Pjesma na radiju bila je tajni signal za početak revolucije. Bez žrtava, s karanfilom u cijevi, vojni udar donio je demokraciju

Salazar se rodio je 1889. u Vimieru kod Porta na sjeveru zemlje. Vrijedni profesor prava, bio je uronjen u 19. stoljeće toliko duboko da je i za standarde toga doba bio zapravo konzervativan. Nakon studija na Sveučilištu u Coimbri tamo je postao i profesor, pa kao stručnjak 1926. ušao u vladu. Roditelj koji su tad još bili živi – ocu je bilo 87 godina, majci 81 – usadili su mu duboku pobožnost i strah od naglih promjena.

Neznanje je blagoslov

Vjerovanje u merkantilistička načela manje je bio odraz ekonomskog obrazovanja, a više njegova zastarjelog shvaćanja svijeta. Financije Portugala uglavnom je sredio do 1940. Proračun je držao urednim, bez ulaska u minuse, stvorio je goleme zalihe zlata, ali nije investirao. Nije trošio na uvoz, ni ulagao u industriju. Siromaštvo je bilo blagoslov, smatrao je, kao i neznanje; takvim se podanicima u glavi ne roje nepoćudne ideje, čine ono što od njih traže Bog i Nova Država.

Sve su političke stranke 1930. zabranjene, ali je osnovan Nacionalni savez, jedna i sveobuhvatna partija. Nešto kasnije zabranjen je slobodni tisak, pa sindikati. Salazar je 1932. postao premijer i postupno preuzeo sebi razne resore: obranu, vanjske poslove, kolonije. Sam je pisao zakone koji su državu uređivali po njegovim zamislima. Zakon o kolonijama iz 1930. odredio je da je sva zemlja u Mozambiku, jednoj od portugalskih kolonija, europska; crno afričko stanovništvo nije moglo posjedovati ništa.

Salazarov Portugal bio je neutralan, što je posebno podvučeno 1940. Dok su drugi sudjelovali u svjetskom ratu, Portugal je trgovao s Trećim Reichom, prije svega robom iz Latinske Amerike, i tako izbrisao vanjskotrgovinski deficit. Usprkos svemu, uspio je održati i vojni savez s Velikom Britanijom iz 1373., najstariji na svijetu. Nije se izravnije uplitao u Građanski rat u Španjolskoj iako je slao dragovoljce. Portugal je bio malo prisutan u svjetskim zbivanjima.

Poput otoka na poluotoku

Geografija je Portugal pomilovala i proklela. Bio je poput otoka na poluotoku. Nije mogao drugdje do na Zapad, ali mogao je ostati izoliran, zaključan, zaboravljen. Budio se tek povremeno i ograničeno, samo da bi sačuvao mir i da bi Nova Država preživjela.

Amerikancima i Britancima je u vrijeme Drugog svjetskog rata postajao sve važniji. Nakon internacije u nacističkoj Njemačkoj, George Kennan, jedan od najutjecajnijih američkih diplomata 20. stoljeća, trebao je pomoći da se Azori pretvore u američku vojnu bazu. S mogućnošću korištenja tog atlantskog otočja, ušteda zračnih snaga u napadu na Normadiju bila bi dva milijuna hektolitara avionskog pogonskog goriva. Oslobodili bi se mnogi pomoćni radnici, brodovi, transportni avioni.

No, američki ambasador u Portugalu Bert Fish od početka rata nije imao nikakvih kontakata sa Salazarom. Kennan je analizirao vojni sporazum Londona i Lisabona i predložio da se Amerika ugradi u sporazum na sličan način. Na njegov prijedlog iz Washingtona nije bilo odgovora, a ni ambasador Fish nije imao volje tražiti susret sa Salazarom. “Ne idem ja k njemu, pa da dobijem nogom u tur! On je prelukav za mene”, govorio je američki diplomat.

Portugal promijenio stranu

Fish je, međutim, 1943. preminuo, pa je Kennan, prije no što će biti ambasador u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji, prvi puta došao na čelo jednog veleposlanstva. Otkrio je da su Britanci već započeli pregovore o Azorima. Portugal je želio sačuvati neutralnost, ali i pomoći svojim saveznicima koristeći kao izgovor sporazum iz 1373. godine. Do polovice kolovoza 1943. pregovori su završeni; početkom listopada Britanci su došli na Azore.

Vijest je objavljena četiri dana nakon što je sporazum stupio na snagu; luka na Azorima nije bilo, brodovi su se isprva sidrili na otvorenom moru. Sve je moralo ostati tajno, Nijemci ništa nisu čuli. Ovo je bio preokret, jer je Portugal de facto promijenio stranu, pa i svoju proklamiranu politiku.

U kasnije često citiranoj epizodi koja je pokazivala posvemašnju nekoordiniranost američke vanjske politike i razlike u pogledima između State Departmenta, Bijele kuće i Pentagona, Washington je svome predstavniku najprije poslao uputu da Salazara obavijestiti kako Amerika jamči sigurnost i cjelovitost prekomorskog kolonijalnog imperija Portugala. Salazaru je poruku trebalo dostaviti odmah, pa se portugalski vođa brzo vratio u Lisabon s granice sa Španjolskom, gdje je Franciscu Francu otišao objasniti što znači nova politika s Britancima.

Svaka ruka vuče svoj konac

Toga jutra, State Department je otpravniku poslova Kennanu poslao posve suprotno pismo, navodeći da Lisabonu ne treba dati nikakva jamstva. Dogodilo se to pet minuta prije sastanka. Možda su u Washingtonu prevladali radikalniji pogledi, kakve je imao OSS (preteča CIA-e) generala Williama Donovana, da se na Azorima organizira ustanak protiv Portugalaca i fašističke vlasti? Donovan je bio samo jedan od onih koji su o Salazaru mislili sve najgore. Mnoge su analize i novine onoga doba o njemu pisale na isti način kao o Francu.

George Kennan, kojem u karijeri nisu bile nepoznate duboko neugodne diplomatske situacije, baš kao ni samostalno odlučivanje kad to možda i nije bila njegova zadaća, u razgovoru sa Salazarom “duboko je uzdahnuo i kazao mu kako s [američke] strane nitko nije nikad s njim razmotrio elemente portugalsko-američkih odnosa u ratnoj situaciji”. Sad je on bio tu i razgovor, premda ne i katastrofalan, izazvao je iznenađenje.

Salazar je bio jedan, odlučivao je o svemu, imao je jasne ciljeve. SAD su u svojoj velikoj strategiji prema Portugalu podsjećale, pisao je John Lewis Gaddis, na indijsko božanstvo s više ruku, od kojih je svaka nešto činila, povlačila konce i međusobno se nije koordinirala s drugima. Amerika se tek pretvarala u supersilu, ali svijet još nije dobro upoznala i to se vidjelo iz odnosa prema Portugalu.

Vještina genijalnog diplomata

Potom su Amerikanci poslali novu listu zahtjeva i od Portugala zatražili više od svega što su dobili Britanci, koji su već ušli u posjed na Azorima. Washington je htio baze na svim azorskim otocima, promatračnice, telegrafski promet, neograničene povlastice. Kennan je u toj listi vidio niz problema. Otočani će se zaposliti kao ispomoć u američkim bazama, što će upropastiti tradicionalno gospodarstvo otočja; Portugalci su tražili da se Britanci drže sporazuma iz 14. stoljeća, pa će američki zahtjevi izazvati sukob i s Portugalom i s Britanijom.

Pritom Amerika nije Portugalu ponudila ama baš ništa zauzvrat za napuštanje neutralnosti i u tome nije vidjela nikakav problem. Zato je Kennan otputovao u Washington, a 1943. se do Amerike putovalo pet dana hidroavionom, niz obalu Afrike na jug, pa preko oceana i natrag gore do Bermuda. U Pentagonu je Kennan vidio da službe ne funkcioniraju, da o njegovim dopisima nitko ništa ne zna, da je vojna logika posve drukčija od njegove diplomatske.

Susret sa samim predsjednikom Franklinom D. Rooseveltom riješio je stvar. Dobio je pismo za Salazara i postigao da Amerikanci traže iste uvjete koje su već imali Britanci. S pismom predsjednika, nakon sati i sati pregovora sa Salazarom uspio je dogovoriti da Amerikanci koriste britanske baze.

Kennan je na ovome izgradio studiju slučaja: na National War Collegeu predavao je o nekoordiniranosti američke administracije. Činio je to kratko poslije rata i, kao i kasnije, pokazao što je aktivan ambasador, što je zadaća diplomata koji zna bolje od svojih pretpostavljenih, zašto treba kritički analizirati i Pentagon i State Department i Bijelu kuću ako njihova koordinacija nije dobra.

***

Nakon rata, Portugal je naglo prestao biti važan. Bez svih onih špijuna i stranaca, zemlja je nastavila živjeti kao ranije. Zahtjevi za demokratskim izborima 1945. nisu ispunjeni. Održavali su se izbori na kojima je sudjelovala samo jedna zakonom dopuštena stranka, Nacionalni savez, koji bi osvojio svih 120 zastupnika. Još 1969. pravo glasa imalo je tek 18 posto stanovništva.

Salazar je 1953. i formalno postao predsjednik, a Portugal najdugovječnija desna diktatura u zapadnom svijetu, pomalo bizarna, najizoliranija zapadnoeuropska država. Osim Salazara, njen simbol bio je i PIDE, tajna policija ustrojena po uzoru na Gestapo.

U međunarodne odnose Portugal je ulazio tek povremeno, stidljivo, sporije od drugih. No, neke strateške poteze povukao je navrijeme. Zbog pomoći saveznicima u ratu bio je uključen u Marshallov plan pomoći Europi. Iz strateških razloga pozvan je za jednog od osnivača NATO-a. Francova Španjolska nije dobila nijedno, iako je bila otvorenija prema svijetu od Portugala.

Zemlja selâ staraca i djece

No, snažnija i dinamičnija Španjolska je, unatoč svojem diktatoru, bila daleko više integrirana i daleko manje izolirana, a Portugal je ostao sam. Španjolska se modernizirala, razvijala turizam, imala srednju klasu; Portugal nije. Portugal je bio zemlja selâ u kojima su živjeli starci i djeca; roditelji su bili gastarbajteri “u Europi”. Poljoprivreda je bila malo naprednija od srednjovjekovne; još 1950. nepismeno je bilo više od 40 posto Portugalaca.

Salazarov režim bio je zaostao i kad je nastao; kasnije je djelovao kao da je iz nekog drugog vremena. U vrijeme najveće ekspanzije Europe, njegov je režim uspio Portugal “balzamirati poput mumije”, kako je to dijagnosticirao veliki njemački pisac Hans Magnus Enzensberger. “Bila je to Salazarova utopija, svijet u kojem se ništa ne miče, stanje poput hipnoze.” Iako vrlo obrazovan i pošten, Salazar je smatrao da je njegova zadaća stvarati elitu, a ne opismenjivati sirotinju.

Zemlja je, pisao je povjesničar Tony Judt, bila nalik Africi, a ne Europi. Prosječan dohodak 1960. bio je $160, a u Turskoj $219. Smrtnost djece najveća u Europi. Salazar je navodno bio nesretan kad je u Angoli pronađena nafta jer je siromaštvo smatrao blagoslovom, a srednji put između liberalnog tržišnog kapitalizma i istočnoeuropskog planskog socijalizma svojim postignućem.

Nisu mu rekli da nije premijer

U ljeto 1968. Salazara je u ljetnoj rezidenciji, nekadašnjem zatvoru na obali Atlantika, pogodila kap dok se kupao. Dva tjedna nije poduzeo ništa, iako se nije osjećao dobro. Potom je, nakon 16 dana, završio u bolnici i mjesec dana bio bez svijesti. Nekoliko tjedana kasnije predsjednik Republike kontraadmiral Américo Tomás zaključio je da se premijer i osnivač Nove Države neće oporaviti.

Marcelo Caetano imenovan je njegovim nasljednikom. Salazar se ipak oporavio, ali mu nitko nije priopćio da više nije premijer. Vladao je i dalje, u svom svijetu, uz čitavu pompu i pretvaranje okoline, sve do smrti 27. srpnja 1970. Potom je predsjednik Tomás, najkonzervativniji od konzervativnih, iskoristio sve svoje ovlasti da zaustavi i ono malo reformi koje je Caetano poželio provesti.

***

Revolucija karanfila bila je proizvod skupine časnika iste generacije i slična životnog iskustva. Vidjeli su da zemlja više ne može izdvajati dovoljno da bi održala kolonijalno carstvo. “Ako bismo trebali kupiti i poslati 11 milijuna mesnih obroka za naše vojnike, vlada bi osigurala dva milijuna. Od potrebnog broja pušaka i tenkova, dobivali bismo desetinu”, ispričao je Vítor Alves, jedan od vođa revolucije, Geertu Maku za knjigu U Europi.

Tri kolonijalna rata – u Mozambiku, Angoli i Portugalskoj Gvineji – bili su naprosto previše za siromašni Portugal, posljednju kolonijalnu silu Europe. Kolonije su bile dvadeset puta veće od Portugala, s dvostruko više stanovnika.

Caetano je 1972. sve kolonije proglasio “prekomorskim provincijama jedinstvenog nacionalnog teritorija”, tobože jedne te iste države, no to je bila iluzija. U Mozambiku je 60 tisuća vojnika čuvalo 100 tisuća Portugalaca. U Angoli je bilo pola milijuna Europljana i 55 tisuća vojnika, ali i tri pokreta otpora s kojima su se sukobljavali. Po nekim računicama, rat je trošio i do 40 posto portugalskog BDP-a, što je bilo nepodnošljivo.

‘Nema vojnog rješenja’

Roditelji vojnika tražili su da im se sinovi vrate kući, jer je vojni rok trajao između dvije i četiri godine. Vojnici u Africi bili sve frustriraniji jer rat nije završavao, a neprijatelj je bio nevidljiv ili neuhvatljiv. Oni koji su dezertirali, a bilo ih je oko sto tisuća, pokazivali su kako se “glasa nogama”. Izvan države bilo je ukupno milijun mladih; na zadnju regrutaciju nije se odazvalo čak 17.000 od 30.000 pozvanih. Čak je i Crkva, pod sve većim pritiskom zbog ugnjetavanja Afrikanaca, počela tražiti djelomičnu demokratizaciju.

Nekadašnji guverner Portugalske Gvineje (kasnije Gvineje Bisau) general António de Spínola, odlikovani vojnik i zamjenik šefa glavnog stožera, objavio je u veljači 1974. knjigu Portugal i budućnost. “Nema vojnog rješenja” za kolonijalne ratove. “Da, to je pravi rat, ali vojno izgubljen”, prenosio je Vjesnik citat iz Spínoline knjige.

“Političko rješenje treba da spasi čast i nacionalni ponos, kao i sve legitimne interese Portugalaca instaliranih u Africi, ali treba i voditi računa o stvarnosti koja je izvan diskusije i nepovratna je, o dubokim aspiracijama afričkih naroda da upravljaju sami sobom.” António de Spínola znao je da je tijekom njegove uprave u malenoj koloniji bilo čak 27 tisuća vojnika, a iz stroja ih je ispadalo dvije tisuće godišnje, znao je da su u napadu na glavni grad Bisau uništene portugalske vojarne, pisali su u beogradskoj Međunarodnoj politici.

Spínola, kojeg su slavili kao heroja, samo nešto ranije govorio je da se Portugal u Africi bori za “zapadnu kršćansku civilizaciju” protiv “međunarodne komunističke zavjere” i “divljaka” kojima treba “dovesti civilizaciju”. Kad je promijenio stavove, Caetano ga je smijenio. No, generalova su razmišljanja otvorila oči mnogima i ohrabrila ih.

Urota kapetana skovana je u nekoliko mjeseci. U ožujku 1974. napisan je program, 25. travnja određen je za dan pobune. Svježe promoviran u bojnika, Vítor Alves vodio je političko krilo Pokreta oružanih snaga (Movimiento das Forças Armadas; MFA). S Otelom de Carvalhom bio je glavni u skupini mlađih oficira koji su je organizirali; sastanci su održavani u njegovoj kući.

MFA je bila široka platforma, mnogi su bili uključeni jer se htjelo pokazati da planirana revolucija nije samo vojni udar. Vlasti su vjerojatno pretpostavile da se nešto priprema, no intervencija protiv tako velikog broja časnika bila bi vrlo neugodna, a možda i neizvediva.

Pinochetova ideja za pjesmu

Otelo je tih tjedana čitao generala Augusta Pinocheta, koji je pola godine ranije pučem preuzeo vlast u Čileu. U njegovoj knjizi, koju je dobio prilikom posjeta Španjolskoj, čitao je kako Pinochet raspravlja o problemu slabe međusobne komunikacije između tri roda vojske. U slučaju prevrata, ključno je bilo obavijestiti sve u zemlji, dati signal da više nema povratka natrag.

Na trgu u središtu Lisabona, pored spomenika markizu de Pombalu, jednom od najslavnijih Portugalaca, urotnicima su podijeljene omotnice s podacima o prevratu i pokretima trupa. Sve ostale trebalo je obavijestiti drukčije – radiovalovima preko legalnih radio stanica.

Jedan podoficir koji je s Otelom nekoć služio u Africi radio je u Lisabonu kao spiker. On je pristao 24. travnja 1974. pustiti prvu pjesmu. Odlučeno je da će signal za početak revolucije biti E depois do adeus (I nakon doviđenja) Paula de Carvalha, portugalskog kandidata za Pjesmu Eurovizije te godine.

Druga pjesma s nacionalnom koncesijom

Pjesmu je trebalo pustiti u 22:55 sati na radiostanici u Lisabonu. Portugalska je pjesma 1974. na Euroviziji prošla loše. Uz Nijemce, Švicarce i Norvežane, završila je na dnu s tri boda, četrnaesta u Europi. (Jugoslavenska Korni grupa s Generacijom ‘42. bila je malo bolja, šest bodova i dvanaesto mjesto; bila je to godina Abbe i Waterlooa.)

Pustiti takvu pjesmu nikome nije izgledalo sumnjivo; problem je bio što je radiostanica imala gradski domet. Trebalo je još jednu pjesmu pustiti na radiju s nacionalnom frekvencijom. Zato je 25. travnja, u četvrtak, odmah nakon ponoći na katoličkoj radiostanci Renesansa odsvirana Grândola, Vila Morena.

Grândola je ime gradića, pjesma je govorila o solidarnosti njegovih stanovnika, a stih “narod je onaj koji odlučuje” nosio je pjesmu Joséa Zece Afonsa, inače komunističkog simpatizera. Mnoge Afonsove pjesme bile su zabranjene; Grândola nije i zato je bila pogodna da se pusti na radiju a da to ne zvuči previše neobično.

Režim je bio posve truo

Svi koji su trebali, čuli su signal. Slijedila je i kratka poruka uime MFA o pokretima trupa i poziv vojnicima da ostanu mirni. Operacije su se počele izvoditi u cijeloj zemlji. Zauzete su radio i TV-stanice. Pošto je oklopna jedinica zapela u lisabonskim uličicama, aerodrom je zauzeo jedan jedini oficir. Kopnenim jedinicama priključili su se mornari, a nekoliko brodova uplovilo je u ušće Taja i uperilo topove ka zgradi Predsjedništva Republike. Zauzeta je rezidencija premijera Caetana.

Kapetan Salgueiro Maia, koji je preuzeo kontrolu nad sjedištem vlade u srcu glavnog grada, zaustavio se ispred tenka i nije se micao. Oficir lojalan režimu naredio je da otvore vatru, ali tenkist nije učinio ništa, piše Alex Fernandes u knjizi The Carnation Revolution: The Day Portugal’s Dictatorship Fell. Bila je to “narodna revolucija onog svetog jutra 25. travnja 1974.”, napisat će na prvu godišnjicu portugalski ambasador u Jugoslaviji Francisco Ramos da Costa. Nije bilo sile, nije bilo mrtvih, nije bilo otpora, režim je bio posve truo.

Premijer Caetano pobjegao je i predao se nekoliko sati kasnije. Borba je pisala da se i predsjednik i premijer nalaze “u jednoj lisabonskoj kasarni, koja je pod vatrom topova pobunjenika”. Bila je to vojarna Republikanske nacionalne garde, no i oni su se brzo predali. Caetano i Tomás otišli su u Brazil.

Karanfil protiv ubijanja

Da pokažu kako im ubijanje nije cilj, vojnici su u cijevi stavljali karanfile, što je dalo ime revoluciji. Nova pjesma koja se pjevala bila je April in Portugal. Bila je posebna, miroljubiva, jer se rijetko, u Europi posebno, događalo da vojska bude predvodnik demokratizacije, rušenja diktature.

General Spínola, s monoklom i po svemu čovjek prethodnog sistema, postao je predsjednik Portugala. Bio je kratko na čelu hunte nacionalnog spasa. Objavio je da će pustiti političke zatvorenike, raspustiti tajnu policiju, zabraniti cenzuru, dopustili proslavu prvog maja. Doista, Vjesnik je javljao da je 300 tisuća građana sudjelovalo na manifestacijama u Lisabonu za Praznik rada.

“Živjela armija!”, “Živjela hunta!”, “Živio Spínola!”, vikali su ukrasivši tenkove cvijećem. Odmah su smijenjena 24 visoka časnika koji su bili suradnici Caetana. U oduševljenju je eksplodirala ulica, Portugalci su plesali i veselili se. Procvjetao je potom i politički život, demokracija je Portugalu donijela najrazličitije, pa i radikalne skupine, no zemlja se, nakon nekoliko pokušaja prevrata i promjena vlasti, postupno stabilizirala.

Komunisti nisu uspjeli

Portugal se pomaknuo ulijevo. Generalni sekretar Socijalističke partije Mário Soares, koji je bio u progonstvu od 1970., objavio je – sad kao ministar vanjskih poslova – uspostavu odnosa s komunističkim državama. Nastojanje da se Portugal pomakne posve lijevo propalo je s neuspjelim udarom 25. studenog 1975. Heroj revolucije Otelo de Carvalho pokušao je izvršiti komunistički prevrat, ali ga je vojska spriječila.

Portugal je i dalje bio ruralno društvo; sjever je bio katoličkiji, s jednim svećenikom na svakih 500 seljaka; na jugu je jedan dolazio na 4.500 mještana. Zato je na jugu bila snažna lenjinistička KP Portugala. U nekim su mjestima seljaci “izvlašćivali” još prisutne feudalce koji su bježali u Brazil; u gradovima se nacionaliziralo. Časnici koji su došli na vlast htjeli su sve novo, pa su zabranili fado kao fatalističku i previše tužnu glazbu, nepotrebnu u vremenu kad se gradi novi Portugal.

Europa umjesto imperija

Portugalski imperij se raspao. Najduže i najkrvavije bile su bitke u Angoli, ali to više nije imalo previše veze s vladom, koja je digla ruke od carstva. Iz kolonija je u zemlju stiglo 750 tisuća Portugalaca, neki po prvi put. Neki su bili sretni da se više ne ratuje, drugi bijesni iz istog razloga, no nisu prevladale ni ekstremno lijeve, niti ekstremno desne partije.

Portugal je u Europskoj zajednici od 1986. Ušli su kao najsiromašnija od svih članica. Mário Soares, socijalistički premijer pa predsjednik, želio je pod svaku cijenu i što prije u EZ. To je, po njegovu sudu, bilo jamstvo opstanka demokracije. Zemlja koja je lako mogla završiti u građanskom ratu, sukob je izbjegla.

Nije, naravno, sve prošlo dobro. Selo je opustošeno. Gastarbajteri se često nikad nisu vratili, bez obzira na dotok EU novca. Samo u Parizu ima više Portugalaca nego u Portu, drugom po veličini gradu. No, demokratski, mirni, ipak uspješni Portugal, rezultat je događaja koji su se odvili u travnju prije 50 godina.

***

“Jugoslavija je navrijeme podržala promjenu u Portugalu”, rekao mi je Budimir Lončar nekoliko dana prije pedesete obljetnice Revolucije karanfila. U svibnju 1974. Vjesnik je javljao kako je, na ponudu Márija Soaresa da se uspostave normalne veze, Jugoslavija bila otvorena, ali da će to ovisiti o portugalskoj politici prema kolonijama. Podržavati oslobodilačke pokrete, “to je trajna internacionalistička obveza”, poručili su iz Beograda.

Razmišljanje nije dugo trajalo. Već idućeg mjeseca uspostavljeni su diplomatski odnosi, a u srpnju otvorena i ambasada SFRJ u Lisabonu. Portugal su posjetili pomoćnik ministra vanjskih poslova Raif Dizdarević te Marin Cetinić iz Socijalističkog saveza radnog naroda.

Komunistička partija Portugala, koja je predugo ostala staljinistička, bila je protiv posjeta jugoslavenskog izaslanstva, pa se s Jugoslavenima nisu ni susreli. Brojniji, i vladajući, socijalisti nisu imali tih problema. Svi su podijeljeni, polarizirani, ali smjer je “progresivan i demokratski”, zaključio je Cetinić nakon razgovora sa Soaresom i premijerom Vascom Gonçalvesom.

Titov most prema Africi

SFRJ je prepoznala šansu za vlastitu ambicioznu politiku; odnosi s novim Portugalom brzo su se razvili. Predsjednik Francisco da Costa Gomes bio je u Jugoslaviji krajem listopada 1975. Posjetio je Rijeku i brodogradilište Treći maj, proglašen počasnim građaninom Beograda. Portugalac je Titu kadio, govorio kako se divi njegovu putu rješavanja problema koji može biti primjer cijelom svijetu.

Iste godine došao je i ministar vanjskih poslova Soares, čiji je moto bio “Socijalizam da, diktatura ne!”. Soares je tijekom svoje emigracije ranih 1970-ih boravio i u Jugoslaviji, gdje se nekoliko puta susreo s Titom. Na Brijune je došao i Vítor Alves, sad kao ministar prosvjete i član Vijeća revolucije.

Predsjednik da Costa Gomes zamolio je Tita da se na povratku iz Latinske Amerike 1976. zaustavi u Algarveu na samom jugu Portugala. Kao i u prethodnim razgovorima, Tito im je trebao kao posrednik prema dojučerašnjim kolonijama Angoli, Mozambiku i Gvineji Bisau, gdje je Jugoslavija imala bliske odnose sa oslobodilačkim pokretima protiv kojih su Portugalci ratovali do Revolucije.

Konjanici za maršala Jugoslavije

Niti dva tjedna nakon inauguracije u srpnju 1976. godine, novi predsjednik António Ramalho Eanes je došao na tri dana kod Tita na Brijune. Dvije zemlje su imale slične poglede na mnoga zbivanja u svijetu, a Portugal je, iako suosnivač NATO-a, postao promatrač u Nesvrstanima.

Uzvratni posjet šefa jugoslavenske države u listopadu 1977. bio je trijumfalan. Veliki državni posjet, s konjanicima koji su pratili kolonu vozila, sve je bilo starinski impresivno. Dotad već politički umirena na srednjem kursu, bivša kolonijalna sila tražila je mekši put prema Globalnom jugu i gledala kako joj u tome može pomoći Jugoslavija.

Predsjednik Eanes i premijer Francisco Sá Carneiro došli su i na pogreb Tita u Beogradu 1980. Činjenica da je Tito imao dobre odnose s Eanesom, bivšim generalom koji je spriječio komunistički prevrat, pokazuje kako su u Beogradu gledali na Portugal i kako su u Lisabonu shvaćali specifičnosti Jugoslavije u odnosu na istočnoeuropske sovjetske satelite.

***

U Portugalu nema nostalgije za Salazarom ili diktaturom. Prekid s desnicom bio je revolucionaran, iako beskrvan, ali je ostavio snažniji rez nego u Španjolskoj. Ili se barem donedavno tako činilo. Sada, 50 godina nakon pada Caetana, pojavila se stranka Chega (Dosta) koja za moto koristi slogan Nove Države Deus, pátria e família, kojima su pridružili trabalho (Bog, domovina, obitelj i rad). Žele ponovno stvoriti “dobrog Portugalca”, boje se useljenika i “pocrnjenja” Portugala, traže kvote za imigrante.

Osnivač je bivši sjemeništarac André Ventura, koji je u žižu nacionalne politike došao zbog napada na Rome, a onda na Bangladešane, Pakistance i Indijce. Odlično komunicira s mladima, podsjeća ih na ekonomsku nesigurnost i nejasnu budućnost. Prijatelji su mu Matteo Salvini i Geert Wilders, pa su mu takve i politike. Na izborima su dobili 18 posto, što pokazuje da Salazara i polustoljetnu povijest ne treba zanemariti.

Portugal slavi pedeset godina demokracije koja je proizašla iz revolucije, pedeset godina pluralizma, tolerancije, razvoja, modernizacije. Predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa pozvao je na proslavu u četvrtak, 25. travnja, predsjednike svih bivših kolonija.

Od Portugala do Hrvatske

Revolucija karanfila bila je prva u nizu prevrata i promjena u južnoj Europi koje su činile “treći val demokratizacije”. Vojska je promijenila Portugal, a nekoliko mjeseci kasnije vojnike su svrgnuli s vlasti u Grčkoj. Španjolska je iduće godine mirno i lako zamijenila Francovu diktaturu parlamentarnom demokracijom Adolfa Suáreza i onda socijalističkog premijera Felipea Gonzáleza.

Italija i Jugoslavija 1975., na tragu detanta, općeg popuštanja u Europi, zahuktale njemačke Ostpolitik i Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, potpisale su Osimske sporazume i riješile graničnu crtu. Samo je Cipar, sa svrgavanjem arhiepiskopa Makariosa i turskom invazijom trećine otoka, slijedio dijelom drukčiji put. U nekim boljim uvjetima Tripalovo i Savkino Hrvatsko proljeće i Liberali u Srbiji mogli su biti uspješni, no do dolaska trećeg vala na Balkan trebat će pričekati početak 1990-ih.