Jedne stvari u ova tri poslijeizborna tjedna u Hrvatskoj sigurno nije nedostajalo – neopisive količine licemjerja, koja se u vodopadima slijevala po domaćem javnom prostoru. Kako bi se ostalo ili prišlo vlasti, mnogi su spremni na takve verbalne avanture koje kod promatrača izazivaju intenzivan osjećaj susramlja. Evo, recimo, prekjučer su Darija Hrebaka pitali kako to da ide s Domovinskim pokretom kad je prije izbora govorio da ni slučajno neće s njima, a čovjek mrtav-hladan kaže da je to bilo zato što je mislio da će – pobijediti. Kao da je ikome, ikad i igdje palo na pamet, u slučaju pobjede na izborima, ići u poslijeizborne koalicije…
No, sve te besprizorne uvrede samom sebi, e kako bi se ostalo pri toploj vatrici vlasti (ili na slobodi – ministrica Nina Obuljen Koržinek je još do prije neki dan skakala u oči svima koji bi rekli da posao s Geodezijom nije bio sjajan, sad tvrdi da je osobno spriječila pljačku), tek su lagani lahor srama u odnosu na ono što je sada izgovorio Milorad Pupovac.
U Schrödingerovoj koaliciji
Predsjednik SDSS-a je opet, pogodili ste, u poziciji žrtve. Teške, ultimativne žrtve na oltaru hrvatske demokracije, u ime koje se, eto, isplati i formirati vlast s užasnim ekstremistima, kakvima on opisuje Domovinski pokret i njegove članove.
Pupovac za ekipu s kojom će biti u Schrödingerovoj koaliciji (u isto vrijeme će SDSS biti dio vladajuće većine i u isto vrijeme neće) nema lijepe riječi. Oni su, kaže, “teško kontaminirali politički prostor zemlje”, oni na vrata dovode “aždaju ekstremizma i nacionalizma”, oni su se oformili na antićiriličnoj, a glasove dobili na antisrpskoj kampanji.
Aždaje i oni drugi
Stvar bi, dakle, za Pupovca, SDSS i ostalih pet zastupnika nacionalnih manjina koji tvrde da i dalje sve odluke donose zajedno, trebala biti trivijalno jednostavna – njihova jedina politička strategija i taktika bi trebala biti takva da naprave sve, svakim svojih dahom, da toliko opasna politička grupacija nikad ne dođe ni blizu vlasti. Ali, jebi ga, manjine će biti dio vlasti u kojoj će biti i ove aždaje, kontaminatori i antisrbi.
I ne samo to, nego će Pupovac (kao i ostali uobičajeni suučesnici svih HDZ-ovih svinjarija posljednjih godina), bez crvenila u licu, za svoj vlastiti politički odabir i za sve dosadašnje odabire koji su doveli do pregovora o formiranju Vlade s Radićem i Penavom, tronutim glasom okriviti – sve druge.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravo na deluzije
Recimo, Zorana Milanovića. Predsjednik Republike je, veli Pupovac, čovjek koji je “oprao ovu stranku” (DP). Milanović je, dakle, napadima na HDZ omogućio da Domovinski pokret dođe u poziciju da dobri i pošteni Andrej Plenković mora Vladu složiti s onima koji su “kontaminirali politički prostor zemlje”.
Gospodin Pupovac, dakako, ima pravo na vlastite deluzije. Čak i ako ih koristi da bi pred samim sobom i svijetom opravdao moralno i politički neprihvatljivu situaciju u koju se sam doveo. Nema, međutim, pravo na vlastite činjenice.
Milanović nije pomogao DP-u
Liste Domovinskog pokreta i koalicijskih partnera su na izborima 2020. godine osvojile 16 mandata. Nakon što je ih Milanović “oprao” svojim izjavama posljednjih mjeseci, Domovinski pokret i koalicijski partneri nisu osvojili 30 mandata. Ni 20. Ni 16. Nego 14, dva manje nego prije četiri godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, rejting Domovinskog pokreta, koji se vrtio na sličnim razinama od 2022. godine, u posljednjim mjesecima pred izbore, kad je Milanović počeo pričati o tome da treba glasati za sve osim HDZ-a i namigivati i prema DP-u (to je, usput, jako dobro prošlo) nije zabilježio gotovo nikakav rast. Niti je rezultat na izborima na kojima su nastupili u koaliciji s Mislavom Kolakušićem odstupao od rejtinga iz anketa.
Zla namjera
Nije, međutim, najstrašnije to što je Pupovac izmislio svoje činjenice. Nego što je to napravio da bi svoje i Plenkovićeve “zasluge” za dolazak DP-a u Vladu podvalio nekom drugom. Jer, ovo prvo može biti zabluda. Ovo drugo je zla namjera.
Pupovac će Plenkovića (i sebe) zgroženo braniti kako je situacija takva da drugog izbora, osim aždaje, jednostavno nije ni bilo. Jer su, eto, oporbene stranke uspostavile sanitarni kordon prema HDZ-u. Ako na tren zamislimo nevjerojatnu mogućnost da motiv tog “sanitarnog kordona” nije čista pakost i zloba SDP-a, Mosta, Možemo!, te liberalnih stranaka i njihovih birača – otvaraju se zanimljive perspektive oko toga tko je, zapravo, otvorio vrata Banskih dvora Domovinskom pokretu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da nisu možda oni koji su šutjeli i dizali ruke na sve moguće svinjarije u posljednjih osam godina? Na uništavanje cijelog niza nezavisnih institucija? Na masovno korumpiranje većine medija? Na terminalno degradiranje javne televizije? Na mahnito relativiziranje mahnite korupcije u redovima vlasti? Na ismijavanje elementarnih demokratskih pravila konspirativnim gerrymanderingom izbornih jedinica?
Lagani lahor srama
Neke od tih stvari kojima je i Milorad Pupovac otvorio vrata kroz koja desnica sad ulazi na vlast u Hrvatskoj (a on joj ne stoji na putu), šef SDSS-a je i jučer komentirao. Donošenje zakona kojim se medijima želi onemogućiti ozbiljan istraživački rad utjerivanjem straha u kosti potencijalnim izvorima? “To nije toliki bauk”, veli branitelj demokracije o lex AP-u.
Izbor notornog Ivana Turudića za šefa DORH-a? “Okolnosti su za nas bile tijesne i skučene”. Suho zlato od premijera je nabrajao medije koji čine “osovinu zla”? “Politički sukobi između političkog novinarstva i političkih ljudi”. Čak je i Hrebak, rekao sam vam još na početku, za ovo tek lagani lahor srama…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedno egzotično rješenje
No, dobro, stavimo sa strane i to tko je “zaslužan” za činjenicu da je DP uopće došao u poziciju da bude dio vlasti. Imamo HDZ i njihove satelitske partnere sa 61 mandatom i osmero zastupnika nacionalnih manjina. Zašto s te pozicije, uopće, i manjine i Plenković razmatraju koaliciju s ekstremistima kakvima očito drže ljude iz Domovinskog pokreta? Pa tehnički premijer ih je u bezbroj navrata optuživao i za poticanje terorizma, a Pupovac, evo, i sad, kad su samo jedno dizanje ruku udaljeni od Vlade govori o “aždajama nacionalizma”?
“Nisam siguran da je Plenković imao drugog izbora. Nisam siguran da je Hrvatska imala drugog izbora”, dramatizirao je jučer Pupovac. Ako ostanemo pri tome da ćemo preskočiti tko je kriv zbog čega gotovo nitko od ostalih sedamdesetak saborskih zastupnika ne želi s HDZ-om, i dalje ostaje itekako snažan alat za obranu demokracije. Izbori. Ono kad glasači, potpuno egzotično, idu na birališta i odlučuju kome će dati svoj glas.
Zagrljaj s aždajom
E, ne može ni to. “Mislim da je za ovu zemlju bolje da se to sada izbjegne”, veli Pupovac o logičnoj opciji koja je ostala na raspolaganju – izvanrednim izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne, niste ništa krivo shvatili. U Hrvatskoj je na vratima aždaja ekstremizma i nacionalizma. Da bi obranili demokratske stečevine, Pupovac, Plenković i ostali heroji, ne žele ni čuti za mogućnost da se ide na nove izbore. Oni će, svečani i principijelni, u Vladu “one koji su kontaminirali politički prostor”, ne samo pripustiti, nego i prigrliti. Za što će, dakako, krivi biti oni koji će ostati u opoziciji. I “osovina zla”. Ti su najgori.
Puno je licemjerja u hrvatskoj politici. Ali prema ovome što sada izjavljuje Pupovac, ostali su tek lagani lahor srama
Milorad Pupovac se beznadno izgubio u paklu uzroka, posljedica i (ne)odgovornosti
Gospodin Pupovac, dakako, ima pravo na vlastite deluzije. Čak i ako ih koristi da bi pred samim sobom i svijetom opravdao moralno i politički neprihvatljivu situaciju u koju se sam doveo. Nema, međutim, pravo na vlastite činjenice
Jedne stvari u ova tri poslijeizborna tjedna u Hrvatskoj sigurno nije nedostajalo – neopisive količine licemjerja, koja se u vodopadima slijevala po domaćem javnom prostoru. Kako bi se ostalo ili prišlo vlasti, mnogi su spremni na takve verbalne avanture koje kod promatrača izazivaju intenzivan osjećaj susramlja. Evo, recimo, prekjučer su Darija Hrebaka pitali kako to da ide s Domovinskim pokretom kad je prije izbora govorio da ni slučajno neće s njima, a čovjek mrtav-hladan kaže da je to bilo zato što je mislio da će – pobijediti. Kao da je ikome, ikad i igdje palo na pamet, u slučaju pobjede na izborima, ići u poslijeizborne koalicije…
No, sve te besprizorne uvrede samom sebi, e kako bi se ostalo pri toploj vatrici vlasti (ili na slobodi – ministrica Nina Obuljen Koržinek je još do prije neki dan skakala u oči svima koji bi rekli da posao s Geodezijom nije bio sjajan, sad tvrdi da je osobno spriječila pljačku), tek su lagani lahor srama u odnosu na ono što je sada izgovorio Milorad Pupovac.
U Schrödingerovoj koaliciji
Predsjednik SDSS-a je opet, pogodili ste, u poziciji žrtve. Teške, ultimativne žrtve na oltaru hrvatske demokracije, u ime koje se, eto, isplati i formirati vlast s užasnim ekstremistima, kakvima on opisuje Domovinski pokret i njegove članove.
Pupovac za ekipu s kojom će biti u Schrödingerovoj koaliciji (u isto vrijeme će SDSS biti dio vladajuće većine i u isto vrijeme neće) nema lijepe riječi. Oni su, kaže, “teško kontaminirali politički prostor zemlje”, oni na vrata dovode “aždaju ekstremizma i nacionalizma”, oni su se oformili na antićiriličnoj, a glasove dobili na antisrpskoj kampanji.
Aždaje i oni drugi
Stvar bi, dakle, za Pupovca, SDSS i ostalih pet zastupnika nacionalnih manjina koji tvrde da i dalje sve odluke donose zajedno, trebala biti trivijalno jednostavna – njihova jedina politička strategija i taktika bi trebala biti takva da naprave sve, svakim svojih dahom, da toliko opasna politička grupacija nikad ne dođe ni blizu vlasti. Ali, jebi ga, manjine će biti dio vlasti u kojoj će biti i ove aždaje, kontaminatori i antisrbi.
I ne samo to, nego će Pupovac (kao i ostali uobičajeni suučesnici svih HDZ-ovih svinjarija posljednjih godina), bez crvenila u licu, za svoj vlastiti politički odabir i za sve dosadašnje odabire koji su doveli do pregovora o formiranju Vlade s Radićem i Penavom, tronutim glasom okriviti – sve druge.
Pravo na deluzije
Recimo, Zorana Milanovića. Predsjednik Republike je, veli Pupovac, čovjek koji je “oprao ovu stranku” (DP). Milanović je, dakle, napadima na HDZ omogućio da Domovinski pokret dođe u poziciju da dobri i pošteni Andrej Plenković mora Vladu složiti s onima koji su “kontaminirali politički prostor zemlje”.
Gospodin Pupovac, dakako, ima pravo na vlastite deluzije. Čak i ako ih koristi da bi pred samim sobom i svijetom opravdao moralno i politički neprihvatljivu situaciju u koju se sam doveo. Nema, međutim, pravo na vlastite činjenice.
Milanović nije pomogao DP-u
Liste Domovinskog pokreta i koalicijskih partnera su na izborima 2020. godine osvojile 16 mandata. Nakon što je ih Milanović “oprao” svojim izjavama posljednjih mjeseci, Domovinski pokret i koalicijski partneri nisu osvojili 30 mandata. Ni 20. Ni 16. Nego 14, dva manje nego prije četiri godine.
Drugo, rejting Domovinskog pokreta, koji se vrtio na sličnim razinama od 2022. godine, u posljednjim mjesecima pred izbore, kad je Milanović počeo pričati o tome da treba glasati za sve osim HDZ-a i namigivati i prema DP-u (to je, usput, jako dobro prošlo) nije zabilježio gotovo nikakav rast. Niti je rezultat na izborima na kojima su nastupili u koaliciji s Mislavom Kolakušićem odstupao od rejtinga iz anketa.
Zla namjera
Nije, međutim, najstrašnije to što je Pupovac izmislio svoje činjenice. Nego što je to napravio da bi svoje i Plenkovićeve “zasluge” za dolazak DP-a u Vladu podvalio nekom drugom. Jer, ovo prvo može biti zabluda. Ovo drugo je zla namjera.
Pupovac će Plenkovića (i sebe) zgroženo braniti kako je situacija takva da drugog izbora, osim aždaje, jednostavno nije ni bilo. Jer su, eto, oporbene stranke uspostavile sanitarni kordon prema HDZ-u. Ako na tren zamislimo nevjerojatnu mogućnost da motiv tog “sanitarnog kordona” nije čista pakost i zloba SDP-a, Mosta, Možemo!, te liberalnih stranaka i njihovih birača – otvaraju se zanimljive perspektive oko toga tko je, zapravo, otvorio vrata Banskih dvora Domovinskom pokretu.
Da nisu možda oni koji su šutjeli i dizali ruke na sve moguće svinjarije u posljednjih osam godina? Na uništavanje cijelog niza nezavisnih institucija? Na masovno korumpiranje većine medija? Na terminalno degradiranje javne televizije? Na mahnito relativiziranje mahnite korupcije u redovima vlasti? Na ismijavanje elementarnih demokratskih pravila konspirativnim gerrymanderingom izbornih jedinica?
Lagani lahor srama
Neke od tih stvari kojima je i Milorad Pupovac otvorio vrata kroz koja desnica sad ulazi na vlast u Hrvatskoj (a on joj ne stoji na putu), šef SDSS-a je i jučer komentirao. Donošenje zakona kojim se medijima želi onemogućiti ozbiljan istraživački rad utjerivanjem straha u kosti potencijalnim izvorima? “To nije toliki bauk”, veli branitelj demokracije o lex AP-u.
Izbor notornog Ivana Turudića za šefa DORH-a? “Okolnosti su za nas bile tijesne i skučene”. Suho zlato od premijera je nabrajao medije koji čine “osovinu zla”? “Politički sukobi između političkog novinarstva i političkih ljudi”. Čak je i Hrebak, rekao sam vam još na početku, za ovo tek lagani lahor srama…
Jedno egzotično rješenje
No, dobro, stavimo sa strane i to tko je “zaslužan” za činjenicu da je DP uopće došao u poziciju da bude dio vlasti. Imamo HDZ i njihove satelitske partnere sa 61 mandatom i osmero zastupnika nacionalnih manjina. Zašto s te pozicije, uopće, i manjine i Plenković razmatraju koaliciju s ekstremistima kakvima očito drže ljude iz Domovinskog pokreta? Pa tehnički premijer ih je u bezbroj navrata optuživao i za poticanje terorizma, a Pupovac, evo, i sad, kad su samo jedno dizanje ruku udaljeni od Vlade govori o “aždajama nacionalizma”?
“Nisam siguran da je Plenković imao drugog izbora. Nisam siguran da je Hrvatska imala drugog izbora”, dramatizirao je jučer Pupovac. Ako ostanemo pri tome da ćemo preskočiti tko je kriv zbog čega gotovo nitko od ostalih sedamdesetak saborskih zastupnika ne želi s HDZ-om, i dalje ostaje itekako snažan alat za obranu demokracije. Izbori. Ono kad glasači, potpuno egzotično, idu na birališta i odlučuju kome će dati svoj glas.
Zagrljaj s aždajom
E, ne može ni to. “Mislim da je za ovu zemlju bolje da se to sada izbjegne”, veli Pupovac o logičnoj opciji koja je ostala na raspolaganju – izvanrednim izborima.
Ne, niste ništa krivo shvatili. U Hrvatskoj je na vratima aždaja ekstremizma i nacionalizma. Da bi obranili demokratske stečevine, Pupovac, Plenković i ostali heroji, ne žele ni čuti za mogućnost da se ide na nove izbore. Oni će, svečani i principijelni, u Vladu “one koji su kontaminirali politički prostor”, ne samo pripustiti, nego i prigrliti. Za što će, dakako, krivi biti oni koji će ostati u opoziciji. I “osovina zla”. Ti su najgori.