Orbanizacija je termin koji govori o izopačenju demokracije. U prošlom boju The Economista, uvjerljivo najozbiljnijeg tradicionalnog političkog medija na engleskom jeziku, koji izlazi u Europi, uvodnik se bavi Trumpovim pristašama, America’s Firsters, koji pripremaju radikalnu antidemokratsku agendu za eventualni drugi Trumpov mandat.
Economistov komentator ne uspoređuje, međutim, Trumpa i njegove Firsterse s konvencionalnim nacistima ,fašistima ili postfašistima. Ne spominju se ni sadašnja talijanska vlast, ni Marine Le Pen ni njen otac, kao ni njemačka krajnja desnica.
The Economist antidemokratsku agendu nove Trumpove predsjedničke kampanje uspoređuje s političkim trendovima u Mađarskoj i Poljskoj, nazivajući takvu politiku neliberalnom demokracijom. The Economist je, kao i uvijek kad je riječ o velikim ideološkim pitanjima, apsolutno u pravu (kao što je iritantno često u krivu, kad se radi o operativnoj politici).
Viktor Orban je poludiktator
Poanta neliberalne demokracije jest u sljedećem narativu: protagonisti neliberalne demokracije žele se javno prikazati kao šampioni demokracije, dok u stvarnosti svim mogućim sredstvima uništavaju njene procedure i institucije pa tako i samu supstancu demokracije. Fašisti i neonacisti otvoreno kažu da su protivnici liberalne demokracije.
No, glavni lideri neliberalnih demokracija tvrde da su predani i demokrati, dok istodobno dezavuiraju demokratske sustave i demokratske vrijednosti.
Viktor Orban je poludiktator, koji, tvrdi Freedom House, preko svoje stranke kontrolira medije. Orban osobno kontrolira i gospodarstvo svoje zemlje, i to do te mjere da je, primjerice, njegova kćerka suvlasnica najvažnije mađarske hotelske korporacije (glavni je vlasnik njen suprug). Sirota Nevenka Tuđman posjedovala je tek dućan ili dva s elektroničkom konsignacijskom robom, u prostorijama Ministarstva obrane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šampion neliberalne demokracije
Andrej Plenković zasad ne pokazuje nikakve materijalne apetite, za razliku od Viktora Orbana i njegove obitelji. No, politički i ideološki govoreći, gospodin Plenković u zadnjih se godinu ili dvije pretvara u jednog od šampiona europske neliberalne demokracije.
Nastavi li se Plenković ponašati kao u posljednje vrijeme, i Hrvatska će se pridružiti Mađarskoj i Poljskoj, kao državama koje se vrijednosno mogu uspoređivati s novim Trumpovim pokušajem da teško ošteti američku demokraciju.
Najbolji dokaz za tu tvrdnju jest prijedlog novog Zakona o medijima, zbog kojeg će se sirota ministrica kulture, jednom kad ode s vlasti, crveniti do kraja života, usput objašnjavajući da ona to baš nije tako mislila ili da je morala slušati viši autoritet.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nadzor nad medijima
Prijedlog novog Zakona o medijima skandalozan je na dvije razine. Prvo, prijedlog pokazuje kako država želi preregulirati medije; i novinarsku profesiju. U tom aspektu ovaj zakonski tekst podsjeća na prijedlog Zakona o medijima, što ga je 2012. bio napisao ljevičarski aktivist Milan F. Živković, savjetnik ondašnje ministrice kulture Andreje Zlatar.
Taj je priglupi etatistički materijal, naravno, doživio masovno ismijavanje i žestoki javni debakl, ali je, eto, deset godina kasnije poslužio kao podloga za HDZ-ov novi prijedlog Zakona o medijima.
Drugo, još gore, potpuno je jasno da Andrej Plenković uoči idućih parlamentarnih izbora želi učvrstiti nadzor nad što više medija. HTV je već dugo godina isključivo HDZ-ova televizija, a skoro sve veće medijske kuće, koje izdaju tiskane medije, pod snažnim su HDZ-ovim utjecajem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekompetentna ministrica kulture
Jedina operativna svrha novog Zakona o medijima jest da Plenkovićeva Vlada tim Zakonom zapravo dugoročno potkupi izdavače koji se bave i tiskanim novinarstvom, i tako dodatno osigura njihovu bezuvjetnu potporu uoči predstojećih izbora. Jer, nitko nije toliko lud da bi se strateški borio za tiskano novinarstvo, koje je povijesno prirodno odumrlo.
Mantra o pomoći tiskanim medijima bezobrazno je licemjerna čak i za kriterije Andreja Plenkovića i njegove nekompetentne ministrice kulture: novac kojim bi se trebali pomagati tiskani mediji, koje ionako više nitko ne čita, ustvari bi odlazio velikim izdavačima, koji imaju digitalne, dobro čitane verzije tiskanih informativnih novina.
Radi se, dakle, o izravnom državnom plaćanju velikih medijskih kuća a ne o pomoći tiskanim medijima, čime Vlada, ponavljamo, želi osigurati njihovu još snažniju potporu uoči izbora. A Vlada koja potkupljuje, plaća i kontrolira medije nužno spada među režime neliberalne demokracije, kao što su to mađarski i poljski režim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković prešao na tamnu stranu
Utoliko je Andrej Plenković za demokraciju u Hrvatskoj postao jednako opasan kao Viktor Orban za demokraciju u Mađarskoj. I utoliko je stanje medija u Hrvatskoj u ovom trenutku znatno gore, nego što je to bilo, recimo, 1998. godine, kad su protiv Tuđmanova režima redovito pisali Jutarnji list, Feral Tribune, Globus, Nacional i Novi list.
Jutarnji list i Novi list u međuvremenu su se uvrstili u grupu medija najbližih Vladi, o čemu ne svjedoči samo famozna Vladina proslava 80. godišnjice Slobodne Dalmacije (koja pripada istoj medijskoj grupi kao Jutarnji), nego, primjerice, i nedavna Konferencija o turizmu, koju je organizirao Novi list, a na kojoj je, naravno, sudjelovao Andrej Plenković.
Kad je došao na vlast, gospodin Plenković doimao se kao prosvijećeni, pristojni, umjereni birokrat koji dobro razumije glavna načela liberalne demokracije. Jednom, kad njegova vlast napokon padne, bit će zanimljivo doznati kako je i zašto Plenković počeo prelaziti na tamnu stranu. Zasad je, jedino, savršeno jasno da bi Plenkovićevu orbanizaciju Hrvatske trebao spriječiti svim legitimnim demokratskim sredstvima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković se orbanizirao i postao opasan za Hrvatsku
Potpuno je jasno da Plenković uoči parlamentarnih izbora želi učvrstiti nadzor nad što više medija
Kad je došao na vlast, gospodin Plenković doimao se kao prosvijećeni, pristojni, umjereni birokrat koji dobro razumije glavna načela liberalne demokracije. Jednom, kad njegova vlast napokon padne, bit će zanimljivo doznati kako je i zašto Plenković počeo prelaziti na tamnu stranu.
Orbanizacija je termin koji govori o izopačenju demokracije. U prošlom boju The Economista, uvjerljivo najozbiljnijeg tradicionalnog političkog medija na engleskom jeziku, koji izlazi u Europi, uvodnik se bavi Trumpovim pristašama, America’s Firsters, koji pripremaju radikalnu antidemokratsku agendu za eventualni drugi Trumpov mandat.
Economistov komentator ne uspoređuje, međutim, Trumpa i njegove Firsterse s konvencionalnim nacistima ,fašistima ili postfašistima. Ne spominju se ni sadašnja talijanska vlast, ni Marine Le Pen ni njen otac, kao ni njemačka krajnja desnica.
The Economist antidemokratsku agendu nove Trumpove predsjedničke kampanje uspoređuje s političkim trendovima u Mađarskoj i Poljskoj, nazivajući takvu politiku neliberalnom demokracijom. The Economist je, kao i uvijek kad je riječ o velikim ideološkim pitanjima, apsolutno u pravu (kao što je iritantno često u krivu, kad se radi o operativnoj politici).
Viktor Orban je poludiktator
Poanta neliberalne demokracije jest u sljedećem narativu: protagonisti neliberalne demokracije žele se javno prikazati kao šampioni demokracije, dok u stvarnosti svim mogućim sredstvima uništavaju njene procedure i institucije pa tako i samu supstancu demokracije. Fašisti i neonacisti otvoreno kažu da su protivnici liberalne demokracije.
No, glavni lideri neliberalnih demokracija tvrde da su predani i demokrati, dok istodobno dezavuiraju demokratske sustave i demokratske vrijednosti.
Viktor Orban je poludiktator, koji, tvrdi Freedom House, preko svoje stranke kontrolira medije. Orban osobno kontrolira i gospodarstvo svoje zemlje, i to do te mjere da je, primjerice, njegova kćerka suvlasnica najvažnije mađarske hotelske korporacije (glavni je vlasnik njen suprug). Sirota Nevenka Tuđman posjedovala je tek dućan ili dva s elektroničkom konsignacijskom robom, u prostorijama Ministarstva obrane.
Šampion neliberalne demokracije
Andrej Plenković zasad ne pokazuje nikakve materijalne apetite, za razliku od Viktora Orbana i njegove obitelji. No, politički i ideološki govoreći, gospodin Plenković u zadnjih se godinu ili dvije pretvara u jednog od šampiona europske neliberalne demokracije.
Nastavi li se Plenković ponašati kao u posljednje vrijeme, i Hrvatska će se pridružiti Mađarskoj i Poljskoj, kao državama koje se vrijednosno mogu uspoređivati s novim Trumpovim pokušajem da teško ošteti američku demokraciju.
Najbolji dokaz za tu tvrdnju jest prijedlog novog Zakona o medijima, zbog kojeg će se sirota ministrica kulture, jednom kad ode s vlasti, crveniti do kraja života, usput objašnjavajući da ona to baš nije tako mislila ili da je morala slušati viši autoritet.
Nadzor nad medijima
Prijedlog novog Zakona o medijima skandalozan je na dvije razine. Prvo, prijedlog pokazuje kako država želi preregulirati medije; i novinarsku profesiju. U tom aspektu ovaj zakonski tekst podsjeća na prijedlog Zakona o medijima, što ga je 2012. bio napisao ljevičarski aktivist Milan F. Živković, savjetnik ondašnje ministrice kulture Andreje Zlatar.
Taj je priglupi etatistički materijal, naravno, doživio masovno ismijavanje i žestoki javni debakl, ali je, eto, deset godina kasnije poslužio kao podloga za HDZ-ov novi prijedlog Zakona o medijima.
Drugo, još gore, potpuno je jasno da Andrej Plenković uoči idućih parlamentarnih izbora želi učvrstiti nadzor nad što više medija. HTV je već dugo godina isključivo HDZ-ova televizija, a skoro sve veće medijske kuće, koje izdaju tiskane medije, pod snažnim su HDZ-ovim utjecajem.
Nekompetentna ministrica kulture
Jedina operativna svrha novog Zakona o medijima jest da Plenkovićeva Vlada tim Zakonom zapravo dugoročno potkupi izdavače koji se bave i tiskanim novinarstvom, i tako dodatno osigura njihovu bezuvjetnu potporu uoči predstojećih izbora. Jer, nitko nije toliko lud da bi se strateški borio za tiskano novinarstvo, koje je povijesno prirodno odumrlo.
Mantra o pomoći tiskanim medijima bezobrazno je licemjerna čak i za kriterije Andreja Plenkovića i njegove nekompetentne ministrice kulture: novac kojim bi se trebali pomagati tiskani mediji, koje ionako više nitko ne čita, ustvari bi odlazio velikim izdavačima, koji imaju digitalne, dobro čitane verzije tiskanih informativnih novina.
Radi se, dakle, o izravnom državnom plaćanju velikih medijskih kuća a ne o pomoći tiskanim medijima, čime Vlada, ponavljamo, želi osigurati njihovu još snažniju potporu uoči izbora. A Vlada koja potkupljuje, plaća i kontrolira medije nužno spada među režime neliberalne demokracije, kao što su to mađarski i poljski režim.
Plenković prešao na tamnu stranu
Utoliko je Andrej Plenković za demokraciju u Hrvatskoj postao jednako opasan kao Viktor Orban za demokraciju u Mađarskoj. I utoliko je stanje medija u Hrvatskoj u ovom trenutku znatno gore, nego što je to bilo, recimo, 1998. godine, kad su protiv Tuđmanova režima redovito pisali Jutarnji list, Feral Tribune, Globus, Nacional i Novi list.
Jutarnji list i Novi list u međuvremenu su se uvrstili u grupu medija najbližih Vladi, o čemu ne svjedoči samo famozna Vladina proslava 80. godišnjice Slobodne Dalmacije (koja pripada istoj medijskoj grupi kao Jutarnji), nego, primjerice, i nedavna Konferencija o turizmu, koju je organizirao Novi list, a na kojoj je, naravno, sudjelovao Andrej Plenković.
Kad je došao na vlast, gospodin Plenković doimao se kao prosvijećeni, pristojni, umjereni birokrat koji dobro razumije glavna načela liberalne demokracije. Jednom, kad njegova vlast napokon padne, bit će zanimljivo doznati kako je i zašto Plenković počeo prelaziti na tamnu stranu. Zasad je, jedino, savršeno jasno da bi Plenkovićevu orbanizaciju Hrvatske trebao spriječiti svim legitimnim demokratskim sredstvima.