Nije trebalo čekati dugo, niti je ikoga pretjerano iznenadilo, da se jedna specifična vrsta muralomanije preseli iz Zadra u Split, a potom i u ostali dio Dalmacije, nakon što je tamo izazvala ozbiljnu političku krizu koja je kulminirala u vrlo opasnim i užasavajućim napadima na SDP-ovog vijećnika Daniela Radetu, koji nikako ne prestaju.
I nije da je Split i do sada bio pošteđen murala i grafita s ustaškom simbolikom. Štoviše, nedavno je i snimljen film američkog redatelja u kojem oni igraju bitnu ulogu. I nije da su se komunalci ikada posebno angažirali da ih uklone. No, kako je ovaj zadarski slučaj postao viralan i odmah inspirirao splitsku navijačku desnicu da pruži potporu braći iz Zadra, pa komunalci, odnosno gradske vlasti promptno reagirale, Split se suočio s poplavom identičnih murala diljem gradskih kvartova, a isti slučajevi su zabilježeni i u Trogiru, Žrnovnici, Vodicama, Šibeniku i u raznim drugim sredinama.
Beogradski sindrom u Dalmaciji
Jednom riječju, Dalmaciju je uhvatio beogradski sindrom, na čijim se ulicama nakon problematizacije onog najpoznatijeg iz srca grada, iz Njegoševe ulice, kao požar proširio mural s likom Ratka Mladića. I isti su to stanje svijesti i ideologija koja iza takve svijesti stoji. Jednako kao što je identičan tzv. inat ili dišpet iz kojeg nastaju, od strane autora uvjerenih da time iskazuju opoziciju režimu, odnosno vlastima, dok zapravo samo potvrđuju njegove vrijednosti. Jer da je tome zaista tako, zadarske vlasti bi taj mural davno uklonile, umjesto što je sada Radeta izložen linču, jednako kao što ni beogradske vlasti odmah uklonile Mladića iz Njegoševe, umjesto čega su ga mjesecima organizirano čuvale.
Drugi paradoks u čitavoj priči je što ove splitsko-dalmatinske grafite sada, nakon Zadra, iscrtavaju navijači Hajduka, a onog beogradskog su iscrtali navijači Partizana, i to točno nasuprot murala s likom Stjepana Bobeka. Dakle riječ je o navijačima dvaju partizanskih klubova, jednog koji je bio partizanski klub u punom smislu riječi, i drugog koji je osnovan da bi nastavio tradiciju Hajduka, koji je odbio postati vojni klub i otići i Splita.
Dodatno, kad čovjek čita ove izrazito partizanske toponime na kojima se ukazuje lik tog ustaškog vojnika iz ‘42. kojem ne znamo ni ime, ni sudbinu, samo znamo da ga je snimio njemački fotograf Willy Pragher, koji k tome žele oslobodilački rat povezati s fašističkim kolaboracionistima, koji su k tome imali skoro čitavu Dalmaciju protiv sebe, ne zna bi li se smijao ili plakao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ se pravi da ovo nije problem
Jer kako drugačije shvatiti nekoga tko je toliko opsjednut simbolikom i identitetima, a onda mu se ništa iz stvarne prošlosti ne uklapa u ono što politički misli i projicira, osim kao duboko tragikomičnu pojavu.
No, stvarni problem nisu ti ljudi i njihove akcije, stvarni problem se nalazi u HDZ-u koji se godinama pravi da ovo nije problem i u otupjelom društvu koje je počelo jednostavno ove pojave smatrati svakodnevnim i normalnim i lagano ih prihvaćati.
Stoga je jedini plus u čitavoj priči to što je ovo sada postala ozbiljna politička tema i što postoji nekakva maglovita nada da će komunalna praksa postati prvi čin otpora ovom ludilu, a društveno osvješćivanje problema drugi. Štoviše, to što se sve odvija u godini super-izbora omogućit će da ovo pitanje ne ode pod tepih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potpuno nadrealna pozadina priče oko murala s ustaškim vojnikom koji se nezaustavljivo širi Dalmacijom
Jedini plus u čitavoj priči jest to što je ovo sada postala ozbiljna politička tema
Nije da je Split i do sada bio pošteđen murala i grafita s ustaškom simbolikom. No, kako je ovaj zadarski slučaj postao viralan i odmah inspirirao splitsku navijačku desnicu da pruži potporu braći iz Zadra, Split se suočio s poplavom identičnih murala
Nije trebalo čekati dugo, niti je ikoga pretjerano iznenadilo, da se jedna specifična vrsta muralomanije preseli iz Zadra u Split, a potom i u ostali dio Dalmacije, nakon što je tamo izazvala ozbiljnu političku krizu koja je kulminirala u vrlo opasnim i užasavajućim napadima na SDP-ovog vijećnika Daniela Radetu, koji nikako ne prestaju.
Riječ je o muralu s likom, kako je to precizno objasnio sociolog Sven Marcelić, ustaškog vojnika sa šljemom, postrojenog i fotografiranog na Markovu trgu u Zagrebu 1942. godine, kojem je još dodan natpis ‘Naša Oluja ne prestaje’. Kako ni inače, a tako ni u ovom slučaju, desničari nisu previše inovativni u aluziji i asocijacijama, sasvim je jasna politička poruka koja se iza tog murala krije. Čime se dodatno tragikomičnim čine sva nastojanja onih koji taj mural brane na način da nečemu što ima očito neskriveno značenje, pridodaju neko drugo. I nužno navodi na poznatu izreku, nekoć uglednog mislioca: “Ako nešto izgleda kao mačka, kreće se kao mačka i glasa se kao mačka, onda je mačka”.
I nije da je Split i do sada bio pošteđen murala i grafita s ustaškom simbolikom. Štoviše, nedavno je i snimljen film američkog redatelja u kojem oni igraju bitnu ulogu. I nije da su se komunalci ikada posebno angažirali da ih uklone. No, kako je ovaj zadarski slučaj postao viralan i odmah inspirirao splitsku navijačku desnicu da pruži potporu braći iz Zadra, pa komunalci, odnosno gradske vlasti promptno reagirale, Split se suočio s poplavom identičnih murala diljem gradskih kvartova, a isti slučajevi su zabilježeni i u Trogiru, Žrnovnici, Vodicama, Šibeniku i u raznim drugim sredinama.
Beogradski sindrom u Dalmaciji
Jednom riječju, Dalmaciju je uhvatio beogradski sindrom, na čijim se ulicama nakon problematizacije onog najpoznatijeg iz srca grada, iz Njegoševe ulice, kao požar proširio mural s likom Ratka Mladića. I isti su to stanje svijesti i ideologija koja iza takve svijesti stoji. Jednako kao što je identičan tzv. inat ili dišpet iz kojeg nastaju, od strane autora uvjerenih da time iskazuju opoziciju režimu, odnosno vlastima, dok zapravo samo potvrđuju njegove vrijednosti. Jer da je tome zaista tako, zadarske vlasti bi taj mural davno uklonile, umjesto što je sada Radeta izložen linču, jednako kao što ni beogradske vlasti odmah uklonile Mladića iz Njegoševe, umjesto čega su ga mjesecima organizirano čuvale.
Drugi paradoks u čitavoj priči je što ove splitsko-dalmatinske grafite sada, nakon Zadra, iscrtavaju navijači Hajduka, a onog beogradskog su iscrtali navijači Partizana, i to točno nasuprot murala s likom Stjepana Bobeka. Dakle riječ je o navijačima dvaju partizanskih klubova, jednog koji je bio partizanski klub u punom smislu riječi, i drugog koji je osnovan da bi nastavio tradiciju Hajduka, koji je odbio postati vojni klub i otići i Splita.
Dodatno, kad čovjek čita ove izrazito partizanske toponime na kojima se ukazuje lik tog ustaškog vojnika iz ‘42. kojem ne znamo ni ime, ni sudbinu, samo znamo da ga je snimio njemački fotograf Willy Pragher, koji k tome žele oslobodilački rat povezati s fašističkim kolaboracionistima, koji su k tome imali skoro čitavu Dalmaciju protiv sebe, ne zna bi li se smijao ili plakao.
HDZ se pravi da ovo nije problem
Jer kako drugačije shvatiti nekoga tko je toliko opsjednut simbolikom i identitetima, a onda mu se ništa iz stvarne prošlosti ne uklapa u ono što politički misli i projicira, osim kao duboko tragikomičnu pojavu.
No, stvarni problem nisu ti ljudi i njihove akcije, stvarni problem se nalazi u HDZ-u koji se godinama pravi da ovo nije problem i u otupjelom društvu koje je počelo jednostavno ove pojave smatrati svakodnevnim i normalnim i lagano ih prihvaćati.
Stoga je jedini plus u čitavoj priči to što je ovo sada postala ozbiljna politička tema i što postoji nekakva maglovita nada da će komunalna praksa postati prvi čin otpora ovom ludilu, a društveno osvješćivanje problema drugi. Štoviše, to što se sve odvija u godini super-izbora omogućit će da ovo pitanje ne ode pod tepih.