika koji svoje vjerne birače žele zadužiti zerom oduška, malo preko vašara i privatnih zabava na kojima izvođači pokupe i nekoliko tisuća eura.
Pa eto, to je ta čvrsta baza naše narodne glazbenosti i ukusa, možemo se tući po glavi zajedno s Ivanom Penavom i muževima iz Domovinskog pokreta koji bi – u potpuno neobjašnjivom sukobu s vlastitim poimanjem divne zabave i veselja – “najmlađe generacije podučavali o hrvatskoj kulturi”. Ali to smo mi. To su zapravo oni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Oni sami puštaju svu tu jeftinu glazbu u svojim autima’
Radio Marija kad kakav visoki gost iz županije treba banuti u ured i u pogon, inače cajke i cajkani, hrvatski i “njihovi”, inače seljakluk samo takav. Maja Šuput, Rozga, Lidija Bačić, Siniša Vuco, Severina, Thompson, Popularni Jole, Dražen Zečić, Nives Celzijus, onaj Grdović koji stalno pije i prebija ženu, huljićevština i crni mrak.
Pa kakav bi to predmet u školama uveo baš Domovinski pokret da se djeci i omladini usade prave muzičke vrijednosti pa da prestanu opsjedati arene kad pjeva Aleksandra Prijović? Tko bi predavao tu nastavu? Škoro, Dano moja Danko? I kojim bi se rezom mogla pobijediti ta bolest krivog sviđanja koju, kako odjednom prodikaju Penavini pajdaši, treba zaustaviti “poput svakog virusa, prije ulaska u organizam”?
Krivo sviđanje je, naime, đir upravo takvog društva koje je njima blisko, usađen duboko u organizam, stoji tamo čvrsto kao polip. A problem bi kao trebali biti samo pjevači iz Srbije i Bosne? Zbilja dosljedno. I za njih tipično. Pa oni sami puštaju svu tu jeftinu glazbu u svojim autima. Znaju sve te riječi. Vrte je doma i na rođendanima vlastite djece. Nitko ih nije tjerao da se “koloniziraju” turbofolkom, nitko im “kao Hrvatima”, nije mogao “nametnuti svoj ukus” jer se može nametnuti zabrana, ali ukus ne. Da se Penavinim “prosvjetiteljima” pregledaju kuće, našlo bi se više cajki nego ičega što sliči na kulturu i knjigu. Za njih je upravo protuprirodni blud tražiti ovo što traže.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Penavini pajdaši, koji svaki kirvaj slave uz kulen, rakiju i cajke, zgroženo kažu da smo porobljeni melosom iz Srbije. Kakva groteska
Da se Penavinim 'prosvjetiteljima' pregledaju kuće, našlo bi se više cajki nego ičega što sliči na kulturu i knjigu
Pa oni sami puštaju svu tu jeftinu glazbu u svojim autima. Znaju sve te riječi. Vrte je doma i na rođendanima vlastite djece. Nitko ih nije tjerao da se "koloniziraju" turbofolkom, nitko im "kao Hrvatima", nije mogao "nametnuti svoj ukus" jer se može nametnuti zabrana, ali ukus ne.
Ovo je totalno za krepat. Protiv “agresije” na organon visoke muzičke kulture, koju hrvatski narod navodno usisava s materinim mlijekom, ustao je Domovinski pokret, tvorba Miroslava Škore, autentične hrvatske verzije novokomponovanog balkanskog narodnjaka: “Zbog tebe mi srce stade – I još boli, boli jako – Zar ne vide što mi rade – Oči tvoje Dano, Danko”.
Na barikade u obranu domovinske glazbene finoće i elegancije poziva, dakle, stranka par provincijskih tajkuna sapetih u premalim sakoima, koji su napunili torbe i račune na vrlim domaćim gospodarskim tradicijama preprodaje robe s jeftinog istoka po dvostrukim cijenama, tuneliranja, izbjegavanja poreza i pravovremene preregistracije posrnulih trgovačkih subjekata, a gdje se ideološki organiziralo nešto sitnog obrtništva, radništva i seljaštva koje na traktorskim blokadama brani svinjokolju od svinjske kuge.
Politička skupina baja i ženika koji svaki kirvaj, krizmu i svadbu slave uz kulen i ljutu rakiju, podvriskujući kabaste refrene s Narodnog radija, sa zgražanjem utvrđuje da je Hrvatska porobljena melosom cajki iz Srbije. Život je stvarno kadar proizvesti svakojake groteske.
‘Baneš u zapanjujuću produkciju nakaradnih tekstova’
Ako čovjek dobije koronu, pa u onoj zatupljujućoj vrućici malo iznad 37 stupnjeva krene kratiti vrijeme vrteći zadnjim snagama po programima raznih lokalnih radio stanica, može se okrijepiti nepreglednim bogatstvom izvorno hrvatskih šlagerskih sklepotina i izvođača o čijem razdraganom postojanju nije ni bolestan mogao sanjati. Za taj terenski domovinski asortiman čak su i “Oči tvoje, Dano, Danko” skoro pa Berlinska filharmonija.
Otisneš se, onako slab, na takvo lutanje i baneš nebranjen u naprosto zapanjujuću produkciju nakaradnih tekstova, kusastih aranžmana i izmučenih nota, takorekuć zlodjela koja te pile i režu po ušima. Ali publike za njih ima i od tog muzičkog kupleraja očito lijepo žive kojekakvi autori te naše suvremene “baštine”, malo preko radija, malo preko slavljeničkih evenata mjesnih načelnika koji svoje vjerne birače žele zadužiti zerom oduška, malo preko vašara i privatnih zabava na kojima izvođači pokupe i nekoliko tisuća eura.
Pa eto, to je ta čvrsta baza naše narodne glazbenosti i ukusa, možemo se tući po glavi zajedno s Ivanom Penavom i muževima iz Domovinskog pokreta koji bi – u potpuno neobjašnjivom sukobu s vlastitim poimanjem divne zabave i veselja – “najmlađe generacije podučavali o hrvatskoj kulturi”. Ali to smo mi. To su zapravo oni.
‘Oni sami puštaju svu tu jeftinu glazbu u svojim autima’
Radio Marija kad kakav visoki gost iz županije treba banuti u ured i u pogon, inače cajke i cajkani, hrvatski i “njihovi”, inače seljakluk samo takav. Maja Šuput, Rozga, Lidija Bačić, Siniša Vuco, Severina, Thompson, Popularni Jole, Dražen Zečić, Nives Celzijus, onaj Grdović koji stalno pije i prebija ženu, huljićevština i crni mrak.
Pa kakav bi to predmet u školama uveo baš Domovinski pokret da se djeci i omladini usade prave muzičke vrijednosti pa da prestanu opsjedati arene kad pjeva Aleksandra Prijović? Tko bi predavao tu nastavu? Škoro, Dano moja Danko? I kojim bi se rezom mogla pobijediti ta bolest krivog sviđanja koju, kako odjednom prodikaju Penavini pajdaši, treba zaustaviti “poput svakog virusa, prije ulaska u organizam”?
Krivo sviđanje je, naime, đir upravo takvog društva koje je njima blisko, usađen duboko u organizam, stoji tamo čvrsto kao polip. A problem bi kao trebali biti samo pjevači iz Srbije i Bosne? Zbilja dosljedno. I za njih tipično. Pa oni sami puštaju svu tu jeftinu glazbu u svojim autima. Znaju sve te riječi. Vrte je doma i na rođendanima vlastite djece. Nitko ih nije tjerao da se “koloniziraju” turbofolkom, nitko im “kao Hrvatima”, nije mogao “nametnuti svoj ukus” jer se može nametnuti zabrana, ali ukus ne. Da se Penavinim “prosvjetiteljima” pregledaju kuće, našlo bi se više cajki nego ičega što sliči na kulturu i knjigu. Za njih je upravo protuprirodni blud tražiti ovo što traže.