Domovinski pokret se, naime, upravo bori za puki politički opstanak. Saborski klub se počeo rasipati, a ni anketni trendovi nisu obećavajući. Arena u kojoj će se moći ostati u igri su lokalni izbori, a izgledi za Škorinu stranku i nisu najsjajniji.
Samo pobjeda
Jako dobro bi im, stoga, došao neki zapaženiji uspjeh na najvećoj lokalnoj pozornici, onoj u glavnom gradu. Jer, tamo će biti najviše reflektora i debakl u Zagrebu bi, bez obzira na eventualne uspjehe na istoku zemlje, samo pojačao ionako sve glasniji narativ o tome da je politički projekt Miroslava Škore u pokretu prema vlastitom kraju.
Zapaženiji rezultat u Zagrebu, naravno, neće se postići Škorinom kandidaturom za gradonačelnika. Jer, jedini rezultat koji bi opravdao kandidaturu predsjednika Domovinskog pokreta za prvog čovjeka Zagreba bila bi pobjeda – sve drugo bio bi gorki nastavak serije poraza – čak i ako Škoro po treći put ostvari dosta solidan rezultat. “Dosta solidan”, naime, uvijek znači i gubitnički. Jednom nije problem, ali treći put zaredom u godinu i pol dana mogao bi značiti jednosmjernu kartu za političku mirovinu.
Bitka je na drugom listiću
Nakon svega što se dogodilo između HDZ-a i Domovinskog pokreta, nakon što Škoru i danas mnogi fanovi HDZ-a krive za poraz Kolinde Grabar-Kitarović, nakon teške artiljerije na parlamentarnim izborima i premijerove fetve o “sanitarnom kordonu”, očekivati da bi za Škoru u drugom krugu protiv nekog od kandidata građanskih opcija (dakle Tomislava Tomaševića) glasali svi birači HDZ-a – čista je iluzija. A pobjeda desnog kandidata u Zagrebu bez glasova svih birača HDZ-a je savršeno nemoguća.
Zašto onda, dovraga, Škoro konačno ne kaže da mu ne pada na pamet u još jedan izborni ring? Pa zato što je prava bitka i prilika za Domovinski pokret u Zagrebu na drugom listiću – onom na kojem se glasa za Gradsku skupštinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Škorina lista je na parlamentarnim izborima dobila skoro devet posto glasova u Prvoj izbornoj jedinci – ponavljanje takvog rezultata možda bi dalo toliko žuđeni kisik cijelom projektu. Jer, s nekoliko mandata u Gradskoj skupštini, lako je moguće da bi Domovinski pokret uspio u onome u čemu su za dlaku omašili na parlamentarnim izborima – da budu jezičac na vagi formiranja većine i stoga politički faktor koji će potrajati.
Opet “Sad il’ nikada”?
Stoga se i svaki spomen Miroslava Škore u kontekstu kandidature za gradonačelnika, upustio se on u taj show na kraju ili ne, može računati kao djelić pretkampanje uzdrmane stranke za lokalne izbore u Zagrebu. Bitno je da Škoro pokaže da je tu, uz svoje, bez obzira na to hoće li opet, treći put zaredom, biti “Sad il’ nikada”.
Jer, ne uspije li Domovinski pokret pustiti korijene ne samo u jednom dijelu zemlje, već i u kojem velikom gradu, sva je prilika da će od političkog gibanja koje je još najesen 2019. godine djelovalo prilično perspektivno, ostati tek sve tiši eho. Prvo kao najnovija inačica hiperlokalnog i time politički ograničenog HDSSB-a, a zatim i samo kao priča, zapis o vremenu koje je – prošlo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Škoro, sasvim je jasno, ne može pobijediti u Zagrebu. Ali, njegovo koketiranje s kandidaturom nije bez razloga
Rezultat u Zagrebu mogao bi biti glavni zalog opstanka Domovinskog pokreta
Prava bitka i prilika za Domovinski pokret u Zagrebu je na drugom listiću - onom na kojem se glasa za Gradsku skupštinu. Škorina lista je na parlamentarnim izborima dobila skoro devet posto glasova u Prvoj izbornoj jedinci - ponavljanje takvog rezultata možda bi dalo toliko žuđeni kisik cijelom projektu.
Četiri mjeseca pred izbore, Miroslav Škoro ne želi odgovoriti na pitanje koje bi moralo biti krajnje jednostavno – hoće li se kandidirati za gradonačelnika Zagreba. I mada se može činiti suludim to otezanje (predsjedničku kandidaturu najavio je pola godine prije izbora 2019. godine), mada se još suludijom može činiti žudnja za još jednim, trećim zaredom izbornim porazom, priča oko Škore, Zagreba i oklijevanja ima vrlo racionalno objašnjenje.
Domovinski pokret se, naime, upravo bori za puki politički opstanak. Saborski klub se počeo rasipati, a ni anketni trendovi nisu obećavajući. Arena u kojoj će se moći ostati u igri su lokalni izbori, a izgledi za Škorinu stranku i nisu najsjajniji.
Samo pobjeda
Jako dobro bi im, stoga, došao neki zapaženiji uspjeh na najvećoj lokalnoj pozornici, onoj u glavnom gradu. Jer, tamo će biti najviše reflektora i debakl u Zagrebu bi, bez obzira na eventualne uspjehe na istoku zemlje, samo pojačao ionako sve glasniji narativ o tome da je politički projekt Miroslava Škore u pokretu prema vlastitom kraju.
Zapaženiji rezultat u Zagrebu, naravno, neće se postići Škorinom kandidaturom za gradonačelnika. Jer, jedini rezultat koji bi opravdao kandidaturu predsjednika Domovinskog pokreta za prvog čovjeka Zagreba bila bi pobjeda – sve drugo bio bi gorki nastavak serije poraza – čak i ako Škoro po treći put ostvari dosta solidan rezultat. “Dosta solidan”, naime, uvijek znači i gubitnički. Jednom nije problem, ali treći put zaredom u godinu i pol dana mogao bi značiti jednosmjernu kartu za političku mirovinu.
Bitka je na drugom listiću
Nakon svega što se dogodilo između HDZ-a i Domovinskog pokreta, nakon što Škoru i danas mnogi fanovi HDZ-a krive za poraz Kolinde Grabar-Kitarović, nakon teške artiljerije na parlamentarnim izborima i premijerove fetve o “sanitarnom kordonu”, očekivati da bi za Škoru u drugom krugu protiv nekog od kandidata građanskih opcija (dakle Tomislava Tomaševića) glasali svi birači HDZ-a – čista je iluzija. A pobjeda desnog kandidata u Zagrebu bez glasova svih birača HDZ-a je savršeno nemoguća.
Zašto onda, dovraga, Škoro konačno ne kaže da mu ne pada na pamet u još jedan izborni ring? Pa zato što je prava bitka i prilika za Domovinski pokret u Zagrebu na drugom listiću – onom na kojem se glasa za Gradsku skupštinu.
Škorina lista je na parlamentarnim izborima dobila skoro devet posto glasova u Prvoj izbornoj jedinci – ponavljanje takvog rezultata možda bi dalo toliko žuđeni kisik cijelom projektu. Jer, s nekoliko mandata u Gradskoj skupštini, lako je moguće da bi Domovinski pokret uspio u onome u čemu su za dlaku omašili na parlamentarnim izborima – da budu jezičac na vagi formiranja većine i stoga politički faktor koji će potrajati.
Opet “Sad il’ nikada”?
Stoga se i svaki spomen Miroslava Škore u kontekstu kandidature za gradonačelnika, upustio se on u taj show na kraju ili ne, može računati kao djelić pretkampanje uzdrmane stranke za lokalne izbore u Zagrebu. Bitno je da Škoro pokaže da je tu, uz svoje, bez obzira na to hoće li opet, treći put zaredom, biti “Sad il’ nikada”.
Jer, ne uspije li Domovinski pokret pustiti korijene ne samo u jednom dijelu zemlje, već i u kojem velikom gradu, sva je prilika da će od političkog gibanja koje je još najesen 2019. godine djelovalo prilično perspektivno, ostati tek sve tiši eho. Prvo kao najnovija inačica hiperlokalnog i time politički ograničenog HDSSB-a, a zatim i samo kao priča, zapis o vremenu koje je – prošlo.