Zamjeni teza već na samom startu valja jasno dati crveni karton. Problem, naime, nije Crkva. Niti, sakloni Bože, religija. Problem je u endemskom, toksičnom i potpunom nedostatku odgovornosti.
U Hrvatskoj oni koji dograbe mrvicu bilo kakve vlasti ne samo da nisu svjesni odgovornosti koje imaju, nego bilo kakvo stidljivo propitivanje oko odgovornosti doživljavaju mučkim udarom na temeljna prava čovjeka, građanina i funkcionera. Ukratko, dokonim, podlim i granično izdajničkim podjebavanjem onih koji teško rade za opće dobro.
Za pet minuta
Radi se, naravno, o čuvenim propusnicama koje su opet pokazale neograničenost dvostrukih kriterija u stvarima koje se opako i jasno prelamaju na svakodnevnom životu građana.
Primjerice, čovjek danima ne može dobiti propusnicu da ode 92-godišnjoj majci o kojoj se brine u drugu županiju. Njen susjed se zainati i zatraži propusnicu da ode na misu u veliku, epidemiološki sigurniju crkvu u Zagrebu, jer su ove kod njih malene i koronične. I dobije je za pet minuta.
Metastaza
Gadna je to metastaza priče o lokalnom splitskom političaru koji je na proljeće zatražio – i dobio – propusnicu za odlazak na izmišljenu misu u glavni grad. Na proljeće je, naime, izdano oko 2,2, milijuna propusnica, što znači da je, defacto, nije dobio tko nije pitao. Sad je do tog papira mnogo teže doći, jer je i vlasti jasno koliko je inflacija propusnica na proljeće obesmislila cijelu mjeru. Osim, naravno, ako ju se ne zatraži zbog vlastitog “duhovnog mira”.
No, cijela ova priča o “duhovnom miru” koji ima prednost pred skrbi o 92-godišnjoj majci, do ovog dijela nije ništa čudno. Dogodi se. Netko se zanese, krivo protumači signale iz Stožera, izda propusnicu koju nije trebao. Dogodi se.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osoba s pečatom
Ali, ono što se – praktički nikad! – ne događa je da se zbog pogreške, doista, preuzme odgovornost. Da se nekog javno ukori, makne s posla jer mu je uopće palo na pamet dati prednost bizarno objašnjenom “duhovnom miru” i pošalje jasna poruka da su takve stvari opasno neprihvatljive.
O ne, u ovoj zemlji se tek kad priča izađe u javnost ritualno ukine propusnica za misu liku koji ju je ionako tražio samo da naglasi suludost kriterija po kojima se izdaju. I potiho konačno odobri ona za čovjeka koji se brine za staru majku. Jer, tako je lakše. Tako se priča, ona o odgovornosti, neće širiti.
A trebala bi. Nakon što bi po nosu javno dobio službenik/službenica koja je misi u velikoj crkvi dala prednost pred brigom za ostarjelog roditelja, priča o odgovornosti morala bi ići dalje. Kako je, pobogu, uopće osobi s pečatom palo na pamet da primjenjuje takav kriterij?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponoćka, ekrani i duhovni mir
Pa tako što su dvostruke kriterije u pogledu crkava i božićnih misa u javnosti promovirali i ogorčeno branili upravo najviši nositelji političke i epidemiološke vlasti. Dok se, naime, poziva javnost da se ove godine ponoćke, kao i manje-više sve ostalo, gledaju na ekranima, Alemka Markotić i Krunoslav Capak demonstrativno na pressici Stožera čiji je glavni zadatak borba protiv Covida-19 deklamiraju kako će oni za Božić na misu.
“Svaki vjernik razumije koja je njegova potreba, biti na misi jedan sat uoči Božića. To se provodi u miru, i svi vjernici to razumiju, to treba uvažavati”, govorila je Markotić na pressici na dan kad je Hrvatska imala 68 umrlih s Covidom-19 i na kojoj je objavljeno da se županije zatvaraju za kretanje. Taj dan se odlaskom na ponoćku, dok je s ekrana svijetlilo “Ostanimo odgovorni”, hvalio i predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Kriv je virus
Pa kako bi onda nositeljica pečata u lokalnoj ispostavi civilne zaštite odoljela tome da odobri zahtjev vjernika za duhovnim mirom u prostranoj zagrebačkoj Crkvi? I o kakvoj bi se odgovornosti uopće moglo govoriti ako bi na kraju priče nastradala samo ona? Odgovornost se ovdje, kako se vidi, pruža sve do samih vrhova vlasti. I zato – nitko nije odgovoran. Osim virusa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A od virusa su opasniji samo oni koji pitaju za odgovornost. Koji dokonim, podlim i granično izdajničkim podjebavanjem onih koji teško rade za opće dobro narušavaju duhovni mir nacije.
Spektakl s propusnicom za misu u prostranoj Crkvi prava je slika korona Božića u Hrvatskoj
Nije problem u Crkvi, ni u propusnicama. Problem je u zemlji u kojoj je odgovornost tek misaona imenica
Nakon što bi po nosu javno dobio službenik/službenica koja je misi u velikoj crkvi dala prednost pred brigom za ostarjelog roditelja, priča o odgovornosti morala bi ići dalje. Kako je, pobogu, uopće osobi s pečatom palo na pamet da primjenjuje takav kriterij? Pa tako što su dvostruke kriterije u pogledu crkava i božićnih misa u javnosti promovirali i ogorčeno branili upravo najviši nositelji političke i epidemiološke vlasti.
Zamjeni teza već na samom startu valja jasno dati crveni karton. Problem, naime, nije Crkva. Niti, sakloni Bože, religija. Problem je u endemskom, toksičnom i potpunom nedostatku odgovornosti.
U Hrvatskoj oni koji dograbe mrvicu bilo kakve vlasti ne samo da nisu svjesni odgovornosti koje imaju, nego bilo kakvo stidljivo propitivanje oko odgovornosti doživljavaju mučkim udarom na temeljna prava čovjeka, građanina i funkcionera. Ukratko, dokonim, podlim i granično izdajničkim podjebavanjem onih koji teško rade za opće dobro.
Za pet minuta
Radi se, naravno, o čuvenim propusnicama koje su opet pokazale neograničenost dvostrukih kriterija u stvarima koje se opako i jasno prelamaju na svakodnevnom životu građana.
Primjerice, čovjek danima ne može dobiti propusnicu da ode 92-godišnjoj majci o kojoj se brine u drugu županiju. Njen susjed se zainati i zatraži propusnicu da ode na misu u veliku, epidemiološki sigurniju crkvu u Zagrebu, jer su ove kod njih malene i koronične. I dobije je za pet minuta.
Metastaza
Gadna je to metastaza priče o lokalnom splitskom političaru koji je na proljeće zatražio – i dobio – propusnicu za odlazak na izmišljenu misu u glavni grad. Na proljeće je, naime, izdano oko 2,2, milijuna propusnica, što znači da je, defacto, nije dobio tko nije pitao. Sad je do tog papira mnogo teže doći, jer je i vlasti jasno koliko je inflacija propusnica na proljeće obesmislila cijelu mjeru. Osim, naravno, ako ju se ne zatraži zbog vlastitog “duhovnog mira”.
No, cijela ova priča o “duhovnom miru” koji ima prednost pred skrbi o 92-godišnjoj majci, do ovog dijela nije ništa čudno. Dogodi se. Netko se zanese, krivo protumači signale iz Stožera, izda propusnicu koju nije trebao. Dogodi se.
Osoba s pečatom
Ali, ono što se – praktički nikad! – ne događa je da se zbog pogreške, doista, preuzme odgovornost. Da se nekog javno ukori, makne s posla jer mu je uopće palo na pamet dati prednost bizarno objašnjenom “duhovnom miru” i pošalje jasna poruka da su takve stvari opasno neprihvatljive.
O ne, u ovoj zemlji se tek kad priča izađe u javnost ritualno ukine propusnica za misu liku koji ju je ionako tražio samo da naglasi suludost kriterija po kojima se izdaju. I potiho konačno odobri ona za čovjeka koji se brine za staru majku. Jer, tako je lakše. Tako se priča, ona o odgovornosti, neće širiti.
A trebala bi. Nakon što bi po nosu javno dobio službenik/službenica koja je misi u velikoj crkvi dala prednost pred brigom za ostarjelog roditelja, priča o odgovornosti morala bi ići dalje. Kako je, pobogu, uopće osobi s pečatom palo na pamet da primjenjuje takav kriterij?
Ponoćka, ekrani i duhovni mir
Pa tako što su dvostruke kriterije u pogledu crkava i božićnih misa u javnosti promovirali i ogorčeno branili upravo najviši nositelji političke i epidemiološke vlasti. Dok se, naime, poziva javnost da se ove godine ponoćke, kao i manje-više sve ostalo, gledaju na ekranima, Alemka Markotić i Krunoslav Capak demonstrativno na pressici Stožera čiji je glavni zadatak borba protiv Covida-19 deklamiraju kako će oni za Božić na misu.
“Svaki vjernik razumije koja je njegova potreba, biti na misi jedan sat uoči Božića. To se provodi u miru, i svi vjernici to razumiju, to treba uvažavati”, govorila je Markotić na pressici na dan kad je Hrvatska imala 68 umrlih s Covidom-19 i na kojoj je objavljeno da se županije zatvaraju za kretanje. Taj dan se odlaskom na ponoćku, dok je s ekrana svijetlilo “Ostanimo odgovorni”, hvalio i predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Kriv je virus
Pa kako bi onda nositeljica pečata u lokalnoj ispostavi civilne zaštite odoljela tome da odobri zahtjev vjernika za duhovnim mirom u prostranoj zagrebačkoj Crkvi? I o kakvoj bi se odgovornosti uopće moglo govoriti ako bi na kraju priče nastradala samo ona? Odgovornost se ovdje, kako se vidi, pruža sve do samih vrhova vlasti. I zato – nitko nije odgovoran. Osim virusa.
A od virusa su opasniji samo oni koji pitaju za odgovornost. Koji dokonim, podlim i granično izdajničkim podjebavanjem onih koji teško rade za opće dobro narušavaju duhovni mir nacije.