Dragan Markovina upravo je objavio dvije nove važne knjige. Njegov znanstveni pogled na raspad SFRJ i današnjicu vrvi iznenađenjima
'Nacionalisti se pozivaju na ljubav prema domovini, a njezinu prošlost mrze', kaže Markovina
Djed Mraz je bio široke ruke. Na samom kraju 2022. darovani smo novim važnim knjigama iz radionice Dragana Markovine. Objavljene su u Zagrebu i Zemunu, u dvije državice zajedničkog nam duhovnog prostora. Različite po alatima i Draganovim osebujnim izmjenama uloga nonfiction i fiction pisca, ali zapravo egzistiraju kao zrcalna duologija. I djeluju terapeutski. Gorko, tužno, porazno, ranjeno – ali i drčno, pune ljekovite uspravnosti, ponosa i volje da ustrajemo.
Knjiga „Povijest, politika, popularna kultura“ (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb) zacementirala je moje uvjerenje da je Markovina na platformi društvenoangažirane publicistike i vibrantne, a gladnim znanjem impregnirane historiografije, ono što je Oliver Frljić u teatru. Obojicu odlikuje tribunski nerv gonjen istinskom zabrinutošću nad dijagnozama zaraženog i iskasapljenog društva. Kao i Frljić, Markovina se u lucidnim analizama jugoslavenskog prostora ne usteže raspaliti po baš svim kabadahijama što su ljudskost jeftino zamijenili za fast food teror.
Podsjećanje na kultnu predstavu ‘Šovinistička farsa’
Markovina ne pristaje na jalovi alibi o čišćenju đubreta isključivo ispred svog praga. On sočnim instinktom i pedantnom metodom činjenica suvereno čisti mračne taloge gdje god zatreba. Ovog autora ne možemo svrstati u suhe notorne kabinetlije. Njegov znanstveni retrovizor na epilog Jugoslavije krajem 80-ih i pogled na današnje (nad)realno stanje, bogat je iznenađenjima. Markovina putuje teritorijem rasapa, kroz povijesne okamine, političke udare i jedinstvene popkulturalne (od Frljićevog teatra do Johnnyja Štulića, Idola, EKV i Tome Zdravkovića…) obrasce.
Tako „Povijest, politika, popularna kultura“ sjajno počinje podsjećanjem na onodobni teatarski hit „Šovinističku farsu“ Radoslava Pavlovića, u režiji Egona Savina. Na pitanje da li je to i neko njegovo rezignacijsko prisjećanje na činjenicu da se kod nas farse u pravilu pretvaraju u tragedije, Markovina odgovara:
„Pa zapravo da. Nevjerovatno mi je da se čitava Jugoslavija u drugoj polovici osamdesetih smijala toj kultnoj predstavi koja je prodavala dvorane i završila na vrlo tiražnom VHS-u, a da se onda to cirkusantsko mitomansko prepucavanje srpskog i hrvatskog povjesničara, u sjeni raspadajuće partijske nomenklature pretoči u surovu ratnu i poratnu stvarnost. Što mi je dalo za misliti i dovelo me na ideju da publika zapravo nije posjećivala predstavu da bi se smijala, nego da bi uživala u izgovorenom, odnosno u nesputanom šovinizmu.“
Dominacija klerikalnog nacionalizma u društvu
Markovina hrabro i forenzički zastupa tezu o kontrarevoluciji koja je zbrisala Jugoslaviju krajem osamdesetih, gorko pišući o paradoksalnim posljedicama tog suludog čina.
„Današnja su društva pod apsolutnom idejnom dominacijom klerikalnog nacionalizma, s rasturenom industrijom i ekonomijom potpuno okrenutom uslugama i prodaji javnih prostora, a u odnosu na osamdesete godine znatno su konzervativnija, zatvorenija i pogođena depopulacijom. Ovo je toliko poražavajuće, čak i bez užasa i posljedica rata da se postavlja pitanje kako je moguće da dobar dio građana postjugoslavenskih država ignorira očito, podržava nove režime i ratuje s avetima Jugoslavije.“
Teza o kontrarevoluciji jeste užarena crvena krpa pred očima današnjih nacionalističkih administracija. Vjerujem da je to bio i autorov dodatni motiv za gradnju ovih tužnih činjenica.
Detabuizacija SFRJ i stvarnost kao kontrarevolucija
„Mislim da, ako sam u nečemu pomogao na javnoj sceni proteklih godina, to bi bile dvije stvari. Prva je detabuiziranje Jugoslavije, čije spominjanje nije više u onoj mjeri blasfemično, kakvo je bilo prije sedam-osam godina kad sam se krenuo baviti njenim nasljeđem, a druga da je tumačenje suvremene stvarnosti kao kontrarevolucionarne postala gotovo pa opće mjesto“, kaže Markovina, pomažući mi u dilemi zašto je historiografija tako plodno tlo za sijanje mitomanstva:
„Isključivo zato što nacionalisti uvijek i svuda u svijetu žive u iskonstruiranoj prošlosti, a nikada u stvarnosti. I koliko god se pozivali na ljubav prema domovini ili prema tradiciji, oni stvarnu domovinu i stvarnu tradiciju i prošlost zapravo mrze. Jer što je, na primjer Hrvatska? Ona su i Hrvati i Srbi i katolicizam i pravoslavlje i Talijani u Istri i Dalmaciji i Nijemci u Srijemu i Stjepan Radić i Ante Pavelić, ali i Tito i partizani. Sve je to Hrvatska, a nacionalisti dobar dio toga mrze i ne mogu podnijeti. I onda se u tom životu u mitomanskoj prošlosti koju dijele svi s ovih prostora, pa se prepucavaju po društvenim mrežama, lako zaborave činjenice. One govore da su sve ovdašnje države napravile gospodarski, demografski, industrijski i obrazovni nezapamćeni iskorak u socijalističkom razdoblju, da bi nakon što su se izborili za nacionalističke države, vlastite nacije odveli u potpuni demografski slom. Pa Hrvata u Hrvatskoj danas ima kao 1948. godine. Ako to nije poraz, ne znam što jeste? Uglavnom, zbog navedenih motivacija i studij povijesti je uvijek imao jedno dvije trećine ljudi ovog profila i negdje trećinu ljudi koji bi se bavili ozbiljnom kritičkom historiografijom.“
Knjigu Markovina završava ludističkom posvetom braći Coen, ispisujući treatment za film o traumatskoj Oluji, pod naslovom: „Nema staraca za zemlju“. Priča počinje u Kninu, augusta 1990., dva druga, Hrvat Veljko i Srbin Milan, igraju basket jedan na jedan. Obojica su u dresu Jugoplastike. Čuvaju jedan drugoga…
Vanserijski marš slobode s predgovorom izbrisanog Babića
Poema „Partizani prohodu“ (izdavač Most art Jugoslavija, suizdavač K.U.P.E.K., Zemun), za koju je predgovor napisao iz svijesti Hrvatske izbrisani i prognani Goran Babić, vanserijski je poetski marš slobode. Markovina majstorskim nadahnućem revolucionara i pjesnika nastavlja tamo gdje je stao Ivan Goran Kovačić. Komponirajući nježne posvete zaboravljenim heroinama i herojima svjetla. U današnjem dobu cinične revizije fašizma, skrajnutima u hrđu odbačenih svjedoka.
„Partizani prohodu“ kao da je nastavak knjige „Povijest, politika, popularna kultura“ drugim sredstvima, i to je jedna od njezinih brojnih vrlina. „’Partizani prohodu’“ predstavljaju u prvom redu posvetu ljudima od kojih su neki potpuno zaboravljeni, za neke dobar dio ljudi i ne zna da se radi o stvarnim osobama, ideji kojoj su bili posvećeni i jednom dobu koje je nepovratno prošlo. Ona, istina može funkcionirati i kao poetska dopuna historiografsko-kulturalno-političkim esejima iz ‘Povijesti, politike i popularne kulture’“, slaže se Dragan.
Referenca na Vojnovićevu ‘Dubrovačku trilogiju’
Golemo je umijeće, poštenje i strast kojima Markovina ponire u žudnju onih kojima toliko dugujemo, žudnju slobode, normalnog života i vječnog djetinjstva: „A nikad nismo vidjeli sreću onih petorice partizana / Piciginaša, koji su se odmah spustili na Bačvice / Ni ne vidjevši Rivu i mase i zastave. / Vidjeli su samo zlatni deseti misec, / Potpuno praznu plažu, jer svi su doli u gradu, / Izvadili balun koji je prošao Sutjesku, / skinuli vojnu monturu, / Uletili u more i dok su klizali po plićaku / Smijali se osmijehom slobode.“
Što je Markovinu potaknulo da se naslovom referira na Vojnovića?
“O naslovu sam dugo razmišljao. Ona jeste posvećena partizanima, ali i tvornicama, institutima i izdavačkim kućama koje su nosile njihova imena. Činilo mi se nužnim promotriti te ljude, odnosno njihova imena u komparaciji između stvarnih ljudi i simboličkih značenja njihovih imena vezanih za firme koje su po njima naziva. A do tog spoja sam došao da bi same te ljude, svijet industrije, popularne kulture i svakodnevnice iz socijalističkog razdoblja spasio od zaborava. I onda mi je na pamet pala Vojnovićeva ‘Dubrovačka trilogija’ i ona zlosutna najava o Frančezima koji dohodu te umirujući odgovor, ‘Frančezi prohodu’. Ovo društvo, odnosno ova društva su se prema partizanima i njihovom nasljeđu postavili upravo tako, trijumfalistički i u stilu da oni samo prohodu kroz naše živote bez ikakvog vrijednog traga. Zato je ovo naslov autoironičnog otpora tom stanju svijesti, jer ja mislim da partizani jesu u ideološkom smislu na kraju poraženi i da se danas u sasvim drugom ključu može čitati onaj Balaševićev stih ‘kroz vene nam protiče krv partizana’.
Autorska erupcija puštena da teče, poput revolucije
Tužno putujući kroz gradove Mostar, Split, Dubrovnik, Beograd, Zagreb, Rijeku…, gradove koji su mahom sahranili svoju pobunu smisla, Markovina pjesniči i jednu važnu gestu, pamti današnje partizane, jer ima ih: Feralovci, Rundek… I Dragan Markovina je zaslužno u njihovom stroju.
Čitam „Partizane“ i čini mi se da su naprosto eruptirali iz pisca. Budničara održive utopije i epopeje sjećanja.
„Doista jesu eruptirali, s tim da sam knjigu prvo zamislio kao koncept, a onda pustio da teče. Kao revolucija, kao Svetozar Vukmanović Tempo“, priznaje Dragan kroz smijeh slobode.
