Prvi vojni savez sklopljen u Europi nakon Drugog svjetskog rata zvao se Briselski pakt. Pet država zapadne Europe – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i tri zemlje Beneluksa – povezale su se u ožujku 1948. zbog straha od Njemačke, ali i osjećaja da Sovjetski Savez, zasad samo ideologijom, podriva zapadne vlade. Nekoliko mjeseci kasnije zatražile su od Sjedinjenih Država i Kanade da počnu razgovore o zajedničkom sigurnosnom savezu.
Sjedinjenim Državama, koje su tek odobrile Marshallov Plan obnove Europe, činilo se da bi odstupanje od najstarije američke vanjskopolitičke tradicije – neuplitanja u europske poslove, posebno u miru – bilo previše. No, u svijetu koji je nastajao, posve drukčijem od predratnog, i položaj Amerike bio je drukčiji. Amerikanci se ovog puta iz Europe nisu mogli povući. Poratna Europa, barem njena zapadna polovica, morala je nakon ovog svjetskog rata integrirati Njemačku, zatomiti strah od nje i zaustaviti agresivnu Moskvu i one koji su se željeli približiti Staljinu.
‘Lekciju naučili 1940.’
Tako je počeo nastajati NATO, savez koji će se roditi 4. travnja 1949. godine i postati najdugovječniji vojni, a dijelom i vrijednosni, savez zapadnih država ili država naslonjenih na Sjedinjene Države i onih koje se boje i odguruju od Rusije. Kad mu se 7. ožujka ove godine pridružila Švedska, dotad dvjesto godina neutralna, narastao je na 32 članice.
NATO nikad nije bio samo atlantski savez; Luksemburg nije na moru, a Italija nije ni blizu Atlantika. U njega su ubrzo ušle sredozemne Grčka i Turska pa je već 1952. bilo jasno da mu je cilj ambiciozniji. U savez je primljen i Portugal, koji nije bio saveznik u tek završenom ratu, a nije bio ni demokracija, no imao je važne otoke u Atlantiku.
Europljanima je odluka bila laka. “Norveška je svoju lekciju naučila 1940. Danas više ne vjeruje da neutralnost ima veze sa životom”, komentirao je norveški stalni predstavnik u UN-u. Isprva NATO nema ni trupa, ni vojnih baza, ni političkih instrumenata; dovoljan je bio, piše povjesničar Odd Arne Westad, osjećaj da netko pruža sigurnost, ma kako slaba isprva bila.
Americi trebaju saveznici
Stvaranje vojnog saveza, nakon pristanka SAD-a godinu ranije da financira obnovu Europe, barem onih zemalja koje su bile sigurno na zapadu, imalo je brojne protivnike i u vrlo utjecajnim krugovima američke vlasti. Oni su smatrali da će zatvaranje Zapada biti znak Sovjetima da uzmu sve što mogu na Istoku; a ako bi se Njemačka i Austrija, srce Europe, demilitarizirali, mogao se ukloniti i sovjetski pritisak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Robert Lovett, šef Uprave za Europu State Departmenta, takve oprezne scenarije nije ni razmatrao. Sjedinjene Države imale su novu ulogu u svijetu, a Europa je bila najvažniji saveznik. Zato je Marshallovu planu trebalo dati mišiće, pogurati američke investicije u razoreni kontinent, a primateljicama pomoći jamčiti sigurnost; SAD-u su trebali saveznici u nekoć najbogatijem dijelu svijeta. Obnove Europe, napokon, ne može biti bez njemačke industrije, a strah od Njemačke mogla je ublažiti jedino Amerika.
Kad je u staljinističkom državnom udaru u veljači 1948. srušena koalicijska vlada u Pragu, koja je bila dominantno demokratska, činilo se da treba ohrabriti i sačuvati ono što je ostalo zapadno od Čehoslovačke. Berlin je bio u blokadi. Doduše, jugoslavenska 1948. – Titov prekid odnosa sa Sovjetima – pokazao je da je moguć i drukčiji razvoj, promjene unutar bloka; no, Jugoslavija je i tad i barem do prekida odnosa Moskve s Kinom ostala prilično usamljena u svom disidentstvu.
Marksizam umjesto pravoslavlja
Dotad je strategija zadržavanja (containment) Sovjetskog Saveza, kako ju je 1946. definirao George Kennan, postala “velika strategija” SAD-a. Strah od Sovjeta nije bio samo strah od njihove ideologije, nego i od geografije, a ona je nepromjenjiva. Novi ruski imperij, nastao nakon Drugog svjetskog rata, umjesto carizma i pravoslavlja imao je marksizam, ali su oba imala želju za ekspanzijom i dominacijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Suprotstaviti mu se moglo samo politikom koja će pronaći i ojačati saveznike, obnoviti i povećati njihovo blagostanje, a onda ih i osnažiti i zaštititi. Marshallov plan bio je kičma containmenta. Henry Cabot Lodge Jr., američki ambasador pri UN-u, rekao je da je ulaganje sad, nekoliko godina nakon rata, zalog koji će od svih potpomognutih zemalja stvoriti saveznike za narednih pedeset – i bio je u pravu.
Krajem ožujka 1949. u New York su brodom Queen Mary doputovali britanski, belgijski, nizozemski i luksembruški ministri vanjskih poslova. Dočekali su ih protesti. “Brod su zasuli paradajzom i jajima”, pisala je Borba. Neprestano su vikali “Hoćemo mir!”
Rat protiv narodne demokracije
Slično je bilo ispred Alþingija, parlamenta u Reykjaviku, gdje su protesti bili nasilni. U angloameričkoj zoni Slobodnog teritorija Trsta slavensko stanovništvo osudilo je stvaranje saveza kao “korak američkog imperijalizma za likvidaciju nezavisnosti naroda zapadne Evrope i pripremanje rata protiv Sovjetskog Saveza i zemalja narodne demokracije”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve komunističke partije su protestirale. Vođa američke ljevice, bivši potpredsjednik Henry Wallace, pozvao je “sve da dignu glas”, prenosila je Borba. Po njemu je prva žrtva Sjeveroatlantskog sporazuma bio UN kako ga je zamislio njegov bivši šef, predsjednik Franklin D. Roosevelt.
“Sjeveroatlantski pakt pruža američkoj vojsci vojne baze oko samih granica Sovjetskog Saveza. Pretpostavimo li da Sovjetski Savez ima vojne baze na granicama Meksika, Kanade i na Kubi, bismo li mogli nazvati miroljubivim pakt kojim bi se na nas uperili topovi? Zar se ikad dešavalo da je koncentracija naoružanih ljudi donosila mir? Zar to nije uvijek dovodilo do rata? Nazivati Sjeveroatlantski pakt miroljubivim instrumentom predstavlja licemjerje”, prenosile su jugoslavenske novine Wallaceove riječi.
Temeljni Članak 5
Uz zgražanje, Sovjetski Savez je tekst Sporazuma opisao kao agresivan i protivan ciljevima Ujedinjenih nacija. Kritizirali su to što su mjesto u NATO-u dobile Italija i Portugal, koje nisu bile u UN-u, iako prema Povelji UN-a regionalne aranžmane mogu stvarati samo članice UN-a. Moskva je pobrojala da je Sjeveroatlantski pakt u suprotnosti s ugovorom Velike Britanije i SSSR-a iz 1942., Francuske i Sovjetskog Saveza iz 1944. i svim ugovorima koje su na Jalti potpisali vođe tri velike sile. Što Moskva govori 2024., govorila je i 1949. godine: NATO je uperen protiv SSSR-a i zemalja “narodne demokracije”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Članak 5, po kojem napad na jednu članicu NATO-a istodobno znači i napad na sve – temeljni mehanizam NATO-a – kritizirali su u SAD-u. Državni tajnik Dean Acheson je skepticima u Kongresu objašnjavao da nema na svijetu nijednog ugovora čiji bi potpis mogao biti snažniji od volje Kongresa. Govorio je, doduše, i da se “pristojni ljudi drže svojih ugovornih obveza”, a Amerikanci su pristojni. Na pitanje znači li to da će u Europu slati vojsku kako bi ojačali europske partnere, Acheson je odgovorio “jasno i apsolutno ne”.
Dvije godine kasnije, sve je bilo drukčije. Acheson je tad govorio da je pitanje o vojnicima pogrešno razumio, da tad, 1949., NATO nije imao zapovjednu strukturu, a sve američke jedinice bile su okupacijske snage, pa ih je tako i zvao. Odgovor, kako je sam objasnio, bio je “sramotno naopak i gotovo jednako toliko glup”, no odluka je, kako to obično biva u demokraciji, prošla. Događaji na europskom kontinentu bili su tako ozbiljni da je bilo dovoljno spomenuti opasnost što prijeti od globalne sile bez prirodnih granica koja je u povijesnom strahu od strane invazije.
Deset godina u Europi
Prvi vojni zapovjednik NATO-a Dwight Eisenhower, pisao je biograf Stephen Ambrose, pitao se ima li smisla podržavati čak i laburiste u Ujedinjenom Kraljevstvu; za njega su i oni bili “ružičasti”. Za Tita i Jugoslaviju mislio je da samo hine sukob sa Staljinom. Kao i drugi republikanci, sumnjao je u mudrost odluke koja će na dugo vrijeme i za velike novce trajno vezati SAD za Europu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Ne možemo biti moderno Rimsko Carstvo koje će svojim legijama jamčiti sigurnost udaljenih granica”, govorio je general. Za njega je taj projekt – ako bi deset godina nakon 1949. američki vojnici i dalje bili u Europi – bio ravan porazu. No, Eisenhower, koji još nije bio postao političar, bio je u krivu. Sam će promijeniti mišljenje kad postane predsjednik.
Uz konstataciju da je riječ o najvažnijem sporazumu još od Monroeove doktrine (koja je pak priječila ulazak SAD-a u europske poslove), Kongres je sve podržao. Politička je elita znala da svjetska dominacija ima cijenu i nosi novu doktrinu, politiku, poteze i poreze, za koje se javnost mora pripremiti, što traži određeno vrijeme.
Ruse van, Amerikance unutra, Nijemce dolje
NATO je, kako ga je opisao prvi glavni tajnik Lord Ismay, trebao “držati Ruse van, Amerikance unutra, a Nijemce dolje”. Samoubojstvo Europe u dva svjetska rata stvorilo je novi svijet, u kojem je američki kišobran, a zapravo Pax Sovietica i Pax Americana, postavio okvir u kojem su svi trebali živjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jugoslavija je početkom 1949. još bila u shizofrenoj “ni Zapad-ni Istok” situaciji. S Istokom više nije mogla, ali je formalno ostala na istoj ideološkoj poziciji; tek se stvarala jugoslavenska inačica socijalizma koji je trebao omogućiti da zemlja ostane “svoja”, jednostranačka, a da pomoć za sve dobiva sa Zapada. Na takvu se Jugoslaviju privikavao Zapad, koji je odlučio “održati Tita na površini”, ali suzdržano. Borba je 30. ožujka 1949. objavila veliki članak: “Sjeveroatlantski pakt – ozbiljna prijetnja miru i međunarodnoj saradnji”.
Nepotpisani uvodničar, možda glavni urednik Ivo Sarajčić, napisao je kako je na tajnim sastancima, bez da su vrhovna predstavništva zemalja sudionica o bilo čemu obaviještena, sastavljen tekst vojnog sporazuma kojim SAD “osigurava potpunu kontrolu nad zemljama zapadne Evrope i stavlja pod komandu SAD znatne oružane snage”.
Jugoslavija ‘uvijek za mir’
Uredništvo Borbe nije vjerovalo u miroljubive intencije novog saveza. NATO je prikazan kao regionalni savez, što nije bilo točno. “Granice ne pružaju sigurnost SAD-u. Ozbiljno ugrožavanje mira i sigurnosti ma gdje u svijetu ima direktan utjecaj za nas”, rekao je Dean Acheson. Borba je iz ovoga čitala da nema teritorijalnog ograničenja NATO-a. Vrata su zato otvorena “i fašističkoj Španiji”, pa je jasno kakva mu je stvarna namjena.
Narodne demokracije i SSSR pokušali su unutar UN-a ograničiti naoružavanje, kontrolirati atomsko naoružanje, ali sve uzalud. O tome njegove članice ne govore javno, jer su svjesne da je suština sporazuma agresivna, pisale su središnje jugoslavenske novine. Ovo je “instrument potčinjavanja zemalja zapadne Evrope i njihovih kolonijalnih posjeda od strane SAD-a”. NATO je “otvorena prijetnja miru, svim miroljubivim zemljama, čitavom miroljubivom čovječanstvu”.
Jugoslavija je pak “uvijek bila za mir”. “Sa takvim stavom Jugoslavije načisto su i neprijatelji mira i miroljubive međunarodne saradnje. Samo se klevetnici iz informbiroovske antijugoslavenske kampanje trude da nas i ovom prilikom oklevetaju i da štogod ušićare.” Oni kleveću i optužuju da Jugoslavija prelazi na stranu “imperijalista”, pisali su jugoslavenski novinari.
Kratkovidni klevetnici
Zemlja je bila usred “klevetničke kampanje” Radio Praga i Budimpešte, montiranih procesa titoistima u Bugarskoj i Albaniji. U svojoj kratkovidnosti, klevetnici Jugoslavije “slabe front demokratskih zemalja i miroljubivih snaga i podstiču tvorce agresivnih saveza, kao što je i ovaj Sjeveroatlantski, da pojačaju svoje napore na rušenje mira i organiziranje novih sukoba”.
Slično je na Općoj skupštini UN-a 15. travnja 1949. govorio i pomoćnik ministra vanjskih poslova Vladimir Popović. Atlantski, kao ni Briselski pakt, ne spominju Njemačku jer “zapravo žele obnovu rurske industrije i njemačkog ratnog potencijala”. Bio je to tipičan stav Beograda tih mjeseci. Znali su odakle prijeti opasnost, ali su nastojali ostati načelni, još uvijek znatno slični istočnoeuropskim državama, samo što su govorili bez diktata Moskve.
Mnogi su Europljani do 1950. izgubili volju i za ratovanjem i za vojnim savezima. Htjeli su zadržati Amerikance, ali puno je više bilo rasprava o neutralnosti nego o naoružavanju. Kad je postao prvi vojni zapovjednik NATO-a 1951. godine, Eisenhower je u Zapadnoj Europi imao samo 12 divizija, od čega su tek dvije bile američke. Sovjeti su imali, barem na papiru, 175.
Panika s Korejskim ratom
Da je Moskva odlučila započeti kopnene operacije, procjenjivali su američki generali, trebalo bi im dva mjeseca da osvoje kontinent. Slobodna bi ostala samo Britanija i možda mostobrani u Francuskoj i Italiji. Kako zaustaviti toliku silu, osim atomskim oružjem? A ako je jedini spas u atomskoj bombi, mislili su mnogi u Europi, onda je besmisleno naoružavati se.
Sve to promijenio je rat u Koreji. Strah, ne dokraja utemeljen, da je Sovjetski Savez u naletu, dokraja je povezao Europu zapadno od Željezne zavjese. Iako priprema za veliki kontinentalni rat nije bilo, počele su pripreme za obranu. Korejski je rat izazvao pravu paniku.
Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Edvard Kardelj govorio je polovicom 1950. da je njegova zemlja protiv napada Sjeverne Koreje na Južnu, protiv intervencije UN-a na sjever poluotoka, protiv ulaska Kine u rat. Jugoslavija se načelno grozila rata jer je znala da bi je svaki rat upropastio. Ironično, to će joj se na kraju dogoditi ne zbog izbijanja rata, nego zbog njegova prestanka, kad se raspala na kraju Hladnog rata.
Jugoslavija u Balkanskom paktu
No, Korejski rat je do 1953. godine promijenio način razmišljanja i u Beogradu. Samo tri godine nakon Kardeljeva govora Jugoslavija je i sama pristupila vojnom savezu i to zajedno s dvije članice NATO-a, Grčkom i Turskom. Bio je to jasan pokazatelj pragmatizma, ali i drukčijeg gledanja na NATO.
U to je vrijeme State Department bio najveći zagovornik pomoći Jugoslaviji; Pentagon je sve do 1951. bio najsuzdržaniji. Mučila su ih pitanja – što ako Jugoslavija primi pomoć u oružju, a na kraju ostane neutralna?; što ako počne rat, a Jugoslavija prije ulaska u sukob poželi ucjenom razriješiti granicu s Italijom?
Konačno, SAD su za slučaj eventualnog rata sa Sovjetskim Savezom izabrale “perifernu obranu”, što je značilo da prodor sovjetskih snaga ili podmornica prema srcu europskog kontinenta treba spriječiti na Baltiku – kod Norveške i Danske – odnosno na Sredozemlju s Turskom, Grčkom i Jugoslavijom.
Sustav paktomanije
Jugoslavensko potpisivanje Balkanskog pakta s dvije članice NATO-a bio je veliki uspjeh Sjedinjenih Država, a kopernikanski obrat za Jugoslaviju. Osim što se posredno povezala s NATO-om, ušla je u sustav “paktomanije”, kako su nazivali politiku državnog tajnika Johna Fostera Dullesa, koji je vojnim savezima okružio SSSR.
NATO je Europljane učio suradnji, davao im osjećaj zajedništva, ali je i pokazao da su Amerikanci dominantni, da se bez njih ne može. Neki se s tim nisu lako mirili, ali tako je ostalo trajno. Najprije su, u kontekstu Korejskog rata, sve glasnija bila traženja da Zapadna Njemačka uđe u savez. Kad se to 1955. dogodilo, stvoren je Varšavski ugovor između sovjetskih satelita i SSSR-a, što je blokovsku podjelu Europe samo pojačalo.
Najveća interna kriza dogodila se kad je Francuska izašla iz zapovjednog sustava u veljači 1966. Fontainebleau je prestao biti središnje zapovjedno mjesto NATO-a, sve se preselilo u Belgiju. Francuzi su se u vojni sistem NATO-a vratili tek 2009. na summitu u Strasbourgu-Kehlu.
***
Problem u osnovi nije Marx, već Mackinder; problem je ruska geografija, a ne (samo) ideologija. Ako ovako pogledamo na vrijeme od 1949. naovamo, lakše je razumjeti duboke strahove Istočne Europe – onih zemalja koje smo tako nazivali tijekom Hladnog rata. Rusija je država bez prirodnih granica, njen je teritorij velik, teško upravljiv, loše povezan, povijesno izložen. Vlast je tamo autokratska i opsjednuta sigurnošću, zaštitom granica, koje su štitili tako da su usisavali granične teritorije. Staljin je bio samo jedan od vladara ruskog imperija, marksizam samo jedna od ideologija koje su dominirale Rusijom.
Najprije je utapanjem DDR-a u SR Njemačku 1990. NATO proširen za jednu zemlju na istoku Europe. Bilo je to prvo proširenje nakon ulaska demokratske Španjolske u savez 1982. Sovjetski Savez zauzvrat je dobio 7,43 milijarda dolara pomoći i nejasno jamstvo da se NATO neće više širiti, o čemu je govorio Mihail Gorbačov. Potvrđivali su to i neki američki dužnosnici, kao tadašnji ambasador u Moskvi Jack Matlock.
Drugi važni političari, kao savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft, državni tajnik James Baker, pa i predsjednik George H. W. Bush, tvrdili su da nikad ništa slično nije obećano, da se druga proširenja, osim onog na DDR, nikad nisu spominjala.
Približavanje ruskim granicama
Amerika je, uostalom, pobijedila u Hladnom ratu. Je li to značilo da treba glumiti kako je sukob od 40 godina bio tek igra, da zasluženo, plaćeno, izboreno treba pustiti, da se pobijeđenom treba pustiti da se oporavi, pa eventualno opet zauzme izgubljeno? Nakon kraja Hladnog rata, Amerika je u Europi stekla niz dobitaka, niz prijateljskih zemalja koje su željele što više američkog.
Moskva je NATO smatrala “četveroslovnom riječju” (tj. psovkom), rekao je Georgij Mamjedov, zamjenik ministra vanjskih poslova, i nitko Ruse nije mogao uvjeriti da približavanje NATO-a njihovim granicama nema veze s Rusijom.
U NATO su 1997. primljene tri države: Poljska, Češka i Mađarska. Državna tajnica Madeleine Albright obratila se 5. lipnja 1997. na Harvardu mnoštvu, točno na dan kad je, na istom mjestu 1947., bez novinara i šušura general George Marshall predstavio ideju ekonomske pomoći Europi. Sad je Amerika nudila pomoć koju Marshall nije imao na umu, nudila je proširenje vojne pomoći i savez; politička i ekonomska integracija ostavljeni su EU.
Brisanje nepoštene crte
Proširenje NATO-a neće biti novi izvor podjela u Europi, već upravo suprotno, “brisanje nepoštene i neprirodne crte nametnute prije pola stoljeća”, rekla je američka političarka iz Čehoslovačke. Nove demokracije trebalo je integrirati, stare mržnje izbrisati, odagnati mogućnost sukoba i osigurati vjeru u ekonomski napredak.
Bile su to, istina, vrijednosti Marshallova plana više nego NATO-a, ali jedno se s drugim ionako velikim dijelom sljubilo, postalo sinonimom iako nikad nije bilo isto. Pristup je formaliziran u ožujku 1999. u Fultonu u Missouriju, na istom onom mjestu gdje je Winston Churchill održao govor u kojem je prvi spomenuo Željeznu zavjesu. Sve je bilo simbolično i proizlazilo iz hladnoratovskog konteksta.
Rusija je tad bila preslaba spriječiti bilo čiji ulazak u NATO, ma kako da je Boris Jeljcin mrzio sve što se događa, glasno sve nazivao “greškom, i to ozbiljnom”. Govorilo se tad da je i Rusija kandidat za vojni savez, što je bilo posve nestvarno, nelogično, nemoguće. Promijeni li se opet Rusija, postane li opet ono što je obično biva, Ukrajina i Poljska prve su na udaru, govorio je poljski predsjednik Lech Wałęsa. “Pripitomiti medvjeda znači zatvoriti ga u kavez, ne pustiti da slobodno luta šumom.”
Zamjena za sporu EU
Predsjednik Bill Clinton smatrao je da se nekadašnjim zemljama Istočne Europe ne smije uskratiti ono što žele, poglavito jer je to i u američkom interesu. S vremenom se mogu promijeniti i NATO i Rusija, govorio je. Partnerstvo za mir, pripremni stadij suradnje s Rusijom i državama kandidatima, Rusi su vidjeli tek kao “maskirovku” da se NATO lakše približili njihovim granicama.
Kad je postalo jasno da EU nema namjeru brzo integrirati dojučerašnje sovjetske satelite u svoje redove, SAD su trebale učiniti nešto da se te države čvršće priključi Zapadu, zagovarao je Richard Holbrooke. NATO je, smatrao je, bio oruđe za konsolidaciju zapadnih vrijednosti tamo gdje je ušao.
Vrijeme promjene za Rusiju nikad nije došlo. Promijenila se doduše tako da se vratila onome što je najčešće u povijesti bila. I NATO je ostao onakav kakav je zamišljen te nije postao savez koji Rusiju gleda drukčije nego 1949. Tako su to vidjeli i glasači istočnoeuropskog podrijetla u SAD-u, koji su sve nagradili. NATO, istina, nije bio jamstvo da će se njegove članice s vremenom uvijek mijenjati nabolje. Turska je s vremenom bivala sve manje demokracija, poteškoće su rasle u Mađarskoj, Poljskoj, Crnoj Gori, Bugarskoj kako je počelo 21. stoljeće.
***
NATO-ovo bombardiranje Miloševićeve Srbije započelo je 24. ožujka 1999. godine, čime su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije došli kraju, a Kosovo konačno krenulo ka neovisnosti. Za Rusiju je mogućnost da NATO intervenira izvan svoga područja bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a bila crvena crta. Koincidiralo je to s dolaskom Vladimira Putina na vlast.
Putin je bio proizvod ruskih strahova. Kosovo je bio slučaj koji je najbolje zapamtio i poslije često citirao. Govorio je da su Kosovari imali mogućnost izabrati što žele za sebe, pa da to imaju i stanovnici Krima. Ako je NATO mogao u rat da pomakne svoje granice, nema pravo kritizirati druge.
S američkim generalom Wesleyjem Clarkom, na čelu NATO-a kad je krenula operacija “Plemeniti nakovanj”, kratko sam razgovarao nakon njegova predavanja na Sveučilištu Georgetown u Washigntonu. Bio sam Fulbrightov stipendist, Clark je tad razmišljao o predsjedničkoj karijeri i vrlo je ugodno, srdačno, reagirao kad sam se predstavio i rekao odakle dolazim. Hrvatska, tad tek izašla iz Tuđmanove vlasti i duge međunarodne izolacije, uglavnom je bila poznata samo po ratu.
Rat Hrvatske i Amerike
Hrvatski odnosi s NATO-om krajem devedesetih bili su zaoštreni, napose u kontekstu Martin Broda u Bosni i Hercegovini. Kako je pisao Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, Washington je obavijestio Zagreb da su zračne snage saveza spremne bombardirati Hrvatsku vojsku na bosanskom teritoriju, ne bude li se povukla. Predsjednik Franjo Tuđman nato se “strahovito razbjesnio… i dao nalog da hrvatske trupe oružjem spriječe bilo kakav pokušaj međunarodnih snaga”. Bio je to “rub katastrofe”, pisao je kasnije hrvatski ministar.
Vrh HV-a znao je što bi NATO gađao. Tako su, bez znanja vrhovnog zapovjednika, ministar Granić i načelnik stožera Pavao Miljavac povukli specijalnu policiju, a dvojicu hrvatskih temeljnih policajaca snage UN-a su uhitile. “Nisam želio da Hrvatska uđe u rat s NATO-om, a time i SAD-om. U rat sa SAD-om Hrvatska je ušla jedino za vrijeme Ante Pavelića“, odgovorio je tad Granić Tuđmanu. Sukob je izbjegnut i bio je posljednji iznimno ozbiljan između Zagreba i Zapada, napose nakon 1995.
Rasprava o proširenju NATO-a ponovo je otvorena prije ulaska velikog broja država, uključujući i baltičke republike, u savez 2004. godine. Hrvatska i Albanija poziv za članstvo dobile su 4. travnja 2008. sa summita u Bukureštu. Tad su u nastojanju da se uključe u MAP (Akcijski plan) ohrabrene Gruzija i Ukrajina.
Ulazak s Albanijom
“Vaša je zemlja donijela hrabru odluku, a SAD snažno podupire vaš zahtjev”, rekao je George W. Bush Viktoru Juščenku kad mu je ukrajinski predsjednik 2008. rekao o želji Kijeva da pristupi NATO-u. Rusija je tad poručila da bi ulazak Ukrajine u NATO “izazvao duboku krizu” između Kijeva i Moskve što bi “zahtijevalo promjenu prioriteta naše strateške sigurnosti” i poremetilo europski mir.
S Hrvatskom je bilo lakše. Vjesnik je na naslovnici prikazao Stipu Mesića i Ivu Sanadera kako primaju čestitke i jedino žale da smo tako dugo čekali, uz dodatak da je to samo prvi korak ka drugom cilju, ulasku u EU. Predsjednik Bush iz Bukurešta je doputovao u Zagreb. Bilo je to priznanje naše zrelosti, demokracije i vrijednosti, “ali i dodatni poticaj za potporu našoj susjednoj regiji u aspiracijama prema NATO-u i EU”, rekao je Sanader.
“Službeni Zagreb će podupirati euroatlantske integracije svih zemalja regije koje žele ići istim putem jer hrvatski primjer pokazuje da se reforme isplate”, rekao je predsjednik Vlade i HDZ-a, podvlačeći Srbiju, Kosovo i BiH. Članstvo u NATO-u zajednički su zagovarala dvojica političara iz različitih opcija. To znači uvođenje novih tehnologija, više kapitala, rekao je Mesić. Makedonija, koja je jednako tako trebala u savez, nije postigla kompromis s Grčkom oko imena, pa je zbog veta Atene zaobiđena; članica će postati tek 12 godina kasnije.
Nesposobni ministri i sposobni Sanader
Sporno pitanje bio je referendum; Mesić je govorio da se ulaskom u NATO ne prenosi suverenitet, pa za referendum razloga nema. NATO je jamstvo da će Hrvatska živjeti bolje, da će biti sigurnija, da će sad lakše u EU. Dio građana smatrao je da treba skupiti potpise i odluku provjeriti na referendumu.
Sanader je govorio da su sâmi izbori bili referendum, iako mu stranka nije izvojevala plebiscitarnu pobjedu. Kolumnistica Globusa Mirjana Kasapović problematizirala je neraspisivanje referenduma pitajući se zašto su članovi koalicijske vlasti HSLS i HSS u kampanji zagovarali referendum, a onda, kad je Sanader rekao da ga neće biti, ušutjeli.
Ministar policije Berislav Rončević najprije je zabranio protu-NATO demonstracije u Zagrebu, ali ga je Sanader nazvao i zatražio da odluku promijeni. Kako je pisala Kasapović: “Nesposobni ministri donose loše odluke, a onda ih sposobni Sanader ukida i tako spašava Hrvatsku”.
***
Niti pet godina nakon izjave francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u studenom 2019. da je NATO klinički mrtav (“brain dead”) jer Amerikanci nikog nisu ni obavijestili o povlačenju iz Sirije – što je Moskva pozdravila – Sjeveroatlantski savez ne samo da je živ nego u sastavu ima dvije nove članice, koje su ušle da se zaštite od ponovno ratujuće Rusije. Iako isprva nije tako izgledalo, tih su pet godina bile važne i povoljne za NATO.
Nakon desetljeća ignoriranja zamrznutih konflikta na teritoriju Moldove, Gruzije i Ukrajine – kojoj je Rusija 2014. otela Krim i Donbas – nova faza odnosa Rusije i Europe otvorila se 2022. s općom ruskom invazijom na Ukrajinu. S jedne je strane prevelika Rusija, koja se nije mogla mijenjati bez da promijeni Europu, a s druge strah onih s poviješću pod Rusima da se ponovo ne vrate pod njihovu vlast.
U ratu s Ukrajinom Rusiji ide bolje, no ona to vidi kao rat protiv NATO-a i američke hegemonije, pisao je Alexander Gabuev, direktor Carnegie centra za Rusiju i Euroaziju u Berlinu 19. veljače 2024 u Financial Timesu. Rusi danas vjeruju da je situacija poput one 1942. – najteže je pred njima, ali trend ukazuje na pobjedu.
Ići u rat zbog Crne Gore?
Mogućnost sukoba Rusije i Europe mnogima više ne izgleda posve nemoguća, čak ni izvan prvog prstena istočnoeuropskih zemalja. Napadom na Ukrajinu Rusija je učinila potez koji nije logičan; možda se mogu očekivati i drugi? Kolektivna sigurnost najvažnije je što NATO nudi. Ako toga nema, Savez neće ispuniti svrhu – a već sad se mnoge istočnoeuropske države žale da je pogled saveza uži. Tako to izgleda iz Tallinna i Rige, drukčije je promatra li se iz Bruxellesa ili Lisabona.
Je li NATO spreman intervenirati za male saveznice, glavno je pitanje ne samo za savez, već i svijet. Članak 5 je jasan, no je li zbog Crne Gore NATO pripreman ići u rat? Je li NATO bio spreman to učiniti 1961. kad je izgrađen Berlinski zid? Je li Putin doista spreman biti obnovitelj SSSR-a i netko tko je ispravio najveću geostratešku pogrešku u povijesti? Zasad nitko ne može odgovarati niti se igrati s takvim odgovorima.
Osim pomoći Ukrajini, glavno pitanje saveza je financiranje vlastite obrane. Sve članice su se suglasile da će do 2025. nastojati povećati izdvajanje za obranu na dva posto svog bruto domaćeg proizvoda. Ovo pravilo sve je važnije zbog mogućnosti reizbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Republikanski političar prijetio da će podržati Rusiju u invaziji na članice NATO-a koje “ne plaćaju” dovoljno.
Reagan se okreće u grobu
Trump je početkom veljače 2024. problematizirao i doktrinu kolektivne obrane, a republikanci u Kongresu blokirali su slanje milijardi pomoći Ukrajini. Poljski premijer Donald Tusk tad je republikanskim senatorima poručio kako se Ronald Reagan, koji je milijunima pomogao da se oslobode ruske dominacije, okreće u grobu.
Samo tri članice zadovoljavale su prag od dva posto 2014. godine. Deset godina kasnije bit će ih 18 od 32, gotovo dvije trećine. U samo pet godina do 2026. ukupno izdvajanje za obranu porast će sa 150 na 320 milijardi dolara.
Prošle godine Sjedinjene Države su potrošile dvije trećine od ukupno izdvojenih 1,2 bilijuna za obranu unutar NATO-a; sve europske saveznice ukupno su izdvojile 361 milijardu. Poljska troši najviše, 3,9 posto BDP-a, više i od 3,5 posto koliko izdvaja SAD. Doduše, dva posto izdvaja i Mađarska, što očito nije jamstvo za jedinstvenu politiku prema Rusiji.
Velike ideje i mali narodi
Sve bi ovo moglo biti priprema za ono što slijedi. Danski ministar obrane Troels Lund Poulsen govori o mogućem napadu Rusije na NATO u narednih tri do pet godina, što bi se moglo prevenirati povećanim izdvajanjem. Prema analizama estonskog analitičara Kaupa Rosina sukob je moguć u narednih deset godina. Istina, Putin je izjavio da on ne misli napasti NATO, čak ni Poljsku ni Latviju, “osim ako one prethodno napadnu Rusiju”. Njemački ministar obrane Boris Pistorius rekao je da bi se trebalo mentalno pripremiti za napad, koji je moguć u narednih osam godina.
SAD su jedino jamstvo funkcioniranja NATO-a. Na kontinentu SAD ima vojsku, jedini ima mogućnost brzo reagirati, premjestiti snage, jedini ima veliki i pokretni nuklearni arsenal. NATO, pa i svijet, trebaju se pripremiti za novo doba. Ono bi moglo biti drukčije, puno manje multilateralno, puno manje savezničko. Trump bi mogao biti osobito koncentriran na Ameriku, pisao je Alec Russell u Financial Timesu.
Vjerojatno potpunog izolacionizma Amerike neće biti. To je i nemoguće, no moguće je postaviti odnose drukčije, s “obostranim interesima”, što znači manje multilateralne, što značiti da u nekim slučajevima SAD neće imati previše interesa da se bave nekom zemljom, poglavito malom. Male zemlje često nemaju dovoljno toga ponuditi da bi odnosi bili ravnopravni, a to su loše vijesti.
Tito, Staljin, Gorbačov, Milošević, Tuđman, Putin, Trump i Macron: svi su podcijenili NATO. Ali srušiti ga ipak može 2 posto
Sjeveroatlantski savez, koji je napunio 75 godina, imao je fascinantnu povijest u Hladnom ratu i nakon njega
Kad je postao prvi vojni zapovjednik NATO-a 1951. godine, Eisenhower je u Zapadnoj Europi imao samo 12 divizija, od čega su tek dvije bile američke. Sovjeti su imali, barem na papiru, 175. Da je Moskva odlučila započeti kopnene operacije, procjenjivali su američki generali, trebalo bi im dva mjeseca da osvoje kontinent. Slobodna bi ostala samo Britanija i možda mostobrani u Francuskoj i Italiji
Prvi vojni savez sklopljen u Europi nakon Drugog svjetskog rata zvao se Briselski pakt. Pet država zapadne Europe – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i tri zemlje Beneluksa – povezale su se u ožujku 1948. zbog straha od Njemačke, ali i osjećaja da Sovjetski Savez, zasad samo ideologijom, podriva zapadne vlade. Nekoliko mjeseci kasnije zatražile su od Sjedinjenih Država i Kanade da počnu razgovore o zajedničkom sigurnosnom savezu.
Sjedinjenim Državama, koje su tek odobrile Marshallov Plan obnove Europe, činilo se da bi odstupanje od najstarije američke vanjskopolitičke tradicije – neuplitanja u europske poslove, posebno u miru – bilo previše. No, u svijetu koji je nastajao, posve drukčijem od predratnog, i položaj Amerike bio je drukčiji. Amerikanci se ovog puta iz Europe nisu mogli povući. Poratna Europa, barem njena zapadna polovica, morala je nakon ovog svjetskog rata integrirati Njemačku, zatomiti strah od nje i zaustaviti agresivnu Moskvu i one koji su se željeli približiti Staljinu.
‘Lekciju naučili 1940.’
Tako je počeo nastajati NATO, savez koji će se roditi 4. travnja 1949. godine i postati najdugovječniji vojni, a dijelom i vrijednosni, savez zapadnih država ili država naslonjenih na Sjedinjene Države i onih koje se boje i odguruju od Rusije. Kad mu se 7. ožujka ove godine pridružila Švedska, dotad dvjesto godina neutralna, narastao je na 32 članice.
NATO nikad nije bio samo atlantski savez; Luksemburg nije na moru, a Italija nije ni blizu Atlantika. U njega su ubrzo ušle sredozemne Grčka i Turska pa je već 1952. bilo jasno da mu je cilj ambiciozniji. U savez je primljen i Portugal, koji nije bio saveznik u tek završenom ratu, a nije bio ni demokracija, no imao je važne otoke u Atlantiku.
Europljanima je odluka bila laka. “Norveška je svoju lekciju naučila 1940. Danas više ne vjeruje da neutralnost ima veze sa životom”, komentirao je norveški stalni predstavnik u UN-u. Isprva NATO nema ni trupa, ni vojnih baza, ni političkih instrumenata; dovoljan je bio, piše povjesničar Odd Arne Westad, osjećaj da netko pruža sigurnost, ma kako slaba isprva bila.
Americi trebaju saveznici
Stvaranje vojnog saveza, nakon pristanka SAD-a godinu ranije da financira obnovu Europe, barem onih zemalja koje su bile sigurno na zapadu, imalo je brojne protivnike i u vrlo utjecajnim krugovima američke vlasti. Oni su smatrali da će zatvaranje Zapada biti znak Sovjetima da uzmu sve što mogu na Istoku; a ako bi se Njemačka i Austrija, srce Europe, demilitarizirali, mogao se ukloniti i sovjetski pritisak.
Robert Lovett, šef Uprave za Europu State Departmenta, takve oprezne scenarije nije ni razmatrao. Sjedinjene Države imale su novu ulogu u svijetu, a Europa je bila najvažniji saveznik. Zato je Marshallovu planu trebalo dati mišiće, pogurati američke investicije u razoreni kontinent, a primateljicama pomoći jamčiti sigurnost; SAD-u su trebali saveznici u nekoć najbogatijem dijelu svijeta. Obnove Europe, napokon, ne može biti bez njemačke industrije, a strah od Njemačke mogla je ublažiti jedino Amerika.
Kad je u staljinističkom državnom udaru u veljači 1948. srušena koalicijska vlada u Pragu, koja je bila dominantno demokratska, činilo se da treba ohrabriti i sačuvati ono što je ostalo zapadno od Čehoslovačke. Berlin je bio u blokadi. Doduše, jugoslavenska 1948. – Titov prekid odnosa sa Sovjetima – pokazao je da je moguć i drukčiji razvoj, promjene unutar bloka; no, Jugoslavija je i tad i barem do prekida odnosa Moskve s Kinom ostala prilično usamljena u svom disidentstvu.
Marksizam umjesto pravoslavlja
Dotad je strategija zadržavanja (containment) Sovjetskog Saveza, kako ju je 1946. definirao George Kennan, postala “velika strategija” SAD-a. Strah od Sovjeta nije bio samo strah od njihove ideologije, nego i od geografije, a ona je nepromjenjiva. Novi ruski imperij, nastao nakon Drugog svjetskog rata, umjesto carizma i pravoslavlja imao je marksizam, ali su oba imala želju za ekspanzijom i dominacijom.
Suprotstaviti mu se moglo samo politikom koja će pronaći i ojačati saveznike, obnoviti i povećati njihovo blagostanje, a onda ih i osnažiti i zaštititi. Marshallov plan bio je kičma containmenta. Henry Cabot Lodge Jr., američki ambasador pri UN-u, rekao je da je ulaganje sad, nekoliko godina nakon rata, zalog koji će od svih potpomognutih zemalja stvoriti saveznike za narednih pedeset – i bio je u pravu.
Krajem ožujka 1949. u New York su brodom Queen Mary doputovali britanski, belgijski, nizozemski i luksembruški ministri vanjskih poslova. Dočekali su ih protesti. “Brod su zasuli paradajzom i jajima”, pisala je Borba. Neprestano su vikali “Hoćemo mir!”
Rat protiv narodne demokracije
Slično je bilo ispred Alþingija, parlamenta u Reykjaviku, gdje su protesti bili nasilni. U angloameričkoj zoni Slobodnog teritorija Trsta slavensko stanovništvo osudilo je stvaranje saveza kao “korak američkog imperijalizma za likvidaciju nezavisnosti naroda zapadne Evrope i pripremanje rata protiv Sovjetskog Saveza i zemalja narodne demokracije”.
Sve komunističke partije su protestirale. Vođa američke ljevice, bivši potpredsjednik Henry Wallace, pozvao je “sve da dignu glas”, prenosila je Borba. Po njemu je prva žrtva Sjeveroatlantskog sporazuma bio UN kako ga je zamislio njegov bivši šef, predsjednik Franklin D. Roosevelt.
“Sjeveroatlantski pakt pruža američkoj vojsci vojne baze oko samih granica Sovjetskog Saveza. Pretpostavimo li da Sovjetski Savez ima vojne baze na granicama Meksika, Kanade i na Kubi, bismo li mogli nazvati miroljubivim pakt kojim bi se na nas uperili topovi? Zar se ikad dešavalo da je koncentracija naoružanih ljudi donosila mir? Zar to nije uvijek dovodilo do rata? Nazivati Sjeveroatlantski pakt miroljubivim instrumentom predstavlja licemjerje”, prenosile su jugoslavenske novine Wallaceove riječi.
Temeljni Članak 5
Uz zgražanje, Sovjetski Savez je tekst Sporazuma opisao kao agresivan i protivan ciljevima Ujedinjenih nacija. Kritizirali su to što su mjesto u NATO-u dobile Italija i Portugal, koje nisu bile u UN-u, iako prema Povelji UN-a regionalne aranžmane mogu stvarati samo članice UN-a. Moskva je pobrojala da je Sjeveroatlantski pakt u suprotnosti s ugovorom Velike Britanije i SSSR-a iz 1942., Francuske i Sovjetskog Saveza iz 1944. i svim ugovorima koje su na Jalti potpisali vođe tri velike sile. Što Moskva govori 2024., govorila je i 1949. godine: NATO je uperen protiv SSSR-a i zemalja “narodne demokracije”.
Članak 5, po kojem napad na jednu članicu NATO-a istodobno znači i napad na sve – temeljni mehanizam NATO-a – kritizirali su u SAD-u. Državni tajnik Dean Acheson je skepticima u Kongresu objašnjavao da nema na svijetu nijednog ugovora čiji bi potpis mogao biti snažniji od volje Kongresa. Govorio je, doduše, i da se “pristojni ljudi drže svojih ugovornih obveza”, a Amerikanci su pristojni. Na pitanje znači li to da će u Europu slati vojsku kako bi ojačali europske partnere, Acheson je odgovorio “jasno i apsolutno ne”.
Dvije godine kasnije, sve je bilo drukčije. Acheson je tad govorio da je pitanje o vojnicima pogrešno razumio, da tad, 1949., NATO nije imao zapovjednu strukturu, a sve američke jedinice bile su okupacijske snage, pa ih je tako i zvao. Odgovor, kako je sam objasnio, bio je “sramotno naopak i gotovo jednako toliko glup”, no odluka je, kako to obično biva u demokraciji, prošla. Događaji na europskom kontinentu bili su tako ozbiljni da je bilo dovoljno spomenuti opasnost što prijeti od globalne sile bez prirodnih granica koja je u povijesnom strahu od strane invazije.
Deset godina u Europi
Prvi vojni zapovjednik NATO-a Dwight Eisenhower, pisao je biograf Stephen Ambrose, pitao se ima li smisla podržavati čak i laburiste u Ujedinjenom Kraljevstvu; za njega su i oni bili “ružičasti”. Za Tita i Jugoslaviju mislio je da samo hine sukob sa Staljinom. Kao i drugi republikanci, sumnjao je u mudrost odluke koja će na dugo vrijeme i za velike novce trajno vezati SAD za Europu.
“Ne možemo biti moderno Rimsko Carstvo koje će svojim legijama jamčiti sigurnost udaljenih granica”, govorio je general. Za njega je taj projekt – ako bi deset godina nakon 1949. američki vojnici i dalje bili u Europi – bio ravan porazu. No, Eisenhower, koji još nije bio postao političar, bio je u krivu. Sam će promijeniti mišljenje kad postane predsjednik.
Uz konstataciju da je riječ o najvažnijem sporazumu još od Monroeove doktrine (koja je pak priječila ulazak SAD-a u europske poslove), Kongres je sve podržao. Politička je elita znala da svjetska dominacija ima cijenu i nosi novu doktrinu, politiku, poteze i poreze, za koje se javnost mora pripremiti, što traži određeno vrijeme.
Ruse van, Amerikance unutra, Nijemce dolje
NATO je, kako ga je opisao prvi glavni tajnik Lord Ismay, trebao “držati Ruse van, Amerikance unutra, a Nijemce dolje”. Samoubojstvo Europe u dva svjetska rata stvorilo je novi svijet, u kojem je američki kišobran, a zapravo Pax Sovietica i Pax Americana, postavio okvir u kojem su svi trebali živjeti.
Jugoslavija je početkom 1949. još bila u shizofrenoj “ni Zapad-ni Istok” situaciji. S Istokom više nije mogla, ali je formalno ostala na istoj ideološkoj poziciji; tek se stvarala jugoslavenska inačica socijalizma koji je trebao omogućiti da zemlja ostane “svoja”, jednostranačka, a da pomoć za sve dobiva sa Zapada. Na takvu se Jugoslaviju privikavao Zapad, koji je odlučio “održati Tita na površini”, ali suzdržano. Borba je 30. ožujka 1949. objavila veliki članak: “Sjeveroatlantski pakt – ozbiljna prijetnja miru i međunarodnoj saradnji”.
Nepotpisani uvodničar, možda glavni urednik Ivo Sarajčić, napisao je kako je na tajnim sastancima, bez da su vrhovna predstavništva zemalja sudionica o bilo čemu obaviještena, sastavljen tekst vojnog sporazuma kojim SAD “osigurava potpunu kontrolu nad zemljama zapadne Evrope i stavlja pod komandu SAD znatne oružane snage”.
Jugoslavija ‘uvijek za mir’
Uredništvo Borbe nije vjerovalo u miroljubive intencije novog saveza. NATO je prikazan kao regionalni savez, što nije bilo točno. “Granice ne pružaju sigurnost SAD-u. Ozbiljno ugrožavanje mira i sigurnosti ma gdje u svijetu ima direktan utjecaj za nas”, rekao je Dean Acheson. Borba je iz ovoga čitala da nema teritorijalnog ograničenja NATO-a. Vrata su zato otvorena “i fašističkoj Španiji”, pa je jasno kakva mu je stvarna namjena.
Narodne demokracije i SSSR pokušali su unutar UN-a ograničiti naoružavanje, kontrolirati atomsko naoružanje, ali sve uzalud. O tome njegove članice ne govore javno, jer su svjesne da je suština sporazuma agresivna, pisale su središnje jugoslavenske novine. Ovo je “instrument potčinjavanja zemalja zapadne Evrope i njihovih kolonijalnih posjeda od strane SAD-a”. NATO je “otvorena prijetnja miru, svim miroljubivim zemljama, čitavom miroljubivom čovječanstvu”.
Jugoslavija je pak “uvijek bila za mir”. “Sa takvim stavom Jugoslavije načisto su i neprijatelji mira i miroljubive međunarodne saradnje. Samo se klevetnici iz informbiroovske antijugoslavenske kampanje trude da nas i ovom prilikom oklevetaju i da štogod ušićare.” Oni kleveću i optužuju da Jugoslavija prelazi na stranu “imperijalista”, pisali su jugoslavenski novinari.
Kratkovidni klevetnici
Zemlja je bila usred “klevetničke kampanje” Radio Praga i Budimpešte, montiranih procesa titoistima u Bugarskoj i Albaniji. U svojoj kratkovidnosti, klevetnici Jugoslavije “slabe front demokratskih zemalja i miroljubivih snaga i podstiču tvorce agresivnih saveza, kao što je i ovaj Sjeveroatlantski, da pojačaju svoje napore na rušenje mira i organiziranje novih sukoba”.
Slično je na Općoj skupštini UN-a 15. travnja 1949. govorio i pomoćnik ministra vanjskih poslova Vladimir Popović. Atlantski, kao ni Briselski pakt, ne spominju Njemačku jer “zapravo žele obnovu rurske industrije i njemačkog ratnog potencijala”. Bio je to tipičan stav Beograda tih mjeseci. Znali su odakle prijeti opasnost, ali su nastojali ostati načelni, još uvijek znatno slični istočnoeuropskim državama, samo što su govorili bez diktata Moskve.
Mnogi su Europljani do 1950. izgubili volju i za ratovanjem i za vojnim savezima. Htjeli su zadržati Amerikance, ali puno je više bilo rasprava o neutralnosti nego o naoružavanju. Kad je postao prvi vojni zapovjednik NATO-a 1951. godine, Eisenhower je u Zapadnoj Europi imao samo 12 divizija, od čega su tek dvije bile američke. Sovjeti su imali, barem na papiru, 175.
Panika s Korejskim ratom
Da je Moskva odlučila započeti kopnene operacije, procjenjivali su američki generali, trebalo bi im dva mjeseca da osvoje kontinent. Slobodna bi ostala samo Britanija i možda mostobrani u Francuskoj i Italiji. Kako zaustaviti toliku silu, osim atomskim oružjem? A ako je jedini spas u atomskoj bombi, mislili su mnogi u Europi, onda je besmisleno naoružavati se.
Sve to promijenio je rat u Koreji. Strah, ne dokraja utemeljen, da je Sovjetski Savez u naletu, dokraja je povezao Europu zapadno od Željezne zavjese. Iako priprema za veliki kontinentalni rat nije bilo, počele su pripreme za obranu. Korejski je rat izazvao pravu paniku.
Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Edvard Kardelj govorio je polovicom 1950. da je njegova zemlja protiv napada Sjeverne Koreje na Južnu, protiv intervencije UN-a na sjever poluotoka, protiv ulaska Kine u rat. Jugoslavija se načelno grozila rata jer je znala da bi je svaki rat upropastio. Ironično, to će joj se na kraju dogoditi ne zbog izbijanja rata, nego zbog njegova prestanka, kad se raspala na kraju Hladnog rata.
Jugoslavija u Balkanskom paktu
No, Korejski rat je do 1953. godine promijenio način razmišljanja i u Beogradu. Samo tri godine nakon Kardeljeva govora Jugoslavija je i sama pristupila vojnom savezu i to zajedno s dvije članice NATO-a, Grčkom i Turskom. Bio je to jasan pokazatelj pragmatizma, ali i drukčijeg gledanja na NATO.
U to je vrijeme State Department bio najveći zagovornik pomoći Jugoslaviji; Pentagon je sve do 1951. bio najsuzdržaniji. Mučila su ih pitanja – što ako Jugoslavija primi pomoć u oružju, a na kraju ostane neutralna?; što ako počne rat, a Jugoslavija prije ulaska u sukob poželi ucjenom razriješiti granicu s Italijom?
Konačno, SAD su za slučaj eventualnog rata sa Sovjetskim Savezom izabrale “perifernu obranu”, što je značilo da prodor sovjetskih snaga ili podmornica prema srcu europskog kontinenta treba spriječiti na Baltiku – kod Norveške i Danske – odnosno na Sredozemlju s Turskom, Grčkom i Jugoslavijom.
Sustav paktomanije
Jugoslavensko potpisivanje Balkanskog pakta s dvije članice NATO-a bio je veliki uspjeh Sjedinjenih Država, a kopernikanski obrat za Jugoslaviju. Osim što se posredno povezala s NATO-om, ušla je u sustav “paktomanije”, kako su nazivali politiku državnog tajnika Johna Fostera Dullesa, koji je vojnim savezima okružio SSSR.
NATO je Europljane učio suradnji, davao im osjećaj zajedništva, ali je i pokazao da su Amerikanci dominantni, da se bez njih ne može. Neki se s tim nisu lako mirili, ali tako je ostalo trajno. Najprije su, u kontekstu Korejskog rata, sve glasnija bila traženja da Zapadna Njemačka uđe u savez. Kad se to 1955. dogodilo, stvoren je Varšavski ugovor između sovjetskih satelita i SSSR-a, što je blokovsku podjelu Europe samo pojačalo.
Najveća interna kriza dogodila se kad je Francuska izašla iz zapovjednog sustava u veljači 1966. Fontainebleau je prestao biti središnje zapovjedno mjesto NATO-a, sve se preselilo u Belgiju. Francuzi su se u vojni sistem NATO-a vratili tek 2009. na summitu u Strasbourgu-Kehlu.
***
Problem u osnovi nije Marx, već Mackinder; problem je ruska geografija, a ne (samo) ideologija. Ako ovako pogledamo na vrijeme od 1949. naovamo, lakše je razumjeti duboke strahove Istočne Europe – onih zemalja koje smo tako nazivali tijekom Hladnog rata. Rusija je država bez prirodnih granica, njen je teritorij velik, teško upravljiv, loše povezan, povijesno izložen. Vlast je tamo autokratska i opsjednuta sigurnošću, zaštitom granica, koje su štitili tako da su usisavali granične teritorije. Staljin je bio samo jedan od vladara ruskog imperija, marksizam samo jedna od ideologija koje su dominirale Rusijom.
Najprije je utapanjem DDR-a u SR Njemačku 1990. NATO proširen za jednu zemlju na istoku Europe. Bilo je to prvo proširenje nakon ulaska demokratske Španjolske u savez 1982. Sovjetski Savez zauzvrat je dobio 7,43 milijarda dolara pomoći i nejasno jamstvo da se NATO neće više širiti, o čemu je govorio Mihail Gorbačov. Potvrđivali su to i neki američki dužnosnici, kao tadašnji ambasador u Moskvi Jack Matlock.
Drugi važni političari, kao savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft, državni tajnik James Baker, pa i predsjednik George H. W. Bush, tvrdili su da nikad ništa slično nije obećano, da se druga proširenja, osim onog na DDR, nikad nisu spominjala.
Približavanje ruskim granicama
Amerika je, uostalom, pobijedila u Hladnom ratu. Je li to značilo da treba glumiti kako je sukob od 40 godina bio tek igra, da zasluženo, plaćeno, izboreno treba pustiti, da se pobijeđenom treba pustiti da se oporavi, pa eventualno opet zauzme izgubljeno? Nakon kraja Hladnog rata, Amerika je u Europi stekla niz dobitaka, niz prijateljskih zemalja koje su željele što više američkog.
Moskva je NATO smatrala “četveroslovnom riječju” (tj. psovkom), rekao je Georgij Mamjedov, zamjenik ministra vanjskih poslova, i nitko Ruse nije mogao uvjeriti da približavanje NATO-a njihovim granicama nema veze s Rusijom.
U NATO su 1997. primljene tri države: Poljska, Češka i Mađarska. Državna tajnica Madeleine Albright obratila se 5. lipnja 1997. na Harvardu mnoštvu, točno na dan kad je, na istom mjestu 1947., bez novinara i šušura general George Marshall predstavio ideju ekonomske pomoći Europi. Sad je Amerika nudila pomoć koju Marshall nije imao na umu, nudila je proširenje vojne pomoći i savez; politička i ekonomska integracija ostavljeni su EU.
Brisanje nepoštene crte
Proširenje NATO-a neće biti novi izvor podjela u Europi, već upravo suprotno, “brisanje nepoštene i neprirodne crte nametnute prije pola stoljeća”, rekla je američka političarka iz Čehoslovačke. Nove demokracije trebalo je integrirati, stare mržnje izbrisati, odagnati mogućnost sukoba i osigurati vjeru u ekonomski napredak.
Bile su to, istina, vrijednosti Marshallova plana više nego NATO-a, ali jedno se s drugim ionako velikim dijelom sljubilo, postalo sinonimom iako nikad nije bilo isto. Pristup je formaliziran u ožujku 1999. u Fultonu u Missouriju, na istom onom mjestu gdje je Winston Churchill održao govor u kojem je prvi spomenuo Željeznu zavjesu. Sve je bilo simbolično i proizlazilo iz hladnoratovskog konteksta.
Rusija je tad bila preslaba spriječiti bilo čiji ulazak u NATO, ma kako da je Boris Jeljcin mrzio sve što se događa, glasno sve nazivao “greškom, i to ozbiljnom”. Govorilo se tad da je i Rusija kandidat za vojni savez, što je bilo posve nestvarno, nelogično, nemoguće. Promijeni li se opet Rusija, postane li opet ono što je obično biva, Ukrajina i Poljska prve su na udaru, govorio je poljski predsjednik Lech Wałęsa. “Pripitomiti medvjeda znači zatvoriti ga u kavez, ne pustiti da slobodno luta šumom.”
Zamjena za sporu EU
Predsjednik Bill Clinton smatrao je da se nekadašnjim zemljama Istočne Europe ne smije uskratiti ono što žele, poglavito jer je to i u američkom interesu. S vremenom se mogu promijeniti i NATO i Rusija, govorio je. Partnerstvo za mir, pripremni stadij suradnje s Rusijom i državama kandidatima, Rusi su vidjeli tek kao “maskirovku” da se NATO lakše približili njihovim granicama.
Kad je postalo jasno da EU nema namjeru brzo integrirati dojučerašnje sovjetske satelite u svoje redove, SAD su trebale učiniti nešto da se te države čvršće priključi Zapadu, zagovarao je Richard Holbrooke. NATO je, smatrao je, bio oruđe za konsolidaciju zapadnih vrijednosti tamo gdje je ušao.
Vrijeme promjene za Rusiju nikad nije došlo. Promijenila se doduše tako da se vratila onome što je najčešće u povijesti bila. I NATO je ostao onakav kakav je zamišljen te nije postao savez koji Rusiju gleda drukčije nego 1949. Tako su to vidjeli i glasači istočnoeuropskog podrijetla u SAD-u, koji su sve nagradili. NATO, istina, nije bio jamstvo da će se njegove članice s vremenom uvijek mijenjati nabolje. Turska je s vremenom bivala sve manje demokracija, poteškoće su rasle u Mađarskoj, Poljskoj, Crnoj Gori, Bugarskoj kako je počelo 21. stoljeće.
***
NATO-ovo bombardiranje Miloševićeve Srbije započelo je 24. ožujka 1999. godine, čime su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije došli kraju, a Kosovo konačno krenulo ka neovisnosti. Za Rusiju je mogućnost da NATO intervenira izvan svoga područja bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a bila crvena crta. Koincidiralo je to s dolaskom Vladimira Putina na vlast.
Putin je bio proizvod ruskih strahova. Kosovo je bio slučaj koji je najbolje zapamtio i poslije često citirao. Govorio je da su Kosovari imali mogućnost izabrati što žele za sebe, pa da to imaju i stanovnici Krima. Ako je NATO mogao u rat da pomakne svoje granice, nema pravo kritizirati druge.
S američkim generalom Wesleyjem Clarkom, na čelu NATO-a kad je krenula operacija “Plemeniti nakovanj”, kratko sam razgovarao nakon njegova predavanja na Sveučilištu Georgetown u Washigntonu. Bio sam Fulbrightov stipendist, Clark je tad razmišljao o predsjedničkoj karijeri i vrlo je ugodno, srdačno, reagirao kad sam se predstavio i rekao odakle dolazim. Hrvatska, tad tek izašla iz Tuđmanove vlasti i duge međunarodne izolacije, uglavnom je bila poznata samo po ratu.
Rat Hrvatske i Amerike
Hrvatski odnosi s NATO-om krajem devedesetih bili su zaoštreni, napose u kontekstu Martin Broda u Bosni i Hercegovini. Kako je pisao Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, Washington je obavijestio Zagreb da su zračne snage saveza spremne bombardirati Hrvatsku vojsku na bosanskom teritoriju, ne bude li se povukla. Predsjednik Franjo Tuđman nato se “strahovito razbjesnio… i dao nalog da hrvatske trupe oružjem spriječe bilo kakav pokušaj međunarodnih snaga”. Bio je to “rub katastrofe”, pisao je kasnije hrvatski ministar.
Vrh HV-a znao je što bi NATO gađao. Tako su, bez znanja vrhovnog zapovjednika, ministar Granić i načelnik stožera Pavao Miljavac povukli specijalnu policiju, a dvojicu hrvatskih temeljnih policajaca snage UN-a su uhitile. “Nisam želio da Hrvatska uđe u rat s NATO-om, a time i SAD-om. U rat sa SAD-om Hrvatska je ušla jedino za vrijeme Ante Pavelića“, odgovorio je tad Granić Tuđmanu. Sukob je izbjegnut i bio je posljednji iznimno ozbiljan između Zagreba i Zapada, napose nakon 1995.
Rasprava o proširenju NATO-a ponovo je otvorena prije ulaska velikog broja država, uključujući i baltičke republike, u savez 2004. godine. Hrvatska i Albanija poziv za članstvo dobile su 4. travnja 2008. sa summita u Bukureštu. Tad su u nastojanju da se uključe u MAP (Akcijski plan) ohrabrene Gruzija i Ukrajina.
Ulazak s Albanijom
“Vaša je zemlja donijela hrabru odluku, a SAD snažno podupire vaš zahtjev”, rekao je George W. Bush Viktoru Juščenku kad mu je ukrajinski predsjednik 2008. rekao o želji Kijeva da pristupi NATO-u. Rusija je tad poručila da bi ulazak Ukrajine u NATO “izazvao duboku krizu” između Kijeva i Moskve što bi “zahtijevalo promjenu prioriteta naše strateške sigurnosti” i poremetilo europski mir.
S Hrvatskom je bilo lakše. Vjesnik je na naslovnici prikazao Stipu Mesića i Ivu Sanadera kako primaju čestitke i jedino žale da smo tako dugo čekali, uz dodatak da je to samo prvi korak ka drugom cilju, ulasku u EU. Predsjednik Bush iz Bukurešta je doputovao u Zagreb. Bilo je to priznanje naše zrelosti, demokracije i vrijednosti, “ali i dodatni poticaj za potporu našoj susjednoj regiji u aspiracijama prema NATO-u i EU”, rekao je Sanader.
“Službeni Zagreb će podupirati euroatlantske integracije svih zemalja regije koje žele ići istim putem jer hrvatski primjer pokazuje da se reforme isplate”, rekao je predsjednik Vlade i HDZ-a, podvlačeći Srbiju, Kosovo i BiH. Članstvo u NATO-u zajednički su zagovarala dvojica političara iz različitih opcija. To znači uvođenje novih tehnologija, više kapitala, rekao je Mesić. Makedonija, koja je jednako tako trebala u savez, nije postigla kompromis s Grčkom oko imena, pa je zbog veta Atene zaobiđena; članica će postati tek 12 godina kasnije.
Nesposobni ministri i sposobni Sanader
Sporno pitanje bio je referendum; Mesić je govorio da se ulaskom u NATO ne prenosi suverenitet, pa za referendum razloga nema. NATO je jamstvo da će Hrvatska živjeti bolje, da će biti sigurnija, da će sad lakše u EU. Dio građana smatrao je da treba skupiti potpise i odluku provjeriti na referendumu.
Sanader je govorio da su sâmi izbori bili referendum, iako mu stranka nije izvojevala plebiscitarnu pobjedu. Kolumnistica Globusa Mirjana Kasapović problematizirala je neraspisivanje referenduma pitajući se zašto su članovi koalicijske vlasti HSLS i HSS u kampanji zagovarali referendum, a onda, kad je Sanader rekao da ga neće biti, ušutjeli.
Ministar policije Berislav Rončević najprije je zabranio protu-NATO demonstracije u Zagrebu, ali ga je Sanader nazvao i zatražio da odluku promijeni. Kako je pisala Kasapović: “Nesposobni ministri donose loše odluke, a onda ih sposobni Sanader ukida i tako spašava Hrvatsku”.
***
Niti pet godina nakon izjave francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u studenom 2019. da je NATO klinički mrtav (“brain dead”) jer Amerikanci nikog nisu ni obavijestili o povlačenju iz Sirije – što je Moskva pozdravila – Sjeveroatlantski savez ne samo da je živ nego u sastavu ima dvije nove članice, koje su ušle da se zaštite od ponovno ratujuće Rusije. Iako isprva nije tako izgledalo, tih su pet godina bile važne i povoljne za NATO.
Nakon desetljeća ignoriranja zamrznutih konflikta na teritoriju Moldove, Gruzije i Ukrajine – kojoj je Rusija 2014. otela Krim i Donbas – nova faza odnosa Rusije i Europe otvorila se 2022. s općom ruskom invazijom na Ukrajinu. S jedne je strane prevelika Rusija, koja se nije mogla mijenjati bez da promijeni Europu, a s druge strah onih s poviješću pod Rusima da se ponovo ne vrate pod njihovu vlast.
U ratu s Ukrajinom Rusiji ide bolje, no ona to vidi kao rat protiv NATO-a i američke hegemonije, pisao je Alexander Gabuev, direktor Carnegie centra za Rusiju i Euroaziju u Berlinu 19. veljače 2024 u Financial Timesu. Rusi danas vjeruju da je situacija poput one 1942. – najteže je pred njima, ali trend ukazuje na pobjedu.
Ići u rat zbog Crne Gore?
Mogućnost sukoba Rusije i Europe mnogima više ne izgleda posve nemoguća, čak ni izvan prvog prstena istočnoeuropskih zemalja. Napadom na Ukrajinu Rusija je učinila potez koji nije logičan; možda se mogu očekivati i drugi? Kolektivna sigurnost najvažnije je što NATO nudi. Ako toga nema, Savez neće ispuniti svrhu – a već sad se mnoge istočnoeuropske države žale da je pogled saveza uži. Tako to izgleda iz Tallinna i Rige, drukčije je promatra li se iz Bruxellesa ili Lisabona.
Je li NATO spreman intervenirati za male saveznice, glavno je pitanje ne samo za savez, već i svijet. Članak 5 je jasan, no je li zbog Crne Gore NATO pripreman ići u rat? Je li NATO bio spreman to učiniti 1961. kad je izgrađen Berlinski zid? Je li Putin doista spreman biti obnovitelj SSSR-a i netko tko je ispravio najveću geostratešku pogrešku u povijesti? Zasad nitko ne može odgovarati niti se igrati s takvim odgovorima.
Osim pomoći Ukrajini, glavno pitanje saveza je financiranje vlastite obrane. Sve članice su se suglasile da će do 2025. nastojati povećati izdvajanje za obranu na dva posto svog bruto domaćeg proizvoda. Ovo pravilo sve je važnije zbog mogućnosti reizbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Republikanski političar prijetio da će podržati Rusiju u invaziji na članice NATO-a koje “ne plaćaju” dovoljno.
Reagan se okreće u grobu
Trump je početkom veljače 2024. problematizirao i doktrinu kolektivne obrane, a republikanci u Kongresu blokirali su slanje milijardi pomoći Ukrajini. Poljski premijer Donald Tusk tad je republikanskim senatorima poručio kako se Ronald Reagan, koji je milijunima pomogao da se oslobode ruske dominacije, okreće u grobu.
Samo tri članice zadovoljavale su prag od dva posto 2014. godine. Deset godina kasnije bit će ih 18 od 32, gotovo dvije trećine. U samo pet godina do 2026. ukupno izdvajanje za obranu porast će sa 150 na 320 milijardi dolara.
Prošle godine Sjedinjene Države su potrošile dvije trećine od ukupno izdvojenih 1,2 bilijuna za obranu unutar NATO-a; sve europske saveznice ukupno su izdvojile 361 milijardu. Poljska troši najviše, 3,9 posto BDP-a, više i od 3,5 posto koliko izdvaja SAD. Doduše, dva posto izdvaja i Mađarska, što očito nije jamstvo za jedinstvenu politiku prema Rusiji.
Velike ideje i mali narodi
Sve bi ovo moglo biti priprema za ono što slijedi. Danski ministar obrane Troels Lund Poulsen govori o mogućem napadu Rusije na NATO u narednih tri do pet godina, što bi se moglo prevenirati povećanim izdvajanjem. Prema analizama estonskog analitičara Kaupa Rosina sukob je moguć u narednih deset godina. Istina, Putin je izjavio da on ne misli napasti NATO, čak ni Poljsku ni Latviju, “osim ako one prethodno napadnu Rusiju”. Njemački ministar obrane Boris Pistorius rekao je da bi se trebalo mentalno pripremiti za napad, koji je moguć u narednih osam godina.
SAD su jedino jamstvo funkcioniranja NATO-a. Na kontinentu SAD ima vojsku, jedini ima mogućnost brzo reagirati, premjestiti snage, jedini ima veliki i pokretni nuklearni arsenal. NATO, pa i svijet, trebaju se pripremiti za novo doba. Ono bi moglo biti drukčije, puno manje multilateralno, puno manje savezničko. Trump bi mogao biti osobito koncentriran na Ameriku, pisao je Alec Russell u Financial Timesu.
Vjerojatno potpunog izolacionizma Amerike neće biti. To je i nemoguće, no moguće je postaviti odnose drukčije, s “obostranim interesima”, što znači manje multilateralne, što značiti da u nekim slučajevima SAD neće imati previše interesa da se bave nekom zemljom, poglavito malom. Male zemlje često nemaju dovoljno toga ponuditi da bi odnosi bili ravnopravni, a to su loše vijesti.