S prirodom nema zagonetke. Kad lišće počne žutjeti, savršeno je jasno da uskoro dolazi, ako već i nije krenula – jesen. Takve su, jednostavno, zakonitosti prirodnih ciklusa.
S političarima, pak, također nema previše misterije. Kad se Andrija Mikulić, glavni Državni inspektor, pojavi na agencijskoj fotografiji sa zamućenom siluetom bagera u pozadini, jasno da uskoro dolazi, ako već i nije krenula – predizborna kampanja. Takve su, jednostavno, zakonitosti političkih ciklusa u Hrvatskoj.
Folklorna motivacija
Razlikica u dva spomenuta ciklusa je, dakako, redovitost. Političari se uglavnom u akcije rušenja bespravne gradnje i ino “uvođenje reda” upuštaju svake četiri godine, za razliku od redovnih godišnjih ciklusa godišnjih doba. Kako bi, zaboga, šume izgledale da lišće opada samo jednom u četiri godine? Vjerojatno onako kako arhitektonski i okolišno izgleda hrvatska obala.
Cinizam na stranu, aktualnu akciju Državnog inspektorata, skupa s Mikulićem i bagerima, teško je ocijeniti negativno. U prostoru opako nagrđenom tvrdokornom bespravnom gradnjom je bilo kakav pokušaj uvođenje reda korak naprijed, bez obzira na opravdanu sumnju u folklornu motivaciju proporcionalnu blizini održavanja sljedećih parlamentarnih izbora. I ne radi se tu samo o skršenom građevinskom materijalu koji će ostati na mjestu konkretnih bespravnih objekata, radi se o poruci za buduće potencijalne bespravne graditelje – da ulaze u potencijalno vrlo riskantnu investiciju.
Kad Festival pobijedi
Posebno je ohrabrujuća činjenica da se ruši čak sedam bespravno izgrađenih objekata u čuvenoj uvali Vruja, koju je poduzetnik Stipe Latković “urbanizirao” posljednja dva desetljeća, ne hajući previše za dosadnu papirologiju. Dozvole, zabrane gradnje, nalozi za uklanjanje objekata? Pih… Stvar je toliko eskalirala da su prije pet godina na sjednici Županijske skupštine HDZ i SDP zajedno glasali da se Latkoviću oduzme koncesija koju je imao na plažu.
Bageri su, doduše, upaljeni tek nakon što su se digli i građani, koji dva posljednja ljeta tamo održavaju “Festival bespravne gradnje i devastacije prirode”, neopisivi križanac prosvjeda, kulturne manifestacije, pučke veselice i aromatične dalmatinske zajebancije. Činjenica da se ruši u Vruji tako postaje jedna od rijetkih pobjeda građanske inicijative, što je velika stvar u zemlji čija je većina žitelja navikla konstatirati kako se “ionako tu ne može ništa”, kako su “svi isti” i pognute glave voditi brigu isključivo o svom životnom mikrokozmosu. Onom na koji, kao, vanjski svijet, politika i društvo nemaju previše utjecaja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bonus na Milanoviću
Gledano čisto politički, akcija rušenja bespravnih objekata je uvijek i plus za vladajuće. Birači vole primjere “uvođenja reda” jer je nered u ovoj zemlji na mnogim poljima – a možda i najviše u prostoru – eskalirao do razine skoro pa prirodne nepogode. Za HDZ se, međutim, u aktualnim akcijama na dalmatinskoj obali krije i jedan pravi politički biser. Spomenuta Vruja nije, naime, samo jedna od ljepših uvala na Jadranu, nego je prije dvije godine postala i lokalitet kojim se po glavi može lijepo udariti – Zorana Milanovića.
Bizarno, iako je za svu višedesetljetnu nekažnjenu devastaciju Vruje prije svega kriva lokalna vertikala vlasti, koju je svo to vrijeme uglavnom tvorio samo i isključivo – HDZ, predsjednik Republike je, ničim izazvan (kao i obično) srčano uskočio u obranu Latkovića. Poduzetnik je, naime, sudjelovao sa 60 tisuća kuna u njegovoj kampanji, a dok je bio izvan politike, Milanovićeva firma je za Latkovića radila konzultantski posao.
Milanović je, istina, poručio da se ruši, ako je nešto bespravno izgrađeno, ali je žestoko napao prosvjednike, nazvavši ih zavidnima i parazitima koji Latkovića kritiziraju iz mržnje. Trajao je taj javni okršaj Milanovića i prosvjednika (koji su ga se i danas sjetili) neko vrijeme, taman toliko da se bespravna gradnja u ovoj uvali zalijepi za sadašnjeg predsjednika Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mikulić i besklasno društvo
Stoga ne bi trebalo čuditi ako će u potencijalnoj izbornoj utrci Milanovića i nekog HDZ-ovog kandidata, upravo Vruja biti sadržaj plakata kojima će se udarati na sadašnjeg stanovnika Pantovčaka. Jer, eto, Andrija Mikulić i njegova stranka bore se protiv bespravne gradnje, dok Milanović štiti tajkune.
Sve to skupa, svo tu rušenje i taj slatki bonus kontra Milanovića koji će HDZ jamačno pokušati materijalizirati u nekoj od kampanja, predstavlja sasvim legitimnu političku taktiku. Da bi se Mikulić s bagerom, međutim, doista počeo doživljavati kao ozbiljan korak ka uvođenju reda u prostoru, valjalo bi skršiti i neku od bespravnih građevina HDZ-ovih dužnosnika ili ozbiljnijih financijera te stranke. Nekako se ipak čini da je taj trenutak udaljen od današnje Hrvatske otprilike jednako onoliko koliko je besklasno društvo bilo udaljeno od ondašnje Socijalističke Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rušenje u Vruji ozbiljna je pobjeda građana. Samo, nikako da se i nekom HDZ-ovcu skrši bespravna gradnja
Win-win: HDZ rušenjem u Vruji udara i na bespravnu gradnju i na Milanovića
Bageri su, doduše, upaljeni tek nakon što su se digli i građani, koji dva posljednja ljeta tamo održavaju “Festival bespravne gradnje i devastacije prirode”, neopisivi križanac prosvjeda, kulturne manifestacije, pučke veselice i aromatične dalmatinske zajebancije
S prirodom nema zagonetke. Kad lišće počne žutjeti, savršeno je jasno da uskoro dolazi, ako već i nije krenula – jesen. Takve su, jednostavno, zakonitosti prirodnih ciklusa.
S političarima, pak, također nema previše misterije. Kad se Andrija Mikulić, glavni Državni inspektor, pojavi na agencijskoj fotografiji sa zamućenom siluetom bagera u pozadini, jasno da uskoro dolazi, ako već i nije krenula – predizborna kampanja. Takve su, jednostavno, zakonitosti političkih ciklusa u Hrvatskoj.
Folklorna motivacija
Razlikica u dva spomenuta ciklusa je, dakako, redovitost. Političari se uglavnom u akcije rušenja bespravne gradnje i ino “uvođenje reda” upuštaju svake četiri godine, za razliku od redovnih godišnjih ciklusa godišnjih doba. Kako bi, zaboga, šume izgledale da lišće opada samo jednom u četiri godine? Vjerojatno onako kako arhitektonski i okolišno izgleda hrvatska obala.
Cinizam na stranu, aktualnu akciju Državnog inspektorata, skupa s Mikulićem i bagerima, teško je ocijeniti negativno. U prostoru opako nagrđenom tvrdokornom bespravnom gradnjom je bilo kakav pokušaj uvođenje reda korak naprijed, bez obzira na opravdanu sumnju u folklornu motivaciju proporcionalnu blizini održavanja sljedećih parlamentarnih izbora. I ne radi se tu samo o skršenom građevinskom materijalu koji će ostati na mjestu konkretnih bespravnih objekata, radi se o poruci za buduće potencijalne bespravne graditelje – da ulaze u potencijalno vrlo riskantnu investiciju.
Kad Festival pobijedi
Posebno je ohrabrujuća činjenica da se ruši čak sedam bespravno izgrađenih objekata u čuvenoj uvali Vruja, koju je poduzetnik Stipe Latković “urbanizirao” posljednja dva desetljeća, ne hajući previše za dosadnu papirologiju. Dozvole, zabrane gradnje, nalozi za uklanjanje objekata? Pih… Stvar je toliko eskalirala da su prije pet godina na sjednici Županijske skupštine HDZ i SDP zajedno glasali da se Latkoviću oduzme koncesija koju je imao na plažu.
Bageri su, doduše, upaljeni tek nakon što su se digli i građani, koji dva posljednja ljeta tamo održavaju “Festival bespravne gradnje i devastacije prirode”, neopisivi križanac prosvjeda, kulturne manifestacije, pučke veselice i aromatične dalmatinske zajebancije. Činjenica da se ruši u Vruji tako postaje jedna od rijetkih pobjeda građanske inicijative, što je velika stvar u zemlji čija je većina žitelja navikla konstatirati kako se “ionako tu ne može ništa”, kako su “svi isti” i pognute glave voditi brigu isključivo o svom životnom mikrokozmosu. Onom na koji, kao, vanjski svijet, politika i društvo nemaju previše utjecaja.
Bonus na Milanoviću
Gledano čisto politički, akcija rušenja bespravnih objekata je uvijek i plus za vladajuće. Birači vole primjere “uvođenja reda” jer je nered u ovoj zemlji na mnogim poljima – a možda i najviše u prostoru – eskalirao do razine skoro pa prirodne nepogode. Za HDZ se, međutim, u aktualnim akcijama na dalmatinskoj obali krije i jedan pravi politički biser. Spomenuta Vruja nije, naime, samo jedna od ljepših uvala na Jadranu, nego je prije dvije godine postala i lokalitet kojim se po glavi može lijepo udariti – Zorana Milanovića.
Bizarno, iako je za svu višedesetljetnu nekažnjenu devastaciju Vruje prije svega kriva lokalna vertikala vlasti, koju je svo to vrijeme uglavnom tvorio samo i isključivo – HDZ, predsjednik Republike je, ničim izazvan (kao i obično) srčano uskočio u obranu Latkovića. Poduzetnik je, naime, sudjelovao sa 60 tisuća kuna u njegovoj kampanji, a dok je bio izvan politike, Milanovićeva firma je za Latkovića radila konzultantski posao.
Milanović je, istina, poručio da se ruši, ako je nešto bespravno izgrađeno, ali je žestoko napao prosvjednike, nazvavši ih zavidnima i parazitima koji Latkovića kritiziraju iz mržnje. Trajao je taj javni okršaj Milanovića i prosvjednika (koji su ga se i danas sjetili) neko vrijeme, taman toliko da se bespravna gradnja u ovoj uvali zalijepi za sadašnjeg predsjednika Republike.
Mikulić i besklasno društvo
Stoga ne bi trebalo čuditi ako će u potencijalnoj izbornoj utrci Milanovića i nekog HDZ-ovog kandidata, upravo Vruja biti sadržaj plakata kojima će se udarati na sadašnjeg stanovnika Pantovčaka. Jer, eto, Andrija Mikulić i njegova stranka bore se protiv bespravne gradnje, dok Milanović štiti tajkune.
Sve to skupa, svo tu rušenje i taj slatki bonus kontra Milanovića koji će HDZ jamačno pokušati materijalizirati u nekoj od kampanja, predstavlja sasvim legitimnu političku taktiku. Da bi se Mikulić s bagerom, međutim, doista počeo doživljavati kao ozbiljan korak ka uvođenju reda u prostoru, valjalo bi skršiti i neku od bespravnih građevina HDZ-ovih dužnosnika ili ozbiljnijih financijera te stranke. Nekako se ipak čini da je taj trenutak udaljen od današnje Hrvatske otprilike jednako onoliko koliko je besklasno društvo bilo udaljeno od ondašnje Socijalističke Republike.