Stvari su nekad toliko ozbiljne da nikakvo okolišanje nema smisla. Dakle, Vlada Andreja Plenkovića krenula je u proceduru donošenja zakona koji bi mogao rezultirati praćenjem i prisluškivanjem novinara.
Radi se o izmjenama Kaznenog zakona, već popularno i vrlo pogođeno nazvanim Lex AP kojima će se s do tri godine zatvora kažnjavati one koji odaju informaciju iz istrage. Da je takav zakon bio na snazi prije nekoliko mjeseci vjerojatno se ne bi doznalo kako su se bivša ministrica Gabrijela Žalac i bivša državna tajnica Josipa Rimac (danas Čulina) dogovarale sastanak s AP-om ne bi li im ipak prošao željeni natječaj. Za posao zbog kojeg je Žalac kasnije završila u Remetincu. Odnosno, netko bi trebao riskirati tri godine robije da do javnosti dođe spominjanje premijerovih inicijala u ovoj, visoko eksplozivnoj konverzaciji.
Malenica – pobjednik mjeseca
Plenkoviću je ta kap prelila čašu. Ne, naravno, činjenica da su se njegove kadrovske odabranice dogovarale o natječaju na kojem je, po istražiteljima, Hrvatska oštećena za desetak milijuna kuna, razljutilo je ga je što je ta konverzacija – iscurila u javnost. Za premijera je ta objava bila “zlouporaba građe”, zbog koje je njegova stranka imala “političke probleme”, pa je donesena odluka da istraga ubuduće, pod prijetnjom višegodišnjeg zatvora, bude tajna. Operacionalizacija je, slanjem izmjena Kaznenog zakona u proceduru e-savjetovanja, upravo krenula.
Političari iz vladajuće stranke su već u punoj akciji smirivanja javnosti; te se radi o zaštiti privatnosti osumnjičenika, te se novinari ne moraju bojati jer se na njih kaznene odredbe ne odnose. Pobjednik mjeseca je ipak sve čudesniji ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica koji je kazao kako nova zakonska odredba neće sprječavati novinare da izvješćuju o kaznenom postupku, “jer će pravosudni dužnosnici obavještavati javnost i novinare o tijeku postupka”. Ne, nije se zezao.
Tko to tamo sluša?
Do ovog dijela priče je jasno da se radi o prijetnji potencijalnim novinarskim izvorima kojima bi, možda, mogla pasti na pamet ideja da skrenu pažnju potencijalnu ulogu stanovitog AP-a u aferi software ili da sugeriraju da nešto ne valja u prvotnom službenom tumačenju nedavne smrti djevojke u Osijeku od metka iz cijevi pištolja mladog policajca. Jasno je i da bi ovakav Kazneni zakon maksimalno zakomplicirao profesionalni rad novinara čije ambicije sežu dalje od prepisivanja priopćenja “pravosudnih dužnosnika o tijeku postupka”.
Nažalost, ovdje se ne zaustavljaju toksične posljedice predloženih izmjena zakona. Radi se o potencijalno mnogo opasnijoj igri. Stavljanjem sadržaja istrage u domenu tajne čije se otkrivanje kažnjava višegodišnjim boravkom iza rešetaka prema legalizaciji se gura nadziranje novinarskih komunikacija. Uz to, sasvim je zamislivo i da bi se novinare moglo pratiti na stari, dobar način – fizičkim uhođenjem i tajnim snimanjem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opća kontrola komunikacija
Kako sad od želje za zaštitom privatnosti osumnjičenika dolazimo do državnog nadzora nad kretanjem i radom novinara? Jednostavno. U doticaj s materijalima iz istrage mogu doći deseci ljudi – suci, odvjetnici, osumnjičenici, policajci, daktilografkinje… Novinar koji je objavio informaciju iz istrage uglavnom je samo jedan.
Bilo koja logična istraga krenut će od obavijesnog razgovora s novinarom; a pitanje je hoće li se propisi moći nategnuti i toliko da se provjeravaju sve novinarske komunikacije ne bi li se ustanovilo tko je prekršio zakon i odao podatke iz istrage. U najmanju ruku, provjerit će se komunikacije svih ljudi koji su došli u kontakt s podacima iz istrage, ne bi li negdje “iskočilo” ime novinara koji je javnosti obznanio da se, recimo, AP spominje u aferi software.
Univerzum problema iz Pandorine kutije
Stvar postaje kompliciranija ako novinar koji je dobio podatke nije taj koji je napisao tekst, nego je, recimo, podatke proslijedio kolegici ili kolegi iz redakcije. Istražitelji bi se mogli naći u neobičnoj poziciji ako se utvrdi da je, recimo, novinar nekog medija bio dva sata na ručku s glavnom državnom odvjetnicom, pa je za tri dana kolega iz njegovog medija objavio eksplozivan materijal iz istrage.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako dokazati je li baš glavna državna odvjetnica prekršila zakon? Tajnim snimanjem ručka s novinarom? Provjeravanjem svih njihovih elektronskih komunikacija? Fizičkim praćenjem daljnjeg kretanja novinara? Svih novinarovih daljnjih komunikacija?
Što ako na ručku bude i političar iz vladajuće stranke, a drugi dan izađe tekst o gadnim sukobima unutar vlasti? Nije teško zamisliti da ta informacija o društvu na ručku – koja bi morala biti u službenom izvješću – dođe do ravnatelja policije, pa do ministra unutarnjih poslova, pa do premijera. Postoji, ukratko, cijeli univerzum problema koji bi se mogli odmotati otvaranjem ove Pandorine kutije.
Zakon vrlo opasnih namjera
Radi se, stoga, o zakonskim izmjenama koje su mnogo opasnije od ionako vrlo opasnog slanja poruke da treba začepiti s odavanjem informacija iz istrage, barem onih kakve bi mogle predstavljati “političku štetu” vladajućima. One koji bi istraživali kazneno djelo odavanja podataka iz istrage bi se ili natjeralo da se vrte u krug, s vrlo kompliciranim zadatkom dokazivanja kršenja propisa ili bi ih se gurnulo u značajno jednostavnija rješenja s (pogrešnog) ruba zakona, a koja bi podrazumijevala ozbiljan i sustavniji nadzor novinarskih kretanja i komunikacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi se, dakle, o zakonu vrlo opasnih namjera. Zakonu kojim se sasvim otvoreno i bez imalo nelagode želi obzor stvarnosti svesti na “dužnosnike koji obavještavaju novinare i javnost” o tome kako, zapravo, stoje stvari.
Što god Vlada pričala, novim zakonom žele uhoditi one novinare koji propitkuju što je AP radio na sastanku sa Žalac
Kako bez praćenja novinarskih komunikacija dokazati tko je otkrio tajni podatak iz istrage?
Pobjednik mjeseca je ipak sve čudesniji ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica koji je kazao kako nova zakonska odredba neće sprječavati novinare da izvješćuju o kaznenom postupku. Jer će 'pravosudni dužnosnici obavještavati javnost i novinare o tijeku postupka'
Stvari su nekad toliko ozbiljne da nikakvo okolišanje nema smisla. Dakle, Vlada Andreja Plenkovića krenula je u proceduru donošenja zakona koji bi mogao rezultirati praćenjem i prisluškivanjem novinara.
Radi se o izmjenama Kaznenog zakona, već popularno i vrlo pogođeno nazvanim Lex AP kojima će se s do tri godine zatvora kažnjavati one koji odaju informaciju iz istrage. Da je takav zakon bio na snazi prije nekoliko mjeseci vjerojatno se ne bi doznalo kako su se bivša ministrica Gabrijela Žalac i bivša državna tajnica Josipa Rimac (danas Čulina) dogovarale sastanak s AP-om ne bi li im ipak prošao željeni natječaj. Za posao zbog kojeg je Žalac kasnije završila u Remetincu. Odnosno, netko bi trebao riskirati tri godine robije da do javnosti dođe spominjanje premijerovih inicijala u ovoj, visoko eksplozivnoj konverzaciji.
Malenica – pobjednik mjeseca
Plenkoviću je ta kap prelila čašu. Ne, naravno, činjenica da su se njegove kadrovske odabranice dogovarale o natječaju na kojem je, po istražiteljima, Hrvatska oštećena za desetak milijuna kuna, razljutilo je ga je što je ta konverzacija – iscurila u javnost. Za premijera je ta objava bila “zlouporaba građe”, zbog koje je njegova stranka imala “političke probleme”, pa je donesena odluka da istraga ubuduće, pod prijetnjom višegodišnjeg zatvora, bude tajna. Operacionalizacija je, slanjem izmjena Kaznenog zakona u proceduru e-savjetovanja, upravo krenula.
Političari iz vladajuće stranke su već u punoj akciji smirivanja javnosti; te se radi o zaštiti privatnosti osumnjičenika, te se novinari ne moraju bojati jer se na njih kaznene odredbe ne odnose. Pobjednik mjeseca je ipak sve čudesniji ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica koji je kazao kako nova zakonska odredba neće sprječavati novinare da izvješćuju o kaznenom postupku, “jer će pravosudni dužnosnici obavještavati javnost i novinare o tijeku postupka”. Ne, nije se zezao.
Tko to tamo sluša?
Do ovog dijela priče je jasno da se radi o prijetnji potencijalnim novinarskim izvorima kojima bi, možda, mogla pasti na pamet ideja da skrenu pažnju potencijalnu ulogu stanovitog AP-a u aferi software ili da sugeriraju da nešto ne valja u prvotnom službenom tumačenju nedavne smrti djevojke u Osijeku od metka iz cijevi pištolja mladog policajca. Jasno je i da bi ovakav Kazneni zakon maksimalno zakomplicirao profesionalni rad novinara čije ambicije sežu dalje od prepisivanja priopćenja “pravosudnih dužnosnika o tijeku postupka”.
Nažalost, ovdje se ne zaustavljaju toksične posljedice predloženih izmjena zakona. Radi se o potencijalno mnogo opasnijoj igri. Stavljanjem sadržaja istrage u domenu tajne čije se otkrivanje kažnjava višegodišnjim boravkom iza rešetaka prema legalizaciji se gura nadziranje novinarskih komunikacija. Uz to, sasvim je zamislivo i da bi se novinare moglo pratiti na stari, dobar način – fizičkim uhođenjem i tajnim snimanjem.
Opća kontrola komunikacija
Kako sad od želje za zaštitom privatnosti osumnjičenika dolazimo do državnog nadzora nad kretanjem i radom novinara? Jednostavno. U doticaj s materijalima iz istrage mogu doći deseci ljudi – suci, odvjetnici, osumnjičenici, policajci, daktilografkinje… Novinar koji je objavio informaciju iz istrage uglavnom je samo jedan.
Bilo koja logična istraga krenut će od obavijesnog razgovora s novinarom; a pitanje je hoće li se propisi moći nategnuti i toliko da se provjeravaju sve novinarske komunikacije ne bi li se ustanovilo tko je prekršio zakon i odao podatke iz istrage. U najmanju ruku, provjerit će se komunikacije svih ljudi koji su došli u kontakt s podacima iz istrage, ne bi li negdje “iskočilo” ime novinara koji je javnosti obznanio da se, recimo, AP spominje u aferi software.
Univerzum problema iz Pandorine kutije
Stvar postaje kompliciranija ako novinar koji je dobio podatke nije taj koji je napisao tekst, nego je, recimo, podatke proslijedio kolegici ili kolegi iz redakcije. Istražitelji bi se mogli naći u neobičnoj poziciji ako se utvrdi da je, recimo, novinar nekog medija bio dva sata na ručku s glavnom državnom odvjetnicom, pa je za tri dana kolega iz njegovog medija objavio eksplozivan materijal iz istrage.
Kako dokazati je li baš glavna državna odvjetnica prekršila zakon? Tajnim snimanjem ručka s novinarom? Provjeravanjem svih njihovih elektronskih komunikacija? Fizičkim praćenjem daljnjeg kretanja novinara? Svih novinarovih daljnjih komunikacija?
Što ako na ručku bude i političar iz vladajuće stranke, a drugi dan izađe tekst o gadnim sukobima unutar vlasti? Nije teško zamisliti da ta informacija o društvu na ručku – koja bi morala biti u službenom izvješću – dođe do ravnatelja policije, pa do ministra unutarnjih poslova, pa do premijera. Postoji, ukratko, cijeli univerzum problema koji bi se mogli odmotati otvaranjem ove Pandorine kutije.
Zakon vrlo opasnih namjera
Radi se, stoga, o zakonskim izmjenama koje su mnogo opasnije od ionako vrlo opasnog slanja poruke da treba začepiti s odavanjem informacija iz istrage, barem onih kakve bi mogle predstavljati “političku štetu” vladajućima. One koji bi istraživali kazneno djelo odavanja podataka iz istrage bi se ili natjeralo da se vrte u krug, s vrlo kompliciranim zadatkom dokazivanja kršenja propisa ili bi ih se gurnulo u značajno jednostavnija rješenja s (pogrešnog) ruba zakona, a koja bi podrazumijevala ozbiljan i sustavniji nadzor novinarskih kretanja i komunikacija.
Radi se, dakle, o zakonu vrlo opasnih namjera. Zakonu kojim se sasvim otvoreno i bez imalo nelagode želi obzor stvarnosti svesti na “dužnosnike koji obavještavaju novinare i javnost” o tome kako, zapravo, stoje stvari.