Vlast nužno kvari, da po milijunti put citiramo engleskog klasičnog liberala, lorda Actona. Više vlasti više kvari. No, u Plenkovićevom se slučaju, čini se, dešava i nešto drugo.
Smanjivanje racionalnog prosuđivanja
Plenkovićevih sedam godina na vlasti predstavlja snažan primjer kako vlast smanjuje moć racionalnog prosuđivanja. Zoran Milanović u srijedu je, pozivajući se na svoje ustavne ovlasti, sazvao izvanrednu sjednicu Sabora, zbog štrajka u pravosuđu i zbog namjerne ili slučajne pljačke plina u HEP-u.
Premda je Milanović još u utorak rekao da ne želi biti prvi predsjednik koji će iskoristiti presedan da saziva Sabor, znalo se kako predsjednik Republike neće propustiti priliku da predsjedniku Vlade stvori još jednu neugodnost.
Plenković je izgubio orijentaciju
No, u ovom se slučaju ne radi toliko o Milanovićevoj prijekoj, da ne kažemo huliganskoj naravi, koliko o Plenkovićevom gubitku orijentacije. Andrej Plenković, racionalni Andrej Plenković, uopće nije smio dopustiti da mu se dogodi osmotjedni štrajk u pravosuđu.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković u slučaju štrajka u pravosuđu vodi unaprijed izgubljenu bitku, što bi politički analitičar ili oporbeni političar Andrej Plenković prije sedam ili osam godina veoma dobro znao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odlučio je lomiti štrajkaše
Evo o čemu se ovdje zapravo radi. Prvo, Andrej Plenković u slučaju štrajka u pravosuđu neizbježno doživljava težak javni poraz. Javnost ne može biti protiv štrajka jer štrajkaju neke simpatične, slabe, nezaštićene gospođe s plaćama nižim od plaća konobarica početnica u vašem obližnjem kafiću.
Dakle, javnost je, načelno, apriori na strani štrajka, štrajkaša i štrajkašica. Drugo, ne postoji nikakav racionalni razlog da Plenković nije pred štrajkaše izašao s prijedlogom koji im je bar donekle prihvatljiv: Hrvatska u ovom trenutku financijski stoji razmjerno dobro, s čime se Vlada redovito hvali, tako da se za štrajkaške zahtjeve moralo pronaći rješenje.
Treće, odlukom o neisplaćivanju plaća štrajkašima, sve dok štrajk traje, gospodin Plenković pokazao je namjeru da lomi štrajkaše. E sada, šef Vlade ili države može pojačati svoj legitimitet ako lomi rabijatne štrajkaše metalce ili rudare, koji prijete brutalnim javnim prosvjedima ili štrajkaše liječnike koji ionako imaju dobre plaće, pa sada žele još veće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijerova zlovolja i inat
Međutim, lomiti štrajk nemoćnih sredovječnih gospođa s minimalnim plaćama zaista je nemoralno, nepravedno i nužno se pretvara u javnu katastrofu. Andrej Plenković iz 2016., 2019. i 2020. godine to bi sasvim sigurno razumio, akceptirao i već davno prekinuo štrajk pravosudnih zapisničara nekom stvarnom ili tek naizgled velikodušnom gestom.
Ali, u slučaju štrajka u pravosuđu Plenković se zainatio kao da je na drugoj strani igrališta sam Zoran Milanović, a ne tisuće nezaštićenih, siromašnih i obespravljenih državnih službenika. Evidentno je, dakle, da ne postoji ni jedan racionalni razlog da Vlada već nije miroljubivo riješila štrajk koji je donekle paralizirao hrvatsko društvo, osim Plenkovićeve zlovolje i inata.
Što sve upućuje na zaključak da je predsjednik Vlade izgubio nadzor nad svojim postupcima, i da se počeo ponašati prilično nerazumno. Što je, opet, strahovito opasno za Hrvatsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politički sustav je ugrožen
U Hrvatskoj, budimo realni, ne postoji podjela vlasti između premijera i predsjednika Republike, što ne mora biti loše. Premijer posjeduje golemu većinu stvarne moći, osim u području obrane, obavještajnih službi i kadrovske politike u vanjskim poslovima.
Ako se premijer ponaša nerazumno, kao što se sada, sasvim evidentno, ponaša Andrej Plenković, hrvatski je politički sustav ozbiljno ugrožen. Plenkovićevi aktualni postupci, povijesno gledajući, nisu nikakva iznimka.
Tuđman kao primjer izgubljenosti
Brojni lokalni i svjetski političari poslije vrlo dugih mandata gube osjećaj za racionalno ponašanje; sam Franjo Tuđman tipičan je hrvatski primjer takve izgubljenosti, jer su skoro sve njegove bitne odluke poslije Daytonskog sporazuma i mirne reintegracije Podunavlja bile potpuno iracionalne, a katkad žestoko opasne, što je prouzročilo HDZ-ov debakl na trećesiječanjskim izborima 2000. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gospodin Plenković vjerojatno procjenjuje kako je opozicija toliko slaba da nipošto ne može pobijediti na parlamentarnim izborima 2024. godine. Ta računica nije posve neutemeljena jer opozicija uistinu jest veoma slaba. Međutim, Andrej Plenković i HDZ toliko su kontaminirali hrvatski politički i javni prostor, da mogu izgubiti čak i od posve loše hrvatske opozicije.
Sve upućuje da je nekoć racionalni premijer izgubio nadzor nad svojim postupcima. To je strahovito opasno za Hrvatsku
Ako se premijer ponaša nerazumno, kao što se sada, sasvim evidentno, ponaša Andrej Plenković, hrvatski je politički sustav ozbiljno ugrožen
Gospodin Plenković vjerojatno procjenjuje kako je opozicija toliko slaba da nipošto ne može pobijediti na parlamentarnim izborima 2024. godine. Ta računica nije posve neutemeljena jer opozicija uistinu jest veoma slaba. Međutim, Andrej Plenković i HDZ toliko su kontaminirali hrvatski politički i javni prostor, da mogu izgubiti čak i od posve loše hrvatske opozicije
Andrej Plenković na vlasti je punih sedam godina. Niti jedan hrvatski premijer nije tako dugo ostao na vlasti. Jedino je Franjo Tuđman, u doba kad je predsjednik Republike imao značajno važniju ustavnu ulogu od premijera, proveo više vremena na vlasti. I nitko drugi u povijesti neovisne Hrvatske.
Vlast nužno kvari, da po milijunti put citiramo engleskog klasičnog liberala, lorda Actona. Više vlasti više kvari. No, u Plenkovićevom se slučaju, čini se, dešava i nešto drugo.
Smanjivanje racionalnog prosuđivanja
Plenkovićevih sedam godina na vlasti predstavlja snažan primjer kako vlast smanjuje moć racionalnog prosuđivanja. Zoran Milanović u srijedu je, pozivajući se na svoje ustavne ovlasti, sazvao izvanrednu sjednicu Sabora, zbog štrajka u pravosuđu i zbog namjerne ili slučajne pljačke plina u HEP-u.
Premda je Milanović još u utorak rekao da ne želi biti prvi predsjednik koji će iskoristiti presedan da saziva Sabor, znalo se kako predsjednik Republike neće propustiti priliku da predsjedniku Vlade stvori još jednu neugodnost.
Plenković je izgubio orijentaciju
No, u ovom se slučaju ne radi toliko o Milanovićevoj prijekoj, da ne kažemo huliganskoj naravi, koliko o Plenkovićevom gubitku orijentacije. Andrej Plenković, racionalni Andrej Plenković, uopće nije smio dopustiti da mu se dogodi osmotjedni štrajk u pravosuđu.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković u slučaju štrajka u pravosuđu vodi unaprijed izgubljenu bitku, što bi politički analitičar ili oporbeni političar Andrej Plenković prije sedam ili osam godina veoma dobro znao.
Odlučio je lomiti štrajkaše
Evo o čemu se ovdje zapravo radi. Prvo, Andrej Plenković u slučaju štrajka u pravosuđu neizbježno doživljava težak javni poraz. Javnost ne može biti protiv štrajka jer štrajkaju neke simpatične, slabe, nezaštićene gospođe s plaćama nižim od plaća konobarica početnica u vašem obližnjem kafiću.
Dakle, javnost je, načelno, apriori na strani štrajka, štrajkaša i štrajkašica. Drugo, ne postoji nikakav racionalni razlog da Plenković nije pred štrajkaše izašao s prijedlogom koji im je bar donekle prihvatljiv: Hrvatska u ovom trenutku financijski stoji razmjerno dobro, s čime se Vlada redovito hvali, tako da se za štrajkaške zahtjeve moralo pronaći rješenje.
Treće, odlukom o neisplaćivanju plaća štrajkašima, sve dok štrajk traje, gospodin Plenković pokazao je namjeru da lomi štrajkaše. E sada, šef Vlade ili države može pojačati svoj legitimitet ako lomi rabijatne štrajkaše metalce ili rudare, koji prijete brutalnim javnim prosvjedima ili štrajkaše liječnike koji ionako imaju dobre plaće, pa sada žele još veće.
Premijerova zlovolja i inat
Međutim, lomiti štrajk nemoćnih sredovječnih gospođa s minimalnim plaćama zaista je nemoralno, nepravedno i nužno se pretvara u javnu katastrofu. Andrej Plenković iz 2016., 2019. i 2020. godine to bi sasvim sigurno razumio, akceptirao i već davno prekinuo štrajk pravosudnih zapisničara nekom stvarnom ili tek naizgled velikodušnom gestom.
Ali, u slučaju štrajka u pravosuđu Plenković se zainatio kao da je na drugoj strani igrališta sam Zoran Milanović, a ne tisuće nezaštićenih, siromašnih i obespravljenih državnih službenika. Evidentno je, dakle, da ne postoji ni jedan racionalni razlog da Vlada već nije miroljubivo riješila štrajk koji je donekle paralizirao hrvatsko društvo, osim Plenkovićeve zlovolje i inata.
Što sve upućuje na zaključak da je predsjednik Vlade izgubio nadzor nad svojim postupcima, i da se počeo ponašati prilično nerazumno. Što je, opet, strahovito opasno za Hrvatsku.
Politički sustav je ugrožen
U Hrvatskoj, budimo realni, ne postoji podjela vlasti između premijera i predsjednika Republike, što ne mora biti loše. Premijer posjeduje golemu većinu stvarne moći, osim u području obrane, obavještajnih službi i kadrovske politike u vanjskim poslovima.
Ako se premijer ponaša nerazumno, kao što se sada, sasvim evidentno, ponaša Andrej Plenković, hrvatski je politički sustav ozbiljno ugrožen. Plenkovićevi aktualni postupci, povijesno gledajući, nisu nikakva iznimka.
Tuđman kao primjer izgubljenosti
Brojni lokalni i svjetski političari poslije vrlo dugih mandata gube osjećaj za racionalno ponašanje; sam Franjo Tuđman tipičan je hrvatski primjer takve izgubljenosti, jer su skoro sve njegove bitne odluke poslije Daytonskog sporazuma i mirne reintegracije Podunavlja bile potpuno iracionalne, a katkad žestoko opasne, što je prouzročilo HDZ-ov debakl na trećesiječanjskim izborima 2000. godine.
Gospodin Plenković vjerojatno procjenjuje kako je opozicija toliko slaba da nipošto ne može pobijediti na parlamentarnim izborima 2024. godine. Ta računica nije posve neutemeljena jer opozicija uistinu jest veoma slaba. Međutim, Andrej Plenković i HDZ toliko su kontaminirali hrvatski politički i javni prostor, da mogu izgubiti čak i od posve loše hrvatske opozicije.