Simboli su đavolja stvar. I s njima treba oprezno. Tek što su moguli Applea, kao izravnu posljedicu Putinove invazije na Ukrajinu, objavili da obustavljaju prodaju svojih proizvoda u Rusiji, i Rusima ograničavaju usluge Apple Pay i Apple Maps…, u realnom vremenu udarnički se razmahao anonimni ruski građanin pokorni.
Gledam digitalni otisak kojeg kreten, sve sa papučama na nogama, ponosno uploada po univerzumu. „Evo, ovo je naš odgovor na američke sankcije. Mi vas se ne bojimo“, mirno izdeklamira u selfie kadar, kao da je na izravnoj liniji s Bidenom, pa čekićem stade razvaljivat iPad i još sina nabrijava („Ajde sad i ti!“) da mali slijedi očev uzor. Jer, da im majku američku imperijalističku, ucjenjivačku i sankcionašku, ne treba njima njihova roba. Em smo Rusi, sine, nismo mačji kašalj – vjerojatno je prohujalo kroz glavu ovog ludista.
Gnjev pobune zbog vlastite neslobode
Klinac poslušno uzme čekić, malo se i nakesi, pa udri tragom očeva kujundžiluka. Nije smiješno. Odlazi jedan iPad na smetlište civilizacije i to je kolateralna žrtva mnogo težih posljedica. Zurim u nesretnog kovača gorke sudbine kako režira mali kućni performans nasilja i destrukcije. I još djetetu namjenjuje istu rušilačku ulogu. Gledam i preplavljuje me tuga.
Jer, gnjevni je baćuška načinio klasičnu zamjenu teza. Propustio je prepoznati domicilnog neprijatelja, sebi najbližeg predatora ovaploćenog u ludom Caru Putinu i piramidi njegove oligarhije. Onima koji igraju ratne igre i boli ih kita za sankcije, jer odavno su udobno ušančeni u unikatnim blindiranim terencima velikim kao pola Crvenog trga, proizvedenim u istim kompanijama koje im sad kao fol šamaraju sankcije. Malom kućnom čekićaru s Appleovim krhotinama pod nogama, simboli se pobrkano roje u glavi. Gnjev pobune zbog vlastite neslobode on još ni ne pomišlja usmjeriti na psihopatski alat vladara Kremlja.
Preko Amsterdama u naš balkanski rat
Slučaj čerečenja digitalne jabuke podsjetio me na jedan davnašnji ratni prizor. Slično pošemerenih simbola bola. Kad su živci nastrugani poput ribeža, a razum nestaje u sitnim satima. Jedne septembarske noći 1991., kolega i ja vodili smo dvojicu reportera iz Oklahome po terenu. Dotepli se oni, preko Amsterdama, u naš treći balkanski rat. Pa sve ispituju, žele znati sve od nas koji ni sami ne znamo šta se zbiva.
Završili smo te noći u jednom selu južno od Osijeka. Tamo gdje se skupina preplašenih mještana gledala preko nišana s jednako preplašenim komšijama. Blejali smo u noć na klupama seoskog štaba, Amerikancima je sve to bilo egzotično i napeto. Pili smo neku rakiju, mezetili slaninu i kobasice, čekali napad, oće li neće li, kad fotker iz američkog tandema odjednom ode van do njihovog rentanog vozila. Sa sve onom PRESS – DON’T SHOOT naivom na šajbi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ugradio je krive postavke u dječaka
I vrati se čovjek, a nas kao da je zeleno sunce ogrijalo. U rukama je nosio dva kartona konzervi Heineken piva. Počnu ljudi dijelit pivce, kad se prolomi urlik: „Komunisti!!“ Tip koji je bio samoproglašeni komandant obrane i nosio pancirku koje se ni Pentagon ne bi postidio, baci se na najbližeg Amerikanca, zgrabi ga za gušu i nastavi se derati: „Ti ćeš meni zvijezdu podvaljivat!!“ Jedva smo čovjeka izbavili od sluđenog simboliste.
Amerikanci su drugi dan pobjegli glavom bez obzira. Rečeni antizvezdaš je ubrzo zamračio tvornicu u kojoj je radio kao skladištar i tranzicijski se pretvorio u parajliju s desnicom na srcu dok se ori himna Hrvatske. Nego, sjetimo se opet ubogog Rusa s čekićem u ruci. Na stranu što je pomahnitao u malom kućnom deliriju. Otrijeznit će se. Ali ugradio je krive postavke u dječaka. Vlastitom pokaznom vježbom impostirao ga je za nasilje naredne generacije. E to je sranje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Simboli su đavolja stvar i s njima treba oprezno. Gledam tako video kretena iz Rusije koji u papučama razbija iPad…’
'Evo, ovo je naš odgovor na američke sankcije. Mi vas se ne bojimo' mirno izdeklamira u selfie kadar, kao da je na izravnoj liniji s Bidenom
Slučaj čerečenja digitalne jabuke podsjetio me na jedan davnašnji ratni prizor. Slično pošemerenih simbola bola. Kad su živci nastrugani poput ribeža, a razum nestaje u sitnim satima. Jedne septembarske noći 1991., kolega i ja vodili smo dvojicu reportera iz Oklahome po terenu. Dotepli se oni, preko Amsterdama, u naš treći balkanski rat
Simboli su đavolja stvar. I s njima treba oprezno. Tek što su moguli Applea, kao izravnu posljedicu Putinove invazije na Ukrajinu, objavili da obustavljaju prodaju svojih proizvoda u Rusiji, i Rusima ograničavaju usluge Apple Pay i Apple Maps…, u realnom vremenu udarnički se razmahao anonimni ruski građanin pokorni.
Gledam digitalni otisak kojeg kreten, sve sa papučama na nogama, ponosno uploada po univerzumu. „Evo, ovo je naš odgovor na američke sankcije. Mi vas se ne bojimo“, mirno izdeklamira u selfie kadar, kao da je na izravnoj liniji s Bidenom, pa čekićem stade razvaljivat iPad i još sina nabrijava („Ajde sad i ti!“) da mali slijedi očev uzor. Jer, da im majku američku imperijalističku, ucjenjivačku i sankcionašku, ne treba njima njihova roba. Em smo Rusi, sine, nismo mačji kašalj – vjerojatno je prohujalo kroz glavu ovog ludista.
Gnjev pobune zbog vlastite neslobode
Klinac poslušno uzme čekić, malo se i nakesi, pa udri tragom očeva kujundžiluka. Nije smiješno. Odlazi jedan iPad na smetlište civilizacije i to je kolateralna žrtva mnogo težih posljedica. Zurim u nesretnog kovača gorke sudbine kako režira mali kućni performans nasilja i destrukcije. I još djetetu namjenjuje istu rušilačku ulogu. Gledam i preplavljuje me tuga.
Jer, gnjevni je baćuška načinio klasičnu zamjenu teza. Propustio je prepoznati domicilnog neprijatelja, sebi najbližeg predatora ovaploćenog u ludom Caru Putinu i piramidi njegove oligarhije. Onima koji igraju ratne igre i boli ih kita za sankcije, jer odavno su udobno ušančeni u unikatnim blindiranim terencima velikim kao pola Crvenog trga, proizvedenim u istim kompanijama koje im sad kao fol šamaraju sankcije. Malom kućnom čekićaru s Appleovim krhotinama pod nogama, simboli se pobrkano roje u glavi. Gnjev pobune zbog vlastite neslobode on još ni ne pomišlja usmjeriti na psihopatski alat vladara Kremlja.
Preko Amsterdama u naš balkanski rat
Slučaj čerečenja digitalne jabuke podsjetio me na jedan davnašnji ratni prizor. Slično pošemerenih simbola bola. Kad su živci nastrugani poput ribeža, a razum nestaje u sitnim satima. Jedne septembarske noći 1991., kolega i ja vodili smo dvojicu reportera iz Oklahome po terenu. Dotepli se oni, preko Amsterdama, u naš treći balkanski rat. Pa sve ispituju, žele znati sve od nas koji ni sami ne znamo šta se zbiva.
Završili smo te noći u jednom selu južno od Osijeka. Tamo gdje se skupina preplašenih mještana gledala preko nišana s jednako preplašenim komšijama. Blejali smo u noć na klupama seoskog štaba, Amerikancima je sve to bilo egzotično i napeto. Pili smo neku rakiju, mezetili slaninu i kobasice, čekali napad, oće li neće li, kad fotker iz američkog tandema odjednom ode van do njihovog rentanog vozila. Sa sve onom PRESS – DON’T SHOOT naivom na šajbi.
Ugradio je krive postavke u dječaka
I vrati se čovjek, a nas kao da je zeleno sunce ogrijalo. U rukama je nosio dva kartona konzervi Heineken piva. Počnu ljudi dijelit pivce, kad se prolomi urlik: „Komunisti!!“ Tip koji je bio samoproglašeni komandant obrane i nosio pancirku koje se ni Pentagon ne bi postidio, baci se na najbližeg Amerikanca, zgrabi ga za gušu i nastavi se derati: „Ti ćeš meni zvijezdu podvaljivat!!“ Jedva smo čovjeka izbavili od sluđenog simboliste.
Amerikanci su drugi dan pobjegli glavom bez obzira. Rečeni antizvezdaš je ubrzo zamračio tvornicu u kojoj je radio kao skladištar i tranzicijski se pretvorio u parajliju s desnicom na srcu dok se ori himna Hrvatske. Nego, sjetimo se opet ubogog Rusa s čekićem u ruci. Na stranu što je pomahnitao u malom kućnom deliriju. Otrijeznit će se. Ali ugradio je krive postavke u dječaka. Vlastitom pokaznom vježbom impostirao ga je za nasilje naredne generacije. E to je sranje.