Tito i Kardelj ostavili su uputu za rastavljanje Jugoslavije. Njihov Ustav i dalje živi kroz države nastale iz raspada

Posljednji čin Tita i Kardelja

Donošenjem 406 članaka saveznog ustava završio je proces započet još polovicom 1960-ih. Američki povjesničar Dennison Rusinow, stručnjak za Jugoslaviju, pisao je da su Jugoslaveni s četvrtim ustavom u trideset godina uspjeli još jednom biti prvi, a to su uvijek i u svemu željeli. Sad su imali i najduži ustav na svijetu, uz onaj Indije.

Beogradski zimski dan 21. veljače 1974. bio je osobito svečan, povijesni trenutak, javljali su izvjestitelji Vjesnika iz Beograda. Predsjednik Savezne skupštine Mika Špiljak pročitao je odluku o proglašenju Ustava. Edvard Kardelj, tvorac dokumenta, doputovao je iz lječilišta u Igalu. U Skupštini su bili svi osim Josipa Broza Tita, koji je – kako je u dnevniku pisao Ivan Buković, predsjednik Privrednog vijeća Sabora – bio bolestan. Zapravo, liječnici i političko vodstvo tražili su da se Tito odmori nakon putovanja u Aziju.

Kad je u 11 sati Ustav izglasan, u zagrebačkim kolektivima na trenutak je prekinuta proizvodnja. “Radni ljudi najvećeg radničkog centra u Hrvatskoj slavili su proglašenje svog Ustava”, pisao je Vjesnik. Bio je to početak novog razdoblja jer je “radni čovjek po prvi put poslije Pariške komune i Lenjinovih sovjeta” postao sam svoj predstavnik, poslanik i odbornik, sam sebi poslodavac.

Ništa bez pada Rankovića

Proslavljalo se u Radi Končaru, Elektri, Željezničkom transportnom poduzeću Zagreb, na Okružnom sudu, u Marijanu Badelu, RIZ-u, Monteru, Tvornici papira, Astri, INA-i i nizu drugih poduzeća; mnoga danas više ne postoje. Isto je bilo u Osijeku, Slavonskom Brodu. U Slavonskoj Požegi trgovi su ukrašeni zastavama, a pauza pomaknuta na 11 sati, kad su se oglasile sirene. U Sisku su u Željezari, Radonji, Galdovu pratili svečanu sjednicu na radnim mjestima, sve do sirena.

Povijesnom činu koji je jugoslavensku federaciju uvodio u novu fazu razvoja prisustvovala je i delegacija Fronta nacionalnog oslobođenja Alžira, izaslanstvo Fronte narodnog jedinstva Čilea pod vodstvom Carlosa Altamirana, generalnog sekretara Socijalističke stranke Čilea, te ministar revolucionarnih oružanih snaga Raúl Castro Ruz, brat vođe revolucije Fidela Castra i kasnije predsjednik Kube.

Kao i mnogo toga u Jugoslaviji, promjene su postale moguće, ili su barem ubrzane, smjenom Aleksandra Rankovića 1966. sa svih dužnosti u Partiji, državi i, najvažnije, s čela sigurnosnog aparata. Tad je zamah dobila i ekonomska reforma iz 1965., najambicioznija ikad poduzeta u nekoj socijalističkoj državi. Zbog toga je i mijenjan Ustav iz 1963. godine – amandmanima iz 1967. i 1968. te, najvažnije, 1971. godine.

U Ustavu živi i Hrvatsko proljeće

Špiljak je podsjetio kako je u prosincu 1971. Tito predložio Skupštini da se pristupi promjeni ustava, što je proizlazilo iz 42 amandmana usvojena do ljeta 1971. Nakon toga nastupilo je maratonsko usuglašavanje, dogovori, sastančenje kojim se tražio put za “razvoj našeg samoupravnog sistema”, rekao je Mika Špiljak. O nacrtu je raspravljano posvuda, javna rasprava imala je “općenarodni karakter”, bila je “ravna referendumu”.

U dominantnim interpretacijama novije hrvatske povijesti sve izgleda isključivo nepomirljivo. Ako se uopće bavi političarima, a ne samo studentima, svećenicima i skrivenim disidentima, kod nas povijest staje na Karađorđevu 1971. i slomu Hrvatskog proljeća. Iz takve interpretacije teško je vidjeti da je Ustav iz 1974. zapravo bio nastavak duha promjena koje su već živjele u amandmanima usvojenima na vrhuncu Hrvatskog proljeća.

Na Ustavu iz 1974. radila je ekipa koja je naslijedila Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar, ali je duh reforme ostao i među političarima koji su obično otpisivani kao protureformatori ili nenacionalni autokrati. Većina političara tog, kao i oni iz prethodnog razdoblja, željeli su da novi ustav bude brana protiv centralizacije i unitarizma. U većini republika više nije bilo dvojbe da te politike onemogućavaju modernizaciju i demokratizaciju Jugoslavije, odnosno “deetatizaciju”, kako se tad govorilo.

Federacija je što se republike dogovore

Decentralizacija je bila kodna riječ, baš kao što je i jačanje republika bio ispušni ventil za nepostojeću demokratizaciju. Republike su postajale sve samostalnije. Federacija je trebala biti ono što se republike dogovore. Republike su dobile pravo veta u saveznim organima. Unatoč Titovu neograničenom mandatu na čelu države, preuzetom iz ranijih ustava, vodstvo je postalo kolektivno.

Članove Predsjedništva SFRJ birale su republike, a odluke je trebalo donositi konsenzusom. Federacija je brinula o ekonomiji, obrani i – najviše – vanjskim poslovima; sve drugo je bilo republičko. Bila je to federacija s elementima konfederacije u kojoj je o svemu trebalo pregovarati. Kako je uveden strogi paritet na dužnostima, brojni problemi skrivali su se iza nacionalnog, ili su bojani nacionalnim bojama.

Delegatski sistem, Kardeljeva omiljena ideja, predstavljao je napredak u odnosu na posredno odlučivanje. Sad je radnička klasa mogla neposredno sudjelovati u upravljanju društvenim poslovima. “Razbijena je vanbudžetska bilanca u federaciji, centralizam… Sada možeš da ostvariš ono što nisi mogao niti sanjati prije pet godina”, pisao je Buković.

Srbija smanjena na mjeru ostalih

Drukčije su postavljeni i odnosi između republika i pokrajina, koje su dobile veću odgovornost. Tako je smanjena razlika između najveće republike – Srbije, koja je bila dvostruko veća od iduće Hrvatske, a golema prema svima drugima. Pokrajine, obje u sastavu Srbije, postale su gotovo ravnopravne republikama, pa je “uža Srbija” po veličini postala usporediva s ostalima. Značilo je to, doduše, da je u većim republikama jedan delegat predstavljao 200 tisuća građana, a u manjima možda 20 tisuća.

Nacionalne manjine preimenovane su u “narodnosti”. Tako je 1974. usvojen i prvi Ustav Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo, a ne samo Statut, kako je bilo dotad. Ilaz Kurteshi obratio se delegatima u Prištini na albanskom, a ne više srpskohrvatskom jeziku. Kad je Ustav usvajan, 27. veljače, u Prištinu “nije nikoga zvao iz Republike”, pisao je Draža Marković, predsjednik Skupštine SR Srbije. Kosovski Albanci sanjali su o statusu republike; Srbiji i Srbima na Kosovu bila je previše i ovakva redefinicija pokrajina, koja ih je de facto učinila republikama.

Jezično je pitanje već Amandmanima iz 1971. uređeno puno jasnije. Zapovjedni i jezik obuke u Jugoslavenskoj narodnoj armiji postao je “jedan od jezika naroda Jugoslavije, a u njenim dijelovima – jezici naroda i narodnosti”. Tamo gdje su nacionalne manjine imale dominaciju, kao na Kosovu ili u dijelovima Crne Gore s albanskom većinom, slobodno je bilo korištenje lokalnog jezika. Republike su same određivale školstvo, izdavaštvo, narative vlastite nacionalne povijesti. Svaka je imala svoju nacionalnu banku, policiju, sudstvo.

Osuda unitarizma vodi do Ustava

Nezadovoljni novim ustavom bili su centralisti, ali oni očito nisu bili dominantni u vlasti. Nisu doduše na vlasti (u Hrvatskoj) više bili ni Tripalo ni Savka, koje su sad otpisivali kao “euforičare” koji su bili spremni “demokraciju dati buržoaskim snagama”. Nije to značilo da treba odustati od postignuća Tripalova i Savkina doba, poput osude unitarizma s 10. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Zbog Desete sjednice došli smo do Ustava, govorili su njegovi zagovornici. Unitaristi su ostali najveći neprijatelj, a unitarizam i jugoslavenski integralizam osnovna prepreka bržem razvoju društva, što je Ustav iz 1974. apsolvirao.

Zemlja je sad ušla u novu fazu, stupila na težak i nepoznat put “s velikom opozicijom u komunističkim redovima”, a mnoštvo toga je građanima bilo “nerazumljivo”, pisao je Buković. Iako je sve u Ustavu polazilo i izviralo iz pobjede u ratu i socijalističke revolucije, ne uspije li zaživjeti, sve će se rušiti i dogmatici će prevladati. Učinit će to “ukoliko budu mogli, u savezu sa Istokom”, što je značilo Sovjetima, pisao je Buković.

OOUR-i i napuštanje centralizma

Tri godine po usvajanju novog Ustava, u udžbeniku povijesti za osmi razred osnovne škole u Hrvatskoj, koji su napisali Dušan Bilandžić i Radovan Vukadinović, proces je opisan kao “napuštanje centralizma”, omogućavanje da oni koji su dohodak stvarali sami odlučuju o rezultatima svoga rada. U svim je republikama u to vrijeme došlo do protivljenja samoupravljanju, “negdje jače, a negdje slabije”, kriptirano su naveli autori.

“Stoga je za socijalistički razvitak SFRJ posebno značajna 21. sjednica Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije 1971. [u Karađorđevu]. Na njoj su osuđene snage koje su protiv samoupravljanja, kao i pojave nacionalizma, liberalizma i unitarizma u nekim rukovodstvima SKJ.” Bilandžić je ovdje, u rečenici koju vjerojatno nijedan osnovnoškolac nije ni pročitao, kamoli razumio, pokrio sve protivnike Titove linije, bez obzira je li to doista baš i bilo tako. Istina, dio jugoslavenskog vrha strahovao je od svih ovih “-izama”, iako su jedni u jednoj republici bili pozitivni, a u drugoj negativni.

Nova faza razvoja samoupravljanja objašnjena je u pučkoškolskom udžbeniku razmjerno detaljno, na čitavoj stranici, uz opsežnu infografiku s podjelom skupštinskih tijela. Detaljno su opisani novi oblici organiziranja proizvodnje. U OOUR-ima, osnovnim organizacijama udruženog rada, radnici su sami upravljali, sami odlučivali, sami raspoređivali zarađena sredstva, tu se odvijao sav ekonomski život.

SFRJ je opisana kao samoupravna i socijalistička demokratska zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti. Nema nadglasavanja, traži se paritet. Savez komunista imao je privilegiran ustavni položaj: on je bio ključni faktor stabilnosti i kohezije u društvu, tumačio je stvarni pokretač ustavnih reformi Edvard Kardelj.

Vijeće udruženog rada pod HDZ-om

Zahvaljujući odluci premijera Andreja Plenkovića da se Dan državnosti vrati na 30. svibnja, svake godine na najveći praznik demokratske i suverene Hrvatske imamo priliku ponoviti u kojim je domovima Sabora SR Hrvatske vlast 1990. preuzeo HDZ. Tako ni mlađim generacijama ne zvuči čudno da su na Markovu trgu zasjedali Društveno-političko vijeće, Vijeće udruženog rada i Vijeće općina, prema Ustavu SRH iz 1974. godine, što je sve rezultat ustavnih promjena u cijeloj federaciji.

Činjenica da je svaka republika bila definirana kao “država” bila je u nekim jugoslavenskim sredinama od presudnog značenja. Ustav je eksplicitno jamčio “pravo naroda na samoopredjeljenje koje podrazumijeva i pravo na formiranje nacionalne države”. U Crnoj Gori je novi status potaknuo izgradnju institucija koje dotad nisu postojale. Utemeljeni su Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) i Univerzitet Crne Gore, Pobjeda je postala dnevni list. Pomoglo je to što je istodobno došlo do smjene starih kadrova – Blaže Jovanovića, Veljka Vlahovića i Svetozara Vukmanovića Tempa – i izbora novog rukovodstva – Veljka Milatovića i Veselina Đuranovića.

U Sarajevu, u godini kad je obilježavana 70. obljetnica atentata na Franju Ferdinanda i početka Velikog rata 1914., uredništvo uglednog časopisa, obrazlažući zašto se vraća tom važnom događaju, napisalo je da su ključne godine u povijesti BiH i borbi za oslobođenje 1918. i 1945. doduše donijele promjenu, ali “toliko očekivano i željeno oslobođenje nije za Bosnu i Hercegovinu bilo krajnje i konačno”. Tek Ustav od 1974. koji je “priznao republičku državnost je pravo oslobođenje”, komentirao je ironično u beogradskom NIN-u Milorad Ekmečić.

Hrvat i Slovenac protiv Srbina

Nove ustave slijedili su partijski kongresi u republikama i pokrajinama, a onda i 10. kongres Saveza komunista Jugoslavije. Dok su prethodna dva slavila tržišne mehanizme, reforme i demokratizaciju, “sad je dojam smušenosti i besperspektivnosti”, pisao je Duško Bilandžić. Ostao je samo Tito, koji je svojim autoritetom okupljao i činio protočnim sistem koji je bio tako složen. Bez njega, sistema je bilo manje, a posebnosti, nacionalizama i nezgrapnosti stvorenih Kardeljevim ustavom – više.

Draža Marković, predsjednik Skupštine Srbije, bio je podjednako skeptičan. “Dugi je rad završen, no da li će biti uspešan, tek će se videti. Ne verujem da će to moći dobro da funkcioniše”, pisao je u dnevniku. Borisav Jović, srbijanski član Predsjedništva SFRJ, smatrao je krajem 1980-ih da je Ustav iz 1974. bio Titova i Kardeljeva urota, u kojoj je Hrvat dao Slovencu zadatak da stvori ustavne preduvjete za raspad države tako Srbi budu glavni gubitnici.

Svi beskrajni članci i definiranje načina na koji će Jugoslavija funkcionirati, radnici privređivati, republike međusobno komunicirati, Predsjedništvo se rotirati – sve bi to završilo tek kao ustavno-povijesna crtica iz prošlosti zemlje koje nema, da republike ovim Ustavom nisu definirane kao države s pravom na samoopredjeljenje do otcjepljenja. S krajem Hladnog rata, Jugoslavija se u nizu ratova stala raspadati, a Ustav iz 1974. dobio je trajno mjesto u povijesti sedam država nastalih iz tog raspada.

Besmrtnik i osamostaljenje Hrvatske

Tad ga je, početkom 1990-ih, detaljno prostudirao francuski pravnik, nekad ministar pravosuđa i predsjednik Ustavnog vijeća, Robert Badinter. Njega je Europska komisija postavila na čelo povjerenstva koje je trebalo dati pravni savjet o procesima u Jugoslaviji koja je bila u ratu.

Dvadeset godina ranije, dok je u Jugoslaviji trajala duga rasprava o budućem Ustavu, Badinter je bio tek odvjetnik koji je na sudu upravo izgubio važan slučaj. Njegov klijent Roger Bontems sudjelovao je u pobuni u zatvoru, u kojoj su zatvorenici uzeli dvoje talaca. Iako je drugi zatvorenik ubio taoce, porota je obojicu osudila na istu kaznu – smrt na giljotini. Badinter je svjedočio smaknućima, što ga je nagnalo da se posveti ukidanju smrtne kazne u Francuskoj. To je i ostvario kao ministar u socijalističkoj vladi Françoisa Mitterranda.

Početkom 1980-ih popravio je uvjete u zatvorima, dekriminalizirao homoseksualnost, uveo Francuzima pravo da se obrate Europskom sudu za ljudska prava. Iz Bolivije je pred francuski sud uspio dovesti Klausa Barbiea, koji je izravno odgovoran što je njegov otac, besarabijski Židov, ubijen u Sobiboru. Za Francusku su to bile velike vijesti, pa onda i Europu koja je u Francuskoj mogla vidjeti uzor. Bili su to razlozi zašto će Badinter, koji je preminuo prošlog mjeseca, biti pokopan među besmrtnicima u Panthéonu u Parizu.

Novi život mrtvog ustava

Kad su jugoslavenski Ustav iz 1974. i Jugoslavija sama početkom 1990-ih prestali postojati, Badinter je zaključio da se zemlja ima raspasti po republičkim – državnim – granicama. To je 1991. bio logičan zaključak za Sloveniju; Hrvatskoj je Badinterov stav sa snagom međunarodne presude olakšao borbu za suverenitet na cijelom teritoriju; Bosni i Hercegovini ubrzao je osamostaljenje. Godinama kasnije, Badinterovo mišljenje olakšalo je pregovore o samostalnosti Crne Gore 2006., osobito uvjeravanje vlada u Madridu i Ottawi da osamostaljenje Crne Gore nije usporedivo s Katalonijom i Québecom, već sa Slovačkom i Slovenijom. Već debelo mrtav, Ustav SFRJ iz 1974. dobio je tad novi život.

Ustav iz 1974. nije razlog zašto se Jugoslavija potrošila. Načelo suglasnosti u najvažnijim odlukama nije naravno bilo lako postići, kao što vidimo danas u Europskoj uniji. No, da je Jugoslavija ostala u hladnoratovskom okviru, našli bi se vjerojatno mehanizmi koji bi i ovaj ustav mijenjali.

Neke republičke specifičnosti pojačane su Ustavom iz 1974., ali one su bile vidljive još dok je trajalo donošenje amandmana, pa ustava. Kao uostalom i svaki pravni akt bilo gdje u svijetu, nema dokumenta koji može trajno zaustaviti ili prevenirati sile povijesti. Ni Ustav iz 1974. ni Badinterova odluka, konačno, nisu spriječili nastanak neovisnog Kosova. Pravni akti vrijede onoliko koliko ih se pridržavamo.

Ustav SFRJ iz 1974. bio je zanimljiv ishod jednog eksperimenta, i zato je i dalje važan povjesničarima, pravnicima, teoretičarima društvenih sustava. Kad se promijeno svijet, promijenio se i on i zemlja koju je trebao definirati. Isto je s ostalim ustavima, čak i onim Sjedinjenih Država, možda već nagodinu.