Vrijedi stoga citirati nekoliko njegovih ključnih rečenica da bi mogli pristupiti problemu Vukovara danas i brutalnog nasilja od neki dan: “Mjesta sjećanja rađaju se iz osjećaja da ne postoji spontano sjećanje, da treba stvarati arhive, održavati obljetnice, organizirati proslave, izgovarati pohvalne pogrebne govore, sastavljati dokumente jer takvi postupci više nisu prirodni. Zato žar s kojim neke manjine brane privilegirana pribježišta sjećanja kao ljubomorno čuvanje ognjišta otkriva (do usijanja) istinu svih mjesta sjećanja: bez komemorativnog bdijenja povijest bi ih brzo pomela. Oni su bastioni koji podupiru naše identitete. Ali da onom što oni brane ništa ne prijeti, ne bi bilo niti potrebe za stvaranjem mjesta sjećanja. Kad bi uspomene zaista živjele, mjesta bi bila nepotrebna. I obrnuto, da povijest nije posegnula za njima da ih deformira, transformira, oblikuje i okameni, ne bi ni postale mjesta sjećanja. Upravo ta zbrka ih i stvara: momenti povijesti istrgnuti iz kretanja povijesti, a onda joj vraćeni, ne više živi, ne još sasvim mrtvi, poput školjki na obali kad se povuče more živućeg sjećanja.“
Pupovac je u pravu
S obzirom da je u ovih nekoliko rečenica sadržan ključni moment koji objašnjava tragiku suvremenog Vukovara, uporno zatvaranje očiju pred onim što se takvim političkim djelovanjem proizvelo u tom gradu jednako je loše, koliko i kontraproduktivno.
Jer može o Miloradu Pupovcu i SDSS-u netko misliti sve najgore, kao što mnogi i misle, ali njegova tvrdnja o tome da je napad huligana na skupinu maloljetnika zapravo motiviran mržnjom prema jednoj naciji, i to mržnjom koja je sustavnim političkim odabirima proizvedena, je činjenično točna. I stoga bi pravosuđe, ponajprije u ime toga da se ovakvo što više nikada ne ponovi u tom gradu, a potom i zbog toga što se radilo o nasilju iz mržnje, trebalo ovaj napad tako okarakterizirati.
Trebalo bi to napraviti i bez današnjeg prosvjeda roditelja napadnute djece, ali ako će njihov prosvjed iz očaja pomoći da se stvari nazovu i kvalificiraju pravim imenom, dogodit će se barem mali pomak koji je itekako nužan za iscjeljivanje trauma i nužni početak novog života i drukčijih odnosa u današnjem Vukovaru. To je, bez obzira na sve stvarne i potom potencirane traume, itekako moguće. A na kraju krajeva, sam Vukovar nakon svega to i zaslužuje.
Potreban je temeljiti zaokret
Za stvaranje preduvjeta da je drugačiji Vukovar moguć, odnosno da je moguć onaj grad u kojem političku stvarnost neće određivati radikali na čelu grada, potreban je temeljiti zaokret u politici sjećanja. Pri čemu taj zaokret ne bi nosio u sebi ništa lažno, odnosno netočno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krenemo li od ključne stvari, ogroman dio hrvatske javnosti misli da je rat u Hrvatskoj završio oslobođenjem Knina i Olujom, što naprosto nije točno, budući da je završio Mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.
I umjesto da se i taj čin i simbolika tog datuma, imajući u vidu da se taj isti 15. siječnja, ali 1992. obilježava kao dan međunarodnog priznanja Hrvatske, uzmu kao oni datumi koji će formirati nacionalno sjećanje, ovaj potonji se potiskuje nauštrb vojne pobjede u Oluji. Čije proslave opet služe za trijumfalizam prema preostalim Srbima u Hrvatskoj.
Međunacionalno razumijevanje
Tragediju takve političke odluke svako malo gledamo u Vukovaru. Umjesto da se iskoristi činjenica da Vukovar je bio i grad žrtva i grad heroj, ali je nakon malo više od šest godina nakon toga postao i grad s novim šansama i grad kojem je pružena šansa za novi zajednički život Hrvata i Srba, bez pobjedničkog trijumfalizma, ovaj drugi aspekt se posve zanemario. Štoviše, mnogi na desnici, otvoreno i žale što su se stvari u tom smjeru razvile.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa smo tako, ne samo kao društvo, propustili šansu za izgradnju novog života u međunacionalnom razumijevanju, nego smo i zahvaljujući nasilnim prosvjedima protiv upotrebe ćirilice u tom gradu, proizveli zakon o mjestu posebnog pijeteta, pa dodatno zakucali grad u groznu 1991. godinu i njegovu najgoru traumu.
Odgovornost državne politike
I sad smo tu gdje jesmo, unatoč tome što su se u Vukovaru stekli svi preduvjeti za drugačiji život, koji bi se odavno dogodio kad bi mu državna politika to dopustila. Taj grad, na koncu ima i veliko značenje za ljevicu, budući da je u njemu održan ujediniteljski kongres KPJ, što dodatno naglašena njegov integrativni potencijal.
Sve ovo ne znači da je i suvremeno političko vodstvo srpske zajednice lišeno vlastite odgovornosti za ovakvo stanje, a ona se krije u tvrdoglavom odbijanju svih inicijativa za zajedničkim školama, od državnih, do one propale norveške inicijative o zajedničkoj školi po jedinstvenom programu, čija je uzaludno izgrađena zgrada možda i najbolji spomenik propuštenim šansama. Ali je odgovornost državne politike neusporedivo veća i krajnje je vrijeme da se ona promijeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer Vukovar stvarno može i treba drukčije.
Štogod netko mislio o njemu, Milorad Pupovac je činjenično točno ustvrdio motiv brutalnog napada na djecu u Vukovaru
Tragediju političke odluke da se kraj rata slavi na dan Oluje svako malo gledamo u Vukovaru
I stoga bi pravosuđe, ponajprije u ime toga da se ovakvo što više nikada ne ponovi u tom gradu, a potom i zbog toga što se je radilo o nasilju iz mržnje, trebalo ovaj napad tako okarakterizirati.
Kad je francuski povjesničar Pierre Nora, jedan od ključnih ljudi koji se bavi teorijom kulture sjećanja, uspostavio jasnu granicu između autentičnog sjećanja zajednice s jedne strane i povijesti, koja je to mjesto u momentu kada je to autentično sjećanje u suvremenom dobu postalo nemoguće, krenula planski organizirati s druge strane, proizvodeći tzv. mjesta sjećanja, on kao da je točno opisao i teret stvarnosti u kojem žive svi ratom podijeljeni gradovi, uključujući Vukovar.
Vrijedi stoga citirati nekoliko njegovih ključnih rečenica da bi mogli pristupiti problemu Vukovara danas i brutalnog nasilja od neki dan: “Mjesta sjećanja rađaju se iz osjećaja da ne postoji spontano sjećanje, da treba stvarati arhive, održavati obljetnice, organizirati proslave, izgovarati pohvalne pogrebne govore, sastavljati dokumente jer takvi postupci više nisu prirodni. Zato žar s kojim neke manjine brane privilegirana pribježišta sjećanja kao ljubomorno čuvanje ognjišta otkriva (do usijanja) istinu svih mjesta sjećanja: bez komemorativnog bdijenja povijest bi ih brzo pomela. Oni su bastioni koji podupiru naše identitete. Ali da onom što oni brane ništa ne prijeti, ne bi bilo niti potrebe za stvaranjem mjesta sjećanja. Kad bi uspomene zaista živjele, mjesta bi bila nepotrebna. I obrnuto, da povijest nije posegnula za njima da ih deformira, transformira, oblikuje i okameni, ne bi ni postale mjesta sjećanja. Upravo ta zbrka ih i stvara: momenti povijesti istrgnuti iz kretanja povijesti, a onda joj vraćeni, ne više živi, ne još sasvim mrtvi, poput školjki na obali kad se povuče more živućeg sjećanja.“
Pupovac je u pravu
S obzirom da je u ovih nekoliko rečenica sadržan ključni moment koji objašnjava tragiku suvremenog Vukovara, uporno zatvaranje očiju pred onim što se takvim političkim djelovanjem proizvelo u tom gradu jednako je loše, koliko i kontraproduktivno.
Jer može o Miloradu Pupovcu i SDSS-u netko misliti sve najgore, kao što mnogi i misle, ali njegova tvrdnja o tome da je napad huligana na skupinu maloljetnika zapravo motiviran mržnjom prema jednoj naciji, i to mržnjom koja je sustavnim političkim odabirima proizvedena, je činjenično točna. I stoga bi pravosuđe, ponajprije u ime toga da se ovakvo što više nikada ne ponovi u tom gradu, a potom i zbog toga što se radilo o nasilju iz mržnje, trebalo ovaj napad tako okarakterizirati.
Trebalo bi to napraviti i bez današnjeg prosvjeda roditelja napadnute djece, ali ako će njihov prosvjed iz očaja pomoći da se stvari nazovu i kvalificiraju pravim imenom, dogodit će se barem mali pomak koji je itekako nužan za iscjeljivanje trauma i nužni početak novog života i drukčijih odnosa u današnjem Vukovaru. To je, bez obzira na sve stvarne i potom potencirane traume, itekako moguće. A na kraju krajeva, sam Vukovar nakon svega to i zaslužuje.
Potreban je temeljiti zaokret
Za stvaranje preduvjeta da je drugačiji Vukovar moguć, odnosno da je moguć onaj grad u kojem političku stvarnost neće određivati radikali na čelu grada, potreban je temeljiti zaokret u politici sjećanja. Pri čemu taj zaokret ne bi nosio u sebi ništa lažno, odnosno netočno.
Krenemo li od ključne stvari, ogroman dio hrvatske javnosti misli da je rat u Hrvatskoj završio oslobođenjem Knina i Olujom, što naprosto nije točno, budući da je završio Mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.
I umjesto da se i taj čin i simbolika tog datuma, imajući u vidu da se taj isti 15. siječnja, ali 1992. obilježava kao dan međunarodnog priznanja Hrvatske, uzmu kao oni datumi koji će formirati nacionalno sjećanje, ovaj potonji se potiskuje nauštrb vojne pobjede u Oluji. Čije proslave opet služe za trijumfalizam prema preostalim Srbima u Hrvatskoj.
Međunacionalno razumijevanje
Tragediju takve političke odluke svako malo gledamo u Vukovaru. Umjesto da se iskoristi činjenica da Vukovar je bio i grad žrtva i grad heroj, ali je nakon malo više od šest godina nakon toga postao i grad s novim šansama i grad kojem je pružena šansa za novi zajednički život Hrvata i Srba, bez pobjedničkog trijumfalizma, ovaj drugi aspekt se posve zanemario. Štoviše, mnogi na desnici, otvoreno i žale što su se stvari u tom smjeru razvile.
Pa smo tako, ne samo kao društvo, propustili šansu za izgradnju novog života u međunacionalnom razumijevanju, nego smo i zahvaljujući nasilnim prosvjedima protiv upotrebe ćirilice u tom gradu, proizveli zakon o mjestu posebnog pijeteta, pa dodatno zakucali grad u groznu 1991. godinu i njegovu najgoru traumu.
Odgovornost državne politike
I sad smo tu gdje jesmo, unatoč tome što su se u Vukovaru stekli svi preduvjeti za drugačiji život, koji bi se odavno dogodio kad bi mu državna politika to dopustila. Taj grad, na koncu ima i veliko značenje za ljevicu, budući da je u njemu održan ujediniteljski kongres KPJ, što dodatno naglašena njegov integrativni potencijal.
Sve ovo ne znači da je i suvremeno političko vodstvo srpske zajednice lišeno vlastite odgovornosti za ovakvo stanje, a ona se krije u tvrdoglavom odbijanju svih inicijativa za zajedničkim školama, od državnih, do one propale norveške inicijative o zajedničkoj školi po jedinstvenom programu, čija je uzaludno izgrađena zgrada možda i najbolji spomenik propuštenim šansama. Ali je odgovornost državne politike neusporedivo veća i krajnje je vrijeme da se ona promijeni.
Jer Vukovar stvarno može i treba drukčije.