Postoje neki ljudi koji su u proteklom ratu ostavljali svoje zločinačke tragove diljem nekadašnje zemlje, u ovom slučaju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da bi se to njihovo djelovanje nastavilo percipirati kroz jednu, najgoru točku. U slučaju Ratka Mladića to je genocid u Srebrenici, nakon kojega je potisnuta njegova uloga u ratu u Hrvatskoj.
Cinizam ogoljen do kraja
I upravo na način na koji je Momčilo Perišić bio jedno od lica navodno demokratskih promjena, istu takvu zaštitu državnih struktura Srbije uživao je i Ratko Mladić svih godina, od rata do danas. Kao što u statusu uglednog autora koji promovira knjige po javnim bibliotekama diljem zemlje, danas uživa Veselin Šljivančanin.
Međutim, ključna razlika između navedenog i onoga što se sinoć odvilo u Beogradu, a to je obrana murala posvećenog Ratku Mladiću u režiji države, je u tome što se u drugim slučajevima država cinično pravila da se ne događa ono što svi vide da se događa, na sličan način na koji ljubitelji ustaštva negiraju ono što osjećaju. Ovog puta taj cinizam je ogoljen do kraja i priča bi bila tragikomična, da se ne radi o užasu i patnjama ogromnog broja ljudi.
Štićeni heroj državne politike
Naime, na beogradskom Vračaru, u najužem centru grada, u izvedbi navijača Partizana na jednom od zidova nalazi se ogromni mural posvećen Ratku Mladiću. I taj nije jedini, budući da ih u neposrednoj blizini ima još par, da ostatak Beograda ne spominjemo. Ali su ga aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava zbog takve vidljivosti odabrali za prebojavanje, i to na datum 9.11. odnosno na dan sjećanja na žrtve Kristalne noći i borbe protiv fašizma.
Policija im je akciju zabranila, objašnjavajući to potrebom za održavanjem javnog reda i mira, objavivši to čak i na službenim stranicama kao razlog. Ispod tog paravana od objašnjenja krila se činjenica da su ljudi u civilu čitavu noć dežurali ispred murala, da bi sutra opet ljudi u civilu uhapsili dvije aktivistice koje su bacale jaja na štićeni zid, a nakon toga su solidna dva kordona specijalne policije blokirala kretanje prosvjednicima koji su se okupili nakon hapšenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrhunac večeri je na koncu, osim prosvjeda, bio dolazak ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina koji je pred zidom s Mladićevim likom ostavio cvijet i tako na najefektniji mogući način demantirao priopćenje vlastitog ministarstva. Saznali smo tako da je pretvaranje Ratka Mladića u štićenog heroja državna politika, što je zaključak s kojim se svatko može nositi kako god želi, ali nije nimalo ohrabrujući za bilo kakvu suradnju u regiji. Ponajprije nije ohrabrujući u svjetlu onoga što se upravo događa u Bosni i Hercegovini, sluđenoj mogućnošću novog rata.
Nešto dobro i nešto tužno u čitavoj priči
Ukoliko pak treba tražiti nešto dobro u čitavoj priči, možemo ga pronaći u solidnom broju građana koji su došli dati podršku uhapšenima i u činjenici da su iz Inicijative ‘Ne davimo Beograd’, koja planira izlazak na beogradske izbore i ima nekakvu podršku u javnosti, otvoreno pozvali na prosvjed i sami došli na njega.
Jedna od pak tužnijih sitnica vezanih uz čitavu priču jeste ta da se u neposrednoj blizini ovog murala nalazi onaj posvećen Stjepanu Bobeku, ispisan očito od istog ili istih autora, što čitavoj priči daje sumanuti tok i postavlja pitanje kako je moguće voljeti Partizan stvoren na partizanskoj pobjedi i njegovo jugoslavensko nasljeđe, a onda veličati ratne zločince iz posljednjeg rata?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Događaji oko murala posvećenog zločincu Mladiću jasno pokazuju: Srbija ga pretvara u štićenog heroja
Do obrane murala, država Srbija cinično se pravila da se ne događa ono što svi vide da se događa
Saznali smo tako da je pretvaranje Ratka Mladića u štićenog heroja državna politika, što je zaključak s kojim se svatko može nositi kako god želi, ali nije nimalo ohrabrujući za bilo kakvu suradnju u regiji. Ponajprije nije ohrabrujući u svjetlu onoga što se upravo događa u Bosni i Hercegovini, sluđenoj mogućnošću novog rata.
Postoje neki ljudi koji su u proteklom ratu ostavljali svoje zločinačke tragove diljem nekadašnje zemlje, u ovom slučaju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da bi se to njihovo djelovanje nastavilo percipirati kroz jednu, najgoru točku. U slučaju Ratka Mladića to je genocid u Srebrenici, nakon kojega je potisnuta njegova uloga u ratu u Hrvatskoj.
Na sličan način je na suđenju Momčilu Perišiću, kasnijoj uzdanici demokratske vlasti i ministru u Đinđićevoj Vladi, suđeno za ratne zločine u Hrvatskoj, a uloga koju je imao u Mostaru i čitavo ono dvomjesečno granatiranje kojem sam imao priliku osobno prisustvovati, slušajući njegove cinične poruke na radiju sa satnicom institucija i dijelova grada koje će granatirati ukoliko mu se grad ne preda, posve je zaboravljena.
Cinizam ogoljen do kraja
I upravo na način na koji je Momčilo Perišić bio jedno od lica navodno demokratskih promjena, istu takvu zaštitu državnih struktura Srbije uživao je i Ratko Mladić svih godina, od rata do danas. Kao što u statusu uglednog autora koji promovira knjige po javnim bibliotekama diljem zemlje, danas uživa Veselin Šljivančanin.
Međutim, ključna razlika između navedenog i onoga što se sinoć odvilo u Beogradu, a to je obrana murala posvećenog Ratku Mladiću u režiji države, je u tome što se u drugim slučajevima država cinično pravila da se ne događa ono što svi vide da se događa, na sličan način na koji ljubitelji ustaštva negiraju ono što osjećaju. Ovog puta taj cinizam je ogoljen do kraja i priča bi bila tragikomična, da se ne radi o užasu i patnjama ogromnog broja ljudi.
Štićeni heroj državne politike
Naime, na beogradskom Vračaru, u najužem centru grada, u izvedbi navijača Partizana na jednom od zidova nalazi se ogromni mural posvećen Ratku Mladiću. I taj nije jedini, budući da ih u neposrednoj blizini ima još par, da ostatak Beograda ne spominjemo. Ali su ga aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava zbog takve vidljivosti odabrali za prebojavanje, i to na datum 9.11. odnosno na dan sjećanja na žrtve Kristalne noći i borbe protiv fašizma.
Policija im je akciju zabranila, objašnjavajući to potrebom za održavanjem javnog reda i mira, objavivši to čak i na službenim stranicama kao razlog. Ispod tog paravana od objašnjenja krila se činjenica da su ljudi u civilu čitavu noć dežurali ispred murala, da bi sutra opet ljudi u civilu uhapsili dvije aktivistice koje su bacale jaja na štićeni zid, a nakon toga su solidna dva kordona specijalne policije blokirala kretanje prosvjednicima koji su se okupili nakon hapšenja.
Vrhunac večeri je na koncu, osim prosvjeda, bio dolazak ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina koji je pred zidom s Mladićevim likom ostavio cvijet i tako na najefektniji mogući način demantirao priopćenje vlastitog ministarstva. Saznali smo tako da je pretvaranje Ratka Mladića u štićenog heroja državna politika, što je zaključak s kojim se svatko može nositi kako god želi, ali nije nimalo ohrabrujući za bilo kakvu suradnju u regiji. Ponajprije nije ohrabrujući u svjetlu onoga što se upravo događa u Bosni i Hercegovini, sluđenoj mogućnošću novog rata.
Nešto dobro i nešto tužno u čitavoj priči
Ukoliko pak treba tražiti nešto dobro u čitavoj priči, možemo ga pronaći u solidnom broju građana koji su došli dati podršku uhapšenima i u činjenici da su iz Inicijative ‘Ne davimo Beograd’, koja planira izlazak na beogradske izbore i ima nekakvu podršku u javnosti, otvoreno pozvali na prosvjed i sami došli na njega.
Jedna od pak tužnijih sitnica vezanih uz čitavu priču jeste ta da se u neposrednoj blizini ovog murala nalazi onaj posvećen Stjepanu Bobeku, ispisan očito od istog ili istih autora, što čitavoj priči daje sumanuti tok i postavlja pitanje kako je moguće voljeti Partizan stvoren na partizanskoj pobjedi i njegovo jugoslavensko nasljeđe, a onda veličati ratne zločince iz posljednjeg rata?