Iako se u Srbiji posljednjih godina snima more novih serija, toliko da ih je teško pohvatati čak i prosječno informiranom tamošnjem građaninu, a njihov tematski i vremenski raspon zahvaća period od polovice 19. stoljeća do danas i čitav niz tema, ipak sve primjetnija postaje fascinacija razdobljem Kraljevine Jugoslavije.
Pojednostavljeno govoreći, sve ono što je poodavno postala tema u medijima, književnosti i historiografiji, a to je kako što više uzdignuti nekakvo fiktivno veliko doba građanske Srbije i Beograda te ga suprotstaviti jednakoj fikciji o barbarskom socijalističkom razdoblju, došlo je i na male ekrane, počevši od serije ‘Montevideo, Bog te video’. Sve naravno kroz herojski utemeljiteljski mit o Prvom svjetskom ratu, iz kojeg je Srbija doista izišla kao pobjednica s ogromnim brojem žrtava.
Sukob dva koncepta
U čitavoj toj priči sukobljavaju se dva koncepta. Jedan je upravo ovaj, koji priča bajku o zlatnom dobu i drugi koji postaje sve rašireniji, o tome kako je Jugoslavija upropastila Srbiju, koja je umjesto stvaranje te državne zajednice mogla i morala formirati Veliku Srbiju, umjesto što je dopustila da je podli Hrvati, Slovenci, čak i ako su bili komunisti, štoviše tim gore, poput Tita i Kardelja, iskoristili da iskomadaju Srbiju i gurnu je u propast. Pri čemu je na udaru takvog pristupa najčešće Aleksandar Karađorđević kao nepopravljivi naivac. Pojednostavljujem stvari, ali to je otprilike to.
U čitavu priču se pak prije dvije godine uključuje Vuk Drašković sa svojim romanom ‘Aleksandar od Jugoslavije’, koji se rasprodao u nekoliko izdanja, nakon čega Zdravko Šotra počinje snimanje istoimene serije koja se ovih dana počela emitirati na kanalu Nove Srbije, te na njihovom portalu na kojem su dostupne dvije dosad emitirane epizode. Iako smo imali priliku pogledati tek dvije epizode, one su sasvim dovoljne za izricanje nekih prvih dojmova, koji su neodvojivi od autora romana i predloška, Vuka Draškovića.
Draškovićevih 30 godina
Riječ je, naime, o čovjeku koji je umnogome obilježio proteklih trideset godina u Srbiji, ali i na čitavom ovom prostoru i koji je napravio čitav krug od prvog rehabilitatora četništva i nekoga tko je najavljivao pa i zagovarao rat i nasilje, do čovjeka koji zagovara mir, bori se protiv tog istog rata koji je poticao i jedan je od rijetkih koji otvoreno zagovara da Srbija osvijesti činjenicu nezavisnosti Kosova i okrene se prozapadnoj politici.
Sve ga je to, jasno, koštalo političke popularnosti koja je u početku bila ogromna i zbog koje je Miloševićev režim organizirao nekoliko atentata na njega koje je, za razliku od svojih najbližih suradnika, čudom preživio, a koja danas zapravo ne postoji. No, postoje samo dvije stvari koje su u njegovom javnom djelovanju ostale nepromijenjene svo ovo vrijeme, a to su glorifikacija četništva i nevjerovatna književna popularnost koja ne prolazi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je kao pisac popularan
Što god da Drašković napiše i objavi momentalno se rasproda u visokim nakladama i drži čela liste najprodavanijih naslova, sve tamo od ‘Noža’ i ‘Sudije’ iz osamdesetih, pa do ‘Aleksandra od Jugoslavije’. Budući da se ne radi o čovjeku pretjeranog spisateljskog talenta, iako nije netalentiran za pričanje priča, očito je riječ o jednom drugom fenomenu.
Publika, naime, ne želi Draškovića kao pragmatičnog i realnog političara, ali s istim žarom želi njega kao mitomana jer im taj izmaštani svijet savršeno odgovara. Naravno, baš zato što ga ne doživljavaju izmaštanim, ni oni kao ni sam autor. Ovaj kraći uvod o autoru romana po kojem je snimana serija bio je neophodan za daljnje razumijevanje čitave priče.
Opsesija prvom Jugoslavijom
Drašković je svojoj opsesiji s četništvom, posljednjih godina pridodao i fascinaciju s Jugoslavijom, prvom naravno, te s likom Aleksandra Karađorđevića, kojeg je u romanu predstavio praktično kao sveca koji je htio najbolje. Štoviše, Aleksandar je po Vuku bio na velikim iskušenjima, a ako bi ponekad i napravio poneku nepravdu, poput one da je vlastitom djedu i crnogorskom kralju Nikoli Petroviću zabranio povratak u zemlju, koju je de facto vojno okupirao, poslije čega je Podgorička skupština nakon velikog unutrašnjeg loma donijela odluku o direktnom pripajanju Srbiji, na to je jednostavno bio primoran. A napravio je to teška srca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, susrećemo se s hagiografijom, a ne s nekim pristupom koji bi ozbiljno problematizirao promatrano, inače jako zanimljivo razdoblje. Iz takvog materijala je, naravno, jako teško iscijediti ozbiljnu igranu seriju, iako je to bilo moguće da se priča ozbiljnije proširila na duh vremena i druge sredine i ljude koji su ušli u zajedničku državu, no Šotra se odlučio na to da vjerno slijedi mitološki predložak, iz čega smo dobili naivnu i smiješnu plakatnu seriju, s plošnim likovima koji su tu tek da izreklamiraju programatske rečenice i ništa više od toga.
Kičasto, patetično, nerealno
Ozbiljna gluma je u takvim okolnostima nemoguća, što jedino donekle uspijeva nadići Žarko Laušević kao crnogorski kralj Nikola. No, sve skupa je toliko kičasto, patetično i nerealno. Po seriji ispada da su u čitavom Beogradu živjeli tek vrhunski obrazovani uglađeni ljudi u odijelima i finim gradskim stanovima i da je glavni junak bio antički heroj koji ne radi ništa drugo, nego stalno misli o domovini, blizak je narodu i suprostavljen korumpiranim elitama, istinski poliglota.
No, kako smo istovremeno svjesni smiješne i poražavajuće činjenice da će brojni ljudi sasvim sigurno ovakav prikaz vremena i Aleksandra Karađorđevića prihvatiti kao autentičan, teško se veseliti isključivo šundu. Serija je, ukratko, toliko loša da je zabavna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili, kao što je u svom osvrtu napisao Dejan Ilić na Peščaniku, jedina prava prilika da serija ima smisla i djeluje subverzivno bila je u tome da se dodatno naglasi ionako očita paralela s Aleksandrom Vučićem i načinom na koji on prikazuje sebe i svoju brigu za narod i ljude, ali ni Drašković, kao ni Šotra nisu dobacili do te ideje.
Što je nehotice autor objasnio
Ostaje nam na koncu sama povijesna priča iz koje se vide sve nevolje i nerazumijevanja unutar zemlje koja se tada stvarala. Fokusirajući se najviše na tu lažnu dilemu između ponuđene Velike Srbije i potencijalne Jugoslavije, autor daje Aleksandru za pravo, pripisujući mu vizionarsku ulogu u tome što je prvu, inače realno neostvarivu ideju odbio, a drugu navodno iz iskrenog uvjerenja sanjao.
Ali, ovdje je puno zanimljivija Draškovićeva iskrenost u kojoj jasno prikazuje očitu manipulaciju Aleksandra i njegovog predsjednika Nikole Pašića s ljudima iz Jugoslavenskog odbora. Vidimo tako budućeg kralja i tadašnjeg regenta koji otvoreno govori Pašiću da laže ljudima i obmanjuje ih, održavajući im iluziju o stvaranju federalne zemlje. Tako je autor, zapravo i ne želeći, objasnio u čemu je bio i ostao problem prve Jugoslavije, a isti se pokazao i na kraju druge.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvije suprotstavljene ideje
Srbija u cjelini, a u ovom konkretnom slučaju i sveti Aleksandar, jednostavno nije doživljavala druge zemlje, ljude i narode koji su ušli u državnu zajednicu kao relevantne sugovornike i kao istinski ravnopravne, niti je osjećala potrebu da kroz razgovor s njima nađe neko zajedničko rješenje.
S jedne strane stoji deklarativna ideja o jedinstvu i glorificiranje onih, poput dalmatinskih Hrvata koji su presudno pogurali Narodno vijeće da bezuvjetno dođe u Beograd 1.12., ali s druge strane je ideja o samodovoljnosti. Tome u prilog govori i činjenica da je potpuno prešućena Supilova uloga u otkrivanju tajnog Londonskog ugovora u Rusiji. Šteta je samo što većina onih koji će odgledati seriju do kraja i koji su ranije pročitali knjigu, ovu činjenicu sasvim sigurno neće uočiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogledao sam novu seriju o Aleksandru Karađorđeviću, prema romanu Vuka Draškovića: toliko je loša da je zabavna
Kako su Vuk Drašković i Zdravko Šotra novom serijom Aleksandra Karađorđevića pretvorili u sveca
Sve skupa je kičasto, patetično i nerealno. Po seriji ispada da su u čitavom Beogradu živjeli tek vrhunski obrazovani uglađeni ljudi u odijelima i finim gradskim stanovima i da je glavni junak bio antički heroj koji ne radi ništa drugo, nego stalno misli o domovini, blizak je narodu i suprostavljen korumpiranim elitama
Iako se u Srbiji posljednjih godina snima more novih serija, toliko da ih je teško pohvatati čak i prosječno informiranom tamošnjem građaninu, a njihov tematski i vremenski raspon zahvaća period od polovice 19. stoljeća do danas i čitav niz tema, ipak sve primjetnija postaje fascinacija razdobljem Kraljevine Jugoslavije.
Pojednostavljeno govoreći, sve ono što je poodavno postala tema u medijima, književnosti i historiografiji, a to je kako što više uzdignuti nekakvo fiktivno veliko doba građanske Srbije i Beograda te ga suprotstaviti jednakoj fikciji o barbarskom socijalističkom razdoblju, došlo je i na male ekrane, počevši od serije ‘Montevideo, Bog te video’. Sve naravno kroz herojski utemeljiteljski mit o Prvom svjetskom ratu, iz kojeg je Srbija doista izišla kao pobjednica s ogromnim brojem žrtava.
Sukob dva koncepta
U čitavoj toj priči sukobljavaju se dva koncepta. Jedan je upravo ovaj, koji priča bajku o zlatnom dobu i drugi koji postaje sve rašireniji, o tome kako je Jugoslavija upropastila Srbiju, koja je umjesto stvaranje te državne zajednice mogla i morala formirati Veliku Srbiju, umjesto što je dopustila da je podli Hrvati, Slovenci, čak i ako su bili komunisti, štoviše tim gore, poput Tita i Kardelja, iskoristili da iskomadaju Srbiju i gurnu je u propast. Pri čemu je na udaru takvog pristupa najčešće Aleksandar Karađorđević kao nepopravljivi naivac. Pojednostavljujem stvari, ali to je otprilike to.
U čitavu priču se pak prije dvije godine uključuje Vuk Drašković sa svojim romanom ‘Aleksandar od Jugoslavije’, koji se rasprodao u nekoliko izdanja, nakon čega Zdravko Šotra počinje snimanje istoimene serije koja se ovih dana počela emitirati na kanalu Nove Srbije, te na njihovom portalu na kojem su dostupne dvije dosad emitirane epizode. Iako smo imali priliku pogledati tek dvije epizode, one su sasvim dovoljne za izricanje nekih prvih dojmova, koji su neodvojivi od autora romana i predloška, Vuka Draškovića.
Draškovićevih 30 godina
Riječ je, naime, o čovjeku koji je umnogome obilježio proteklih trideset godina u Srbiji, ali i na čitavom ovom prostoru i koji je napravio čitav krug od prvog rehabilitatora četništva i nekoga tko je najavljivao pa i zagovarao rat i nasilje, do čovjeka koji zagovara mir, bori se protiv tog istog rata koji je poticao i jedan je od rijetkih koji otvoreno zagovara da Srbija osvijesti činjenicu nezavisnosti Kosova i okrene se prozapadnoj politici.
Sve ga je to, jasno, koštalo političke popularnosti koja je u početku bila ogromna i zbog koje je Miloševićev režim organizirao nekoliko atentata na njega koje je, za razliku od svojih najbližih suradnika, čudom preživio, a koja danas zapravo ne postoji. No, postoje samo dvije stvari koje su u njegovom javnom djelovanju ostale nepromijenjene svo ovo vrijeme, a to su glorifikacija četništva i nevjerovatna književna popularnost koja ne prolazi.
Zašto je kao pisac popularan
Što god da Drašković napiše i objavi momentalno se rasproda u visokim nakladama i drži čela liste najprodavanijih naslova, sve tamo od ‘Noža’ i ‘Sudije’ iz osamdesetih, pa do ‘Aleksandra od Jugoslavije’. Budući da se ne radi o čovjeku pretjeranog spisateljskog talenta, iako nije netalentiran za pričanje priča, očito je riječ o jednom drugom fenomenu.
Publika, naime, ne želi Draškovića kao pragmatičnog i realnog političara, ali s istim žarom želi njega kao mitomana jer im taj izmaštani svijet savršeno odgovara. Naravno, baš zato što ga ne doživljavaju izmaštanim, ni oni kao ni sam autor. Ovaj kraći uvod o autoru romana po kojem je snimana serija bio je neophodan za daljnje razumijevanje čitave priče.
Opsesija prvom Jugoslavijom
Drašković je svojoj opsesiji s četništvom, posljednjih godina pridodao i fascinaciju s Jugoslavijom, prvom naravno, te s likom Aleksandra Karađorđevića, kojeg je u romanu predstavio praktično kao sveca koji je htio najbolje. Štoviše, Aleksandar je po Vuku bio na velikim iskušenjima, a ako bi ponekad i napravio poneku nepravdu, poput one da je vlastitom djedu i crnogorskom kralju Nikoli Petroviću zabranio povratak u zemlju, koju je de facto vojno okupirao, poslije čega je Podgorička skupština nakon velikog unutrašnjeg loma donijela odluku o direktnom pripajanju Srbiji, na to je jednostavno bio primoran. A napravio je to teška srca.
Ukratko, susrećemo se s hagiografijom, a ne s nekim pristupom koji bi ozbiljno problematizirao promatrano, inače jako zanimljivo razdoblje. Iz takvog materijala je, naravno, jako teško iscijediti ozbiljnu igranu seriju, iako je to bilo moguće da se priča ozbiljnije proširila na duh vremena i druge sredine i ljude koji su ušli u zajedničku državu, no Šotra se odlučio na to da vjerno slijedi mitološki predložak, iz čega smo dobili naivnu i smiješnu plakatnu seriju, s plošnim likovima koji su tu tek da izreklamiraju programatske rečenice i ništa više od toga.
Kičasto, patetično, nerealno
Ozbiljna gluma je u takvim okolnostima nemoguća, što jedino donekle uspijeva nadići Žarko Laušević kao crnogorski kralj Nikola. No, sve skupa je toliko kičasto, patetično i nerealno. Po seriji ispada da su u čitavom Beogradu živjeli tek vrhunski obrazovani uglađeni ljudi u odijelima i finim gradskim stanovima i da je glavni junak bio antički heroj koji ne radi ništa drugo, nego stalno misli o domovini, blizak je narodu i suprostavljen korumpiranim elitama, istinski poliglota.
No, kako smo istovremeno svjesni smiješne i poražavajuće činjenice da će brojni ljudi sasvim sigurno ovakav prikaz vremena i Aleksandra Karađorđevića prihvatiti kao autentičan, teško se veseliti isključivo šundu. Serija je, ukratko, toliko loša da je zabavna.
Ili, kao što je u svom osvrtu napisao Dejan Ilić na Peščaniku, jedina prava prilika da serija ima smisla i djeluje subverzivno bila je u tome da se dodatno naglasi ionako očita paralela s Aleksandrom Vučićem i načinom na koji on prikazuje sebe i svoju brigu za narod i ljude, ali ni Drašković, kao ni Šotra nisu dobacili do te ideje.
Što je nehotice autor objasnio
Ostaje nam na koncu sama povijesna priča iz koje se vide sve nevolje i nerazumijevanja unutar zemlje koja se tada stvarala. Fokusirajući se najviše na tu lažnu dilemu između ponuđene Velike Srbije i potencijalne Jugoslavije, autor daje Aleksandru za pravo, pripisujući mu vizionarsku ulogu u tome što je prvu, inače realno neostvarivu ideju odbio, a drugu navodno iz iskrenog uvjerenja sanjao.
Ali, ovdje je puno zanimljivija Draškovićeva iskrenost u kojoj jasno prikazuje očitu manipulaciju Aleksandra i njegovog predsjednika Nikole Pašića s ljudima iz Jugoslavenskog odbora. Vidimo tako budućeg kralja i tadašnjeg regenta koji otvoreno govori Pašiću da laže ljudima i obmanjuje ih, održavajući im iluziju o stvaranju federalne zemlje. Tako je autor, zapravo i ne želeći, objasnio u čemu je bio i ostao problem prve Jugoslavije, a isti se pokazao i na kraju druge.
Dvije suprotstavljene ideje
Srbija u cjelini, a u ovom konkretnom slučaju i sveti Aleksandar, jednostavno nije doživljavala druge zemlje, ljude i narode koji su ušli u državnu zajednicu kao relevantne sugovornike i kao istinski ravnopravne, niti je osjećala potrebu da kroz razgovor s njima nađe neko zajedničko rješenje.
S jedne strane stoji deklarativna ideja o jedinstvu i glorificiranje onih, poput dalmatinskih Hrvata koji su presudno pogurali Narodno vijeće da bezuvjetno dođe u Beograd 1.12., ali s druge strane je ideja o samodovoljnosti. Tome u prilog govori i činjenica da je potpuno prešućena Supilova uloga u otkrivanju tajnog Londonskog ugovora u Rusiji. Šteta je samo što većina onih koji će odgledati seriju do kraja i koji su ranije pročitali knjigu, ovu činjenicu sasvim sigurno neće uočiti.