Nakon našeg serijala o aktualnim izmjenama Zakona o pravima hrvatskih branitelja, razgovarali smo o tome i s četvoricom uglednih sugovornika. To su sociolog Renato Matić, redoviti profesor na Fakultetu hrvatskih studija, Dražen Oreščanin, suvlasnik tvrtke Poslovna inteligencija i jedan od pokretača Glasa poduzetnika, Davor Huić, predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa i savjetnik kratkotrajnog premijera Tima Oreškovića, te varaždinski župan, liberal Radimir Čačić.
Najprije smo ih pitali smatraju li da je – dobra dva desetljeća nakon završetka Domovinskog rata – imalo rezona i smisla ponovno otvoriti mogućnost stjecanja statusa branitelja i ratnog vojnog invalida.
Pogrešan pristup koji se više ne da ispraviti
Oreščanin smatra da načelno jest za one koji se iz nekih opravdanih razloga nisu prijavili ranije, a ne vjeruje da takvih ima puno. Naglašava, međutim, da je u borbenom sastavu tijekom Domovinskog rata sudjelovalo ”između 220 i 230 tisuća ljudi, što se može provjeriti u službenim evidencijama. Slaže se i Matić, koji je kao branitelj proveo u ratu 2157 dana, od čega 1785 na bojištu. Zašto se to ne bi omogućilo onima koji ispunjavaju uvjete, ali to, stjecajem okolnosti, još nije evidentirano, kaže Matić. Ističe, međutim, da su vlasti u prvim poslijeratnim godinama krenule s potpuno pogrešnim pristupom braniteljskom pitanju, a to je nakon 26 godina nemoguće ispraviti.
Iz dugogodišnjih istraživanja koja Matić provodi među braniteljima, proizlazi, kaže, neupitna suglasnost oko prava svih onih kojima je u ratu nepovratno narušeno zdravlje i prava obitelji poginulih i nestalih. Oko toga postoji veliko slaganje i u općoj javnosti. No i pretežna većina branitelja uviđa da je za sve ostale veterane bila potrebna pametna strategija koja bi vodila k tome da se programima zapošljavanja, doškolovanja ili prekvalifikacije osigura radni angažman branitelja do pune mirovine. Takav bi neostvareni zakon osigurao ono što je potrebno svakom čovjeku: osjećaj socijalne uključenosti, šansu za daljnji razvoj i kreativnu afirmaciju ličnosti.
Zlokobna politička strategija
Nikakvim novčanim pravima ne mogu se nadoknaditi brojne negativne posljedice pasivizacije i društvene isključenosti velikog broja veterana, kaže profesor Matić, a tako misle i oni sami. I, konačno, većina zagovara prevenciju i stroge sankcije za sve pokušaje lova u mutnom i prijevara oko braniteljskih prava jer takvi slučajevi bacaju ljagu na cijelu populaciju. No, umjesto svega ovoga, imamo to što imamo. Povratak branitelja u civilni život, nastavlja Matić, dogodio se kada je najveći dio ”plijena”, odnosno bivšeg društvenog vlasništva, već bio razgrabljen s raznih političkih i drugih pozicija. Ljudi su se vratili iz rata da bi našli već oformljenu novu ”vlasničku” strukturu i zaposjednute položaje.
U tom je smislu, želja velikog broja veterana da krenu u mirnodopski život ubrzo neutralizirana onemogućavanjem napredovanja, neracionalnim umirovljenjima ili ponudama za odlazak u mirovinu s naizgled visokim otpremninama. Bila je to zlokobna politička strategija koja je u braniteljima vidjela populaciju kojom se da manipulirati, iskoristivu za dnevno političke ciljeve. Dio te priče je i preglasavanje o braniteljskim pravima poslije svakih parlamentarnih izbora s verzijama koje omogućuju nove ”rupe” u zakonskom sustavu, a time i novi pad javne podrške spram branitelja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Deset puta više PTSP-a nego u Vijetnamskom ratu
Kao predstavnik liberalne javnosti, Davor Huić kaže nam da je ”trend kontinuiranog povećavanja braniteljskih prava moralno sporan, pravno upitan i očigledno motiviran političkim razlozima, odnosno kupovinom glasova braniteljske populacije. On je uz to i upitne društvene koristi, jer branitelje izolira od društva i lijepi im stigmu privilegirane kaste koja je dobro naplatila svoju ulogu u obrani domovine. Sve je to upravo suprotno od općeg zahtjeva za što potpuniju inkluziju svake ranjive skupine u društvo, a u ovom slučaju branitelja”, objašnjava Huić.
Čačić, i sam dragovoljac, kaže kako je njegovo duboko uvjerenje da nitko od ljudi koji su išli u rat nije tako odlučio zbog privilegija. No, poslije se ipak dogodilo to da je ”u Hrvatskoj, broj službeno potvrđenih oboljelih od PTSP-a čak deset puta veći nego u SAD-u nakon vijetnamskog rata”, a broj branitelja, kojih nije bilo više od 250.000, u jednom se trenutku popeo na preko pola milijuna. Naglašavajući kako on osobno nije tražio niti će tražiti ijedno pravo koje bi mu pripadalo po Zakonu o braniteljima, Čačić zaključuje da bi financijska i druga prava trebalo ostaviti samo invalidima i žrtvama rata, a sve drugo ukinuti.
Mnogi branitelji rade i ne traže ništa
”Ja poznajem mnogo bivših branitelja”, kaže Dražen Oreščanin, ”koji su se nakon rata vratili svom životu, poslovima i obiteljima i nikada nisu ni imali, a niti tražili bilo kakvu povlasticu od države. To je, naravno, ispravan stav. No, ako je netko bio ranjen i ostao invalid, sigurno je da treba imati povlašten status. Druga je stvar kad se krivotvori dokumentacija pa prava ostvaruju osobe kojima ona ne pripadaju. Takve situacije treba sprečavati, otkrivati i podizati optužnice, kaže Oreščanin. ”No, kod nas su već godinama problem i veliki izvor prijepora lažni branitelji i invalidi. Od pravosuđa se očekuje da prijevare tog tipa efikasno kažnjava”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pitamo naše komentatore čini li im se da je prava koja proizlaze iz Zakona o braniteljima naprosto previše, da su preširoka ili financijski pretjerana. Matić smatra da ima i opravdanih i pretjeranih. U redu je, recimo, da se ljudima računa dvostruki staž za dane provedene na ratištu. ”Ako to vrijedi i za neke službe u civilnim uvjetima, tada mi se to ni kod branitelja ne čini nimalo nepravednim”, kaže Matić. Ističe, međutim, da je prednost pri zapošljavanju ”možda imala smisla u prvim godinama poslije rata. Danas, kad su i najmlađi od nas blizu ili su prešli pedesetu, teško”.
Sustav kontrole nikad nije zaživio
Ima rezona, nastavlja, i pomoć društva u rješavanju stambenog pitanja dok je to unutar zakonskog okvira. No svaka bi prijevara bez diskusije trebala biti tretirana kao kazneno djelo. Izostanak stroge kontrole i sankcija nanio je veliku štetu braniteljima u smislu povjerenja javnosti. Matić kaže kako je sam, prije 25 godina, podigao stambeni kredit za građanstvo s drakonskom kamatom od 9 posto. ”Kao i mnogi drugi veterani, neću imati ništa ni od dana u borbenom sektoru, jer ću, kad napunim 65, imati više od 40 godina efektivnog radnog staža. Važno je naglasiti da 250.000 bivših branitelja još uvijek rade i da je njih oko 100.000 umirovljeno po redovnim civilnim uvjetima.
To su goleme brojke, ali one, na žalost, padaju u drugi plan pred neistraženim i nekažnjenim lažnim slučajevima. Matić je uvjeren kako mnogi građani ne znaju da sam braniteljski status ne donosi automatski i zakonske beneficije. Branitelji su i oni s jednim tjednom pa čak i s jednim danom provedenim u ratu, a prava imaju samo invalidi, obitelji stradalih i dragovoljci s preko dvije godine ratnog staža. No svjestan je da su uzrok opravdane ljutnje oni koji su ”pomoću raznih trikova ostvarili i status i pripadajuće privilegije. A to je bilo moguće zato što, dijelom i zbog uplitanja stranačkog profiterstva, sustav stroge kontrole nikada nije djelotvorno zaživio u proteklih četvrt stoljeća”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li za doprinos potrebno posebno priznanje?
Sva posebna prava, pa tako i braniteljska, uvijek su preširoka za osobe koje su svoj status stekle nepravedno i nezakonito, zaključuje Matić.
Kao primjer spornih prava, Huić ističe uvođenje pojma ”šire obitelji” poginulog ili nestalog branitelja. Ne trebaš biti pravnik, kaže, da shvatiš kako se velike mogućnosti zloupotreba tu otvaraju i kako se time u zakon ugrađuje korupcija. Jer očigledno je riječ o upravo neiscrpnom mehanizmu za izvlačenje novca od države od strane osoba dobro upućenih u to kako sustav funkcionira, dakle osoba povezanih s vladajućim strukturama.
Ne opravdava ni širenje kategorije ”sudionika Domovinskog rata” na još veći krug osoba koje nisu ratovale, ali su negdje nešto doprinijele. ”Temeljno je pitanje”, kaže Huić, ”zašto bi sudionici koji nisu bili u borbi uopće tražili za sebe bilo kakav posebni status? Nije li im dovoljna sama činjenica da su dali neki doprinos neovisnosti Hrvatske. Je li za to doista potrebno posebno priznanje?” I Matić, i Huić, i Čačić čude se ideji iz nacrta ovih zakonskih izmjena koja traži da se pravo na naknadu za nezaposlene proširi i na one branitelje koji su registrirani vlasnici tvrtki, obrta i motornih plovila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto bi, umjesto institucija, ministar imao glavnu riječ?
To je nonsens, kaže Matić. Huić naglašava da podržavam što kvalitetnije uključivanje branitelja u život zajednice, a na tom tragu je i osnivanje firmi i obrta. ”Tu bih im pomogao na svaki način – poreznim olakšicama, povoljnim kreditima, edukacijom – ali ne i direktnim transferima. No kud ćeš veće kontradikcije nego isplaćivati zaposlenom čovjeku naknadu za nezaposlene?”
S Čačićem smo komentirali i odredbu po kojoj stručnu procjenu utemeljenosti novih zahtjeva za priznavanje braniteljskih statusa više neće donositi stručnjaci Zavoda za vještačenja, nego liječnička povjerenstva koja će po svom nahođenju imenovati osobno ministar branitelja. To ne dolazi u obzir, kaže Čačić. ”Imamo stručna tijela koja se bave vještačenjima invaliditeta i time ne postoji nijedan razlog da u tim pitanjima prvu i zadnju riječ dobije ministar Tomo Medved ili bilo koji drugi. Institucije treba jačati, a ne ih supstituirati političkim rješenjima.”
Je li kritičko preispitivanje braniteljskih prava u Hrvatskoj tabu tema, pitamo na kraju naše sugovornike. Oreščanin kaže da nije i ne smije biti, a da bi se posebno trebalo fokusirati na to koliko su se veterani uspješno vratili na svoje mirnodopske pozicije i koliko svojim radom danas, kroz gospodarske i društvene aktivnosti, pridonose i vlastitom boljitku i boljitku društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mehanizam kupovine lojalnosti
”U tom smislu imamo pozitivan primjer generala Gotovine, koji se nakon rata i oslobađajuće presude, bavi poduzetništvom poručujući svima da gledamo u budućnost, a ne u prošlost”, kaže Oreščanin. Dodaje da bi konačno trebalo raskrstiti s izrazom ”branitelji” i zamijeniti ga riječju ”veterani”.
Profesor Matić kaže da ove teme ne samo da ne smiju biti tabu, nego da traže krajnju transparentnost. Prije svih ostalih, to bi trebali razumjeti, a potom i zahtijevati, upravo sami branitelji, jer se zbog negativnih pojedinačnih primjera većina susreće s nepravednom stigmom. Nisu branitelji tabu tema, kaže Huić, ali su tema koja je ekstremno ispolitizirana.
Nije upitno da se mi kao društvo želimo odužiti ljudima koji su riskirali zdravlje ili život u obrani domovine. No pitanje je želimo li te ljude izolirati od ostatka društva privilegijama koje drugima izgledaju pretjeranima i neprihvatljivima, a još su u nekim slučajevima pribavljene i na nezakonit način. Jer, na djelu je jednostavan politički mehanizam kupovine političke lojalnosti jedne društvene skupine od strane vladajuće stranke, bez obzira na sve negativne društvene posljedice takve politike. I to bi trebala biti glavna tema rasprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ novim Zakonom povećava prava braniteljima; jasno je što se krije iza tog poteza
Renato Matić, Dražen Oreščanin, Davor Huić i Radimir Čačić za Telegram analiziraju izmjene Zakona o braniteljima
Nije upitno da se mi kao društvo želimo odužiti ljudima koji su riskirali zdravlje ili život u obrani domovine. No pitanje je želimo li te ljude izolirati od ostatka društva privilegijama koje drugima izgledaju pretjeranima i neprihvatljivima, a još su u nekim slučajevima pribavljene i na nezakonit način. Jer, na djelu je jednostavan politički mehanizam kupovine političke lojalnosti. I to bi trebala biti glavna tema rasprave.
Nakon našeg serijala o aktualnim izmjenama Zakona o pravima hrvatskih branitelja, razgovarali smo o tome i s četvoricom uglednih sugovornika. To su sociolog Renato Matić, redoviti profesor na Fakultetu hrvatskih studija, Dražen Oreščanin, suvlasnik tvrtke Poslovna inteligencija i jedan od pokretača Glasa poduzetnika, Davor Huić, predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa i savjetnik kratkotrajnog premijera Tima Oreškovića, te varaždinski župan, liberal Radimir Čačić.
Najprije smo ih pitali smatraju li da je – dobra dva desetljeća nakon završetka Domovinskog rata – imalo rezona i smisla ponovno otvoriti mogućnost stjecanja statusa branitelja i ratnog vojnog invalida.
Pogrešan pristup koji se više ne da ispraviti
Oreščanin smatra da načelno jest za one koji se iz nekih opravdanih razloga nisu prijavili ranije, a ne vjeruje da takvih ima puno. Naglašava, međutim, da je u borbenom sastavu tijekom Domovinskog rata sudjelovalo ”između 220 i 230 tisuća ljudi, što se može provjeriti u službenim evidencijama. Slaže se i Matić, koji je kao branitelj proveo u ratu 2157 dana, od čega 1785 na bojištu. Zašto se to ne bi omogućilo onima koji ispunjavaju uvjete, ali to, stjecajem okolnosti, još nije evidentirano, kaže Matić. Ističe, međutim, da su vlasti u prvim poslijeratnim godinama krenule s potpuno pogrešnim pristupom braniteljskom pitanju, a to je nakon 26 godina nemoguće ispraviti.
Iz dugogodišnjih istraživanja koja Matić provodi među braniteljima, proizlazi, kaže, neupitna suglasnost oko prava svih onih kojima je u ratu nepovratno narušeno zdravlje i prava obitelji poginulih i nestalih. Oko toga postoji veliko slaganje i u općoj javnosti. No i pretežna većina branitelja uviđa da je za sve ostale veterane bila potrebna pametna strategija koja bi vodila k tome da se programima zapošljavanja, doškolovanja ili prekvalifikacije osigura radni angažman branitelja do pune mirovine. Takav bi neostvareni zakon osigurao ono što je potrebno svakom čovjeku: osjećaj socijalne uključenosti, šansu za daljnji razvoj i kreativnu afirmaciju ličnosti.
Zlokobna politička strategija
Nikakvim novčanim pravima ne mogu se nadoknaditi brojne negativne posljedice pasivizacije i društvene isključenosti velikog broja veterana, kaže profesor Matić, a tako misle i oni sami. I, konačno, većina zagovara prevenciju i stroge sankcije za sve pokušaje lova u mutnom i prijevara oko braniteljskih prava jer takvi slučajevi bacaju ljagu na cijelu populaciju. No, umjesto svega ovoga, imamo to što imamo. Povratak branitelja u civilni život, nastavlja Matić, dogodio se kada je najveći dio ”plijena”, odnosno bivšeg društvenog vlasništva, već bio razgrabljen s raznih političkih i drugih pozicija. Ljudi su se vratili iz rata da bi našli već oformljenu novu ”vlasničku” strukturu i zaposjednute položaje.
U tom je smislu, želja velikog broja veterana da krenu u mirnodopski život ubrzo neutralizirana onemogućavanjem napredovanja, neracionalnim umirovljenjima ili ponudama za odlazak u mirovinu s naizgled visokim otpremninama. Bila je to zlokobna politička strategija koja je u braniteljima vidjela populaciju kojom se da manipulirati, iskoristivu za dnevno političke ciljeve. Dio te priče je i preglasavanje o braniteljskim pravima poslije svakih parlamentarnih izbora s verzijama koje omogućuju nove ”rupe” u zakonskom sustavu, a time i novi pad javne podrške spram branitelja.
Deset puta više PTSP-a nego u Vijetnamskom ratu
Kao predstavnik liberalne javnosti, Davor Huić kaže nam da je ”trend kontinuiranog povećavanja braniteljskih prava moralno sporan, pravno upitan i očigledno motiviran političkim razlozima, odnosno kupovinom glasova braniteljske populacije. On je uz to i upitne društvene koristi, jer branitelje izolira od društva i lijepi im stigmu privilegirane kaste koja je dobro naplatila svoju ulogu u obrani domovine. Sve je to upravo suprotno od općeg zahtjeva za što potpuniju inkluziju svake ranjive skupine u društvo, a u ovom slučaju branitelja”, objašnjava Huić.
Čačić, i sam dragovoljac, kaže kako je njegovo duboko uvjerenje da nitko od ljudi koji su išli u rat nije tako odlučio zbog privilegija. No, poslije se ipak dogodilo to da je ”u Hrvatskoj, broj službeno potvrđenih oboljelih od PTSP-a čak deset puta veći nego u SAD-u nakon vijetnamskog rata”, a broj branitelja, kojih nije bilo više od 250.000, u jednom se trenutku popeo na preko pola milijuna. Naglašavajući kako on osobno nije tražio niti će tražiti ijedno pravo koje bi mu pripadalo po Zakonu o braniteljima, Čačić zaključuje da bi financijska i druga prava trebalo ostaviti samo invalidima i žrtvama rata, a sve drugo ukinuti.
Mnogi branitelji rade i ne traže ništa
”Ja poznajem mnogo bivših branitelja”, kaže Dražen Oreščanin, ”koji su se nakon rata vratili svom životu, poslovima i obiteljima i nikada nisu ni imali, a niti tražili bilo kakvu povlasticu od države. To je, naravno, ispravan stav. No, ako je netko bio ranjen i ostao invalid, sigurno je da treba imati povlašten status. Druga je stvar kad se krivotvori dokumentacija pa prava ostvaruju osobe kojima ona ne pripadaju. Takve situacije treba sprečavati, otkrivati i podizati optužnice, kaže Oreščanin. ”No, kod nas su već godinama problem i veliki izvor prijepora lažni branitelji i invalidi. Od pravosuđa se očekuje da prijevare tog tipa efikasno kažnjava”.
Pitamo naše komentatore čini li im se da je prava koja proizlaze iz Zakona o braniteljima naprosto previše, da su preširoka ili financijski pretjerana. Matić smatra da ima i opravdanih i pretjeranih. U redu je, recimo, da se ljudima računa dvostruki staž za dane provedene na ratištu. ”Ako to vrijedi i za neke službe u civilnim uvjetima, tada mi se to ni kod branitelja ne čini nimalo nepravednim”, kaže Matić. Ističe, međutim, da je prednost pri zapošljavanju ”možda imala smisla u prvim godinama poslije rata. Danas, kad su i najmlađi od nas blizu ili su prešli pedesetu, teško”.
Sustav kontrole nikad nije zaživio
Ima rezona, nastavlja, i pomoć društva u rješavanju stambenog pitanja dok je to unutar zakonskog okvira. No svaka bi prijevara bez diskusije trebala biti tretirana kao kazneno djelo. Izostanak stroge kontrole i sankcija nanio je veliku štetu braniteljima u smislu povjerenja javnosti. Matić kaže kako je sam, prije 25 godina, podigao stambeni kredit za građanstvo s drakonskom kamatom od 9 posto. ”Kao i mnogi drugi veterani, neću imati ništa ni od dana u borbenom sektoru, jer ću, kad napunim 65, imati više od 40 godina efektivnog radnog staža. Važno je naglasiti da 250.000 bivših branitelja još uvijek rade i da je njih oko 100.000 umirovljeno po redovnim civilnim uvjetima.
To su goleme brojke, ali one, na žalost, padaju u drugi plan pred neistraženim i nekažnjenim lažnim slučajevima. Matić je uvjeren kako mnogi građani ne znaju da sam braniteljski status ne donosi automatski i zakonske beneficije. Branitelji su i oni s jednim tjednom pa čak i s jednim danom provedenim u ratu, a prava imaju samo invalidi, obitelji stradalih i dragovoljci s preko dvije godine ratnog staža. No svjestan je da su uzrok opravdane ljutnje oni koji su ”pomoću raznih trikova ostvarili i status i pripadajuće privilegije. A to je bilo moguće zato što, dijelom i zbog uplitanja stranačkog profiterstva, sustav stroge kontrole nikada nije djelotvorno zaživio u proteklih četvrt stoljeća”.
Je li za doprinos potrebno posebno priznanje?
Sva posebna prava, pa tako i braniteljska, uvijek su preširoka za osobe koje su svoj status stekle nepravedno i nezakonito, zaključuje Matić.
Kao primjer spornih prava, Huić ističe uvođenje pojma ”šire obitelji” poginulog ili nestalog branitelja. Ne trebaš biti pravnik, kaže, da shvatiš kako se velike mogućnosti zloupotreba tu otvaraju i kako se time u zakon ugrađuje korupcija. Jer očigledno je riječ o upravo neiscrpnom mehanizmu za izvlačenje novca od države od strane osoba dobro upućenih u to kako sustav funkcionira, dakle osoba povezanih s vladajućim strukturama.
Ne opravdava ni širenje kategorije ”sudionika Domovinskog rata” na još veći krug osoba koje nisu ratovale, ali su negdje nešto doprinijele. ”Temeljno je pitanje”, kaže Huić, ”zašto bi sudionici koji nisu bili u borbi uopće tražili za sebe bilo kakav posebni status? Nije li im dovoljna sama činjenica da su dali neki doprinos neovisnosti Hrvatske. Je li za to doista potrebno posebno priznanje?” I Matić, i Huić, i Čačić čude se ideji iz nacrta ovih zakonskih izmjena koja traži da se pravo na naknadu za nezaposlene proširi i na one branitelje koji su registrirani vlasnici tvrtki, obrta i motornih plovila.
Zašto bi, umjesto institucija, ministar imao glavnu riječ?
To je nonsens, kaže Matić. Huić naglašava da podržavam što kvalitetnije uključivanje branitelja u život zajednice, a na tom tragu je i osnivanje firmi i obrta. ”Tu bih im pomogao na svaki način – poreznim olakšicama, povoljnim kreditima, edukacijom – ali ne i direktnim transferima. No kud ćeš veće kontradikcije nego isplaćivati zaposlenom čovjeku naknadu za nezaposlene?”
S Čačićem smo komentirali i odredbu po kojoj stručnu procjenu utemeljenosti novih zahtjeva za priznavanje braniteljskih statusa više neće donositi stručnjaci Zavoda za vještačenja, nego liječnička povjerenstva koja će po svom nahođenju imenovati osobno ministar branitelja. To ne dolazi u obzir, kaže Čačić. ”Imamo stručna tijela koja se bave vještačenjima invaliditeta i time ne postoji nijedan razlog da u tim pitanjima prvu i zadnju riječ dobije ministar Tomo Medved ili bilo koji drugi. Institucije treba jačati, a ne ih supstituirati političkim rješenjima.”
Je li kritičko preispitivanje braniteljskih prava u Hrvatskoj tabu tema, pitamo na kraju naše sugovornike. Oreščanin kaže da nije i ne smije biti, a da bi se posebno trebalo fokusirati na to koliko su se veterani uspješno vratili na svoje mirnodopske pozicije i koliko svojim radom danas, kroz gospodarske i društvene aktivnosti, pridonose i vlastitom boljitku i boljitku društva.
Mehanizam kupovine lojalnosti
”U tom smislu imamo pozitivan primjer generala Gotovine, koji se nakon rata i oslobađajuće presude, bavi poduzetništvom poručujući svima da gledamo u budućnost, a ne u prošlost”, kaže Oreščanin. Dodaje da bi konačno trebalo raskrstiti s izrazom ”branitelji” i zamijeniti ga riječju ”veterani”.
Profesor Matić kaže da ove teme ne samo da ne smiju biti tabu, nego da traže krajnju transparentnost. Prije svih ostalih, to bi trebali razumjeti, a potom i zahtijevati, upravo sami branitelji, jer se zbog negativnih pojedinačnih primjera većina susreće s nepravednom stigmom. Nisu branitelji tabu tema, kaže Huić, ali su tema koja je ekstremno ispolitizirana.
Nije upitno da se mi kao društvo želimo odužiti ljudima koji su riskirali zdravlje ili život u obrani domovine. No pitanje je želimo li te ljude izolirati od ostatka društva privilegijama koje drugima izgledaju pretjeranima i neprihvatljivima, a još su u nekim slučajevima pribavljene i na nezakonit način. Jer, na djelu je jednostavan politički mehanizam kupovine političke lojalnosti jedne društvene skupine od strane vladajuće stranke, bez obzira na sve negativne društvene posljedice takve politike. I to bi trebala biti glavna tema rasprave.