Pola stoljeća famoznog dokumenta koji je označio kraj Jugoslavije kao stvarne zajedničke države
Čini se kao da o tom Ustavu svi sve znaju, makar da ga nitko nije zaista i pročitao
Neovisno o tome koliko je doista utjecao i na današnju stvarnost i na početak raspada Jugoslavije pa i na pravni ishod tog raspada u vidu međunarodnog priznanja republičkih granica kao državnih, činjenica je da je riječ o dokumentu koji je možda i najviše komentiran u javnom prostoru, a istovremeno i najmanje pročitan
Ovog tjedna navršilo se točno pola stoljeća od donošenja famoznog Ustava SFRJ iz 1974., donesenog 21. veljače te godine. I od tada sve do danas, neovisno o tome koliko je taj dokument doista utjecao i na današnju stvarnost i na početak raspada Jugoslavije pa i na pravni ishod tog raspada u vidu međunarodnog priznanja republičkih granica kao državnih, stoji činjenica da je riječ o dokumentu koji je možda i najviše komentiran u javnom prostoru, a istovremeno i najmanje pročitan. Ili pojednostavljeno govoreći, čini se kao da o tom Ustavu svi sve znaju, makar da ga nitko nije zaista i pročitao.
A taj Ustav, koji je bio drugi najduži u povijesti, nakon indijskog, je s jedne strane bio izrazito ideološki s projekcijom neupitne socijalističke budućnosti, usmjerene ka nekom odumiranju države, na račun društva, s druge je do krajnjih konzekvenci doveo ideju federacije, odnosno onog bakarićevskog daljnjeg ‘federiranja federacije’, stvorivši zemlju praktično konfederalnog ustroja, dao je značajno veću ulogu dvjema autonomnim pokrajinama, podignuo je tzv. narodnosti, odnosno nacionalne manjine na status nacije, ali bez federalne jedinice za njih i potvrdio je Tita kao iznimku koja može biti doživotno birana za predsjednika SFRJ, zbog vlastitih povijesnih zasluga, ali tek nakon što je ustavom definirano buduće kolektivno Predsjedništvo.
Rasprava o Ustavu se svela na jednu temu
I bez obzira što je svaka od ovih stvari bila jednako bitna u momentu izglasavanja, s protokom vremena i činjenicom da je Srbija realno postajala sve nezadovoljnija s novim ustavnim rješenjima i gotovo državnim statusom vlastitih autonomnih pokrajina, nakon čega se razvila višegodišnja borba između tzv. ustavobranitelja oličenih u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini i tzv. ustavoreformatora koje je predvodila Srbija, rasprava o ovom Ustavu se zapravo svela samo na tu jednu temu.
A ta tema koja je iz Ustava neupitno proizlazila je bila vezana uz razvlašćivanje savezne države i delegiranja stvarne političke moći republikama i pokrajinama. Štoviše, dok je prethodni Ustav iz 1963. formuliran kao Ustav kojeg je donijela Savezna skupština SFRJ kao najveće tijelo države, u ovome je dodana formulacija da je skupština to napravila uz suglasnih parlamenata republika i pokrajina.
Kraj Jugoslavije kao stvarne zajedničke države
Stoga ne bi bilo pretjerano reći da ovaj Ustav jest zapravo razvlastio središnje savezne institucije i već tada označio kraj Jugoslavije kao stvarne zajedničke države, koju je na okupu držala još samo formalna volja republika da budu u njoj, socijalizam kao ideologija, odnosno Savez komunista Jugoslavije kao politički monopolist i lik predsjednika Tita.
I iz istih ovih razloga je Miloševićeva Srbija mogla prva donijeti novi republički Ustav i time zapravo srušiti SFRJ, ma koliko tvrdila suprotno. Jednako kao što joj je ono protiv čega se pobunila, a to je veća uloga Autonomnih Pokrajina Vojvodine i Kosova, donijelo automatski tri glasa u kolektivnom Predsjedništvu. I naravno, iz istih razloga su republike smjenjivale savezne premijere osamdesetih kako su htjele, a sam Ante Marković, kao posljednji savezni premijer, nije imao nikakvu realnu moć.
No, sva su ta nastojanja za rekonfiguracijom zemlje na novim temeljima pala u vodu kad je pokrenut rat, a Badinterova komisija priznala državnost republika.
Paradoks koji svjedoči lutanju čelnih ljudi SFRJ
Iako je već više puta istican paradoks o tome kako je ono što su ideje onoga što su vlasti zvale Maspokom, a danas se naziva Hrvatskim proljećem, u potpunosti implementirane u ovom Ustavu, pa čak i više od toga, a sve nakon što je pokret brutalno ugušen, a njegovi lideri završili u zatvorima, taj paradoks vrijedi napominjati u svakoj ovakvoj prilici jer zapravo svjedoči o čestom koncepcijskom lutanju čelnih ljudi SFRJ.
Iz svega vrijedi izdvojiti i utopijski pokušaj Predraga Matvejevića, koji je otvorenim pismom pozvao Tita da ne prihvati ulogu doživotnog predsjednika jer se to kosi sa svim idealima za koje se borio, a zbog toga sam Matvejević nije istrpio nikakve posljedice. Moguće i zato što su mnogi računali da ima Krležinu zaštitu na ovom pitanju, jer se sve događalo u vrijeme njegovih poznatih razgovora s Krležom, kasnije objavljenih u formi knjige.
Konačno, doista jeste riječ o dokumentu koji je umnogome formirao današnju stvarnost, o dokumentu koji je imao i ima žestoku opoziciju, ali koji nije došao isključivo kao posljedica neke političke odluke, nego kao logičan završetak procesa začetog u antifašističkoj borbi, kad su ideje federalizma, nacionalnog oslobođenja pa i samoupravljanja u vidu narodnooslobodilačkih odbora i dobile pravo građanstva, koje pak više nije moglo biti suspendirano.