Kad sam se prvi put bacio za balunom u plićaku jedne od pješčanih plaža u Lumbardi igrajući picigin, pomislio sam da je to to i da je daljnja potraga za životnim smislom uzaludna.
Ali onda je došla jedna od onih dalmatinskih jeseni u kojima čovjek zaboravi da je ikad postojalo vrijeme bez ljeta, dani jesu bili sve kraći, ali nikad ugodniji i topliji, bez vjetra, nevera i ikakvih naznaka da će se uskoro dogoditi turistički bum u tom drevnom gradu-teatru koji se odaziva na ime Split.
A ja sam došao u grad iz Zagreba koji je do tog kraja listopada već zaboravio da je ikad bilo ljeto i živio svoj regularni civilni život, prošetao se do Bačvica i tamo vidio bajku zbog koje sam ostao vezan za taj grad ‘ka da je od suvog zlata’, da parafraziram poznatu pjesmu.
Realno nema savršenijeg dana
Plaža je bila puna ljudi, Split je živio u nekom svom ritmu na Bačvicama, a na prvom terenu igrala je ekipa Ćiće Senjanovića. I to kako je igrala. Bilo je to nešto niti nalik onome što sam kao picigin počeo igrati na Korčuli, neko kozmičko ludilo i perfekcija pokreta, nešto što mi je izgledalo misteriozno i nedokučivo kao tajna svemira. I nešto za što sam mislio da nikad neću savladati.
Na stranu sad cinični komentari drugova piciginaša, koji će sada mahom reagirati s tim da sam tada dobro mislio, ali kad čovjek zapravo nauči igrati tu igru, shvati da je sve ono što je mislio o životu i savršenom danu do tada, bilo i ostalo neutemeljeno.
Jer, realno, nema savršenijeg dana od onoga koji prolazi u dvokratnom višesatnom piciginu i ispraćanju sunca kako zalazi iza Katalinića briga u bojama listopada i opuštenom razgovoru o bilo čemu. Ako su negdje svi ljudi jednaki i ne gledaju jedan drugoga poprijeko zbog političkih preferencija ili različitog porijekla, to je na piciginu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se igra razvila na Bačvicama?
Dugo sam razmišljao zbog čega se samo na Bačvicama ta igra razvila do savršenstva i zbog čega je samo u Splitu sasvim normalno da picigin igraju ljudi svih generacija, iako pogodnih piciginaških plaža ima diljem Jadrana. I jedino što se nameće kao logičan odgovor stane samo u jednu riječ koja sve objašnjava, a to je Split.
Prvo kao jedini veliki dalmatinski grad koji ima takvu plažu i u kojem po logici stvari i veličine nije blasfemično ostati zaigrano dijete čitav život, a potom i zbog toga što u takvom gradu-teatru treba razviti sve do savršenstva, da bi bilo koja predstava imala smisla.
Splitski picigin na Bačvicama ovog vikenda slavi stotu godišnjicu od prve partije, od čega u njemu aktivno sudjelujem posljednjih 16 godina. Upravo onih godina u kojima su i igra i izrada baluna dovedene do savršenstva i u kojima je broj redovnih igrača toliki da je postao samoodrživ.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nematerijalno kulturno dobro Hrvatske
I najmanja je na kraju, iako i simbolički i za neki budući nasrtaj na plažu s idejom koncesioniranja, važna stvar ta da je picigin proglašen za nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Puno je bitnija stvar da je on vjerni reprezentant načina življenja u Splitu i nekakvo teško objašnjivo stanje harmonije duha i tijela koje obuzme svakoga tko ga iskusi. I zato će i trajati sve dok bude trajao i sam Split i širit će se puno više predajom i poetskim tekstovima, čiji su začetnici bili Antatolij Kudrjavcev i Đermano Senjanović, nego ridikuliziranim televizijskim prikazima piciginaša koji igraju u zimskom periodu.
Kad bi čovjek imao mogućnost da izabere samo jedan kadar u kojem bi mogao zamrznuti sreću, to bi bio onaj moment prije nego će iz punog sprinta poletjeti za balunom koji će izvjesno uhvatiti i vratiti, nakon čega ga čeka klizanje po plićaku sve dok traje inercija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stogodišnja magija Bačvica. Ako su negdje svi ljudi jednaki i ne gledaju jedan drugoga poprijeko, to je na piciginu
Splitski picigin na Bačvicama ovog vikenda slavi stotu godišnjicu od prve partije
Dugo sam razmišljao zbog čega se samo na Bačvicama ta igra razvila do savršenstva i zbog čega je samo u Splitu sasvim normalno da picigin igraju ljudi svih generacija, iako pogodnih piciginaških plaža ima diljem Jadrana. I jedino što se nameće kao logičan odgovor stane samo u jednu riječ koja sve objašnjava, a to je Split
Kad sam se prvi put bacio za balunom u plićaku jedne od pješčanih plaža u Lumbardi igrajući picigin, pomislio sam da je to to i da je daljnja potraga za životnim smislom uzaludna.
Ali onda je došla jedna od onih dalmatinskih jeseni u kojima čovjek zaboravi da je ikad postojalo vrijeme bez ljeta, dani jesu bili sve kraći, ali nikad ugodniji i topliji, bez vjetra, nevera i ikakvih naznaka da će se uskoro dogoditi turistički bum u tom drevnom gradu-teatru koji se odaziva na ime Split.
A ja sam došao u grad iz Zagreba koji je do tog kraja listopada već zaboravio da je ikad bilo ljeto i živio svoj regularni civilni život, prošetao se do Bačvica i tamo vidio bajku zbog koje sam ostao vezan za taj grad ‘ka da je od suvog zlata’, da parafraziram poznatu pjesmu.
Realno nema savršenijeg dana
Plaža je bila puna ljudi, Split je živio u nekom svom ritmu na Bačvicama, a na prvom terenu igrala je ekipa Ćiće Senjanovića. I to kako je igrala. Bilo je to nešto niti nalik onome što sam kao picigin počeo igrati na Korčuli, neko kozmičko ludilo i perfekcija pokreta, nešto što mi je izgledalo misteriozno i nedokučivo kao tajna svemira. I nešto za što sam mislio da nikad neću savladati.
Na stranu sad cinični komentari drugova piciginaša, koji će sada mahom reagirati s tim da sam tada dobro mislio, ali kad čovjek zapravo nauči igrati tu igru, shvati da je sve ono što je mislio o životu i savršenom danu do tada, bilo i ostalo neutemeljeno.
Jer, realno, nema savršenijeg dana od onoga koji prolazi u dvokratnom višesatnom piciginu i ispraćanju sunca kako zalazi iza Katalinića briga u bojama listopada i opuštenom razgovoru o bilo čemu. Ako su negdje svi ljudi jednaki i ne gledaju jedan drugoga poprijeko zbog političkih preferencija ili različitog porijekla, to je na piciginu.
Zašto se igra razvila na Bačvicama?
Dugo sam razmišljao zbog čega se samo na Bačvicama ta igra razvila do savršenstva i zbog čega je samo u Splitu sasvim normalno da picigin igraju ljudi svih generacija, iako pogodnih piciginaških plaža ima diljem Jadrana. I jedino što se nameće kao logičan odgovor stane samo u jednu riječ koja sve objašnjava, a to je Split.
Prvo kao jedini veliki dalmatinski grad koji ima takvu plažu i u kojem po logici stvari i veličine nije blasfemično ostati zaigrano dijete čitav život, a potom i zbog toga što u takvom gradu-teatru treba razviti sve do savršenstva, da bi bilo koja predstava imala smisla.
Splitski picigin na Bačvicama ovog vikenda slavi stotu godišnjicu od prve partije, od čega u njemu aktivno sudjelujem posljednjih 16 godina. Upravo onih godina u kojima su i igra i izrada baluna dovedene do savršenstva i u kojima je broj redovnih igrača toliki da je postao samoodrživ.
Nematerijalno kulturno dobro Hrvatske
I najmanja je na kraju, iako i simbolički i za neki budući nasrtaj na plažu s idejom koncesioniranja, važna stvar ta da je picigin proglašen za nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Puno je bitnija stvar da je on vjerni reprezentant načina življenja u Splitu i nekakvo teško objašnjivo stanje harmonije duha i tijela koje obuzme svakoga tko ga iskusi. I zato će i trajati sve dok bude trajao i sam Split i širit će se puno više predajom i poetskim tekstovima, čiji su začetnici bili Antatolij Kudrjavcev i Đermano Senjanović, nego ridikuliziranim televizijskim prikazima piciginaša koji igraju u zimskom periodu.
Kad bi čovjek imao mogućnost da izabere samo jedan kadar u kojem bi mogao zamrznuti sreću, to bi bio onaj moment prije nego će iz punog sprinta poletjeti za balunom koji će izvjesno uhvatiti i vratiti, nakon čega ga čeka klizanje po plićaku sve dok traje inercija.